Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u
najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno
uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i
nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti
čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za
utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti. Uvijek će biti i
situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku
konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti,
tako da sve uzima pod svoju vlast, postaje u konačnici čista
birokratska ustanova koja nije kadra osigurati onomu koji trpi –
svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje
prožeto ljubavlju.
Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime
upravljati i sve imati pod svojom vlašću, već državu koja će, u
skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i
poduprijeti inicijative koje potječu od različitih društvenih
snaga i predstavljaju spoj dragovoljnosti i blizine ljudima koji
trebaju pomoć. Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava
ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo
materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za dušu, što je
često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će
pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi,
skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje
prema kojem čovjek može živjeti »samo o kruhu« (Mt 4,4; usp. Pnz
8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje
ono što je specifično ljudsko.
Benedikt XVI, Deus Caritas Est
PS
Iako će mnogi u kritici komunizma
govoriti o totalitarizmu i pogreškama planirane ekonomije,
treba naglasiti napadaje na institucije društvenog povezivanja -
"konfiskacija" društva od građana, i potpuno predanje
birokratskoj Državi.
