Je li religija za slabe?

Sjećam se kada je Jesse Ventura (političar, bivši hrvač) izjavio nešto poput "Vjera je za slabiće!" Na što su su različiti ljudi uznemirili i počeli odgovarati kako to nije točno. No, takvi odgovori ne postižu ništa. Ventura je zapravo u pravu. Međutim, ono što Ventura ne shvaća je da smo svi slabi.

Svi smo slabi u odnosu na standard istinite snage. Slabi smo tijelom, umom i voljom. Razapeti smo između naših strasti. Tijelo koje može izgubiti svoju snagu u djeliću sekunde, primjerice zbog aneurizma mozga, je samo relativno, ovisno i trenutno snažno. Takva snaga nije nešto zbog čega se možete hvaliti. Ili je Venturina snaga tako velika da je dokaz protiv svake zavisnosti? Može li je zadržati vječno? Je li on causa sui? Ako nije, zašto je tako ponosan na svoje sposobnosti?

Velike religije uče jednostavnu istinu o našem slabom i siromašnom stanju.(Nude li ove religije stvarno rješenje na problem je drugo pitanje.) Ispravan način da vjernici odgovore Venturi je istaknuti mu kako onaj smisao u kojem on misli da su slabi, nije smisao u kojem oni znaju da smo svi mi slabi. Religija nije projekcija tek potencijalne slabosti nekih od nas, nego trevezno priznavanje nužne slabosti svih nas. Religija ne postoji kako bi popravili nedostatke koje mi možemo i moramo popraviti vlastitim snagama, nego kako bi popravili duboke nedostatke koje nitko od nas ne može popraviti, bilo individualno bilo kolektivno, vlastitim snagama.

Izvorni post Is Religion for the Weak?

PS

Da podsjetim na prošlogodišnje (prigodne) postove;

• Faroski Kantaduri - korizmeni napjevi
• Značenje Pasije
• Značenje Uskrsnuća
• Uskrs u Svetoj Zemlji

Neka vam je blagoslovljeno sveto Trodnevlje!

Imago Dei

Faciamus hominem ad imaginem et similitudinem nostram...
Et creavit Deus hominem ad imaginem suam...

[Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka...]

Prije sam znao igrati šah sa Joem. Iako je cijeli život bio radni čovjek, imao je intelektualnu crtu i volio je čitati, ali poput mnogih starih ljudi, mislio da je zna puno o stvarima koje nije poznavao, pritom nije bio nimalo stidljiv sa širenjem svog "znanja". Jednog dana smo pričali o religiji i ideji kako je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Stari Joe je imao dugogodišnji animozitet prema Kršćanstvu svoje mladosti, animozitet koji je vjerojatno povezan sa njegovom podjednako dugotrajnom mržnjom prema davno preminulom ocu.

Sjetivši se neke propovijedi o "slici i prilici", stari Joe se podrugljivo nasmijao, "Dakle bog ima probavni trakt!?". U Joevu umu radio se o trijumfalnom upitu koje ima snagu opovrgavanja. Njegovo "razmišljanje" je;

         1. Čovjek je stvoren na Božju sliku

         2. Čovjek je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

    Što znači

        3. Bog je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

Ali to je kao da tvrdite:

        1. Ovaj kip je napravljen na Lincolnovu sliku

        2. Ovaj kip je od mramora

    Što znači

        3. Lincoln je od mramora.

Joevoa pogreška, koju često susrećemo, je uzeti duhovnu izjavu i primijeniti je materijalistički. Poanta nije da je Bog tjelesan zato što je čovjek tjelesan, nego da je čovjek duhovno biće kao što je to Bog, potencijalnost nije aktualnost. Ideja nije da je Bog veliki čovjek, poslovični "onaj čovjek gore", nego da je čovjek mali bog, proto-bog, vremenski i privremeni niski bog koji ima otvorenu mogućnost Višeg Života sa Bogom, mogućnost čija aktualizacija zahtijeva i napor stvorenja i božansku milost.

U Feuerbachianskim terminima; poanta imago dei nije da je Bog antropomorfska projekcija kojom čovjek uzima svoje najbolje atribute i pridodaje ih imaginarnom biću van sebe, nego da je čovjek teomorfna projekcija kojom Bog dijeli neke od svojih atributa sa stvarnim bićima van sebe, iako ovisnim o njemu.

Što je od toga točno? Projecira li čovjek Boga, ili Bog projecira čovjeka? Primijetite prvo asimetriju. Ako je Bog antropomorfna projekcija, onda Bog ne postoji. Bilo bi apsurdno reći kako Bog postoji kao antropomorfna projekcija jer je ugrađeno u samu prirodu Boga da je on iz sebe; odnosno, nesposoban za bilo kakvu vrstu ontologijske ovisnosti. Ali ako je čovjek teomorfna projekcija, onda čovjek postoji u stupnju većem nego što bi postojao kada ne bi bilo Boga. Jer ako je čovjek Božje stvorenje, i to stvoreno na Božju sliku i priliku, onda čovjek ima mogućnost Višeg Života, vječnog života.

Paradoks je da kada ateistički čovjek pokušava stajati na svoje dvije noge, proglasivši se neovisnim od Boga, postaje u tom trenutku ništa, prolazni bljesak u kozmosu; ali kada čovjek prihvati svoj stvoreni status kao imago Dei, time prihvativši svoju radikalnu ovisnost, u tom trenutku postaje više od zrna kozmičke prašine predviđene za uništenje. Stoga je Sartre naopako razmišljao o tome da je čovjek ništa ako postoji Bog; čovjek je nešto samo ako Bog postoji.

Je li "slika i prilika" suvišna fraza, ili postoji razlika? Nedvojbeno postoji. Biti stvoren na Božju sliku znači da vam je dana potencijalnost dijeljenja božanskog života, potencijalnost koja će (ili neće) biti aktualizirana, i koja je podjednako podijeljena među svim ljudskim bićima, bez njihova pristanka. Prilika rezultira iz čovjekove slobode aktualizacije potencijalnost. Slika Božja je nametnuta čovjeku, ali prilika nije, potrebna je slobodna suradnja stvorenja.[...]

Potrebno je primijetiti kako nema ništa očitog u Feuerbachianskom prijedlogu, iako naša kultura favorizira očitost prvog, potrebno je primijetiti kako je i suprotni prijedlog, prema kojem je čovjek teomorfna projekcija, podjednako razuman.

Izvorni post Imago Dei.

Što je čovjek?

On je životinja, ali i duh – a time i zagonetka samom sebi. Razmišlja i govori, objektivizira, kaže "Ja" i to misli. Dakle on ne ponavlja kao papiga riječ "Ja"; Izgovarajući "Ja" on izražava samosvijest. Čovjek ima svijet (Welt), ne samo okoliš (Umwelt). Čovjek predviđa Viši Život, višu sudbinu, bilo unutar povijesti ili van nje. Zatim razmišlja je li to samo fantazija, zabluda, ili je to nagovještaj stvarne mogućnosti višeg života.

Više od životinje, ipak može pasti niže od bilo koje životinje, obrnut pokazatelj njegova duhovna statusa. Može se podjednako lagano posvetiti skatologiji kao i eshatologiji. Budalaštine Marquisa de Sade imaju istu dokaznu vrijednost čovjekova statusa kao i život Sv. Augustina.

Kierkegaard piše da "svako više poimanje života... zauzima stav kako je zadatak čovjeka težiti zajedništvu s Božanstvom..." (Attack Upon Christendom, p. 265) Suočavamo se s opasnošću "minimiziranja našeg vlastitog značenje" kao što je SK zapisao, podcjenjivanja svoje važnosti. A ipak, kako je teško vjerovati u vlastitu važnost! Problem se sastoji od neznanja što je nečija važnost, uz pretpostavku da netko ima važnost. Ne znajući postoji li i što je točno, ne možete je ni minimizirati.

Kierkegaard rješava problem svojim dogmatičnim i fideističkim pridržavanjem Kršćanske antropologije i soteriologije. Nerazvodnjeno Kršćanstvo je njegov odgovor. Moj odgovor: živi tako da zaslužiš život vječni. Živi kao da imaš višu sudbinu.[...]

Ali ako si u krivu što si izgubio? Neke trivijalnosti. Ako kažeš da će se izgubiti istina, pitat ću te kako to znaš i zašto misliš da je istina vrijednost u besmislenom svemiru. Zatim ću te dalje pritisnuti o prirodi istine i potkopati tvoju samozadovoljnu misao kako istina može postojati u besmislenom potpuno materijalnom svemiru.

Izvorni post: What is Man? (Bill Vallicella)

Je li podučavanje vjere zlostavljanje djece? Je li religija najveće društveno zlo?

Ideja kako je podučavanje vjere zapravo zlostavljanje djece je još jedna tema suvremenih militantnih ateista poput Dawkinsa i Graylinga. Razmislite o suprostavljenim "istinama" koje podučavaju različite vjerske škole, npr. kako je Isus Sin Božji, kako on to nije, itd. Grayling se žali da

...u školama diljem zemlje ove antipatetične "istine" se nameću različitim skupinama učenika, od kojih nijedna nije u poziciji procijeniti njihovu vjerodostojnost ili vrijednost. Radi se o ozbiljnom obliku zlostavljanja djece. Sije sjeme apartheida sposobnih da rezultiraju, u svojom logičkom zaključku, ratom i ubojstvom, kao što povijest neprestano dokazuje. Ne postoji veće društveno zlo od religije. Radi se o raku na tijelu čovječanstva. Ljudska lakovjernost i praznovjerje, i potreba za utješnim pričama, neće nikada nestati tako da će religija uvijek postojati, barem među neobrazovanima. Jedini način upravljanja tom opasnošću je ograničiti religiju potpuno na privatnu sferu, a javna domena ju treba potpuno ignorirati osim u jednoj stvari; zakonski ne smije biti dopušteno da nečije privatno vjerovanje uzrokuje neugodnosti ili bilo kakvu povredu druge osobe. Gdje god i kada god se religija manifestira u javnoj areni kao organizirani fenomen, predstavlja najsotonističkiju od svih stvari. (A. C. Grayling, Life, Sex, and Ideas: The Good Life Without God, Oxford 2003, 34-35, uređivanje moje)

Naši dragi ateisti stvarno postaju militantni ovih dana, zar ne? Kakvo neumjerena i ekstremna izjava nekoga tko tvrdi da je filozof! Je li on ozbiljan? Pokušava li samo prodati knjige?

1. Ne mislim da bi Grayling prigovorio određenoj količini indoktrinacije u školama, s ciljem "nametanja" povijesne i aritmetičke istine iako učenici nisu u nikakvoj poziciji izvršiti povijesno istraživanje (Kako mogu biti sigurni da su Normani osvojili Englesku 1066., a ne 1067.?) ili izvesti aritmetičke istine iz peanovih aksioma i tako "procijeniti njihovu vjerodostojnost ili vrijednost". Njegov prigovor se odnosi na religijsku indoktrinaciju, prenošenje empirijski neprovjerljivih privatnih vjerovanja koja proturječe drugim empirijski neprovjerljivim privatnim vjerovanjima i potiču nesuglasice i krvoprolića. Ali ako je religija problematična u tom pogledu, zašto nije i ideologija općenito?

Primjerice, razmotrimo Graylingovo vjerovanje kako "ne postoji veće društveno zlo od religije." Radi se o jednome Graylingovu privatnom vjerovanju, toliko ekstremnom da ga se čak niti svi militantni ateisti ne bi željeli držati u takvom obliku. Treba li i ono biti ograničeno na privatnu sferu? Ili Grayling ima pravo izražavati ovo vjerovanje u javnosti, u razredima gdje predaje i u knjigama i člancima koje piše? Radi se o empirijski neprovjerljivom vrijednosnom sudu i može dovesti do nesuglasica i krvoprolića. Je li prosječan učenik u stanju "procijeniti vjerodostojnost ili vrijednost" ove tvrdnje? Ne, ali Grayling nema nikakvih problema sa ovom vrstom indoktrinacije. Zašto nema? Može odgovoriti da je u stanju argumentirati u korist svog stava. Nema sumnje da može. Ali i teolozi i filozofi neke religije također mogu argumentirati svoje stavove, i pritom ne mislim citirajući svete spise.

Čini se kako se radi o dvostrukom standardu. Religiju treba ograničiti na privatnu sferu, ali ideologije općenito ne treba, čak i u onim slučajevima gdje nereligiozne ideologije dijele iste antipatične karakteristike kao religija, poput empirijske neprovjerljivosti i vjerojatno poticanje na nasilno suprostavljanje. Komunisti su ubili sto milijuna ljudi u 20. stoljeću. Zašto onda Dawkins, Grayling i ostali izdvajaju religiju kao izvor društvenih zala, a ne ideologiju?

Ili razmislite o bilo kojem Graylingovom stavu kojeg spominje u svojoj knjizi; stav o seksu, ratu, oružju, braku i nizu drugih tema. Treba li njega natjerati da zadrži svoje liberalne stavove za sebe kako ne bi zarazio umove povodljivih ljudi? Pretpostavimo da predaje u osnovnoj školi i zagovara neku liberalnu ideju, primjerice kako pravedni porez mora redistributirati bogatstvo, ili da bi trebali zabraniti ručno oružje. Treba li ga ušutkati? Ako ne, zašto bi trebalo ušutkati one koji promoviraju religiozne stavove? Zašto oni nemaju pravo prenositi svoja vjerovanja novim generacijama na isti način kao što anarhisti, socijalisti, komunisti i konzervativci i tko sve ne ima pravo prenositi svoje vrijednosti?

2. Grayling tvrdi kako je "Logički zaključak" podučavanja religije "rat i ubojstvo". Izjava je iznenađujuće traljava i apsurdna s obzirom da ju je dao akademski obrazovani filozof, jer zapravo je ista kao i tvrdnja da religijska indoktrinacija logički nužno dovodi do rata i ubojstva. To je očito pogrešno. Najviše što se može reći je da određeni oblici religijskog podučavanja, primjerice određene islamske instrukcije, povećavaju vjerojatnost rata i ubojstva.

Ali opet imamo problem dvostrukog standarda? Zašto se fokusirati na religiju, a isključiti političke ideologije? Ako je nešto pogrešno sa školom koja podučava židovska vjerovanja, zašto onda nije ništa pogrešno sa školom koja podučava liberalna ili socijalistička vjerovanja? A što sa etičkim uvjerenjima? Ona su empirijski neprovjerljiva i vjerojatno dovode do nesuglasica. Treba li i njih ograničiti na privatnu sferu?

Izvorni post: Is Religious Instruction Child Abuse? Is Religion the Greatest Social Evil?

PS

Vallicella se pozabavio Graylingom (točnije njegovim pogreškama) u još par postova;

• Religion and the Inculcation of Morality
• A. C. Grayling and a Stock Move of Militant Atheists
• The No True Scotsman or No True Atheist Fallacy

Grayling se javio u komentarima jednog posta: The Recent Dennett-Plantinga A. P. A. Debate and the Question of Tone in Philosophy (rekao bih ne previše uspješno). Ali Grayling mora bit svjestan kakve stvari piše - ili se možemo priklonit onima koji smatraju da se radi o tematskom ludilu ili je nešto manje pohvalno u pitanju.

Ako svi idu ravno u raj... (18+)

... onda je raj vic, baš kao i ovaj život, i ne postoji konačna pravda, stoga niti Bog.

Nedavno je umro poznati mafijaš Calabrese; pročitao sam knjigu njegova sina te sam ostao impresioniran njegovim "odavanjem" oca; obiteljska lojalnost je vrijednost, ali postoje više lojalnosti. Sin je rekao novinarima kako je smrt oca, zbog nasilne povijesti, posebno emotivna.

Vjerujem da je umro na Božić s razlogom," rekao je. "Nadam se da je pronašao mir. Nadam se da odozgo gleda na nas... Više ne pati, ljudi na ulici više ne pate."

Uz svo dužno poštovanje prema sinu, ovo je jednostavno moralno otupljeno. Izrečeno podrazumijeva kako naš život ovdje dolje nema nikakvog utjecaja na konačni ishod. Nema razlike živimo li životom brutalnog ubojice ili životom Edith Stein i Simone Weil. Ali onda nema pravde, a ovaj život je apsurdniji nego što bi bio kada Boga ili života poslije smrti uopće ne bi niti bilo. Stvarnost moralnog svjetonazora ne može imati potrebni božanski temelj ukoliko Bog nije jamac pravde.

Prikladno je spomenuti razgovor Drurya i Wittgensteina;

DRURY: Čitao sam Origena prije. Origen je podučavao kako će na kraju vremena doći do konačne restitucije svih stvari. Kako će čak i Sotona i pali anđeli biti vraćeni u svoju bivšu slavu. Takvo shvaćanje mi se činilo privlačnim – ali odmah je osuđeno kao heretično.

WITTGENSTEIN: Naravno da je odbačeno. Zbog toga bi sve ostalo postalo besmislica. Ako ono što radimo ovdje nema nikakvog utjecaja na kraju, onda nestaje svaka ozbiljnost života. Tvoje religiozne ideje su mi se uvijek činile više grčkim nego biblijskim. Dok su moje misli sto posto hebrejske. (Recollections of Wittgenstein, ed. Rhees, Oxford 1984, p. 161.)

Ono što mi se sviđa kod Wittegensteina je činjenica da je bio posebno ozbiljan čovjek.

Izvorni članak: If Everyone Goes Straight to Heaven... (Bill Vallicella)

Mala vlada, snažne obitelji

Zašto bi libertarijanci trebali podržavati obiteljske vrijednosti – hint: Koja je najosnovnija nevladina institucija koju je svijet ikada poznavao? I što rastu u svojoj moći i utjecaju kada se ta institucija raspadne?

Još četiri godine Busha u Bijeloj kući [intervju je iz 2005.] – kakve će biti? Puno toga ovisi može li se održati sporazum između ljudi koji brinu o moralnim pitanjima (najčešće kršćani) i ljudi koji najviše guraju malu vladu (najčešće libertarijanci). Problem postoji jer je veliki broj ekonomskih libertarijanaca ujedno i društveno libertarijaran: Žele lagane razvode i seksualni laissez faire. Protive se državnoj pro-obiteljskoj politici.

Tu bi se analize Jennifer Roback Morse mogle pokazati utjecajnim. Jenny Morse je ekonomska libertarijanka: Doktorirala je ekonomiju te predavala petnaest godina na sveučilištima Yale i George Mason. Uz to se zalaže za brak i obitelj, što pokazuje i u svom životu. Napustila je stalnu profesoru i preselila se sa obitelji (mužem i dvoje djece, jedan usvojen iz Rumunjske) u Kaliforniju. Sada je honorarni istraživač na Hoover Institution(Stanford).

WR: Broj ljudi koji se naziva fiskalno konzervativnim, a socijalno liberalnim je u porastu. Zašto tvrdite da ta kombinacija nema smisla?

JM: Libertarijancima se sviđa činjenica da su tržišta samo-regulirajuća. Postavite vlasnička prava, ugovorno pravo te sudski i policijski sustav. Naselite područje ljudima koji imaju funkcionalnu savjest i osjećaj uzajamnosti. Upalite sustav i on će većinom raditi sam od sebe.

Problem je što nismo rođeni niti sa funkcionalnom savješću niti sa osjećajem uzajamnosti. Sve dok ih ne socijaliziraju roditelji, djeca su egocentrični skup impulsa i emocija. Ako nemaju roditelje koji će ih voditi i voljeti, postoji visoki rizik da postanu ljudi koji nemaju kontrole i obzira prema drugima. U najekstremnijem slučaju, djeca postaju sociopati, koji nameću velike troškove društvu. To su ljudi koje ne možete prepustiti slobodnom društvu zato što ne znaju kako koristiti svoju slobodu bez da previše ne ometaju druge ljude. Ova osnovna činjenica o ljudskom stanju je razlog zašto zagovornici minimalne vlade moraju obratiti pažnju na obitelj.

WR: Neki libertarijanci tvrdi da lagani razvodi povećavaju slobodu. Zašto vi vjerujete suprotno?

JM: Dva su razloga. Prvi, postoji opasna zbrka oko toga što sloboda zapravo znači. Životni stil kakvog Ljevica promovira je vizija koja definira slobodu kao stanje neopterećenosti ljudskim odnosima. Ta vizija je temelj ljevičarske pozicije o laganim razvodima, neograničenim pobačajima i mnogim drugim društvenim pitanjima.

Drugo, trenutni zakoni o razvodu nisu u skladu s najosnovnijim principom slobodnog tržišta, odnosno poštivanjem ugovora. Milijuni dolara, u transakcijama nekretnina, izmjenjuje ruke u svakom gradu, svakoga dana. Ljudi to ne bi mogli činiti kada bi im dopustili da unilateralno krše svoje ugovore bez penala. Unatoč tome, mi očekujemo da ljudi ulože cijeli život u djecu, bez ikakve ugovorne zaštite. Uspostavljanje pravnog sustava koji definira i provodi ugovore je jedna od najosnovnijih funkcija vlade.

WR: To je u skladu sa vašom ekonomskom analizom važnosti za djecu onoga što vi zovete "bračna revolucija – jedan muškarac, jedna žena, za cijeli život."

JM: Danas imamo sustav unilateralnih razvoda: Jedna stranka može okončati brak zbog bilo kojeg razloga ili bez razloga, bez pravne kazne. Ali djeca su jedan od najvažnijih "proizvoda" braka, da iskoristim ekonomski rječnik. Djeca zahtijevaju velike kapitalne investicije tijekom dužeg perioda. Roditeljski odnos je također ono što bi ekonomisti zvali "odnosno-specifični kapital". To znači da nijedan drugi muškarac nije dobra zamjena za konkretnog muškarca koji je otac moje djece. Ekonomisti znaju da je provođenje ugovora iznimno važno u aktivnostima sa takvim svojstvima.

WR: U članku kojeg ste predstavili na konferenciji Witherspoon Instituta (Princeton) objasnili ste kako dogovori o skrbništvu nad djecom koji su posljedica razvoda dovode do ekspanzije države. Zašto?

JM: Obiteljski sudovi rutinski krše privatnost obitelji koje imaju spor oko skrbništva. Sudovi prosuđuju stvari poput koliko novca i vremena svaki roditelj troši na djecu, kakvo obrazovanje i vjerski odgoj bi trebali imati, može li se roditelj iseliti iz države, koji jezik govore doma, i puno toga drugog. U funkcionalnim, netaknutim obiteljima, ljudi sami rješavaju ove stvari. Ljudi koji se zgražavaju na ideju da vlasti reguliraju seksualno ponašanje nisu svjesni činjenice kako si vlast dopušta nečuvenu invaziju osobne privatnosti kada se brak raspadne.

WR: Društveni konzervativci su isticali učinke samohranog roditeljstva na kulturu. Zašto postoji utjecaj na porast vlade?

JM: Najjednostavniji odgovor je kako vlada postaje zamjena za odsutnog roditelja, bilo da pruža financijsku pomoć kroz socijalnu pomoć, ili namećući pravila o radu kojima se pokušava izjednačiti pozicija svih tipova obitelji. Ali vlada je loša zamjena za roditelje. Čak i sa više novca, djeca nevjenčanih roditelja imaju veće izglede da odustanu od škole, da imaju lošije rezultate, probleme sa mentalnim zdravlje, čak i zdravstvene probleme.

Svi ti problemi na kraju postaju problem poreznih obveznika, sviđalo se to libertarijancima ili ne. Sinovi nevjenčanih roditelja imaju veću šansu za sukob sa zakonom, počinjenje zločina, i zatvor. To košta porezne obveznike, čak i sa libertarijanskom minimalnom državom. Ovdje u Kaliforniji imamo zakon o Tri Prekršaja, prema kojem tri puta osuđeni zločinac treba služiti doživotno. Tko plaća za to? Porezni obveznici. Bilo bi puno jeftiniji ispravno odgojiti djecu nego pokušati nadomjestiti štetu koju stvara roditeljska odsutnost.

WR: Zašto je brak najosnovnija društvena institucija?

JM: Definiram brak kao društvenu normativnu instituciju za seksualnu aktivnost i odgoj djece. Brak je organska, predpolitička institucija koja nastaje spontano u društvu. Ljudi suprotnog spola su prirodno međusobno privučeni, udružuju se, stvaraju djecu te ih odgajaju. Malo društvo obitelji obnavlja se i održava. Unutar obitelji se najjače očituje prirodna društvenost čovječanstva. Libertarijanac minimalne vlade može promatrati ovaj samoodrživi sustav sa strahopoštovanjem.

Mislim kako je moja knjižica "101 Tips for a Happier Marriage," najlibertarijanskija stvar koju sam ikada napisala. Nije politička, a osnažuje ljude da izgrade najosnovniju nevladinu instituciju koju je svijet ikada poznavao. Što bi moglo biti libertarijanskije od toga?

WR: Zašto je toliko zagovornika seksualnog laissez faire među onima koji su najglasniji protivnici ekonomskog laissez faire?

JM: Ljevica instinktivno zna da se obitelj natječe sa vladom, i kao izvor društvene potpore i kao žarišna točka odanosti. Seksualni laissez faire potkopava obitelj kao samoupravnu, samoodrživu cjelinu.

WR: Kako promjene u pravilima o skrbništvu utječu na način na koji ljudi razmišljaju o troškovima i pogodnostima razvoda?

JM: Razmislite o ovome; Ako ste sigurni da će pokretanje razvoda dovesti do gubitka kontakta sa djecom, onda će biti manja vjerojatnost da pokrenete razvod. Izglednije je da ćete uložiti više truda kroz duže vrijeme u svoj brak. To nam ne govori kakve promjene moramo uvesti, ali nam govori da ta pravila čine veliku razliku.

WR: Koje druge promjene u javnim odredbama bi dovele do promjena?

JM: Pravila o posvajanju i udomljavanju treba promijeniti. Socijalni radnici su među čuvarima standarda pravilnog ponašanja prema djeci u zajednici. Primjerice, imamo standard koji kaže da se ne smije koristiti pretjerana sila. U nekim mjestima, apsolutno je zabranjeni bilo koji oblik tjelesnog kažnjavanja, udomitelji ne smiju nikada pljusniti svoje dijete. Vlast smatra, sasvim ispravno, kako udomiteljske roditelje trebamo držati viših standarda nego ostale roditelje, zato što su takva djeca već oštećena i potrebna im je najbolja moguća skrb.

Država bi mogla, sa podjednako opravdanosti, inzistirati na domaćinstvima sa oba vjenčana roditelja. Postoji brdo dokaza koji pokazuju kako djeca imaju najbolje rezultate u domaćinstvima sa vjenčanim roditeljima. Mislim da je pravedno i zdravorazumsko reći da djeca koju su već zlostavljana i zapuštena trebaju imati najbolju moguću skrb koju im možemo dati. Staviti ozbiljno poremećeno dijete pod brigu samohrane majke, ili nevjenčanog, vanbračnog para, nije dobra ideja. Država bi mogla puno doprinijeti obiteljskoj kulturi tako što bi domaćinstva sa oba roditelja, vjenčanim parom postala norma za udomiteljske i posvojiteljske roditelje.

izvorni intervju; Small government, strong families

PS

Već sam objavio dva slična teksta; Ludwig von Mises o obitelji i Napad države na obitelj, a video Theodora Dalrymplea dobro sažima fenomen.

Tko je Noam Chomsky?

Chomskyeva popularnost nema nikakve veze sa uglednim mjestom kojeg zauzima u svijetu ideja. To mjesto je davno zaslužio svojim radom u lingvistici, i nijedan stručnjak tog područja ne osporava njegov doprinos.

Ukazao je na pogrešku u vjerovanju kako se jezik može steći postepenim povezivanjem simbola i stvari. Ustvrdio je kako jezik predstavlja sve-ili-ništa stvar, evolucija nas je opskrbila kategorijama koje su potrebne kako bi ga stekli, te kategorije vode "duboku strukturu" našeg govora, neovisno o tome koji jezik učimo. Rečenice nastaju kao ponovljene operacije "transformacijske gramatike" koja prevodi duboke strukture u površinske sekvence: Kao rezultat toga smo u stanju razumjeti beskonačno mnogo rečenica, čim uspijemo steći osnovnu lingvističku kompetenciju.

Iako su pioniri moderne logike predvidjeli neke od tih stvari, prof. Chomsky ih je razvio na potpuno novi način. Ima istinsku znanstvenu sposobnost prevođenja apstraktne teorije u konkretnu opservaciju, otkriti intelektualni problem tamo gdje ostali vide samo obične činjenice. Kažem "ima", ali možda bih trebao reći "imao je". Prof. Chomsky je davno odbacio svoju akademsku halju i obukao ogrtač proroka. Desetljećima troši svoju energiju na osuđivanje rodne zemlje, obično pred prepunim dvoranama obožavatelja koje baš briga za teoriju sintakse. Dokaz uspjeha je činjenica da američki izdavači distribuiraju njegove knjige po cijelom svijetu, knjige tako dolaze i u ruke Američkih kritičara – uključujući i Huga Chaveza.

Za pristaše, Noam Chomsky je hrabar i glasan zagovornik potlačenih protiv korumpirane i kriminalne političke klase, ali za protivnike je laprdalo čija jednostrana vizija politike služi kako bi se našao pod svjetlima reflektora. Neporecivo je kako njegova navika ignoriranja mana američkih neprijatelja (da bi sve zločine pripisao svojoj zemlji) pokazuje da je više truda uložio u optuživanje nego u istinu.

Opisati njegov stav kao "adolescentski" je možda nepravedno: Postoji puno odraslih ljudi koji vjeruju kako je američka vanjska politika poslije drugog svjetskog rata utemeljena na pogrešnom poimanju američke uloge u svijetu. Istina je i da svi griješimo – tako da Chomskyeva nekadašnja potpora za sustave koje nitko više ne bi podržao, poput Pol Potova, nije dokaz njegove pokvarenosti. Ali onda niti pogreške američke vanjske politike nisu dokaz pokvarenosti.

Navedeno je bitno jer upravo njegova sposobnost da izazove ne samo prezir prema američkoj vanjskoj politici nego i osjećaj kako je vođena nekom vrstom kriminalne zavjere, pruža motiv za Chomskyeve neprestane oštre kritike, a objašnjava i njegov utjecaj. Svijet je pun ljudi koji žele misliti loše o americi, a većina njih bi željela biti amerikanci. Bliski istok je pun takvih ljudi, a profesor Chomsky apelira upravo na njihove zavidne emocije, baš kao i na zamjeranja vođa (poput predsjednika Chaveza) koji ne mogu podnijeti slobodu (i nemaju pojma kako je proizvesti, ili barem stvarnu želju oponašati je).

Uspjeh dovodi do zamjeranja, a ono postaje želja za uništavanjem. Dokaz za to je i teroristički napad na SAD, i gotovo sve što islamisti izjavljuju od tada. Ali Amerikanci ne žele u to vjerovati. Imaju povjerenja da drugi uživaju u američkom uspjehu, kao što i oni uživaju u uspjehu drugih; ali ovo uživanje u tuđem uspjehu, što je velika američka vrlina, nije nešto što pronalazite kod onih koji osuđuju Ameriku. Mrze Ameriku ne zbog njenih mana, nego zbog njenih vrlina, koje bacaju ponižavajuće svjetlo na one koji se ne mogu prilagoditi.

Prof. Chomsky je inteligentan čovjek. Nije sve što kaže kritizirajući svoju državu pogrešno, ali ne cijene ga zbog njegove istine nego zbog njegova bijesa, koji potiče bijes njegovih štovatelja. Hrani samopravednost američkih neprijatelja, koji zauzvrat hrane njegovu samopravednost. U svemu tome nestaje konstruktivna kritiku koja je Americi toliko potrebna, a ta Amerika je – za razliku od njenih neprijatelja, uključujući prof. Chomskog – spremna slušati.

Napisano prema Who is Noam Chomsky (R. Scruton, 2006).

PS

Postoji puno toga što se može kritizirati kod SAD-a, ali kad sam već objavio ovo razmišljanje morati ću se složiti. (Bilo bi zanimljivije da se osvrnuo na Chomskyeve ostale ljevičarske ideje.) Doduše, siguran sam da je Scruton svjestan problema sa politikom SAD-a.  

Za razliku od amerikanaca pojedinaca koji se, tradicionalno, vesele uspjehu drugih, nisam siguran da to vrijedi za njih kao državu; a kao što Theodore Dalrymple ističe u eseju Envy and the Undoing of American Mores, izgleda da i kod pojedinaca dolazi do promjena;

"Obamino referenciranje na Romneyevo veliko osobno bogatstvo je implicitno pozivanje na zavist. Zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha, i samim time predstavlja stalnu napast za pala bića poput nas. Uz mogući izuzetak oholosti, radi se o grijehu kojeg je najteže izbaciti iz ljudskog srca; puno je destruktivniji od neumjerenosti.

Bez sumnje, američko društvo ima puno mana, baš kao i svi ljudi; ali grijeh od kojeg su tradicionalni bili najslobodniji, u usporedbi sa drugim društvima, je bila zavist. Više ljudi je željelo sreću uspješnima u Americi nego u bilo kojem drugom društvu, iako naravno ne svi; manje je ljudi bilo obuzeto zavišću, a više je ljudi bilo inspirirano njima nego u bilo gdje drugdje u svijetu. Postojalo je vrijeme kada se iskazivanje ili apeliranje na zavist smatralo ne-američkim, odbacivanjem Američkog sna. Nixon je prezirao Kennedya kao pseudo-aristrokratsko razmaženo derište, ali nije se to usudio reći u javnosti kako ne bi zvučao zavidno.

Dakle Obamino pozivanje na zavist je simptom, možda ojačavanje, kulturne promjene. Ne treba niti spomenuti kako je njegova vlastita financijska pozicija nešto na čemu mu može 99.9 posto (zavisti sklono) ljudi zavidjeti, ali pozivanje na zavist, sugerirati čak i podsvjesno kako je čovjek sa velikim bogatstvom na neki način egzistencijalno manje pogodan ipso facto za najvišu poziciju nego čovjek koji ima manje novca, nije u duhu američke tradicije baš kao što ne bi bilo niti podsmjehivanje čovjeku skromnih početaka.

Poticanje ili iskorištavanje zavisti je pogrešno, čak i ako oni usrećeni ne zaslužuju svoju sreću

Peter Harrison – povijest znanosti modernog doba

Peter Harrison doktorirao je na Sveučilištu Queensland, magistrirao na Yaleu and Oxfordu. Svoju akademsku karijeru započeo je kao profesor povijesti i filozofije. Držao je Andreas Idreos Professor of Science and Religion poziciju na Oxfordu. Harrison je poznat po svojim utjecajnim radovima o religiji i podrijetlu moderne znanosti. Neke od njegovih (kontroverznijih) teorija su i o tome kako je priča o Padu imala ključnu ulogu u razvoju eksperimentalne znanosti i kako se ideje o religijama kao skupu vjerovanja i praksi prvi put javlja tek u sedamnaestom stoljeću. Urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.

Na blogu sam već objavio dva njegova popularna članka (i jedan post o njegovoj teriji o Padu);

• Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti
• Je li zbog znanosti Bog nepotreban?
• Adamov Pad i nastanak eksperimentalne znanosti

Srećom, postoji puno videosnimki njegovih predavanja i razmišljanja, par kraćih odgovora(~5min);

• Dawkins' case against God - Professor Peter Harrison
• Arguments for God's existence - Professor Peter Harrison
• The Christian Origins of Modern Science - Professor Peter Harrison
• Miracles & Materialism - Professor Peter Harrison
• Religious challenges to Science - Professor Peter Harrison
• Unlikely Connections: The Bible & Science - Professor Peter Harrison

Za projekt Test of Faith, odgovorio je na neka zanimljiva pitanja (~2-3min);

• Has Christianity Played a Role in Science?
• Can Religious Ideas play a Significant Role in Science Today?
• Why do many people think there is conflict?
• Are Science and Religion Fundamentally Different?
• Why are You in this Debate?
• How have the Boundaries of Science Shifted?
• Theology and Astronomy
• Galileo: Science vs. the Church?
• Was Galileo Right?
• Galileo and the Two Books
• How many Early Scientists were Christians?
• How was Darwin Received?
• How has Religion Been a Positive Influence on Science?
• If Christianity was so Important for Science, where did Materialism come from?
• Why does Science have so much Cultural Authority?
• How useful is the Science & Religion Debate in the UK?
• Why does the Science & Religion Debate Matter?
• Why does the History and Philosophy of Science Matter?
• How can Science help Religion?

Na sveučilištu Edinburgh održao je (Gifford Lectures) seriju predavanja (~60min);

• Peter Harrison - The Territories of Science and Religion (Lecture 1)
• Peter Harrison - The Cosmos and the Religious Quest (Lecture 2)
• Peter Harrison - The Disenchantment of the World (Lecture 3)
• Peter Harrison - Fallen Knowledge (Lecture 4)
• Peter Harrison - Science and Progress (Lecture 5)
• Peter Harrison - Science, Religion and Modernity (Lecture 6)

Na Faraday Institutu (for Science and Religion) održao je predavanja čije videosnimke možete pogledati ovdje;

• The Religious Origins of Modern Science
• Religion and the Rise of Modern Science
• Religious Influences in the Founding of the Royal Society (rasprava)

odnosno poslušati audiosnimke;

• The Bible and the Emergence of Modern Science
• The Fall of Man and the Foundations of Science
• The Doctrine of the Fall and the Epistemological Foundations of Modern Science

Dostupne su još neke snimke, ali njih nisam popratio...

Ernest Lucas – Knjiga Postanka i znanost

Ernest Lucas magistrirao je (Oxford) i doktorirao kemiju (University of Kent). Znanstveno se bavio biokemijom na nekoliko sveučilišta prije nego što je odlučio studirati teologiju (Oxford). Doktorirao je Istočne studije (Liverpool University), baptistički je svećenik. Autor je knjige Can we believe Genesis today? (Možemo li danas vjerovati u Knjigu Postanka?).

Slučajno sam saznao za njega (pregledavajući multimediju Faraday Instituta), ali mi je bilo zanimljivo njegovo izlaganje. Dostupna su njegova predavanja;

• The Creation Narratives in Genesis 1-3
• Genesis and Evolution
• God and Origins: Interpreting the Early Chapters of Genesis
• Science and the Bible: Are they incompatible? The creation story as a test case.
• Science and the Bible: Are they incompatible? The creation story as a test case - Discussion (web, pdf)
  

Jedan kraći razgovor koji sumira stvari; Ernest Lucas on Genesis and Evolution (5min) 

Lucas tvrdi kako je tek nakon što je godinu dana (u okviru svog studija teologije) proučavao mezopotamijske priče shvatio Knjigu Postanka. Naime, za interpretaciju svakog teksta potrebno si je postaviti nekoliko pitanja. (Inače, ukoliko ga interpretirate kao znanstveni članak, onda ste očito izabrali interpretirati ga kao znanstveni članak, ne možete se pretvarati da ste odabrali "neutralni" ili jedini način interpretacije bilo kojeg teksta.) Neka od prikladnih pitanja bi bila;

• Koja vrsta jezika se koristi?
• Kojoj vrsti literature pripada?
• Tko je očekivana publika?
• Koji je cilj teksta?
• Koje relevantno vantekstualno znanje imamo?
  

Lucas navodi nekoliko primjera da pokaže kako mu je poznavanje mezopotamijskih priča o stvaranju pomoglo da shvati biblijski tekst Postanka. Jedna od poznatijih razlika je sam nastanak bogova, prema ostalim pričama tog područja prvo nastaju bogovi od kojih netko stvara svemir – što je naravno različito od hebrejskog vjerovanja u kojem vječni Bog stvara sve. Za ostale razlike potrebno je poznavati tadašnja vjerovanja okolnih plemena. Primjerice, u Knjizi Postanak se upotrebljava riječ "svijetla" (umjesto sunce i mjesec) jer su okolna plemena štovala nebeska tijela kao bogove i božice. Također se time naglašava kako je Bog stvorio ta svijetla, dakle ono što drugi štuju kao božanstvo je tek dio svijeta kojeg stvara Bog.

Zatim se spominju morske grdosije (čudovišta) jer se u drugim pričama bog morao boriti sa nemanima kako bi nakon toga mogao stvoriti nebo i zemlju. Knjiga Postanka odbacuje takvo razmišljanje naglašavajući kako je Bog stvorio grdosije kao dio svijeta – nije se morao boriti sa njima, stvorio ih je! U drugim plemenima je bio prisutan strah da će svemir opet upasti u takav kaos, dok je takvo razmišljanje suprotno Bogu hebreja.

U mezopotamijskim pričama o stvaranju, ljudi su robovi bogova – stvoreni su kako bogovi ne bi trebali ništa raditi. U Knjizi Postanka se naglašava važnost ljudi na više mjesta – samo ljudi su stvoreni na sliku i priliku Boga, i Bog im daje vlast nad svim drugim stvorenjima. Sve stvoreno služi na korist ljudima, a ne bogu. (Tu dolazimo do ekoloških aktivista, ali to nije tema – naravno da postoje ograničenja.)

Gornje primjere sam samo spomenuo kako bi shvatili na što točno Lucas misli (bez da otvarate linkove). Prošlo je već dosta vremena od kada sam ga slušao pa se ne sjećam detalja, ali sam skicirao jedan od njegovih argumenata o utjecaju Knjige Postanka na znanost;

1. Postoji Stvoritelj svijeta
2. Stvoritelj je racionalan i mudar
3. Stvoritelj je isplanirao i uredio svijet
4. Z: Postoje prirodni zakoni – strukture, uzorci...
5. Ljudi su stvoreni na sliku Božju
6. Z: U stanju smo shvatiti te prirodne zakone
7. Stvoreno je produkt Božje slobodne volje
8. Z: Potrebne su opservacije i eksperimenti
   

Dakle Knjiga postanka je napisana kao teološki tekst koji govori o Božjoj snazi, razlikuje se od ostalih priča tog područja. Takvo razmišljanje se ukorijenilo u našu kulturu i postalo osnova znanosti. Već sam objavio više tekstove koji se bave time, možda samo da napomenem kako takva razmišljanja stvarno i pronalazimo kod filozofa i učenjaka (danas bi ih zvali znanstvenici) kroz povijest.  

Povjesničar znanosti i religije Harrison  (eksplicitnije) naglašava i vezu eksperimentalne znanosti i Pada koju nalazimo u razmišljanju nekih znanstvenika. Primjerice grci su vjerovali da promatranjem odnosno logičkim zaključivanjem mogu sve shvatiti što ih je dovelo u neke probleme, ali ako Bog ima slobodnu volju pri stvaranju svijeta onda takvo što nije moguće, potrebno je provesti eksperimente. Nakon Pada oštećene su ljudske sposobnosti odnosno potrebno je sve eksperimentalno provjeriti, eksperimentalna znanost je zapravo pokušaj vraćanja izgubljenog znanja. (Promicanje i bavljenje eksperimentalnom znanošću ima za cilj nadvladati te epistemološke učinke Istočnog grijeha tako da su upravo na temelju teoloških doktrina razvijene znanstvene tehnike.)

Više o tome u postu Adamov Pad i nastanak eksperimentalne znanosti, gdje se predstavlja Harrisonova teza sa citatima znanstvenika kroz povijest; a u postu Biblijska osnova zapadne znanosti Stanley Jaki pokušava dati odgovor zašto je znanost preživjela samo na kršćanskom Zapadu. Znanost se pojavila (rodila) i u drugim kulturama, ali nigdje se nije raširila i zadržala, Jaki je za to upotrijebio izraz znanost kao "mrtvorođenče". (Post ima par pogreški koje još nisam ispravio.) 

PS

Ovaj post se bavi interpretacijom Knjige Postanka u kontekstu (povijesti) znanosti (i samo u tom kontekstu).

James Hannam – znanost u srednjem vijeku

James Hannam diplomirao je fiziku (Oxford) i doktorirao povijest i filozofiju znanosti (Cambridge). Istražuje predmodernu i ranu modernu povijest znanosti i religije. Njegovi članci objavljeni su u različitim akademskim i popularnim časopisima. Objavio je knjigu God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science, pohvaljenu od vodećih povjesničara znanosti. Knjiga je popularno-akademskog karaktera. (google books)

Objavio sam recenziju te knjige, autor recenzije je Tim O'Neill (ateist i povijesničar amater), možete je pročitati ovdje; Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti.

Dostupne su videosnimke predavanja;

• James Hannam: How The Medieval World Laid The Foundations Of Modern Science
• James Hannam: Science & Christianity - An Historical Sketch
• God's Philosophers: the Medieval World - James Hannam
• Science and the Church in the Middle Ages by Dr. James Hannam

Dva kraća intervjua(audio);

• Christianity launched the Scientific revolution!
• Dr. James Hannam Describes Events Leading to Galileo's Censorship

James Hannam uređuje svoju stranicu (jameshannam.com). Također uređuje blog Quodlibeta. Već sam prenio nekoliko postova sa bloga (nije autor svih);

• O Srednjem vijeku i "Mračnom dobu"?
• Znanstveni nastavni plan u Srednjem Vijeku
• Jesu li Grci radili pravu znanost?
• Rim, rani kršćani i filozofija
• Francis Collins i Srednjovjekovna znanost
• Charles Babbage i Božanski Programer
• Multiverzum – fizika ili metafizika?
• Je li Crkva zabranila nulu i gromobrane?
• Rođenje ljudskih prava
• Ljudska vrijednost i prava u antičkom svijetu

Članci;

• Mitski sukob između znanosti i vjere
• Mit o Zemlji kao ravnoj ploči
• Kršćansko podrijetlo moderne znanosti

Dao je i različite intervjue. Primjerice za The Catholic Laboratory - Genesis of Science (mp3).

Otac & Otac - povijest znanosti

Pravila igre su... ma shvatit ćete već.

1. Otac Marin Mersenne – Otac Akustike

2. Otac Nicholas Steno – Otac Stratigrafije

3. Otac Angelo Secchi – Otac Astrofizike

4. Otac Ruđer Bošković – Otac Teorije Polja

5. Otac  Rene Hauy – Otac Kristalografije

6. Otac Gregor Mendel – Otac Moderne Genetike

7. Otac Georges Lemaitre – Otac teorije Velikog Praska

***

Igru bi mogli nazvati i nastavi niz; nije teška (pogotovo ako proširite malo područje pretrage i uključite neka manje poznata "očinstva"). Primjerice Francesco Lana de Terzi - otac avijacije, Luca Pacioli - otac računovodstva, Athanasius Kircher – otac egiptologije... (Većina znanstvenika unatoč svojim doprinosima ne dobije u literaturi taj naziv, a postoje neki koji imaju taj naziv, ali je pomalo problematično, iz perspektive povijesti znanosti, pretjerivat sa takvim izrazima.)

Wikipedija ima listu nekih znanstvenika klerika. Inspiracija za listu je predavanje Andrewa Pinsenta The Alleged Conflict Between Science and Faith. (Slike uz ličnosti su tek ilustrativne prirode.)

Grayling, Isusovci i istina

Filozof Grayling u Guardianu zapisuje;

Nakon Reformacije u 16. stoljeću, Ignacije Loyola je osnovao Isusovačku družbu kao vojsku obrane protiv napada na Jedinu Istinsku Crkvu. Isusovci su vidjeli kako su reformatoru učeni i inteligentni; prevodili su Bibliju, poticali laike da ju čitaju, i kada su laici to učinili mogli su vidjeti kako su doktrine i prakse Rimske Crkve hrpa gluposti. Isusovci su trebali biti vojska vrlo pametnih propagandista, vještih u retorici i argumentima, podučenih da odgovaraju na reformatore, nije ih zanimala istina nego katolička tendenciozna verzija iste.

Navedeno bi trebalo biti povijesni primjer religioznih predrasuda koje blokiraju istinu odnosno znanstvenu istinu. Kakvi god da su Graylingovi filozofski dosezi, kao povjesničar znanosti ranog modernog doba je nula. Moji zemljaci imaju neku vrstu slijepog straha i prezira prema isusovcima koji se vuku stoljećima, a čini se kako gospodin Grayling dijeli ovaj iracionalni strah zbog kojeg ignorira povijesne činjenice kako bi napadao "crne redovnike", kako ih englezi prezirno nazivaju.

Svatko tko zna nešto o evoluciji znanosti od kasnog šesnaestog kroz sedamnaesto u osamnaesto stoljeće zna da daleko od negiranja, blokiranja ili nekog drugog načina ometanja ove evolucije; Isusovci i Isusovački obrazovani znanstvenici su dali značajan i ključan doprinos. Nije baš poruka koju Grayling pokušava prenijeti, i koju različiti ljudi žele vjerovati.

Neću dati kompletnu povijest Isusovačkog doprinosa znanosti u tom periodu; naše dosadašnje, daleko od kompletnog, znanje o tome već zauzima nekoliko knjiga, ali ću spomenuti neke bitne stvari.

Počet ćemo sa Claviusom koji je odgovoran za širenje novih matematičkih znanosti u školskim i sveučilišnim kurikulumima katoličkih zemalja Europe u 17. stoljeću. Graylingova Engleska je u reformi školstva zaostajala sto godina, za to možemo okriviti i njihovu mržnju prema svemu što je povezano sa Isusovcima. Isusovački znanstvenici, posebno Mateo Ricci i Johann Adam Schall von Bell, prenijeli su tada "moderne" europske matematičke znanosti, uključujući heliocentrizam, u Kinu i ostatak Azije. Lembo i Grienberger, vodeći članovi Claviusova matematičkog instituta na Collegio Romanou, Isusovačkom sveučilištu, dali su nužnu potvrdu Galileovih teleskopskih otkrića. Riciolli, Grimaldi, Scheiner, Kircher i Grassi su dali značajan doprinos razvoju nove astronomije u 17. stoljeću; Grimaldi je također dao važni doprinos teorije optike. Grégoire de Saint-Vincent je dao važan doprinos razvoju infinitezimalnog računa, a Giovanni Girolamo Saccheri je imao važnu ulogu u povijesti neeuklidske geometrije. Svi nabrojani su isusovački znanstvenici.

Pierrre Gassendi je modernizirao grčki atomizam, teoriju koja je bila bitna za prijelaz sa aristotelijanske na modernu znanost; također je bio prvi astronom koji je promatrao tranzit merkura, ključno promatranje za znanstveno dokazivanje heliocentrizma. Marin Mersenne je bio, zajedno sa Kircherom, jedan od ključnih sakupljača i distributera znanstvenih informacija među učenjacima prije nego što su postojali znanstveni časopisi; posebno je propagirao Galileovu mehaniku i pomogao je njezinu priznavanju među dopisnicima. Također je utemeljio znanost akustike i dao je značajan doprinos analizi. Descartes je bio jedan od osnivača moderne geometrijske optike, suizumitelj analitičke geometrije i otkrivač zakona inercije. Giovanni Domenico Cassini je bio najveći opservacijski astronom 17. stoljeća koji je također osnovao obiteljsku dinastiju koja je revolucionalizirala astronomiju, geodetiku i kartografiju u 17. i 18. stoljeću. Svi navedeni su obrazovani kao znanstvenici kod Isusovaca.

U 17. stoljeću Isusovačke škole i fakultetu su imali najbolje znanstvene kurikulume, učitelje i udžbenike; zapravo su ti udžbenici bili toliko dobro da su ih koristili i na protestantskim školama i fakultetima.

Daleko od toga da su bili prepreka znanstvenoj istini kao što nas Grayling uvjerava, Isusovci su bili najmoćnija sila njenog razvoja u 17. stoljeću.

Izvorni tekst; A.C. Grayling, the Jesuits and Prejudice.

PS

Radi se o (više nego) šturom pregledu, ali kao što je spomenuti, potrebno je par knjiga da bi se malo detaljnije opisali doprinosi. Isusovci su (do ukidanja) objavili preko 6000 znanstvenih radova, od toga je trećina bila pionirskih radova o elektricitetu. Bilo su daleko najveća znanstvena organizacija na svijetu. (Još kad dodamo njihove doprinose obrazovanju, misije u nove zemlje, prijenos znanja na Daleki Istok i ostalo shvatimo da je malo teže popisat doprinose.)

Što se tiče Graylinga, ne znam što zna ili ne zna o povijesti znanosti, ali ne sumnjam da bi nastavio sa sličnim tekstovima baš da je i upoznat sa svime. Čovjek jednostavno pati o "tematskog ludila", čim počne komentirati temu religije "izgubi se".

Možda trebam spomenuti kako su nam Isusovci dali i novog Papu. Mediji su napokon dobili "Crnog Papu", ali vjerojatno nisu mislili na to.

Matematičar koji je postao Papa

Poznato pitanje među povjesničarima umjetnosti i povjesničarima znanosti glasi; Renesansa ili renesanse? Radi li se o samo jednom velikom događaju u povijesti europe, Renesansi, tijekom kojeg je nanovo otkriveno izgubljeno znanje antike ili se radi o nizu takvih perioda kroz Srednji Vijek tijekom kojih je to znanje postepeno vraćeno u europsku kulturu? Prva verzija je mit, druga verzija je puno bliža onome što se stvarno povijesno dogodilo.

Jedna od tih renesansi je takozvana prva znanstvena ili matematička renesansa koja je započela u dvanaestom stoljeću u kojem su takozvani translatori putovali u Španjolsku i Siciliju kako bi preveli klasična i arapska znanstvena djela na latinski; klasike poput Euklidovih Elemenata ili Ptolemejeve Syntaxis Mathematiké. Međutim, i prije toga je postojao stalni prijenos znanstvenih znanja u Europu kroz Španjolsku, još od 9. stoljeća, potaknuto pojedinim učenjacima koji su studirali u Španjolskoj te zatim podučavali druge u Sjevernoj Europi. Jedan od najpoznatijih je francuski redovnik Gerbert d’Aurillac koji je umro 12. svibnja 1003.

Gerbert (iz seljačke obitelji, rođen oko 945. godine) kao mladić je ušao u samostan (Aurillac) da bude posluga, ali ubrzo je prepoznata njegova inteligencija te mu je umjesto rada u kuhinji ponuđeno obrazovanje. Od 967. do 970. podučavao ga je biskup Atto (iz Vicha) u Katoloniji, u dijelu španjolske koji nije bio pod vlašću islama. U te tri godine Gerbert je upio koliko god je mogao informacija o arapskoj znanosti i matematici. Iz španjolske je otputovao u Rim gdje su ga predstavili Papi i Njemačkom caru, Otonu I. , koji je bio toliko impresioniran mladim akademikom da ga je poslao u Reims kako bi završio svoje obrazovanje. Također je podučavao Otonova sina, budućeg Otona II. Pod pokroviteljstvom Otona II. imenovan je opatom Bobbioa. Kasnije je otišao u nadbiskupiju Reims. Nakon smrti Otona II. postaje učitelj tinejđera Otona III. i njegova bratića Pape Grgura V. koji ga je postavio za nadbiskupa Ravene 998. godine. Nakon Grgurove smrti 999. godine, Gerbet je uz potporu Otona III. postao Papa, preuzevši ime Silvestar II. (Umire nakon četiri godine.)

Tijekom svoje karijere bio je strastveni učitelj matematičke znanosti koju je naučio u Španjolskoj. Napisao je knjige o aritmetici, geometriji i astronomiji, te je posebno bio zainteresiran za astronomske metode mjerenja vremena. Dopisivao se sa mnogima o matematičkim temama i pohlepno prikupljao rukopise kako bi proširio svoje znanje. Uveo je obručastu sferu iz španjolske u europu i gotovo je sigurno imao ulogu u uvođenju astrolaba. Moguće je da imao i ulogu u uvođenju hindu-arapskih brojeva.

Njegovi doprinosi se ne mogu uspoređivati sa uspjesima translatora iz dvanaestog stoljeća poput Gerarda (iz Cremona) ili Adelarda (iz Batha), ali je sigurno bio vodeći europski učenjak matematičke znanosti van islamske španjolske u desetom stoljeću. On i njegovi studenti su uvelike doprinijeli širenju arapskog znanja matematike i astronomije prema široj publici.

Sljedeći put kada vam (novi) ateist kaže kako je Katolička Crkva bila protiv znanosti u Srednjem vijeku, ispričajte mu o Gerbertu matematičaru koji je postao Papa.

Izvorni članak A mathematician who became Pope.

Mediji o Papi i zašto su intrinzično protiv Boga?

Iako ne pratim što svjetovne novine pišu o Papi, na temelju naslova čini se da je njihovo razmišljanje kako je papa "konzervativan", izabran od strane "konzervativnih" kardinala i zbog toga nema puno izgleda da će Crkva mijenjati svoje mišljenje o pobačaju, kontracepciji i istospolnim brakovima. Izgleda da su mediji (odnosno popularna kultura općenito) apsolutno nesposobni promatrati stvari van nekih čudnih (obično kvazimarksističkih) političkih naočala. Izgleda da oni stvarno vjeruju kako okolnosti i politika (a ne filozofija i istina) sprječavaju Crkvu da prihvati pobačaje i homoseksualne odnose. Poprilično čudan način promatranja stvari.

Odlučio sam izdvojiti jednu svima (ne) poznatu stvar:

Prva stvar koju morate shvatiti o papi – ovom ili nekom drugom – je da srž njegova učenja uopće niti nije "njegova", radi se o službenom i tradicionalnom nauku Rimokatoličke Crkve, nauku kojeg ima dužnost očuvati i širiti. Svaki papa, još od Sv. Petra, je vjerovao i podučavao iste stvari o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti, kontracepciji, razvodu, predbračnim odnosima i svim ostalim "kontroverznim", ali potpuno neoriginalnim elementima papinog predstavljanja Katoličke teologije i spolnog morala. Novinari koji raspravljaju o takvim stvarima kao da se radi o papinim osobnim "stavovima" su ili neznalice ili nepošteni. Takvi ljudi ne uspijevaju shvatiti kako je u samom srcu Katoličkog shvaćanja papinstva činjenica da je njegov raison d’etre očuvanje moralnih i teoloških doktrina naslijeđenih od Apostola. Drugim riječima, papinstvo je inherentno konzervativna institucija.

Gornji citat je izdvojen iz Feserova eseja Capitalism, Conservatism, and Catholicism (nije baš linkabilno, na istoj poveznici možete pročitati i druge eseje o konzervatizmu, npr. Why Conservatives Cannot Be Libertarians, ili The Essence of Conservatism). Još jedan (nepovezani - ali zašto ne spomenuti) odlomak iz istog eseja;

Osim toga, Katolička Crkva je stalno učila kako društvene probleme trebaju uvijek rješavati one institucije najbliže pojedincima kojima treba pomoć: obitelj prije svega, onda Crkva, privatna udruženja, lokalne vlasti, a središnjije vlasti kao posljednji izbor. To je poznati princip supsidijarnosti, a njegov cilj je očuvati stabilnost i neovisnost obitelji. Primarne prijetnje vrsti društvenog poretka kojeg Katolički socijalni nauk pokušava ostvariti su prekomjerni etatizam, koji nastoji apsorbirati funkcije obitelji u centraliziranu birokraciju; i prekomjerni individualizam, koji nastoji kroz lagane razvode, vanbračne odnose, pornografiju, istospolne brakove, i druge komponente "seksualnog oslobođenja" potkopati normativni status tradicionalne obiteljske jedinice.

***

U naslovu sam postavio (preuzeo) pitanje zašto su masovni mediji intrinzično protiv Dobra? Odgovor (BG) Charltona je kako su nužno takvi jer istiskuju religiju. O tome je pisao ovdje; Why is the mass media intrinsically anti-Good? Because it necessarily displaces religion i ovdje; The mass media versus religion: a neo-McLuhanite analysis – daje neke zanimljive uvide. U nastavku par izdvojenih razmišljanja;

Protiv-Dobra efekt masovnog medija zapravo proizlazi iz činjenice da zamjenjuje religiju kao sustav društvene evaluacije. Evaluacija masovnih medija može biti pro-zla ili pro-dobra, ali primarna je sama činjenica da je masovni medij postao glavni sustav društvene evaluacije.

Dakle, iako se specifična evaluacija može razlikovati, to nije fenomen koji je od primarne važnosti. Primarno je da masovni medij nužno istiskuje religiju kao mehanizam društvene evaluacije. Ono što je zapravo bitno u suvremenom Zapadu je činjenica da masovni mediji stvaraju i komuniciraju (ili ne komuniciraju) sve bitne društvene evaluacije: i zbog toga je priroda masovnog medija biti protiv-Dobra.

Pod masovni mediji misli na tiskane medije (knjige, novine, magazine), električne (radio, TV, filmove) i internetske medije (blogove, društvene mreže, medije za međusobno dopisivanje).

Masovni medij zauzima područje religije i istiskuje religiju kao primarni društveni, javni sustav evaluacije svih transcendentalnih Dobara: dobro istine, ljepote i vrline.

"Poruka" masovnog medija je kako je masovni medij taj u kojem dolazi do transcendentnih evaluacija (dakle nije religija ta).

Svijet medija je svijet u kojem su religija i blagdani i drugi ljudi (i sve ostalo) primarno nešto što pridonosi masovnom mediju; u kojem je primarna motivacija ljudi da čine nešto osim konzumiranja masovnih medija ta da imaju nešto "zanimljivo" pridonijeti masovnim medijima.

To je svijet u kojem ljudi evaluiraju (procjenjuju) istinu, ljepotu i vrline kako bi promovirali komunikaciju sa masovnim medijem. Zbog toga ono što ljudi rade odvojeno od masovnih medija rade na temelju evaluacije masovnih medija, te stvari rade (implicitno) kako bi imali što doprinijeti masovnim medijima.