nedjelja, 25. rujna 2011.

Uskrs u Svetoj Zemlji

Veliki Tjedan ima središnju ulogu u kršćanskoj duhovnosti. Označava vrhunac povijesti spasenja; počinje sa očajnom patnjom i završava u radosnoj nadi. S obzirom da sam franjevački redovnik koji živi i služi u Svetoj Zemlji posljednjih dvadeset i pet godina, ovaj tjedan ima posebno značenje za mene.  

Mi franjevci nasljeđujemo naše osnivače i oca, Sv. Franju Asiškog kojem je prije nekih 800 godina povjerena zaštita svetih mjesta u ovoj dragocjenoj zemlji. Također imamo poseban poziv da služimo autohtone kršćane, "čuvare kršćanstva" koji su hrabro zadržali svoju vjeru i baštinu kroz sva ta stoljeća, unatoč nesporazumima, progonima, diskriminaciji i patnji.

U ovo doba godine, kada pratim hodočasnike kroz tijesne ulice Jeruzalema, ili prečacima Nazareta, svjestan sam izazova pred kršćanskom populacijom koja nestaje u Svetoj Zemlji. Njihovi preci su bili prvi Kristovi sljedbenici, a sada odlaze iz ove zemlje u uznemirujućim brojevima. Uvijek podsjetim hodočasnike koji dolaze ovdje da je to doista "kolijevka kršćanstva" i zato svi kršćani imaju dužnost u njenoj zaštiti i očuvanju. Posjetitelji dolaze vidjeti gdje je Krist hodio, nadam se da će osjetiti i kakav je život za njegove sljedbenike danas,  

Biti u Jeruzalemu na Veliki Petak je iskustvo sa kojim se ništa ne može mjeriti. Pridružiti se gomili na Via Dolorosa gdje je Krist nosi svoj Križ, zastati trenutak na prvoj stanici gdje je Isus bio bičevan, okrunjen, a potom osuđen na smrt od Pilata je dirljiv trenutak za svakog vjernika.

Kada vodim stotine vjernika uz Via Dolorosu pokušavam ih osvijestiti o onome što je Isus zasigurno doživio dok je prolazio kroz to mučeničko iskustvo. Krv koja obilato izlazi iz njegova rastrgana tijela, agoniju nošenja teške drvene grede u takvom oslabljenom stanju, njegovo stalno padanje i tjeskobna nastojanja da opet ustane. Svaki put kada opisujem ta događanja hodočasnicima, doživljavam sve iznova. Ljutite misli prolaze mojom glavom dok razmišljam o rulji koja ga je mučila; rugali su se i smijali Onome koji je učinio da slijepi progledaju i oživio mrtve. Pričam hodočasnicima o vojnicima koji su ga stalno tukli dok je nosio svoj križ, isti ljudi koji će ga na kraju pribiti na križ. Dok hodamo od postaje do postaje, usred toga žalosnoga hoda, gotovo da čujem Isusove riječi; "Oprosti im! Oprosti im!" Stotine nam se pridruže u našoj šetnji sjećanja, dijeleći Kristovu patnju na samom mjestu gdje se dogodila, gdje se povijest promijenila i dogodilo se spasenje. Na kraju dolazimo do vrhunca Križnog puta gdje je Krist bio razapet, u drevno dvorište koje vodi u najcjenjeniju crkvu kršćanstva.

U kasnim podnevnim satima Velikog Petka, tisuće ljudi dolazi do vrata crkve Svetog Groba. Svake godine franjevci vode svečanu ceremoniju, repliku Isusova tijela skidaju sa križa koji se nalazi na samom mjestu gdje je Krist bio razapet. Nakon što izvade čavle, tijelo stavljaju u bijelo platno, svečano ga nosi četvero franjevaca koji ga spuštaju na mramornu ploču zvanu Kamen Pomazanja. Tamo pomazuju tijelo i potom ga stavljaju u grob. Kada se zatvore vrata groba uvijek je zapanjujuća tišina, unatoč gužvi.

Imao sam više puta čast biti nositelj Kristove replike od Kalvarije od Groba. Svaki put me iskustvo taknulo. Odjednom prođe vrijeme i svi se nađemo na cilju; skidamo Isusa sa Križa, pripremamo tijelo i postavljamo Ga u grobnicu. Danas, kao i tada, prisutno je mrmljanje i jauci, tiha molitva i tuga.

Rano na Uskršnje jutro, crkvena zvona odzvanjaju diljem Starog Grada Jeruzalema radosno najvešćujući Kristovo uskrsnuće. Na Kristovu grobu, u Crkve Svetog Groba održavaju se zajednička slavlja, službe i mise cijeloga dana. To je dan proslave nakon vremena pokore i trpljenja.

Ove godine radost Uskrsa zajednički dijele rimokatolici, grci, armeni, kopti, sirijci, etiopljani i pravoslavni. Za autohtone kršćane i za tisuće stranih hodočasnika, Uskrs je eksplozija radosti, proslava nade.

Patnja i nada povezani su u velikom uskrsnom otajstvu, baš kao i u Svetoj Zemlji. Bez raspeća, uskrnuće ne bi bilo moguće. Puno puta, prihvaćena patnja je put prema novome životu i nadi. Nakon ulaska u sveti Kristov grob na Uskrs, svakome postaje jasno da ti zidovi više nisu zidovi smrti, nego su svjedoci uskrnuća. Ovo mjesto koje utvrđuje vjeru, postaje most prema vječnosti. Moleći u skučenoj komori prisjećamo se riječi sv. Pavla; smrt ovdje nije pobijedila, i nama je suđeno biti dio te iskonske transformacije smrti u novi život. To je glavni razlog zašto ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Svetu Zemlju, kako bi bili tamo gdje je bio i Krist, fizički se naći usred mjesta povijesti spasenja, pripremiti se za konačno hodočašće prema novome životu koji čeka svakoga od nas.

autor: Peter Vasko, OFM 


PS

  
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove