Scalie i (pogrebne) propovijedi

Mislim da je s obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo korisno podsjetiti na propovijed koju je održao Paul Scalia na misi zadušnici za svog oca Antonina Scaliu, suca američkog Vrhovnog suda koji je nedavno preminuo. Scalie je bio utjecajni sudac čije su razmišljanja izazivala pozornost, ali s tim dijelom se možete i sami upoznat pa neću skretati pažnju.

U prvom dijelu posta prenosim Paulovu propovijed, u drugom razmišljanja suca Scalie o pogrebima i propovijedima, a u trećom analizu filozofa Pakaluka koji je pronašao mnogo toga dobrog u već spomenutoj propovijedi.

Propovijed možete pročitati u izvornoj verziji ovdje - Funeral Homily For Justice Antonin Scalia; ili, zahvaljujući bitno.netu, pročitati prijevod propovijedi na hrvatskom ovdje. Odlučio sam preuzeti njihov prijevod pa ga u cijelosti prenosim u nastavku (uređenje oblika teksta moje);

Danas smo ovdje okupljeni zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg mnogi od nas poznaju osobno, a još ga veći broj ljudi poznaje samo po reputaciji; čovjeka kojeg mnogi vole, a mnogi ga i preziru; čovjeka poznatog po mnogim kontroverzama, ali i po velikom suosjećanju s drugima. Taj čovjek je, naravno, Isus iz Nazareta.

On je taj kojeg naviještamo: Isus Krist, Sin Oca, rođen od Marije Djevice, raspet i pokopan, uskrsli koji sjedi s desne Očeve. Zbog njega, zbog njegova života, smrti i uskrsnuća mi ne tugujemo kao ljudi bez nade, već s pouzdanjem Antonina Scaliju preporučujemo milosti Božjoj.

Evanđelje nam kaže: Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti (Heb 13, 8-9). To nam danas nudi dobro usmjerenje za naše misli i molitve. Ustvari, gledamo u tri smjera: prema jučer sa zahvalnošću, prema sadašnjosti u potrebi i prema vječnosti s nadom.

Gledamo prema jučerašnjem Isusu Kristu – tj. gledamo u prošlost – zahvalni za sve blagoslove kojima je Bog darivao tatu. U proteklom su tjednu mnogi svjedočili o stvarima koje je tata za njih učinio, ali danas se ovdje želimo osvrnuti na sve što je Bog učinio za tatu. Zahvaljujemo, prije svega, na otkupljujućoj smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Naš Gospodin je umro i uskrsnuo, ne samo za sve nas već za svakog od nas. Sada upravljamo pogled prema Njegovoj smrti i uskrsnuću i zahvaljujemo što je umro i uskrsnuo za tatu. Nadalje, zahvaljujemo Isusu što ga je rodio za novi život u krštenju, okrepljivao ga u Euharistiji i liječio ga u ispovjedaonici. Zahvaljujemo što mu je Isus dao 55 godina braka sa ženom koju je volio i koja mu je mogla parirati u svemu te ga čak i pozvati na odgovornost.

Bog je tatu blagoslovio dubokom katoličkom vjerom – uvjerenjem da se Kristova prisutnost i moć danas u svijetu nastavljaju kroz Njegovo tijelo, Crkvu. Volio je jasnoću i međupovezanost crkvenog učenja. Cijenio je crkvene obrede, pogotovo ljepotu njezina drevnog slavljenja. Vjerovao je u moć sakramenata kao sredstava spasenja kroz koje Krist u njemu djeluje za njegovo spasenje.

Iako, jednog subotnjeg popodneva me prekorio što sam baš to popodne slušao ispovijedi. Nadam se da će vam, ako među vama ima odvjetnika, biti izvor utjehe to što ni rimski kolar nije bio zaštita od njegovih kritika. Problem te večeri nije bio taj što sam ja slušao ispovijedi, već to što se on našao u mom redu za ispovijed. Brzo ga je napustio. Kako je kasnije rekao: “Možeš mislit’ da ću se tebi ispovijedat’!” Osjećaj je bio obostran.

Bog je tatu blagoslovio, kao što je dobro poznato, i ljubavlju prema njegovoj domovini. Tata je jako dobro znao kako je teško izboreno bilo osnivanje naše nacije. U tom je osnivanju on, poput otaca utemeljitelja, vidio blagoslov koji brzo nestaje kada se vjeru izgoni s javnog trga ili ju mi ondje ne donosimo. Razumio je da ne postoji sukob između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini, između osobne vjeroispovijesti i javne službe. Tata je razumio da je postajao sve bolji građanin i javni službenik što je više ponirao u svoju katoličku vjeru. Bog ga je blagoslovio željom da bude dobri sluga svoje zemlje, upravo zato što je prije svega bio Božji sluga.

Mi, članovi obitelji Scalia, posebno zahvaljujemo na jednom blagoslovu koji je Bog darovao. Bog je tatu blagoslovio ljubavlju prema svojoj obitelji. Bili smo oduševljeni čitajući mnoge riječi hvale i divljenja njemu, njegovom intelektu, pisanim radovima, govorima, utjecaju itd. No puno važnije od toga – nama i njemu – bilo je to što je bio tata. On je bio otac kojeg nam je Bog dao za veliku pustolovinu obiteljskog života. Istina, nekad nam je znao zaboraviti imena ili nas zamijeniti jedno s drugim. No ima nas devetero. Volio nas je i nastojao nam tu ljubav pokazati i dijeliti s nama blagoslov vjere koja mu je bila tako dragocjena. Dao nas je jedne drugima, da si budemo međusobna potpora. To je najveće blago koje roditelji mogu dati djeci i u ovom smo trenutku na njemu posebno zahvalni.

Dakle, gledamo u prošlost, prema Isusu Kristu jučerašnjice. Prizivamo u pamet sve te blagoslove i dajemo našem Gospodinu čast i slavu zbog njih, jer su oni Njegovo djelo.

Gledamo i prema Bogu sadašnjosti, u potrebi – u sadašnjem trenutku, upravo ovdje i sada, dok oplakujemo osobu koju volimo, kojoj se divimo i čija nas odsutnost boli. Danas se molimo za njega. Molimo se za mir njegove duše. Zahvaljujemo Bogu za dobrotu koju je iskazao tati, kao što je dostojno i pravedno. No jednako tako znamo da tata, iako je vjerovao, to nije činio savršeno, kao ni mi. Isus Krist se u njemu još nije usavršio. Samo oni koji u sebi usavrše Krista mogu ući u raj. Na nama je da molitvama pomognemo u tom usavršavanju, posljednjem djelu Božjeg milosrđa, oslobađanju tate od svih tereta grijeha.

No nemojte meni vjerovati na riječ. Tata je – nimalo iznenađujuće – imao nešto za reći o toj temi. Pišući prije nekoliko godina o jednom prezbiterijanskom svećeniku, čijem se sprovodu divio, poprilično je lijepo sažeo zamke sprovoda i zašto nije volio eulogije. Napisao je: “Čak i kada je preminuli časna osoba – doista, posebno ako je preminuli bio časna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku.” Tata ne bi sebe izuzeo od toga. Zbog toga smo ovdje, kako bi on želio, da se pomolimo za Božje neobjašnjivo milosrđe prema grešniku, ovom grešniku, Antoninu Scaliji. Nemojmo mu iskazivati lažnu ljubav niti dozvoliti da ga naše divljenje njemu liši naših molitava. Nastavljamo mu iskazivati ljubav i činiti mu dobro moleći se za njega, da se sva ljaga grijeha opere, sve rane zacijele i da se očisti od svega što nije Krist. Da počiva u miru.

Naposljetku gledamo prema Isusu u vječnosti. Ili, bolje rečeno, razmatramo vlastito mjesto u vječnosti i hoće li ono biti s Gospodinom. Čak i dok se molimo za tatu da brzo uniđe u vječnu slavu, trebamo obratiti pozornost na sebe. Svaki nas sprovod podsjeća na to koliko je tanak veo koji razdvaja ovaj svijet od onog, vrijeme od vječnosti, priliku za obraćenje od trenutka suda. Ne možemo odavde otići nepromijenjeni. Nema smisla slaviti Božju dobrotu i milost ako nismo pozorni i osjetljivi na te stvarnosti u svojim životima. Moramo dozvoliti ovom susretu s vječnosti da nas promijeni, odvrati od zla i povede prema Bogu. Engleski dominikanac Bede Jarrett to je predivno rekao kada je molio: “O, snažni Božji Sine… dok  pripremaš mjesto za nas, pripremi i nas za to radosno mjesto, da možemo biti s tobom i tvojom ljubavlju svu vječnost.”

Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti. Dragi prijatelji, to je također i struktura mise – najveće molitve koju možemo moliti za tatu, jer ona nije samo naša molitva već i Gospodinova. Misa gleda prema Isusu jučerašnjice. Doseže u prošlost – do posljednje večere, razapinjanja, uskrsnuća – i čini te misterije i njihovu moć prisutnom ovdje, na ovom oltaru. Isus Krist postaje prisutan ovdje danas, pod prilikom kruha i vina, da sa samim Kristom možemo ujediniti sve naše molitve zahvale, tuge i potrebe kao žrtvu Ocu. Sve to, s pogledom prema vječnosti – koji se proteže do raja – gdje se nadamo uživati savršeno jedinstvo sa samim Bogom i ponovno vidjeti tatu, te se s njim radovati u općinstvu svetih.

***

U eseju Justice Scalia on Funeral Sermons; autor daje kratki podsjetnik na moderne promjene koje su prisutne pri pogrebima, posebno u usporedbi s kršćanskim shvaćanjem života i smrti. Prenosi razmišljanja suca Scalie koji je jednom prilikom pisao prezbiterijanskom pastoru. Iz pisma izdvajam.

[...] Ali čak i u kršćanskoj službi, vođenoj za preminule kršćane, iznenadim se kako je često euologija središnji dio službe, umjesto (kao što je bio slučaj u vašoj crkvi) Kristovo Uskrsnuće, i vječni život koji slijedi iz toga. Rekli su mi da prema kanonskom zakonu Katoličke Crkve, encomium na pogrebnoj Misi nije dopušten – iako, ako je to pravilo, nisam nikada vidio da ga se poštuje. Uvijek sam smatrao da takvo što ima smisla, ne samo zato što nas pošteđuje sramoćenja ili pretvaranje u slučajevima kada se malo toga dobrog može reći, nego i zato što, čak i kada je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – zapravo, posebno ako je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku (Ajme, ovo se čini više kao prezbetarijanska misao nego katolička!)

Možda su duhovnici koji vode relativno sekularne službe motivirani željom da ne uvrijede one u nazočnosti koji nisu vjernici – njihov broj se obično povećava s važnošću preminulog. Ali radi se o velikoj grešci. Vjenčanja i sprovodi - posebno sprovodi - su najveća prilika koja preostaje u modernoj Americi za propovijedanje Radosne Vijest ne samo vjernima, nego i onima koji je zapravo nisu nikada ni čuli.

Scalia je u pravu. Ako u takvim situacijama nećete propovijedati o Uskrslom Kristu koji je pobijedio smrt onda kada uopće hoćete. Naravno da će se vjernici u važnim i dramatičnim trenucima svoga života, i života društva općenito, prisjećati temeljnih istina svoje vjere.

***

Filozof Michael Pakaluk proanalizirao je Paulovu propovijed u eseju The Beauty of Fr. Scalia’s Funeral Homily. Prenosim samo slobodniji sažetak nekih razmišljanja. (Kategorija Pakulukovih tekstova na mome blogu je ovdje, posebno izdavajam post Korupcija milosrđa.)

Pakaluk ističe nekoliko važnih stvari vezano uz propovijed;

Prvo, čini se kako je satima radio na toj propovijedi, ona je rezultat ljubavi, napornog rada i mnogo molitve. Ako se profesor za nekoliko desetaka studenata mora pripremati satima za predavanje onda i svećenik mora uložiti proporcionalno više truda za nedjeljnju propovijed.

Drugo, propovijed je imala jasnu strukturu, utemeljenu na Biblijskom stihu; "Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti". Propovijed nas poziva da se osvrnemo s zahvalnošću na prošlost, s tugom na sadašnjost i s nadom na budućnost. Propovijed treba imati jasnu strukturu kako bi je lagano mogli slijediti i zapamtiti Izabrani stih je bio sam po sebi aluzija, radi se o stihu kojim je Ivan Pavao II. govorio o novom mileniju, njegovo papinstvo nam pomaže da shvatimo katolički život sudca Scalie. Druga bitna aluzija je bila na razdoblje korizme, razdoblje obraćenja od grijeha. Obje aluzije su imali cilj smjestiti nas u vremenu; unutar šireg razdoblja Nove Evangelizacije i unutar razdoblja molitve i posta.

Treće, propovijed je bila okrepljujuća i muževna u prezentaciji istina vjere. Izbjegavala je sentimentalizam i one priče kakve su danas česte na sprovodima; Izbjegavala je emocije i oslanjala se na pouzdane strukture i istine. Nije spominjao subjektivna iskustva nego objektivne izvore objektivne milosti. Krštenje, ispovijed, brak – objektivna sredstva milosti utemeljena od Krista. Dobar propovjednik se nikada ne zamori ponavljanja osnovnih istina vjere, stalno upućuje na sredstva milosti.

Četvrto, osim izbjegavanja sentimentalizma, propovijed je izbjegla čestu pogrešku kanoniziranja preminulog (zapravo je neizravno i kritizirala takvo postupanje). Osvježavajuće je čuti takvog svećenika; kao i poruku o vrijednosti molitve za mrtve.

Peto, uspostavio je lijepu i prikladnu poveznicu između svoje propovijedi i Misne Žrtve koja je uslijedila, sve koristeći shemu koja je pružila organizacijsku strukturu propovijedi. Naše molitve i misa imaju istu trostruku dimenziju; molimo se sa zahvalnošću za prošlost, za sadašnjost sa žalošću (ili u drugom slučaju s radošću), i za budućnost kroz molitve za sebe i druge. Misa se pak dotiče prošlosti prisjećajući se Kristova života, smrti i uskrsnuća, tiče se sadašnjosti jer Kristovo Tijelo i Krv postaju stvarno prisutne, te naposljetku Misa predviđa vječnu gozbu u nebu.

Propovijed je opravdano hvaljena zbog implicitnog opovrgavanja čestih zloupotreba pogrebnih propovijedi kako bi se hvalio pokojnik. Također je pokazala da pogrebna misa za javnu ličnost ne mora biti samo politički spektakl. Pogrebna misa se tiče značenja i sudbine duše pojedinca pod milosnim pogledom živog Spasitelja.

Radi se o lijepoj propovijed, obilježava ju lucidna i prikladne struktura; pozivanje na osnovne stvarnosti vjere; postavljanje svega u prostor i vrijeme u kojem se nalazi Crkve.

Sudac Scalia na inauguraciji predsjednika Obame. (Nosi poklon društva Thomasa Morea, također katolika pravnika koji se borio protiv nepravednih zakona i samovolje vladara.)

Hayek o (iz)glumljenom znanju

U nastavku nekoliko (slobodnije prenesenih) misli iz Hayekova govora Pretense of knowlede.

Čini mi se da je ovaj neuspjeh ekonomista u nuđenju uspješnijih programa usko vezan uz njihovu želju imitiranja procesa briljantno uspješnih fizikalnih znanosti – pokušaj koji u našem slučaju može dovesti do velike pogreške. Takav pristup se sada naziva "scijentistički" – pristup koji je, kao što sam ga definirao prije trideset godina, "nedvojbeno neznanstven u istinskom smislu te riječi jer podrazumijeva mehaničku i nekritičku primjenu navika misli na područja koja su različita od onih na kojima su formirani".

---

Spomenutim primjerom sam želio istaći kako je sigurno da u mome području, a vjerujem i općenito u znanostima o čovjeku, ono što površno izgleda kao najznanstveniji proces je često upravo najne-znanstveniji; u tim područjima postoje granice toga što znanosti mogu postići.

---

Ipak, povjerenje u neograničenu moć znanost se često oslanja na lažno uvjerenje da se znanstvena metoda sastoji od primjene već razvijenih tehnika, ili imitiranja forme a ne sadržaja znanstvenog procesa, kao da je potrebno slijediti neku vrstu kulinarskog recepta kako bi riješili sve društvene probleme.

---

Sukob između onoga što javnost danas očekuje od znanosti pri ostvarivanju naše popularne nade i onoga što je stvarno u stanju učiniti je ozbiljan problem jer, čak i ako svi istinski znanstvenici prepoznaju ograničenja onoga što mogu postići u području ljudskih odnosa, dokle god postoje veća očekivanja javnosti uvijek će postojati netko tko će se glumiti, ili možda iskreno vjerovati, da može učiniti više u ostvarivanju popularnih zahtijeva nego što je to stvarno slučaj. Često je teško samom stručnjaka, a sigurno je da u mnogim slučajevima nemoguće laiku, razlikovati između legitimnih i nelegitimnih tvrdnji koje se promoviraju u ime znanosti.

---

Djelovati na temelju uvjerenje da posjedujemo znanje i moć koja će nam omogućiti oblikovanje društvenih procesa po našim željama, znanje koje zapravo ne posjedujemo, će nam izgledno nanijeti veliku štetu.

---

Fizikalne znanosti su potakle rastući osjećaj sve veće moći zbog kojeg čovjek pokušava, "opijen uspjehom" – da iskoristim frazu ranog komunizma, podvrgnuti ne samo prirodno nego i ljudsko okruženje kontroli ljudske volje. Prepoznavanje nepremostivih granica mora podučiti svakoga tko se bavi društvom lekciji poniznosti koja će ga štiti od toga da postane sudionik fatalnog nastojanja kontroliranja ljudskog društva – nastojanja zbog kojeg postaje ne samo tiranin nad svojim kolegama nego i uništivač civilizacije koju nije osmislio niti jedan mozak, civilizacije koja je izrasla iz slobodnih nastojanja milijuna pojedinaca.

PS

Kao što sam već spominjao, Hayek o scijentizmu govori u nešto drugačijem, iako povezanom, smislu. On govori o (racionalističkom) "konstruktivizmu", oholim pokušajima modernog čovjeka koji smatra da potpuno shvaća društvo i da može osmisliti civilizaciju prema svom planu, ignorirajući mehanizme koji su povijesno djelovali u društvu; primjerice tržište, tradiciju itd. (Svakoga tko pokušava upozoriti na kompleksnost društva i nenamjeravane posljedice koje dolaze s tim planovima proglašava se iracionalnim, podložnim predrasudama i praznovjerju.)

Radi se o, Hayekovim rječnikom, "fatalnoj uobraženosti" - pretjerana vjera u razum, utemeljena na pogrešnoj i opasnoj ideji da mi možemo konsturirati ono što zapravo moramo naslijedili ili naučiti. Ta uobraženost je fatalna jer rezultira u kolapsu društva i povratku divljačkim instinktima.  

Vidi ranije kategorija Hayek, scijentizam i post Hayek i scijentizam

Violić o naprednjačkoj kulturi

S obzirom na nedavno formiranje Vlade odlučio sam malo popratiti što se događa; a način na koji to danas radite je kroz neizbježne medije koji su postali obvezni evaluativni alat stvarnosti. No, nema potrebe da Vas zamaram sa svime što sam vidio i pročitao, dovoljno je reći da je suptilnost poruke koju mediji promiču i ovoga puta minimalna. Na gledatelju nije da išta promisli i odluči, na njemu je da u svoj um umetne nešto što su mu mediji već zapakirali i ponavlja po potrebi - kao što ste nekoć stavljali kazetu u kazetofon i pritisnuli "sviraj".

Gledajući središnju informativnu emisiju javne televizije pojavilo se preda mnom ime glumice Nine Violić – i ubrzo njena poprilično radikalna izjava. Ne znam koliko ste upoznati s Ninom, ali na temelju medijske slike koju je sama stvorila kroz ono članaka gdje sam vidio da je se spominje, radi se o osobi koja predstavlja arhetip naprednjačkog razmišljanja o umjetnosti i životu općenito. (Točnije, više je poput karikature istog.)

Radi se o jednoj od onih osoba koje su zauvijek zatočene u adolescentnom stanju. Unatoč svojih četrdesetipet godina, ponaša se, izražava i razmišlja poput četrnaestogdišnjakinje. (I često oblači poput četverogodišnjakinje - i to one čija je umorna majka odustala od natezanja i objašnjavanja da postoje drugi ljudi u društvu kojima dugujemo minimum pristojnosti.) Za prosječnu osobu, razdoblje adolescencije i svega što dolazi s time je nešto što se ubrzo odbacuje, ali Nina je poželjela vječno ostati u njemu, ispunjavati svoj živ vulgarnim i površnim djelima transgresije i šokiranja buržoazije.

Možda ste se zapitali zašto je bitno znati što takva osoba ima za reći, koga to zanima? Pa, očito urednike gotovo svih medija – i naravno, Ninu samu. Sjećam se da je pred referendum o braku također predstavljena kao osoba čije bi mišljenja trebalo imati poseban značaj za javnost; Bila je jedna od onih javnih osoba samaca koje su se usprotivile tradicionalnom shvaćanju braka kao višerazinskog sveobuhvatnog zajedništva muškarca i žene jer su samci isključeni iz te institucije. Prema njima, očito je da zagovaratelji tradicionalnog braka zapravo žele nauditi samcima pa oni zbog toga podržavaju redefiniranja braka kao vrstu intenzivnog prijateljstva dvoje ljudi. Izgleda da im je promakla činjenica da takvo redefiniranje braka još uvijek isključuje samce. Dakle, i revizionisti su također vođeni lošim namjerama prema samcima. Doduše, kada bi pogađali koja osoba će u Hrvatskoj organizirati vjenčanje sa samim sobom – točnije svojim egom; vjerojatno bi se Nina našla na vrhu liste kandidata. (Još jedna prilika da skrene pozornost na sebe i na to koliko je zadovoljna svojim životom, nikada ne možete dovoljno – i na dovoljno načina - svima drugima isticati koliko su zapravo nebitni za vas.)

Siguran sam da neki od vas smatraju da je nedostojno komentirati Ninu na ovaj način, i u pravu ste, barem donekle. Ostavit ću nekome drugome da se poigra jeftine psihologije (sigurno poznajete nekoga sličnog u svojoj okolini); Ali kada netko uloži toliko truda da stvori takvu sliku o sebi u javnosti onda nešto time želi i poručiti tako da možemo malo osluhnuti što nam se poručuje (ili možda pokušava sakriti). Ukoliko to ne učinimo, sav taj njen trud propada i umjesto da ispadne hrabri borac koji buržoaziji pljuje u lice ispadne običan klaun kakvog buržoazija može vidjeti samo u cirkusu kada povede svoju djecu da vide takve pojave.

***

No, uozbiljimo se malo, ipak živimo u jako ozbiljnim vremenima. Nina sjajno sažima kako naprednjaci razmišljaju o svijetu.

Nina piše, a mediji prenose;

"[...] Tjeskoba me valja već nekoliko dana. Nije zaj********. Čak ni registar izdajnika nije mi zabavan. Sve je realno i sve je gore nego u najcrnjoj mori.

Očajna sam što ću sve do smrti živjet u šup** svijeta i što se nikad ništa neće promijeniti. Naša djeca isto. Njihova djeca isto. Gonite se u tri p**** materine cijela fašistička Evropa i naša primitivna prčija! Nisam odavde! "

Te nešto kasnije, između ostalog kaže;

"[...] Više od 20 godina prostor moje borbe je gluma i u tom prostoru uvijek sam bila spremna na sve. Pokušavala sam mijenjati stvari i uspijevala ponekad. Osobna sloboda je ono čime sam se bavila i bavit ću se zauvijek. Sloboda u glavi, sloboda od onoga sto su me naučili, sloboda od onoga čime me straše. [...] 

Borim se i borit ću se protiv tradicionalističke i baštinske umjetnosti, zato sto je mrtva i nema odnosa s vremenom u kojem živimo. Ne podnosim nacionalizam, fašizam i povraća mi se od svih vrsta patriotizama. Gnušam se diktature i jednoumlja. [...] "

Nisam upoznat s time što ju je točno potaklo na te istupe, što komentira - ili što misli da komentira, ali unatoč tome možemo prepoznati njenu naprednjačku filozofiju. (Ova tjeskoba i paranoje su sigurno nešto čime se poznavatelji popularne jeftine psihologije mogu pozabaviti.)

Izostavio sam dijelove u kojem se žali na tretman koji je dobila od pojedinih korisnika fba – i koje može prijaviti onima koji su odgovorni za razrješavanje istog. Vjerujem da je Nina svjesna da na fbu postoje svakojaki ljudi koji pišu svakakve stvari; neki čak otvaraju profile pokojnih ljudi i šalju s njih poruke - stvarno se nađe luđaka.

(Zašto onda komentirati nečije fb statuse? Kada bi se radilo samo o tome ja ne bih niti čuo za njih, ne bih ni imao prilike komentirati ih. Radi se o poruci koju su svi mediji prenijeli. Poruci svima nama u koju je uspjela ugraditi impresivnu količinu mržnje i prezira.)

Izostavio sam i dijelove u kojima objašnjava da nju nikakve polemike niti politika ne zanimaju jer se ne čine usklađenim s onime što piše samo trenutak ranije.

Dakle, kako razmišlja i što osjeća naprednjak – o čemu govori Nina? Kao prvo, puno mržnje. No, probajmo nabrojati neka obilježja naprednjačke kulture;

1. Vulgarnost
2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti
3.  Mržnja prema vlastitoj domovini
4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo
5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti
6. Stalne reforme i "Napredak"
7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)

Neka od obilježja su usko povezana. Već sam pisao o Oikofobiji, pojmu kojim psihijatri opisuju averziju prema domaćem okruženju, nešto što je tipično za adolescentu fazu razvoja čovjeka, ali kod liberalne i političke elite predstavlja stalno stanje odbacivanja baštine i doma; potrebu ocrnjivanja običaja, kulture i institucija koje su "naše". Oni koji njeguju takve impulse smatraju da su lokalne tradicije, umjetnost i nacionalne ceremonije gluposti, često i nešto puno gore. To je opet povezano i s potrebom oskvrnjivanja svetinja itd.

Kada govorimo o umjetnosti to ukratko znači da loša filozofija naprednjaka uništava dobru umjetnost. No, recimo još nešto o tome;

1. Vulgarnost

Samu vulgarnost izjava nije potrebno posebno isticati, baš kao niti vulgarnost moderne kulture.

2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti

Nina, kao i naprednjaci općenito, odbacuje svo moralno znanje (tradiciju) prenesenu kroz generacije. Adolescentni duh zarobljen u ostarjelom tijelu još uvijek se bori protiv roditeljskog autoriteta, hrabro pravi grimase i pokazuje srednji prst svima onima koji ga sputavaju.

3. Mržnja prema vlastitoj domovini

Povezano s prethodnim je odbacivanje vlastite države. Za one koji se žele osloboditi pod svaku cijenu, sama činjenica da su rođeni u društvu koje nisu mogli izabrati i kojem duguju lojalnost predstavlja veliku prepreku. Zbog toga treba isticati koliko mrzite svoju državu, a te vaše osjećaje onda predstavite kao rezultat velike ljubavi koju osjećate prema svim društvima i prema svim ljudima. (Zaokupljeni svom tom ljubavlju jednostavno nemate vremena voljeti jednog čovjeka ili jedno društvo, ne možete si to priuštiti.)

4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo

No, ne radi se samo o tome da mrzite svoje vlastito društvo i vlastitu državu. Vi mrzite sam civilizacijski krug kojem pripadate. Ne mrzite Vi samo svoje podrijetlo, društvo ili državu, Vi mrzite samu Zapadnu civilizaciju. Istina, neki naprednjaci će pozitivno govoriti o pojedinim državama jer prepoznaju da su kroz dva stoljeća "napredovale" i postale potpuno suprotstavljene onome što je Zapadna civilizacije inače predstavljala, ali za svaki slučaj, Zapad je loš. Dolje Evropa; Selimo se u... hm...

5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti

Ovo posebno ističem jer je, prema Nini, svaki oblik patriotizma, koliko god minimalan, nedopustiv. Takvo radikalno razmišljanje odbacili bi i mnogi naprednjaci; čak će i oni ponekad govoriti o ljubavi prema državi – makar tek kako bi istaknuli koliko se razlikuju od "onih" domoljuba.

6. Stalne reforme i "Napredak"

Naizgled se može činiti, i ona ističe, da traži slobodu – pritom misli na licencu; odnosno da svima treba omogućiti djelovanje po impulsima – i pritom odobravati, pa čak i slaviti što čine; I da ukoliko nakon svega toga preostane nešto tradicije ona je podnošljiva. No, ne radi se o zalaganju za slobodom nego za stalnim reformama; zadovoljavanju vlastitih poriva i iskazivanju nevjerojatne netolerancije prema poretku protiv kojeg se bori i koji nije u skladu s njenom ingenioznom shemom života i umjetnosti.

Dokle god postoji ikakva opozicija konzumaciji ega, nema mira u društvu. Pohota tijela i požuda očiju, životna oholost ne trpe nikakve prepreke. Potreban je stalni otpor starom poretku – iako je takvo razmišljanje već postalo poredak.

7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)

Nina spominje da se desetljećima bori. Umjetnost je prostor borbe – uključujući i svojevrsnu borbu protiv same umjetnosti (tradicionalno shvaćene). Nešto slično se događa na Zapadnim sveučilištima gdje ljudi puni mržnje i srdžbe, poput feministkinja, pretražuju Zapadnu civilizaciju da bi pronašli stvari koje mogu mrziti. Prisjetite se primjerice profesora književnosti koji se ne bavi književnošću zato jer voli književnost i zbog onoga što ona nudi svakom čovjeku nego kako bi razotkrio sav taj rasizam, seksizam, elitizam, homofobiju i slične zločine mišljenja u velikim djelima Zapadne civilizacije.

Zašto bi se naprednjak zamarao primjerice nekim Danteom. Njega čita onaj naš talijanist kolumnist i vjerojatno je zbog toga takav kakav je; ne bi začudilo kada bi saznali da je i Dante trabunjao o nekakvim izdajnicima kao najgorem sloju ljudi.

Stara tradicionalna i baštinska umjetnost možda je bila dobra za naše prabake, ali to nije nešto što se odnosi na nas. Posebno ako bi govorila pozitivno o narodnoj povijesti, primjerice neka opera o junačkom boju.

Tradicionalna umjetnost sa svojim naglaskom na ljepotu je nešto protiv čega se potrebno boriti. Ali zašto? Možda jer nas naglasak na ljepotu upozorava na svijet van nas samih, otvara nam oči na svijet drugih. Poručuje nam da prestanemo razmišljati o sebi.

Takvo shvaćanje umjetnosti je prema Nini "mrtvo i nema odnosa s vremenom u kojem živimo". Točnije, nema relevantnosti za nju. Tradicionalna umjetnost suprotstavlja se egoizmu i ospjednutosti samim sobom. Kako bi se naprednjak uopće i mogao pronaći u tome? Tko bi onda gledao njega? Puno je lakše vikati sa balkona gledajte mene, mene, mene...

Umjetnička djela moraju biti transgresivna; Ako netko odluči posjetiti kazalište mora izaći zgađen i šokiran. Često ćete čuti naše umjetnike koji se pitaju koja je uopće uloga umjetnosti ako ne provokacija. Njima je nezamislivo da bi umjetnost mogla imati ikakvu drugu svrhu. Nema mjesta djelima koja bi nam ukazala na nešto više, koja bi nam ponudila duhovnu i emocionalnu utjehu.

Ne čudi da su mediji skloni promoviranju takvog razmišljanja; i oni sami smatraju da je smisao umjetnosti degradirati senzibilnost, omesti kritičko mišljenje, slaviti razne gadove, i nabijati nam na nos sve više seksa i nasilja. Karakteristika je medija, između ostalog, neprestano predstavljanje nedostatnih ljudskih bića kao da su nešto više od onoga što jesu, kao da ne postoji ništa pogrešno u njihovu načinu života. Devijantno ponašanje se predstavlja kao uobičajeno i prihvatljivo, ako ne i poželjno. Zatim se nude jadna objašnjenja takvog predstavljanja: "takav je današnji život; mi jednostavno prikazujemo stvari kakve jesu."Nikada im ne pada na pamet da umjetnost možda ima oplemenjujuću funkciju.

Liberali i ljevičari misle da je svako predstavljanje vrijednih ciljeva ili stilova života kojima se možemo diviti tek licemjerno propovijedanje; A za liberale i ljevičare, ništa nije gore od licemjerja. Zapravo, dobar indikator pripada li netko toj klasi neizlječivo neprosvjećenih je opsjednutost licemjerjem za kojeg smatra da je najgora stvar na svijetu.

Ipak, klasična djela Zapadne civilizacije mogu pronaći svoje mjesto u modernoj umjetnost i modernom kazalištu – samo ta djela neće nalikovati izvornim verzijama. Točnije, u njih će se ugraditi "politički aktualitet" – tako da i Nina može prepoznati nešto relevantno za svoj život. Baš sam pročitao intervju s jednim poznatim aktivistom, inače intendatom, koji govoreći o poznatoj baroknoj operi koju postavlja govori pohvalno o Peteru Sellarsu – koji također poput njega ima duboku psihološku potrebu skretati pozornost na samog sebe – i izjavljuje da se u toj operi "otvara prostor [za] zanimljivo pitanje inverzije rodnog indentiteta u konteksu maskuline reprezentacije političke moći."

Ima li išta relevantnije od toga?

***

Započeo sam s medijima, pa mogu i završiti s medijima. Kada bi čovjek barem mogao stvarno i završiti s njima – upućeniji ste i plemenitiji što ih manje čitate i što manje znate.

Unatoč medijskoj histeriji koju stvaraju naši "kulturni djelatnici", izgleda da se radi samo o tome – histeriji. Jedino bi možda pokoji naprednjak koji se bavi queer umjetnošću mogao potražiti dodatnog sponzora. (Znate li da se možete naći u nevoljama ako prevedete riječ queer, ili ako neudanu ženu nazovete gospođicom? Zato sam Ninu Violić u tekstu oslovljavao samo Nina, neka mi oprosti na tome, ne poznajem je, ali ne znam što zakon dopušta, kako oslovljavati ljude. Također, ne mislim da je ona sama toliko bitna za cijelu ovu priču, samo predstavlja dobar primjer naprednjačkog umjetnika pa je zbog toga spominjem.)

Dakle, ništa dramatično. Naravno, postoji bojazan da kada bi performeri queer umjetnosti izgubili službeni pečat državnog odobravanja onda bi možda bili izloženi istim zakonima o prekršajima javnog reda kao i svaki drugi građanin; pornografija, zadovoljavanje pohote, javni blud – ili kako se već definira seksualna delikvencija kada to radi lokalni pervertit, a ne umjetnik svjetskog glasa.

PS

Nisam posebno isticao, ali iskoristio sam citate iz ranijih postova. Povezano vidi: Scruton o važnosti Ljepote, Oikofobija, O Licemjerju, Naprednjaci, umjetnost i "licemjerje", Umjetnost i književnost - N.G. Dávila, Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Četiri reformatora itd.

Jesu li Vas protresli iz malograđanskog mikrokozmosa i osvjestili

 o nazadnom i katastrofalnom intelektualno-duhovnom stanju u kojem se nalazite?

Hayek o sustavu cijena i korištenju znanja kojeg nemamo

Još uvijek smo na The use of Knowledge in Society. Hayek objašnjava da centralno planiranje ne može dobro funkcionirati jer onemogućuje pojedincima da reagiraju na promjene u sustavu. Kako pojedinac može znati za te promjene (i kako reagirati) bez da poznaje čitav sustav? Kako prenijeti pojedincu informaciju o promjeni? Svakodnevno donosimo odluke o stvarima koje nam nisu u potpunosti poznate, primjerice zašto je neki stroj ili stručnjak s nekom vještinom tako teško dostupan, zašto dolazi do nedostatka neke robe i slično; radi se o pojavama koje imaju uzroke čije nam poznavanje nije potrebno da bi donosili odluke. Taj problem koordinacije djelovanja ljudi rješava sustav cijena.

Hayek daje primjer kositra, zamislimo da zbog nekog razloga dođe do smanjenja proizvodnje, ili nove uporabe – dakle dolazi do pomanjkanja kositra. (To znači da će cijene kositra porasti, i tu je zanimljivo primijetiti da ne moramo niti znati koji je od ta dva uzroka doveo do porasta.) Postoji čitav lanac ljudi koji će na temelju cijena donositi različite odluke koje će u obzir uzimati tu novu informaciju – primjerice, koristiti će manje kositra, koristiti će neki drugi materijal, početi će se proizvoditi taj novi materijal itd. Nitko od pojedinaca nema potpuni pregled zbivanja, ali putem različitih posrednika, informacija dolazi do svakog pojedinca – sustav cijena to omogućuje. Hayek dalje nastavlja;

Na cjenovni sustav moramo gledati kao na takav mehanizam za prenošenje informacija, ako želimo razumjeti njegovu stvarnu funkciju – funkciju koju on dakako obavlja utoliko nesavršenije ukoliko su cijene rigidnije. (Čak i kada navedene cijene postanu sasma rigidne, ipak će snage koje bi djelovale kroz promjenu cijena i nadalje u znatnoj mjeri djelovati kroz promjene u drugim elementima razmjene.) Najznačajnija činjenica u svezi s tim sustavom jest ekonomija znanja s kojim on djeluje, ili: koliko malo pojedinačni sudionik treba znati kako bi mogao djelovati na pravi način. U skraćenom obliku, nekom vrstom simbola, prenose se samo bitne informacije i prenose se samo onima kojih se tiču. Više je od metafore ako cjenovni sustav opišemo kao vrstu mašinerije za registriranje promjena, ili kao sustav telekomunikacija koji osposobljuje pojedinačne proizvođaće da motre na samo malo pokazatelja, kao što inženjer može motriti kazaljke samo nekih brojila kako bi svoja djelovanja uskladili s promjenama o kojima mogu nikada i ne saznati više od onoga što se održava u kretanjima cijena.

Dakako, ova usklađivanja vjerojatno nikada nisu "savršena" u smislu u kojem ih ekonomist zamišlja u svojoj ravnotežnoj analizi. Ali bojim se da su nas naše teorijske navike pristupanja problemu s pretpostavkom skoro svačijeg više ili manje savršenog znanja učinile donekle slijepim za pravu funkciju cjenovnog mehanizma, te da nas navode na primjenu krivo usmjerenih standarda u prosuđivanju njegove efikanosti. Pravo je čudo da su – u slučaju poput ovog s rijetkosti jedne sirovine, bez ijedne izdane naredbe, s manje od desetak ljudi kojima je bio poznat uzrok – deseci tisuća ljudi, čiji identitet ne bi mogao biti utvrđen niti istraživanjem koji bi trajao mjesecima, bili navedeni da više štede na sirovini ili njezinu proizvodu; to jest da bi njihove profitne stope bile uvijek zadržane na jednoj te istoj ili "normalnoj" razini.

Namjerno sam rabio "čudo" kao riječ kojom ću šokirati čitatelja i trgnuti ga iz samozadovoljstva s kojim često rad ovoga mehanizma uzimamo kao samorazumljiv. Uvjeren sam da bi – kada bi on bio rezultat svjesnog ljudskog projekta, i kada bi ljudi rukovođeni promjenama cijena razumjeli da njihove odluke imaju značaj koji daleko prelazi njihov neposredni cilj – taj mehanizam bio proglašen jednim od najvećih trijumfa ljudskog uma. Njegova je dvostruka nesreća da nije proizvod ljudskog projekta i da ljudi čije postupke vodi obično ne znaju kako su bili navedeni postupiti onako kako su postupili. Ali oni koji bučno zagovaraju "svjesno upravljanje" i koji ne mogu vjerovati da bi išta što se razvilo bez prethodnog projekta (i čak bez razumijevanja) moglo riješiti probleme koje nismo sposobni riješiti svjesno – trebaju se sjetiti da problem i jest upravo u tome: kako protegnuti domet našeg korištenje resursa preko dohvata kontrole bilo čije svijesti; i , prema tome: kako se riješiti potrebe svjesne kontrole i kako osigurati poticaje koji će navesti pojedince da čine ono što je potrebno a da im nitko ne mora govoriti što da čine.

Problem s kojim se ovdje susrećemo ni na koji način nije svojstven jedino ekonomiji već se javlja u svezi s gotovo svim socijalnim fenomenima, jezikom i većinom kulturnog naslijeđa, te čini stvarno središnji teorijski problem sve društvene znanosti. Kako je Alfred Whitehead kazao u jednoj drugoj svezi, "Duboko je pogrešan truizam, što je zapisan u svim bilježnicama i koji ponavljaju ugledni ljudi u svojim govorima, da bismo trebali kultivirati naviku razmišljanja o onome što činimo. Stvar stoji sasvim obratno. Civilizacija napreduje šireći broj važnih operacija koje možemo izvoditi ne razmišljajući o njima." Na socijalnom je polju to od dubokog značaja. Stalno rabimo formule, simbole i pravila čije značenje ne razumijemo i kroz čiju si uporabu pribavljamo ispomoć znanja koje osobno nemamo. Te prakse i institucije razvili smo gradeći na navikama i institucijama koje su se pokazale uspješnima na svojim vlastitim područjima i koje su tako postale temeljem civilizacije što smo je izgradili.

Cjenovni je sustav upravo jedan od takvih formacija kojima se čovjek naučio služiti (iako je još uvijek jako daleko od toga da je naučio koristiti na najbolji način) nakon što se o nj spotaknuo a da ga nije razumio. Kroz nj su postali mogućima ne samo podjela rada već također i koordinirano korištenje resursa temeljeno na jednako podijeljenju znanju.  

Hayek o svakodnevnom znanju i odlukama

Danas je skoro hereza sugerirati da znanstveno znanje nije suma svega znanja. Ali, malo razmišljanja će pokazati da svakako postoji skup vrlo važnog ali neorganiziranog znanja koje se ne može nazivati znanstvenim u smislu znanja općenitih pravila. To je znanje posebnih okolnosti vremena i mjesta. S tim znanjem praktički svaki pojedinac ima neku prednost pred svima ostalima jer posjeduje jedinstvene informacije koje se mogu korisno upotrijebiti... Ali od njih može biti koristi samo ako su odluke koje o njima ovise prepuštene njemu, ili se donose uz njegovu aktivnu suradnju. Treba se samo sjetit koliko smo morali naučiti u bilo kojem zanimanju nakon što smo završili teoretsko obrazovanje, kako veliki dio svoga radnog života provodimo učeći posebne poslove, te kako su važan dio svakog životnog poziva poznavanje ljudi, lokalnih uvjeta i osobitih okolnosti. Znati da neki stroj nije potpuno iskorišten i potpuno ga zaposliti, znati kako bolje primijeniti nečiju vještinu, ili imati na pameti neki robni višak na koji se može osloniti za vrijeme prekida isporuke dobavljača, društveno je jednako korisno kao poznavanje boljih alternativnih tehnika, brodski prijevoznik koji zarađuje za život koristeći inače prazne ili polupopunjene ture trampera, ili zemljišni posrednik čije je svo znanje skoro isključivo poznavanje trenutačnih prigoda, ili arbitrageur koji zarađuje na lokalnim razlikama robnih cijena – svi oni obavljaju eminentno korisne poslove zasnovane specijalnim poznavanjem trenutačnih tekućih prilika koje drugima nisu poznate.

Čudno je da se na tu vrstu znanja danas općenito gleda s nekim prezirom i da se o bilo kome tko takvim znanjem zadobije prednost pred nekim bolje opremljenim teorijskim ili tehničkim znanjem misli da se ponio skoro nečuveno. Okoristiti se boljim poznavanjem mogućnosti komunikacije ili transporta katkad se smatra skoro nečasnim, iako je isto toliko važno da društvo najbolje iskoristi takve svoje mogućnosti koliko i mogućnosti najnovijih znanstvenih otkrića. Ta predrasuda je u znatnoj mjeri utjecala na stav spram trgovine općenito, u usporedbi sa stavom spram proizvodnje. Čak i ekonomisti, koji se smatraju imunima na grube materijalističke pogreške prošlosti, stalno čine istu pogrešku kada se radi o djelatnostima usmjerenim na stjecanje takvih praktičnih znanja – očito zato što je u njihovoj shemi stanja stvari svo takvo znanje pretpostavljenoj kao "dano". Čini se je danas uobičajena predodžba kako se samo po sebi razumije da bi sve takvo znanje trebalo biti svakome lako dohvatljivo i na raspolaganju, pa prigovor o iracionalostima uperen protiv postojećeg ekonomskog poretka često se temelji na činjenici da ono nije baš tako dostupno. To gledanje zanemaruje činjenicu da je metoda kojom bi takvo znanja moglo biti učinjeno široko raspoloživim – upravo onaj glavni problem na koji moramo naći odgovor.

Kasnije Hayek nastavlja;

To vjerovanje u opadajuću važnost promjene, stoga obično zastupaju isti ljudi koji obrazlažu da je važnost ekonomskih konsideracija potisnuta u pozadinu zbog rastuće važnosti tehničkog znanja.

Je li istina da su, s razrađenim aparatima moderne proizvodnje, ekonomske odluke potrebne samo na duga razdoblja, kada treba podići novu tvornicu ili uvesti novi proces? [...]

Neprekinuti tijek dobara i usluga održava se stalnim svjesnim prilagodbama, novim odredbama koje se svaki dan određuju u svjetlu okolnosti koje jučer nisu bile poznate jer je B uskočio istoga časa kada A nešto nije uspio isporučiti. Čak i veliki i visoko mehanizirani pogon uspijeva se održati dobrim dijelom zahvaljujući okolini na koju se može osloniti u slučaju svih vrsta neočekivanih potreba; npr. Kada mu treba crijep za njegov krov, papir za ured ili tome slično, i tisuću i jedna vrsta potrebne opreme u čijem pribavljanju on ne može bit organizacijski samodovoljan a planovi djelovanja pogona sve to traže kao lako dostupno na tržištu.

Možda bih na ovom mjestu trebao također spomenuti činjenicu da je vrsta znanja na koju sam mislio, znanje kakvo po svojoj prirodi ne može ući u statistike i prema tome ne može biti preneseno nikakvoj centralnoj vlasti u statističkom obliku. Do statističkih podatka koje bi centralna vlast morala koristiti moralo bi se dolaziti baš grupirujući ugrubo, apstrahirajući od manjih razlika među stvarima, poput resursa jedne vrste, jedinica koje se razlikuju u pogledu lokacije, kvalitete i drugih posebnosti, na način koji bi morao biti vrlo značajan za specifičnu odluku. Iz toga slijedi da centralno planiranje temeljeno na statističkim informacijama po svojoj prirodi ne može izravno voditi računa o onim okolnostima vremena i mjesta, te da će centralni planer morati naći ovaj ili onaj način da odluke koje o njima ovise prepusti "čovjeku na licu mjesta".

The Use of Knowledge in Society, F.A. Hayek

Hayek o raspršenosti znanja i planiranju

F.A.Hayek u svom poznatom radu Use of Knowledge in Society objašnjava:

Osebujni karakter problema racionalnog ekonomskog poretka točno je određen činjenicom da poznavanje okolnosti, koje moramo koristiti, nikada ne postoji u koncentriranom ili integriranom obliku već samo u obliku raspršenih dijelića nepotpunog i često protuslovnog znanja što ga posjeduju svi razdvojeni pojedinci. Ekonomski problem društva tako nije tek problem kako alocirati "dane" resurse – ako se pod "danim" misli ono što je dano pojedinoj svijesti koja svjesno rješava problem postavljen tim "podacima". On je, zapravo, problem kako osigurati najbolju upotrebu resursa poznatih bilo kojem od članova društva, za ciljeve čije relativnu važnost poznaju samo ti pojedinci. Ili kratko rečeno, to je problem korištenja znanja koje nikome nije dano u svome tonalitetu.

Bojim se da je taj karakter fundamentlnog problema bio više zamračen nego rasvijetljen mnogim od skorašnjih usavršavanja ekonomske teorije, osobito mnogim upotrebama matematike. Iako je problem kojim se prije svega želim baviti u ovome tekstu problem racionalne ekonomske organizacije, kako budem napredovao morat ću uvijek iznova ukazivati na njegovu usku povezanost sa stanovitim metodologijskim pitanjima. Mnoge od poanti koje želim izvesti odista su zaključci prema kojima su konvergirali različiti putevi rezoniranja. Ali, kako sada vidim te probleme, to nije nimalo slučajno. Izgleda mi da mnogi od tekućih sporova koji se tiču ekonomske teorije i ekonomske politike imaju zajednički korijen u krivom shvaćanju prirode ekonomskog preoblema društva. To krivo shvaćanjem možemo zahvaliti pogrešnom prenošenju na društvene pojave navika razmišljanja razvijenih u bavljenju fenomenima prirode.

Nešto kasnije nastavlja;

Odgovor na to pitanje usko je povezan s onim drugim koje se ovdje postavlja, s pitanjem na kome je da planira. Oko tog pitanja se fokusira sav prijepor o "ekonomskom planiranju." Nije prijeporno treba li planirati ili ne. Spor je u tome treba li planirati centralno, preko jedne vlasti za cijeli ekonomski sustav, ili planiranje treba podijeliti među mnoge pojedince. Planiranje u specifičnom smislu u kome se termin koristi u suvremenoj kontroverzi nužno znači centralno planiranje – upravljanje cijelim ekonomskim sustavom prema jedinstvenom planu. Konkurencija, na drugoj strani, znači decentralizirano planiranje mnogih razdvojenih osoba. Na pola puta između toga dvoga jest delegiranje planiranja organiziranim industrijama, ili drugim riječima, monopolima – što malo njih voli vidjeti.

Koji će od ovih sistema biti efikasniji, ovisi uglavnom o tome pod kojim od njih možemo očekivati da će se potpunije koristiti postojeće znanje. Što dalje ovisi o tome imamo li više izgleda da uspijemo u stavljanju na raspologanje nekoj pojedinoj središnjoj vlasti svega znanja koje bi trebalo korisititi, ali koje je prvotno raspršeno među mnogim različitim pojedincima, ili je uspjeh izgledniji u prenošenju pojedincima takvih dodatnih znanja kakva trebaju da bi ih osposobila da svoje planove povežu s planovima drugih.

PS

Problem centralnog planiranja nije u tome što centralni planer nije dovoljno sposoban (u smislu da postoji neki drugi koji je sposobniji, stručniji), nije niti taj što planer može imati, ili razviti, loše namjere. Problem je taj što je nemoguće da centralni planer ima sva potrebna znanja o društvu i pojedincima u njemu.

Čak i kada bi imali najstručnije ljude najvrlijeg ponašanja takvo što nije moguće. Kada bi imali najbrža i najjača računala to ne bi promijenilo problem i ono što ističe Hayek. (Argumente u tom smjeru je razvio još prije Mises koji je točno predvidio koje će biti posljedice Sovjetskog planiranja i prije nego što su bili poznati rezultati.)

Opera – i Hayek

U članku The Friedrich Hayek I knew, and what he got right - and wrong; filozof John Gray zapisuje;

"U osamdesetima, kada je F.A. Hayek bio jedna od intelektualnih ikona Nove Desnice, neki od doktrinarnijih članova tog kompliciranog i podjeljenog pokreta znali su reći da je za njega minimalna Vlast ona koja pruža tri stvari: nacionalnu obranu, zakon i red, te državnu operu. Primjedba je tek djelomice dana u šali. Ekonomist i filozof rođen u Austriji možda je bio mislioc koji je više od ikojeg drugog artikulirao ideologiju slobodnog tržišta koja je zavladala s Margaret Thatcher; ali njegovo razmišljanje o politici nije formirano u Britaniji, nego u Habsburškom carstvu u kojem je Opera bila dio Vlasti kojeg nikome nije palo na pamet dovesti u pitanje."

Esej zapravo nema veze s operom, ali sam ga se prisjetio gledajući novogodišnji koncert. Još jedna misao koja mi je pala na pamet gledajući impresivne i sasvim uobičajene – iako nesumnjivo idealizirane, prizore života u Austriji je bila zašto neki ljudi to sve žele uništiti. (Ili barem zašto su spremni nepromišljeno sve to riskirati?)

Gray se u ostatku eseja prisjeća Hayeka i nekih njegovih utjecaja. Napominje da je Hayek svjedočio raspadu carskog režima koji je bio civiliziraniji i liberalniji od nacionalnih država koje su uslijedile poslije rata; Ostatak svog života pokušavao je razriješiti dileme oko obnove uništenog poretka. Problem na koji nije imao odgovor nego je osmislio mješavinu (evolucijske) pseudo-znanosti i racionalističkog dizajna za idealni liberalni režim. Smatrao je da će društvena evolucija usmjeriti čovječanstvo prema vrijednostima koje je cijenio. Ironično kada se prisjetimo da je upravo on dao snažnu kritiku scijentizmu, među ostalom i u svom govoru povodom nobelove nagrade. (Grayev opis).

Autor zaključuje; Poredak (spontani, neplanirani) se može pojaviti u društvo, ali ne postoji nijedan razlog zašto bi taj poredak poštivao liberalne vrijednosti. Politička realnost je složenija od toga.

Nisam siguran koliko bi se poznavaoci Hayeka složili sa svime izrečenim, ali to sada nije ni bitno, esej mi je ostao u sjećanju zbog komentara o Operi.

***

Filozof Roger Scruton u Perverting Opera komentira moderne "interpretacije" poznatih opera, kao i kulturu općenito. (Komentira opere kako ih se predstavlja u "zapadnijim" državama, ali komentari se mogu primijeniti i na naše umjetničke "projekte".) Prenosim samo nekoliko primjedbi;

Nestanak buržoazije doveo je do krize u umjetnosti. Kako pronaći poražene ostatke te klase kako bi ih uznemirili dokazima njihove nebitnosti? Kazališta i galerije nude besprijekorno postmoderna zbivanja, namijenjena ljudima koji ne-osuđuju. Televizija je zaglupljena ispod horizonta buržoazijske svijesti, a čak i crkve odbacuju obiteljske vrijednosti i bračne vrline. Ipak, bez buržoazije, svijet umjetnosti je lišen mete, osuđen je ponavljati istrošene geste pobune prema publici koja je davno izgubila sposobnost uvrede.

Ipak, nije sve izgubljeno. Još uvijek postoji mjesto gdje možete napasti buržoaziju i pljuniti na nju, radi se o operi.

---

Iskušenje [suočen s okupljenom mirnom buržoazijom, nevinom, spremnom da ju se šokira] je neodoljivo. Malo koji će producent, suočen s remek djelom koje bi inače donijelo užitak i utjehu takvoj publici, kontrolirati svoju želju da oskvrne. Što je glazba uzvišenija, to će više poniženja biti u produkciji.

---

Postoji pomahnitalo natjecanje među avangardnim producentima koji će proizvesti najviše emocija – pozitivni ili negativnih, jedva da je bitno – kod kritičara. Kada se radi o subvencijama od grada i umjetničke birokracije čini se da nije bitno što kažu kritičari nego koliko su glasni. Opera, kako bi dobila državne subvencije, mora biti "kontroverzna", mora "otvarati nove putove" i "izazivati". Birokrate je potrebno uvjeriti da, bez subvencije, nešto vrlo važno vezano uz budućnost grada ili nacije dolazi u opasnost.

---

Buržoazijska publika je nužna za inspiraciju modernih producenata jer inače nema koga uvrijediti. A uvreda je nužno je će inače birokrat misliti da subvencionira, Bože sačuvaj, buržoaziju.

PS

Kultura je bitna. (Pritom mislim naravno i na šire značanje tog pojma; sve kulturne činjenice koje određuju društvo i koje je nemoguće ignorirati bez velike opasnosti - nešto što ovih dana postaje sve vidljivije.)

Raniji povezani postovi; Scruton o važnosti Ljepote i A sada ... moral i glazba. Za kraj par misli iz posta Scruton protiv konzervativnog zanemarivanja kulture;

Zanemarivanje kulture je pogrešno, i to iz tri razloga:

1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele. 

2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka. 

3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.

Poštediti ću nas prizora iz
"moderno" postavljenih opera.