nedjelja, 1. ožujka 2015.

Povijest - N.G. Dávila

U duhovno sušnim stoljećima, jedini čovjek koji shvaća da stoljeće umire od žeđi je čovjek koji još uvijek pije s podzemnog izvora.

Doktrinarni individualizam je opasan ne zato što stvara pojedince, nego zato što ih potiskuje. Produkt doktrinarnog individualizma 19. stoljeća je masovni čovjek 20. stoljeća.

Oni koji žive u sumraku povijesti zamišljaju si da izlazi dan, a zapravo se približava noć.

Destrukcija i rekonstrukcija, u povijesti, imaju svoje autore. Konstrukcije su anonimne.

Predrasude drugih razdoblja su nam neshvatljive jer nas naše vlastite zasljepljuju.

Što temeljitije dijeli predrasude svog vremena, to je povjesničaru lakše vjerovati da posjeduje objektivne kriterije prema kojima treba suditi povijest. Moda je jedini apsolut kojeg nitko ne spori.

"Povijesna nužnost" je obično samo ime za ljudsku gluposti.

Negiranje da postoji "ljudska priroda" je ideološki trik kojim se koristi optimist kako bi se obranio od povijesti.

Podrijetlo ili uzrok religija ne zahtijeva objašnjenje, ono što zahtijeva objašnjenje je njihovo opadanje i zanemarivanje.

Druga razdoblja su možda bila vulgarna poput našeg, ali nijedno nije imalo vanredni medij i pojačalo, moderne industrije.

Nacionalne povijesti su zanimljive dok se zemlja ne "modernizira". Nakon toga je statistika dovoljna.

Moderan čovjek uništava više kada stvara nego kada uništava.

Ovo stoljeće se pokazuje zanimljivim spektaklom ne zbog onoga što čini, nego onoga što [učinjeno] poništava.

Povijest kršćanstva bi bila sumnjivo ljudska da nije bilo avanture utjelovljenja Boga. Kršćanstvo pretpostavlja bijedu povijesti, kao što Krist pretpostavlja bijedu čovjeka.

To da povijest Crkve sadrži mračna poglavlja i idiotska poglavlja je očito, ali muževno katoličanstvo ne bi se trebalo skrušeno pokajati uzdizanjem modernog svijeta.

Ekonomska interpretacija je početak mudrosti; ali samo njen početak.

"Kolo sreće" je bolja analogija za povijest od "evolucije čovječanstva".

Posljedice njegovih postupaka su toliko nepredvidljive da je čovjek u konačnici tek puki promatrač povijesti koju stvara.

Nemojmo govoriti loše o nacionalizmu. Bez virulentnosti nacionalizma, Europom i svijetom bi već vladalo tehničko, racionalističko, uniformo carstvo. Zahvalimo nacionalizmu na dva stoljeća duhovne spontanosti, slobodnog izražaja nacionalne duše, bogate povijesne raznolikosti. Nacionalizam je bio posljednji grč pojedinca pred sivu smrt koja ga iščekuje.

Kada se netko susretne sa raznolikim "kulturama", postoje dva simetrično pogrešna stava: priznati samo jedan kulturni standard, te postaviti sve standarde u isti rang. Niti prevladavajući imperijalizam europskih jučerašnjih povjesničara, niti sramotni relativizam europskih povjesničara današnjice.

Niti povijest naroda niti povijest pojedinca nije nam shvatljiva ukoliko ne shvatimo da pojedinčeva ili narodna duša može umrijeti bez da narod ili pojedinac umre.

Poput brodolomaca koji se bore protiv vode snagom svojih vriskova, društva u nevolji bore se protiv povijest snagom svojih zakona.

Povjesničara koji govori o uzroku, a ne uzrocima, treba odmah otpustiti.

Nadvladavanjem ideje cikličke povijesti, kršćanstvo nije otkrilo značenje povijesti; nego je samo naglasilo nezamjenjivu važnost nezamjenjivog pojedinca.

Pravedno društvo ne bi bilo zanimljivo; raskorak između pojedinca i pozicije koju drži je ono zbog čega je povijest zanimljiva.

Navodni "zakoni sociologije" su više-manje intenzivno dokumentirane povijesne činjenice.

Najironičnija stvar u vezi povijesti je što je njeno predviđanja tako teško; a poslije je tako očito.

Nicolás Gómez Dávila, History & Historiography
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana