Prevlast znanstvenika među onima koji
propovijedaju novo evanđelje ateizma moglo bi nekog navesti na
pretpostavku da je znanost na neki način vjerska uvjerenja učinila
nerazumnim.
Pretpostavku je vrijedno istražiti, ne
samo zato što su tradicionalno pitanja vezana uz vjeru bila područje
filozofije – a ne prirodne znanosti, nego i zato što nije u skladu
s poviješću.
Ako proučimo stvari iz perspektive
povjesničara, možemo primijetiti da bi savez znanosti i ateizma
bio izuzetno zbunjujuć osnivačima moderne znanosti. Već je dugo
poznato kako su ključne osobe u znanstvenoj revoluciji sedamnaestog
stoljeća imale iskrena religijska uvjerenja.
Nikola Koperik, čije su ideje ubrzale
i prethodile znanstvenoj revoluciji, bio je kanonik katedrale
Frombork u sjevernoj Poljskoj. Astronom Johannes Kepler vjerovao je
kako zakoni planetarnih kretanja oslikavaju božanski matematički
plan svemira. Robert Boyle, često nazivan "otac moderne
kemije", bio je model kršćanske pobožnosti koji je vjerovao
kako će znanstveni napredak pružiti podršku istini kršćanstva.
Isaac Newton, kao što znamo iz njegovih neobjavljenih rukopisa,
napisao je puno više teksta o teološkim temama nego o znanstvenim
za koje ga opravdano slavimo.
Očito je kako za te znanstvene uzore,
znanost nije predstavljala prepreku vjerovanju u Boga.
Naravno, nabrajanje slavnih može ići
i u drugom smjeru, lako je osmisliti konkurentni popis suvremenih
znanstvenika čije bi se suprostavljanje religiji moglo činiti kao
protuteža vjerskim predanostima njihovih pobožnih prethodnika. No,
ono što je posebno značajno kod razmišljanja ranih znanstvenika
poput Keplera i Newtona je činjenica kako je njihova znanost bila
utemeljena u fundamentalno vjerskim pretpostavkama o zakonitostima i
matematičkoj razumljivosti prirodnoga svijeta.
Ukratko, vjersko uvjerenje je bilo
sastavni dio njihovog znanstvenog istraživanja i pružalo je
neophodne metafizičke temelje za modernu znanost. Ostaci teoloških
uvjerenja tih pionira moderne znanosti možemo još uvijek pronaći u
raširenoj pretpostavci kako postoje zakoni prirode koje možemo
otkriti kroz znanost.
Kao što su Kepler i Newton jako dobro
shvaćali, matematička razumljivost prirode nije nešto što znanost
objašnjava, nego je to nešto zbog čega su znanstvena objašnjenja
moguća.
Istina je kako moji povijesni primjerci
kompatibilnosti teizma i znanosti pripadaju razdoblju prije Darwinove
teorije evolucije prirodnom selekcijom, i kako ta teorija predstavlja
poteškoće za neke tradicionalna kršćanska vjerovanja.
Ipak, kao što je vidljivo iz
religijske podrške Darwinovim stavovima, i u 19. stoljeću i
današnje vrijeme, te teškoće nisu nepremostive. Sam Darwin je bio
dovoljno pronicljiv da to shvati. Veliki znanstvenik je
najvjerojatnije još uvijek bio teist kada je napisao svoje
najpoznatije djelo, a u pismu koje je napisano dvadeset godina
poslije objave izjavio je kako je "apsurdno sumnjati kako čovjek
može biti gorljivi teist i evolucionist."
Njegov gubitak vjere nije bio
posljedica religijskih posljedica njegovih teorija nego promišljanja
o količini patnje u svijetu. Ne možemo negirati kako problem zla
predstavlja snažan prigovor tradicionalnom teizmu. Oduvijek je
predstavljao, ali to ima male veze, ako uopće ima ikakve, sa
napretkom znanosti.
Neki od Darwinovih dogmatičnijih
učenika su izgleda propustili to uvidjeti. Često ih čujemo kako
pričaju da znanost općenito, a posebno evolucijska teorija, pruža
superiornije odgovore na pitanja koja su prije bila u domeni
religije. Podršku svom stavu pronalaze u činjenici kako je argument
dizajna kojeg su prihvaćali mnogi mislioci 18. i 19. stoljeća na
kraju zamijenjen darwinovim naturalističkim opisom izvanrednih
adaptacija živih stvari.
Međutim, bilo bi potpuno pogrešno
zaključiti iz ove jedne povijesne epizode kako se znanost i religija
neizbježno natječu za objašnjavanje istog područja. U svakom
slučaju, takvo razmišljanje se temelji na spajanju dvije različite
vrste objašnjenja.
Primjerice, zapitajte se zašto čitati
ove riječi. Moguće je dati opis na temelju stanja vašeg mozga i
neurona, čak i na temelju ponašanja relevantnih atoma i molekula,
ali sigurno postoji još jedna vrsta objašnjenja koja se bavi
osobnim interesima i namjerama, možda u konačnici i željom da
dođete do istine o nekom važnom problemu.
Prva vrsta objašnjenja je znanstvena,
ali ako takvo objašnjenje isključuje mogućnost druge vrste
objašnjenja onda baš i nema smisla nastaviti čitati. Na kraju
krajeva, ako se razlozi vašeg razmišljanja o ovim važnim pitanjima
svode na ništa više od obične fizike, zašto se onda uopće
truditi?
Razlikovanje između te dvije vrste
objašnjenja seže sve do grčkog filozofa Sokrata (mučenika za
filozofiju 399 pr. Kr). U kućnom pritvoru, mirno čekajući svoju
smrt, Sokrat je upitao svoju pratnju, "Zašto sam ovdje?"
Moguća su dva odgovora, istaknuo je; jedan koji se odnosi na
raspolaganje svojim kostima i tetivama, i drugi za koji je potrebno
poseći za njegovim stavovima o smislu života, božanskom poslanju i
potrazi za istinom.
Iako ta dva objašnjenja nisu
nespojiva, Sokrat nas ne ostavlja u dilemi oko toga koje objašnjenje
pruža više zadovoljstva. Prema svom priznanju, vrlo rano u svojoj
filozofskoj karijeri je napustio istraživanje prirodnoga svijeta
kako bi se posvetio pitanjima za koje je smatrao da su pitanja većih
posljedica. Tvrdio je kako stvari krajnjeg značaja za ljude imaju
veze sa istinom, ljepotom i dobrotom. Radilo se o vrijednostima za
koje je bio spreman žrtvovati svoj život.
Od tada su mnogi potvrdili Sokratove
prioritete. Iako nema sumnje kako nam znanost može pružati moćna
objašnjenja u svojoj sferi, čini se pretjeranim inzistirati kako su
jedina pitanja vrijedna postavljanja ona na koja znanost može dati
odgovor.
Unatoč svim razlikama, većina
filozofa u Zapadnoj tradiciji, zapravo u većini svjetskih
religijskih tradicija, je smatrala kako zadovoljavajući opis stvari
najvećeg značaja za ljudska bića zahtjeva pozivanje na neku
transcendentnu stvarnost. Kao što je rekao jedan od najvećih
filozofa dvadesetog stoljeća, Ludwig Wittgenstein; "Osjećamo
da čak i ako odgovorimo na sva moguća znanstvena pitanja, problemi
života još uvijek ne bi uopće bio dotaknut."
Naravno, postoji puno različitih način
kako odgovoriti na probleme života, ali dokle god postoje takva
pitanja – pitanja na koja je Bog mogući odgovor – nije jasno
kako bi znanost mogla pokazati da je vjerovanje u Boga nepotrebno i
zastarjelo.
Autor članka je povjesničar znanosti Peter Harrison, izvorni članak; Does science make belief in God obsolete?
Peter Harrison je profesor na
sveučilištu Queensland, viši znanstveni suradnik Ian Ramsay Centra
pri sveučilištu Oxford gdje je godinama bio na poziciji Idreos
Professor of Science and Religion. Objavio je niz knjiga o povijesti
znanosti, urednik je The Cambridge Companion to Science and Religion.
