nedjelja, 25. siječnja 2015.

O Marxu i Marksizmu - N .D. Dávila

Komunist je čovjek koji se bori da mu država osigura buržoazijsku egzistenciju.

Tražiti od država da učini ono što samo društvo može je pogreška ljevice.

U srednjovjekovnom društvu, društvo je država; u buržoazijskom društvo, država i društvo se sukobljavaju; u komunističkom društvu, država je društvo.

Ljevica tvrdi da kriva strana u konfliktu nije ona koja žudi za tuđim dobrima, nego ona koja brani vlastito.

Biti marksist je izgleda dosljedno s izuzimanjem komunističkih društava iz marksističke interpretacije.

Za razliku od biblijskog arkanđela, marksistički arkanđeli sprečavaju čovjeka da pobjegne iz njihova raja.

Marksist definira buržoaziju u ekonomskim terminima kako bi sakrio od nas činjenicu da joj pripada.

Kao što tijelo gravitira prema centru zemlje, tako i proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.

Marksizam će se umiriti samo onda kada pretvori seljake i radnike u malograđanske uredske službenike.

Komunizam je nekoć bilo poslanje; danas je karijera.

Kada se ljudi prestanu boriti protiv posjedovanja privatnog vlasništva, borit će se za korištenje plodova kolektivne imovine.

Ljevičarske teze su razmišljanja koja su pažljivo zaustavljena u trenutku prije nego što dođu do zaključka koji ih uništava.

Dijalog između komunista i katolika je postao moguće od kada su komunisti počeli krivotvoriti Marxa, a katolici Krista.

Kako bi se udružio s komunistom, ljevičarski katolik tvrdi da marksizam kritizira samo kompromis kršćanstva sa buržoazijom; ali marksizam osuđuje samu kršćansku bit.

Tri osobe u naše doba su preuzele zadatak preziranja buržoazije;
intelektualac – tipični predstavnik buržoazije;
komunist – vjerni izvršitelj buržoazijskih namjera i ideala;
progresivni klerik – konačni trijumf buržoazijskog uma nad kršćanskom dušom.

Pogreška progresivnog kršćana je što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.

Za marksista, buntovništvo u ne-komunističkom društvu je sociološka činjenica, a u komunističkom društvu tek psihološka činjenica. U prvome se radi o "iskorištavanom" buntovniku; a drugome o "izdajniku".


Prijanjanje komunizmu je obred koji omogućuje buržoazijskom intelektualcu da umiruje svoju nemirnu savjest bez da odbaci svoj buržoazijski identitet.

Ništa nije lakše od krivljenja ruske povijesti za grijehe Marksizma. Socijalizam nastavlja biti filozofija koja prebacuje krivnju na druge.

Prirođeno ljevičarstvo je bolest koja se liječi u komunističkoj klimi.

Vokabular od deset riječi je dovoljna da marksist objasni povijest.

Lažiranje prošlosti je način na koji ljevica razrađuje budućnost.

Naše vrijeme je prepuno dotrajalih, a ne odmetnutih, marksista.

Dva bića izazivaju posebno sažaljenje u današnje vrijeme; buržoazijski političar kojeg povijest strpljivo utišava, i marksistički filozof kojeg povijest strpljivo opovrgava.

Ljevica nikada ne pripisuje svoj neuspjeh pogrešnoj dijagnozi nego perverziji događaja.

O inteligentnom čovjeku koji postane marksist mislimo isto što i nevjernik misli o lijepoj djevojci koja ulazi u samostan.

Marksizam i psihoanaliza su dvije zamke moderne inteligencije.

Evanđelje i Komunistički Manifest su u padu; budućnost svijeta leži u snazi Coca-Cole i pornografije.

Moderni svijet toliko brzo propada da svako novo jutro razmišljamo s nostalgijom o jučerašnjim protivnicima. Marksisti već počinju izgledati kao posljedni aristokrati Zapada.

Autor aforizama je Nicolás Gómez Dávila, više ovdje - Marx & Marxists. (Povezano  na blogu vidi Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, i kategoriju Marx. )

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana