subota, 11. kolovoza 2012.

Je li zbog znanosti Bog nepotreban?

Prevlast znanstvenika među onima koji propovijedaju novo evanđelje ateizma moglo bi nekog navesti na pretpostavku da je znanost na neki način vjerska uvjerenja učinila nerazumnim.

Pretpostavku je vrijedno istražiti, ne samo zato što su tradicionalno pitanja vezana uz vjeru bila područje filozofije – a ne prirodne znanosti, nego i zato što nije u skladu s poviješću.


Ako proučimo stvari iz perspektive povjesničara, možemo primijetiti da bi savez znanosti i ateizma bio izuzetno zbunjujuć osnivačima moderne znanosti. Već je dugo poznato kako su ključne osobe u znanstvenoj revoluciji sedamnaestog stoljeća imale iskrena religijska uvjerenja.

Nikola Koperik, čije su ideje ubrzale i prethodile znanstvenoj revoluciji, bio je kanonik katedrale Frombork u sjevernoj Poljskoj. Astronom Johannes Kepler vjerovao je kako zakoni planetarnih kretanja oslikavaju božanski matematički plan svemira. Robert Boyle, često nazivan "otac moderne kemije", bio je model kršćanske pobožnosti koji je vjerovao kako će znanstveni napredak pružiti podršku istini kršćanstva. Isaac Newton, kao što znamo iz njegovih neobjavljenih rukopisa, napisao je puno više teksta o teološkim temama nego o znanstvenim za koje ga opravdano slavimo.

Očito je kako za te znanstvene uzore, znanost nije predstavljala prepreku vjerovanju u Boga.

Naravno, nabrajanje slavnih može ići i u drugom smjeru, lako je osmisliti konkurentni popis suvremenih znanstvenika čije bi se suprostavljanje religiji moglo činiti kao protuteža vjerskim predanostima njihovih pobožnih prethodnika. No, ono što je posebno značajno kod razmišljanja ranih znanstvenika poput Keplera i Newtona je činjenica kako je njihova znanost bila utemeljena u fundamentalno vjerskim pretpostavkama o zakonitostima i matematičkoj razumljivosti prirodnoga svijeta.

Ukratko, vjersko uvjerenje je bilo sastavni dio njihovog znanstvenog istraživanja i pružalo je neophodne metafizičke temelje za modernu znanost. Ostaci teoloških uvjerenja tih pionira moderne znanosti možemo još uvijek pronaći u raširenoj pretpostavci kako postoje zakoni prirode koje možemo otkriti kroz znanost.

Kao što su Kepler i Newton jako dobro shvaćali, matematička razumljivost prirode nije nešto što znanost objašnjava, nego je to nešto zbog čega su znanstvena objašnjenja moguća.

Istina je kako moji povijesni primjerci kompatibilnosti teizma i znanosti pripadaju razdoblju prije Darwinove teorije evolucije prirodnom selekcijom, i kako ta teorija predstavlja poteškoće za neke tradicionalna kršćanska vjerovanja.

Ipak, kao što je vidljivo iz religijske podrške Darwinovim stavovima, i u 19. stoljeću i današnje vrijeme, te teškoće nisu nepremostive. Sam Darwin je bio dovoljno pronicljiv da to shvati. Veliki znanstvenik je najvjerojatnije još uvijek bio teist kada je napisao svoje najpoznatije djelo, a u pismu koje je napisano dvadeset godina poslije objave izjavio je kako je "apsurdno sumnjati kako čovjek može biti gorljivi teist i evolucionist."

Njegov gubitak vjere nije bio posljedica religijskih posljedica njegovih teorija nego promišljanja o količini patnje u svijetu. Ne možemo negirati kako problem zla predstavlja snažan prigovor tradicionalnom teizmu. Oduvijek je predstavljao, ali to ima male veze, ako uopće ima ikakve, sa napretkom znanosti.

Neki od Darwinovih dogmatičnijih učenika su izgleda propustili to uvidjeti. Često ih čujemo kako pričaju da znanost općenito, a posebno evolucijska teorija, pruža superiornije odgovore na pitanja koja su prije bila u domeni religije. Podršku svom stavu pronalaze u činjenici kako je argument dizajna kojeg su prihvaćali mnogi mislioci 18. i 19. stoljeća na kraju zamijenjen darwinovim naturalističkim opisom izvanrednih adaptacija živih stvari.

Međutim, bilo bi potpuno pogrešno zaključiti iz ove jedne povijesne epizode kako se znanost i religija neizbježno natječu za objašnjavanje istog područja. U svakom slučaju, takvo razmišljanje se temelji na spajanju dvije različite vrste objašnjenja.

Primjerice, zapitajte se zašto čitati ove riječi. Moguće je dati opis na temelju stanja vašeg mozga i neurona, čak i na temelju ponašanja relevantnih atoma i molekula, ali sigurno postoji još jedna vrsta objašnjenja koja se bavi osobnim interesima i namjerama, možda u konačnici i željom da dođete do istine o nekom važnom problemu.

Prva vrsta objašnjenja je znanstvena, ali ako takvo objašnjenje isključuje mogućnost druge vrste objašnjenja onda baš i nema smisla nastaviti čitati. Na kraju krajeva, ako se razlozi vašeg razmišljanja o ovim važnim pitanjima svode na ništa više od obične fizike, zašto se onda uopće truditi?

Razlikovanje između te dvije vrste objašnjenja seže sve do grčkog filozofa Sokrata (mučenika za filozofiju 399 pr. Kr). U kućnom pritvoru, mirno čekajući svoju smrt, Sokrat je upitao svoju pratnju, "Zašto sam ovdje?" Moguća su dva odgovora, istaknuo je; jedan koji se odnosi na raspolaganje svojim kostima i tetivama, i drugi za koji je potrebno poseći za njegovim stavovima o smislu života, božanskom poslanju i potrazi za istinom.

Iako ta dva objašnjenja nisu nespojiva, Sokrat nas ne ostavlja u dilemi oko toga koje objašnjenje pruža više zadovoljstva. Prema svom priznanju, vrlo rano u svojoj filozofskoj karijeri je napustio istraživanje prirodnoga svijeta kako bi se posvetio pitanjima za koje je smatrao da su pitanja većih posljedica. Tvrdio je kako stvari krajnjeg značaja za ljude imaju veze sa istinom, ljepotom i dobrotom. Radilo se o vrijednostima za koje je bio spreman žrtvovati svoj život.

Od tada su mnogi potvrdili Sokratove prioritete. Iako nema sumnje kako nam znanost može pružati moćna objašnjenja u svojoj sferi, čini se pretjeranim inzistirati kako su jedina pitanja vrijedna postavljanja ona na koja znanost može dati odgovor.

Unatoč svim razlikama, većina filozofa u Zapadnoj tradiciji, zapravo u većini svjetskih religijskih tradicija, je smatrala kako zadovoljavajući opis stvari najvećeg značaja za ljudska bića zahtjeva pozivanje na neku transcendentnu stvarnost. Kao što je rekao jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća, Ludwig Wittgenstein; "Osjećamo da čak i ako odgovorimo na sva moguća znanstvena pitanja, problemi života još uvijek ne bi uopće bio dotaknut."

Naravno, postoji puno različitih način kako odgovoriti na probleme života, ali dokle god postoje takva pitanja – pitanja na koja je Bog mogući odgovor – nije jasno kako bi znanost mogla pokazati da je vjerovanje u Boga nepotrebno i zastarjelo.

Autor članka je povjesničar znanosti Peter Harrison, izvorni članak; Does science make belief in God obsolete?

Peter Harrison je profesor na sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra pri sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove