Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika?

C.S. Lewis u Mere Christianity zapisuje;

"Sjećam se učitelja kršćanina koji su mi davno rekli da moram mrziti loša djela čovjeka, ali ne mrziti lošeg čovjeka; ili, kako bi rekli, mrziti grijeh ne grešnika. ... Prije sam mislio da se radi o smiješnoj distinkciji, cjepidlačenju: kako bih mogao mrziti ono što je čovjek učinio, a ne mrziti čovjeka? Godinama kasnije palo mi je na um da postoji jedan čovjek kojem sam to radio čitavog svog života – točnije sebi.. Koliko god da mi se nije sviđao moj vlastiti kukavičluk, ili umišljenost ili pohlepa, nastavio sam voljeti sebe. Nikada nisam imao niti najmanjih problem s time. Zapravo razlog zašto sam mrzio te stvari je bio taj što sam volio čovjeka. Samo zato što sam volio sebe, bilo mi je žao što sam shvatio da sam vrsta čovjeka koji čini takve stvari. "

***

Chesterton u Pravovjerju (pišući o tome što je kršćanstvo uspijelo postići);

"...dokle god je čin oprostiv čovjeku se može oprostiti. To je, dakle, racionalno pa čak i okrepljujuće; no to je razvodnjavanje problema. To ne ostavlja prostora za iskreni strah od pravde, koji uvelike krasi nevine. A ne ostavlja ni prostora za običnu blagost čovjeka prema čovjeku, koja je tako očaravajuća u milosrdnih. Kršćanstvo je ovdje nastupilo kao i prije. Iznenada je mačem razdvojilo jednu stvar od druge. Odijelilo je zločin od zločinca. Zločincu moramo oprostiti i sedamdeset sedam puta sedam zločinstava. Zločin ne smijemo oprostiti uopće. Nije bilo dovoljno što su robovi koji su ukrali vino djelomice poticali na srdžbu, a djelomice dobrotu. Na krađu se moramo ljutiti mnogo više nego ranije, a ipak biti puno ljubazniji prema lopovima no što smo ranije bili. Bilo je mjesta i za gnjev i za ljubav da se raspojasaju. "

***

Vratimo se još jednom na Lewisa;

"Kada dolazimo do pitanja opraštanja drugim ljudima, djelomice je isto, a djelomice drugačije. Isto je jer, niti ovdje opraštanje ne znači opravdavanje [ispričavanje]. Mnogi ljudi misle da znači. Misle da ako ih zatražite da oproste nekome tko je ih je prevario ili maltretirao da zapravo želite reći da nije bilo prevare ili maltretiranja. Ali kada bi to tako bilo, onda ne bi imali ništa što bi trebali oprostiti. (To znači da se morate potruditi ubiti svaki okus zamjeranja u svom srcu – svaku želju da ga ponizite ili povrijedite.) Razlika između ove situacije i one u kojem tražite Božji oprost je ova; u našem vlastitom slučaju prelagano prihvaćamo isprike, u slučaju drugih ljudi ne prihvaćamo ih dovoljno lagano. Što se tiče mojih grijeha sigurno je (iako ne potpuno) da isprike nisu zapravo tako dobre kao što mislim; a što se tiče grijeha drugih ljudi protiv mene sigurno je (iako ne potpuno) da su njihove isprike bolje nego što mislim. ... Biti kršćanin znači oprostiti neoprostivo, zato što je Bog vama oprostio neoprostivo.

To je teško. Možda nije teško oprostiti jednu veliku povredu; ali oprostiti neprestane provokacije svakodnevnog života – stalno opraštati šefovanju svekrve, maltretiranje supruga, prigovaranje žene, sebičnost kćeri, prevare sina – kako možemo to činiti? Mislim da samo prisjećanjem na ono što kažemo u našim molitvama svake večeri "Oprosti nam duge naše kao što mi opraštamo dužnicima našim." Nije nam ponuđen oprost ni pod kojim drugim uvjetom. Odbiti to znači odbiti Božju milost za nas."

PS

Opraštati ne znači odobravati. Predanje potpunom dobru druge osobe (ili sebe) ne znači odobravati zle stvari koje čini, upravo suprotno.

Zakonske posljedice (primjerice ubojstva) su drugo pitanje.

Zašto moliti?

Jedan komentator upitao je J.C.Wrighta zašto moli (i priložio popis mogućih motiva s wikipedije), njegov odgovor je bio sljedeći;

... ne razumijem pitanje. Sve te motivacije su prisutne u određenoj mjeri, ali sve one zvuče donekle pogrešno.

To je kao pitanje zašto pričaš sa svojom ženom. Ako bi sjeo i napisao listu odgovora, odgovori bi zvučali pomalo pogrešno. "Vjerovanje da će žena nagraditi zavodnika uslugama, ako je upita", "Vjerovanje da će mi žena napraviti sendvič." "Vjerovanje da žena zna gdje ti je novčanik iako je u tvom džepu." "Vjerovanje da žena ima više riječi od muškarca, i da ih morate slušati kako pričaju i pričaju" "Vjerovanje da je vezi potrebna komunikacija.", "Vjerovanje da te upravo zatekla sa sobaricom u krilu, i upravo će te upucati puškom, odvući tvoje tijelo na jezero i sve namjestiti kao nesreću na pecanju." Pa, svi ti razlozi su dobri razlozi zašto bi pričali sa svojom ženom, ali to nije pravi razlog zašto pričate sa svojom ženom. Pričate sa svojom ženom zato jer je vaša žena. Molite se Bogu zato što je On Bog.

Kada sam pred sudom i molim za suđenje pred porotom, to se zove "molba za porotom". Riječ molitva jednostavno znači upitati.

Kada mi je potreban novac ovdje na zemlji, ili neka druga zemaljska stvar, pitam svog zemaljskog oca za novce. (Srećom to nisam morao već duže vrijeme, ali u vrijeme kada sam bio siromašan odvjetnik to sam morao stalno činiti).

Kada mi je potrebna duhovna potpora, pomoć, čudo, promjena vremena, ili da planina skoči u more, ili da moja duša bude spašena, pitam svog oca na nebesima.

Moja glavna svrha u molitvi je uskladiti svoju volju s voljom moga Oca na nebesima, zato što pretpotavljam da On već zna što ću tražiti, i da je On već pružio ono što stvarno trebam: ali moje traženje može biti dio procesa kojim ta već poznata činjenica postaje vidljiva.

Bog je ljubav. Ja nisam. Molim kako bih se uskladio s tim standardom, nešto što ne mogu učiniti samo činom svoje volje.

Molim kada želim nešto od Njega, ili kada sam sam, ili kada mi je potreban savjet ili uputa ili naredba, ili kada ga želim hvalite i zahvaliti mu, ili ga proslaviti.

Molitve zahvale su najprirodnije i najlakše za objasniti. Jesi li ikada pročitao dobru knjigu i želio zahvaliti autoru? Jesi li ikada vidio lijepo dijete i želio reći majci da je njeno dijete lijepo? Pa, radi se o istom motivu. Kada vidite prekrasni zalazak sunca ili zvjezdano nebo, želite zahvaliti autoru zalaska sunca ili ocu zvijezdi.

PS

Ne znam zašto, odgovor mi se baš učinio zanimljivim. (Radi se o usputnom odgovoru u komentarima jednog posta, nije toliko rigorozno, u tome je valjda i čar.)

Na prvim stranicama jednog molitvenika pronalazimo razmišljanje pod naslovom "Dan s Bogom":

Svaki je dan novost u vremenu i životu. Izjutra ga gledamo kao dar vremena koji treba ispuniti radom, smislom i dobrotom. Vjernik taj čudesni dar prima od Boga, živi ga pred Bogom, uvjeren da ide k njemu. Zato ga ispunjava i molitvom. Molitva je uspostava veze sa živim Bogom, razgovor s njime u Duhu. Razgovarati s Bogom znači: i govoriti Bogu i slušati Boga. Vjernik će stoga izdvojiti u danu dio vremena da stupi u tu duhovnu vezu s Bogom.

U istom molitveniku pronalazimo molitvu zanimljivog naslova: "Molitva za samoga sebe"

Bože moj! Prikazujem ti sve svoje misli, riječi i djela, sav svoj trud, sve poteškoće i neugodnosti. Daj da svako svoje djelo po tvojoj volji upravljam, sve svoje dužnosti savjesno vršim i tebi za ljubav sve radosno trpim. 

Daj, o Bože, da budem iskren i vjeran onima koji se u me pouzdavaju, pošten u govoru i radu, i uredan u vladanju. Bože moj! Daj mi također dobro spoznati kako je kratko vrijeme moga života, a kako je duga vječnost. 

Amen.

Kao i uvijek, još se puno toga može reći o temi.

Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju

Puno roditelja odbija svojoj djeci ponuditi ikakvu vjersku poduku, uz objašnjenje da misle kako je bolje "pustiti ih da sami odluče." Ali odbijati podučavati je samo po sebi način podučavanja, vrlo djelotvoran, prenosi uvjerenost u definitivno vjerovanje s osam članaka:

1. Za djecu nije važno da znaju išta o Bogu.
2. Pitanja koja djeca prirodno pitaju o Njemu ne zahtijevaju odgovor.
3. Roditelji ne znaju ništa o njemu vrijedno prenošenja.
4. Kako bi mislili o Njemu na odgovarajući način, nikakva priprema nije potrebna.
5. Ono što odrasli misle o Njemu nema nikakve važnosti.
6. Prema tome, On također nema nikakve važnosti; Boga ne treba tretirati kao Boga.
7. Ako nešto treba tretirati kao Boga, to mora biti nešto drugo ne On.
8. Ovo je pravo vjerovanje, sva druga vjerovanja su lažna.

Općenito, osoba koja je odgojena u tradiciji je bolje pripremljena za promjenu razmišljanje, ukoliko se pokaže da su njegova vjerovanja pogrešna, nego osoba koja je odgojena da "sama odluči" o njima. Prvi je stekao barem neku aparaturu – naviku ozbiljnog shvaćanja važnih stvari, i skup naslijeđenih razmišljanja o tome koje su neke od tih stvari – drugi je opterećen drugačijim teretom: Navikom da ne shvaća važne stvari ozbiljno , i navikom smatranja da je ono kakve stvari stvarno jesu manje važno od onoga što on misli o njima u nekom trenutku.

Izvorni post What We Teach When WeDon't Teach , autor je J.Budziszewski .

PS

Je li Budziszewski dao potpunu listu? Možda bi se mogla proširiti, ali poanta posta je ispravna.

Nikada mi nije bila jasna ta ideja – prepuštanja da "sam odluči", i teško mi je zamisliti ikoga tko ima znanje o onome što vjera jest da daje takve izjave (ili takav odgoj). Pogotovo nekoga tko prihvaća vjeru, primjerice katolika koji odbija podučiti svoje dijete. (Ukoliko mislite da je to samo zato što mu želi "nametnuti" vjeru onda očito ne znate o čemu pričam odnosno što je vjera.)

Zamišljam si scenu u kojoj roditelji odlaze na misu, ostavljaju svoje dijete samo kod kuće ili nekome na čuvanje i kažu mu (riječju, djelom ili propustom);

"Ovo je najvažnija stvar koju radimo u svome životu, bez toga bi nam život bio isprazan i besmislen, sve što znamo o svijetu upućuje nas u istinitost istog, iz toga crpimo upute o tome što moralni život zahtijeva. Svakoga kome želimo dobro pokušavamo uputiti u nauk i dati mu razloge za svoju nadu. Dobro? A ti ostani doma, nije to za tebe..."

Ili možda scenu u kojoj roditelji mole zajedno, pa mu pred objed vele "ajde stavi ruke na uši da ne čuješ", ili ga uvečer potjeraju iz sobe, ili... ma jasno Vam je o čemu pričam.

Kao što komunikacija općenito nije samo verbalna, tako niti odgoj nije samo verbalan. Većina toga što naučimo od obitelji nije povezana s onime što "eksplicitno" naučimo, ako smo uopće išta eksplicitno i učeni. Možda i najvažnije stvari učimo kroz tihi odgoj - tradicijom, običajima, gestama itd. (O radnoj etici, važnosti prikladnog odijevanja, ponašanja, o umjerenosti, o poduzetnom duhu, o međuljudskim odnosima, o žrtvovanju, zapravo o svima od sedam smrtnih grijeha, i još mnoštvo toga što nije očito. To ujedno ukazuje i na opasnost lošeg odgoja, postoje stvari – usvojene loše navike, koje je teško, gotovo nemoguće, prevladati u kasnijem životu.)

Pročitao sam priču o mladiću koji se obratio na kršćanstvo nakon odlaska na fakultet što je rezultiralo sukobom u obitelji jer su ga roditelji odgojili da bude "otvoren prema svim vjerovanjima". Mladiću nije bilo jasno koji je problem, ali njegovi roditelji su bili šokirani jer ga nisu tako odgojili. Takvo svjedočanstvo potvrđuje moje sumnje o tome što roditelji žele za svoju djecu kada ih tako odgajaju. "Otvorenost za sve religije" je, kao što primjećuje Chesterton, samo prikriveni način mržnje prema kršćanstvu.

Pada mi na pamet nekoliko vrsta ljudi koji bi zagovarali takav "neka sam bira" odgoj, ali vjerojatno bi mogli reći da je mnogima zajedničko to što smatraju da podučavanje o vjeri pogrešan način prenošenja znanja, da bi dijete trebalo sve samo otkriti, da mu nešto oduzimamo podukom. I bez pokazivanja pogrešnosti takvog razmišljanja, mislim da je jasno da ne preporučaju takav odgoj u drugim područjima života. (Nitko ne govori o važnosti "slobodnog odgoja o opasnosti na cesti", "o peanovim aksiomima", "o tome hoće li slušati roditelje", "o tome hoće li komunicirati sa susjedima" ili možda o "slobodnom odgoju o slobodnom odgoju".)

Sigurno postoji nemali broj onih koji su svjesni stvari koje ističe Budziszewski – i upravo je to razlog zašto zagovaraju takav odgoj (iako istodobno tvrde da se zalažu za "neopterećen", "neutralan" ili kakav već odgoj); Ali postoje i oni koji iskreno smatraju da se vjera ne može podučavati. Ali takvo razmišljanje je apsurdno. To što Vas netko podučava vjeri ne znači da ne učite ništa, da ne postoji nikakva imaginacija ili nikakav trud i otkriće od strane podučavanog. To što pjesnik koristi maštu da bi pisao poeziju ne znači da nikakva imaginacija od strane čitatelja nije potrebna kako bi čitali tu istu poeziju. Umijeće učenja o vjeri uključuje sve one osjećaje i vještine koje su prisutne u nepotpomognutom otkrivenju. To što su djeca podučena vjeri ne znači da ju ona ne otkrivaju, nego da u tome imaju pomoć i vodstvo.

Naravno, to vodstvo je i nužno, ali pokušavam pisati općenito. Razlog zašto bi roditelji trebali podučavati svoju djecu nauku KC je jednostavno taj što je nauk KC istinit (a to podrazumijeva puno stvari zbog kojih je odgoj potreban). Ali post nije o tome, nije čak niti općenito o dužnosti da djecu podučite Istini i Dobru. Oni koji govore o "otvorenosti prema svim religijama" žele reći da ne možemo odrediti što je Dobro i Istinito – ili da takvo što niti ne postoji, te da takvo razmišljanje moramo prenijeti svojoj djeci

Vjernik kaže da postoje istine po kojima živi i koje mora prenijeti svome djetetu, a roditelj tog "slobodnog" tipa poručuje da živi po takvim filozofijama da u njih ne želi uvjeriti niti vlastito dijete.

---

Možda ovo sve zvuči apstraktno, kada bi ušli u detalje važnosti religije u svakodnevnom životu čovjeka (i posebno u detalje nauka Crkve) onda bi sve bilo jasnije, ali i ovako možemo vidjeti da "slobodan odgoj po pitanju vjere" koji ne šalje nikakve poruke zapravo nije takva stvar. Još jedan primjer gdje navodni relativizam i "neutralnost" šalju jasnu poruku koja nije nimalo relativna niti neutralna.

Povezano vidi Je li podučavanje vjere zlostavljanje djece? Je li religija najveće društveno zlo?, i Je li religija iracionalna? (Tu je i yt video koji sažima moderan pristup pitanju religije - Religion in the Modern World).

Chesterton o lavu i imperijalizmu janjeta

No, toslojevci nisu dovoljno u pravu da bi vodili čitav svijet, a u vjekovima vjere nije im niti bilo dopušteno da ga vode. Svijetu su također bili bitni potrebni i posljednji juriš Jamesa Douglasa ili stijeg Ivane Orleanske. A katkad bi se ova čista blagost i ova čista neobuzdanost susrele, i opravdale svoje spajanje. Paradoks svih proroka bio je ispunjen i, u duši sv. Ljudevita, lav je legao uz janje. No, imajte na umu da se taj tekst tumači odviše blago. Stalno se uvjerava, posebno u našim tolstojevskim sklonostima, da lav postaje sličan janjetu kada uz njega legne. No, to je brutalna aneksija i imperijalizam od strane janjeta. To jednostavno znači da janje apsorbira lava umjesto da lav pojede janje. Pravi problem je – može li lav leći uz janje a ipak sačuvati svoju kraljevsku okrutnost? To je problem kojeg se Crkva latila; to je čuda koje je ostvarila.[...]

Oni koji kažu da je otkrilo milosrđe podcjenjuju kršćanstvo... bilo tko bi mogao otkriti milosrđe. Ustvari svatko ga i jest otkrio. Ali skovati plan kako biti milosrdan, a također i strog – to je značilo preduhitriti neobičnu potrebu ljudske prirode. Jer, nitko ne želi da mu se oprosti zbog velikog grijeha kao da je riječ o malom grijehu. Svatko bi mogao reći da bi mi trebali biti ni sasvim jadni, ni sasvim sretni. Ali otkriti koliko čovjek može biti sasvim jadan a da mu nije nemoguće biti sasvim sretan – to je bilo psihološko otkriće. Svatko bi mogao reći: "Ni razmetanje, ni ponižavanje", i to bi bila granica. Ali kazati :"Ovdje se možete razmetati, a tamo se možete ponižavati" – to je bila emancipacija.

To je bila velika činjenica kršćanske etike; otkriće nove ravnoteže. Poganstvo je bilo poput mramornog stupa: okomito, jer mu je proporcije odredila simetrija. Kršćanstvo je bilo poput ogromne i nepravilne romantične stijene; iako se pri dodiru zanjiše na svom postolju, ipak, pošto velike nepravilne izbočine na njoj točno uravnotežuju jedna drugu, ustoličena je tu već tisuću godina.

Chesterton, Pravovjerje

Chesterton o proturječnim napadima na Crkvu

Dok sam čitao i proučavao sve nekršćanske i antikršćanske prikaze o vjeri, od Huxleya do Bradlaugha, u mom je umu, postupno ali slikovito, rastao strašan dojam – dojam kako kršćanstvo mora da je nešto najizuzetnije. Jer ne samo da kršćanstvo posjeduje (kako sam ja shvatio) najpretjeranije mane, već je očito posjedovalo i tajnoviti talent za kombiniranje mana za koje se činilo da nisu spojive jedna s drugom. Napadalo ga se sa svih strana i zbog svih proturječnih razloga. Čim bi neki racionalist demonstrirao kako je ono u velikoj mjeri okrenuto istoku, neki drugi bi s istom jasnoćom pokazao kako je ono u prevelikoj mjeri okrenuto zapadu. Čim bi oslabilo moje ogorčenje zbog njegove krute i agresivne kvadratičnosti bio bih opet pozvan da uočim i osudim njegovu podatnu i čulnu kružnost. U slučaju da se neki čitatelj još nije susreo s tim o čemu govorim, iznijet ću, redoslijedom kojim ih prizovem u pamćenje, primjere koji će pokazati kako skeptički napadi proturiječe sami sebi. Dajem ih četiri ili pet; ima ih još pedesetak.

Tako me se na primjer, naročito dojmio snažan napad na kršćanstvo kao stvar neljudskog mraka, jer sam držao (i još uvijek držim) kako je iskreni pesimizam neoprostiv grijeh. Licemjerni pesimizam je društvena poza, više prihvatljiva nego ne; a na sreću gotovo je sav pesimizam licemjeran. Ali, ako je kršćanstvo, kao što govore ti ljudi, posve pesimistično i suprostavljeno životu, onda sam zaista spreman dići u zrak katedralu sv. Pavla. No, neobična stvar je u ovome: oni su mi u prvom poglavlju zaista dokazali (na moje potpuno zadovoljstvo) da je kršćanstvo odviše pesimistično; a zatim su mi u drugom poglavlju počeli dokazivati kako je ono umnogome odviše optimistično. Jedna je optužba protiv kršćanstva bila da ono morbidnim bijesom i strahovima, spriječava ljude da traže radost i slobodu u naručju prirode. Ali je druga optužba bila da ono tješi ljude izmišljenom providnošću i tako ih vraća u ružičasto okružje dječje sobe. Jedan je ugledni agnostik zapitao zašto priroda nije dovoljno lijepa i zašto je tako teško biti slobodan. Drugi je ugledni agnostik prigovorio da kršćanski optimizam, "odjeća privida istkana pobožnim rukama", od nas skriva činjenicu da je priroda ružna i da je nemoguće biti slobodan. Jedan je racionalist jedva uspio kršćanstvo nazvati ružnim snom, prije nego bi ga drugi počeo nazivati zemljom slasti i lasti. To me zbunilo; optužbe su se činile proturječnim. Kršćanstvo nije moglo u isto vrijeme biti crna maska na bijelom svijetu, i također bijela maska na crnom svijetu. Položaj kršćanina nije u isto vrijeme mogao biti tako utješan da bi bio kukavica kad bi ga prihvatio i tako neugodan da bi bio budala da ga trpi. Ako kršćanstvo kvari ljudsku viziju, onda je mora kvariti na ovaj ili onaj način. Ono nije moglo nositi i zelene i ružičaste naočale u isto vrijeme. Izgovarao sam sa strašnom radošću, kao i svi mladi ljudi u to vrijeme, podrugljive stihove što ih je Swinburne zavitlao na sumornost vjere.

"Ti si pobijedio, o blijedi Galilejče, svijet je potamnio od Tvoga daha."

Ali pročitavši prikaze poganstva od istog pjesnika, kao što je ("Atalanta") shvatio sam da je svijet, ako je to moguće, bio mračniji prije nego što je Galilejac disao na njemu, nego kasnije. Pjesnik je općenito držao da je sam život potpuno mračan. A ipak ga je kršćanstvo nekako uspjelo još više zamračiti. Sam je čovjek, koji je odbacio kršćanstvo kao pesimistično, bio pesimist. Pomislio sam kako tu mora da nešto nije u redu. I zaista, u jednom je neobuzdanom trenutku sinulo da najbolji suci o odnosu religije prema sreći možda i nisu oni koji, po svojoj vlastitoj procjeni, nemaju niti jedno niti drugo.

Mora bit jassno da nisam u žurbi zaključio kako su optužbe krive ili da su oni koji optužuju budale, Jednostavno sam zaključio da kršćanstvo mora biti nešto još strašnije i poročnije no što oni tvrde. Nešto bi moglo imati ova dva suprotna nedostatka; ali to bi morala biti neka prilično neobična stvar. Čovjek bi mogao biti odviše debeo na jednom dijelu tijela, a odviše mršav na drugom; no u tom bi slučaju bio vrlo neobičnog oblika. U tom se se trenutku moje misli o neobičnom obliku odnosile samo na kršćansku religiju; nisam ni na koji način tu neobičnost oblika povezivao sa racionalističkim umom.

Evo još jednog slučaja iste vrste. Osjećao sam da snažni argument protiv kršćanstva leži u optužbi kako u svemu što se označava kao "kršćansko" ima nešto plaho, redovničko i kukavičko; posebno u njegovu stajalištu prema otporu i borbenosti. Veliki su skeptici devetnaestog stoljeća bili izrazito muževni. Bradlaugh je bio na jedan otvoren način, a Huxley na šutljiv, no nesumnjivo su bili muškarci. U usporedbi s njima, zaista se činilo održivim da u kršćanskim savjetima ima nešto krhko i prekomjerno popustljivo. Paradoks iz Evanđelja o drugom obrazu, činjenica da se svećenici nikada nisu borili, stotinu je stvari činilo uvjerljivim optužbu da je kršćanstvo pokušaj da se čovjeka učini odviše sličnim ovci. Ja sam to pročitao i tome vjerovao i, da nisam pročitao ništa drugačije, bio bih nastavio vjerovati u to. No, pročitao sam nešto vrlo drugačije. Okrenuo sam slijedeću stranicu u svom agnostičkom priručniku i moj se um okrenuo naglavce. Sad sam pak otkrio da ne bih trebao mrziti kršćanstvo zato što se premalo bori, već zato što se bori previše. Činilo se da je kršćanstvo majka svih ratova. Ono je preplavilo svijet krvlju. Bio sam se potpuno rasrdio na kršćanina jer se nikada ne ljuti. A sad mi je rečeno da se na njega ljutim jer je njegov bijes bio najsilnija i najstrašnija stvar u ljudskoj povijesti; jer njegova je srdžba natopila zemlju i zatamnila sunce. Ljudi koji su su kršćanstvu prigovarali zbog samostanske mlakosti i nepružanja otpora, bili su upravo oni koji su također prigovarali zbog nasilja i odvažnosti križara. Bila je to krivnja jadnog starog kršćanstva (na ovaj ili onaj način) što se Edward Ispovijednik nije borio, i što Richard Lavljeg Srca jest. Kvekeri su (rečeno nam je) bili jedini tipični kršćani; a ipak su pokolji Cromwella i Alve bili tipični zločini kršćana. Što bi sve to moglo značiti? Kakva stvar je to kršćanstvo koje uvijek zabranjuje ratove, i uvijek ih izaziva? Kakvi bi mogla biti priroda stvari koju bi netko najprije mogao grditi jer se ne bori, a zatim jer se uvijek bori? U kakvu je svijetu zagonetki rođeno to monstruozno umorstvo i ta monstruozna blagost? Svakog je trenutka spodoba kršćanstva dobivala sve neobičniji oblik.

Prilazim trećem slučaju, najneobičnijem od svih, jer on uključuje jedini istinski prigovor vjeri. Jedini istinski prigovor kršćanskoj religiji jednostavno je to što je ona samo jedna od mnogih religija. Svijet je veliko prostranstvo puno raznolikih vrsta vrsta ljudi. Kršćanstvo (moglo bi se razumno reći) je samo jedan sadržaj ograničen na jednu vrstu ljudi. Započelo je u Palestini i praktički se zaustavilo u Europi. Bio sam propisno pod utjecajem ovog argumenta u svojoj mladosti i izrazito me privlačila doktrina koju su često propovijedali u etičkim društvima. Pritom mislim na doktrinu po kojoj postoji jedna velika zamišljena crkva cjelokupnog čovječanstva, osovljena na sveprisutnosti ljudske svijesti. Posebne vjere su, rečeno je, podijelile ljude, ali ih etika barem sjedinjuje. Duša bi mogla istražiti najneobičnije i najudaljenije zemlje i doba, a ipak bi i u njima pronašla samu bit etičkog zdravog razuma. Mogla bi susresti Konfucija pod Istočnim drvećem i on bi pisao: "Ne ukradi". Mogla bi dešifrirati najnejasnije hijelogrife u najiskonskijoj pustinji, a kada bi bili dešifrirani, smisao bi bio: "Mala djeca moraju govoriti istinu". Vjerovao sam ovoj doktrini bratstva svih koji ljudi posjeduju smisao za moralnost, i još uvijek joj vjerujem – uz druge stvari. Kod kršćanstva mi je smetalo što što je tvrdilo (kako sam pretpostavljao) da je čitavim dobima i ljudskim carstvima u potpunosti izmicalo ovo svjetlo pravde i razuma. No tada sam otkrio jednu začuđujuću stvar. Otkrio sam da ljudi koji kažu da je cijelo čovječanstvo, od Platona do Emersona, jedna velika crkva, upravo oni koji kažu da se ćudoređe promijenilo i da je ono što je u jedno vrijeme bilo u redu, u drugo bilo pogrešno. Da ja recimo zatražim da ta crkva ima oltar, rekli bi mi da nam ne treba, jer su nam ljudi, naša braća, dali jasno proročanstvo i jednu vjeru po svojim univerzalnim običajima i idealima. No, ako ja blago ukažem na to da je jedan od univerzalnih običaja da crkva ima oltar, onda bi mnogi agnostični učitelji u potpunosti promijenili mišljenje i rekli mi da su ljudi uvijek živjeti u tami i praznovjerju divljaka. Otkrio sam da je njihov svakodnevni prigovor kršćanstvu to da ono znači svjetlost za jedan narod, a sve druge ljude ostavlja da umru u mraku. No, također sam shvatio da se oni naročito ponose time što su znanost i napredak otkriće jednog naroda, a svi drugi narodi umiru u mraku. Njihov je glavni napad na kršćanstvo ustvari bio laskanje sebi, i činilo se kako su neobično nepravedni u svom zajedničkom inzistiranju na dvjema stvarima. Kada razmišljamo o nekom poganinu ili agnostiku, trebali bi se sjetiti da svi ljudi imaju neku religiju. Kada razmišljamo o nekom mistiku ili spiritualistu, trebali bismo razmišljati o tome kako neki ljudi imaju apsurdne religije. Mogli bismo vjerovati Epiktetovoj etici, jer se etika nikad na mijenja. Ne smijemo vjerovati Bossuertovoj etici, jer se etika promijenila. Promijenila se u dvjesto godina, ali ne i kroz dvije tisuće godina.

Ovo je počelo biti uznemiravajuće, Nije se toliko činilo da je kršćanstvo tako loše da bi uključivalo neke poroke, već prije da je svaki štap dobar za to da se njime udara po kršćanstvu. Kakva bi dakle mogla biti ta začuđujuća stvar kojoj su ljudi bili toliko orni suprotstaviti se, da im nije smetalo što sami sebi proturječe dok to čine? Na svakoj sam strani vidio istu stvar. Ne mogu odvojiti dovoljno prostora za detaljnu raspravu o njoj, ali da nitko ne bi pretpostavio da sam neobjektivno odabrao tri sporedna slučaja, ukratko ću obraditi nekoliko drugih. Dakle, neki su skeptici napisali da je veliki zločin kršćanstva u njegovu napadu na obitelj. Ono što je žene odvelo u osamljenost i kontemplaciju samostana, daleko od njihova doma i djece. No, onda su drugi skeptici (jedva malo napredniji) izjavili da je veliki zločin kršćanstva bilo nametanja obitelji i braka na nas; a žene je osudilo na naporan rad u kući i s djecom, te im je onemogućilo osamljenost i kontemplaciju. Optužba se u potpunosti okrenula. Ili opet, za neke su fraze u Poslanicama ili u službi Božjoj pri sklapanju braka protukršćani rekli da pokazuju prezir prema intelektu žene. No, ja sam otkrio da sami protukršćani pokazuju prezir prema intelektu žena; jer baš je njihova velika podrugljiva primjedba Crkvi na Kontinentu bila to da u nju idu samo žene. Ili opet, kršćanstvu se predbacivalo zbog njegovih sklonosti ka skromnoj ishrani i oblačenju, zbog njegove pokajničke kostrijeti ili suhog graška. No, sljedećeg se trenutka kršćanstvu predbacivalo zbog raskoši i ritualizma, zbog oltara od grimiznog kamena i pozlaćenih odora. Psovalo ga se što je odviše jednostavno i što je odviše pretjerano. Zatim su kršćanstvo uvijek napadali zbog toga što odviše ograničuje seksualnost, kada je Bradlaugh malthusianac otkrio da ga ono premalo ograničava. Istodobno ga se u jednom dahu optužuje zbog usiljene obzirnosti i zbog religijske pretjeranosti. Između korica istog ateističkog pamfleta sam otkrio kako se vjeru kori zbog raskola u njoj: "Jedan misli jedno, a drugi drugo", a korilo je se i zbog njena jedinstva: "Razlika u mišljenju spriječava svijet da ide do vraga". U istom razgovoru jedan slobodan mislilac, moj prijatelj, napadao je kršćanstvo jer prezire židove, a onda ga i sam prezreo jer je židovsko.

Želio sam biti sasvim pošten onda, a želim biti sasvim pošten i danas, pa ne izvodim zaključak da je svaki napad na kršćanstvo bio pogrešan. Jedino sam zaključio da, ako kršćanstvo nije u pravu, onda ono zaista i uvelike nije u pravu. Tako veliki i neprijateljski užasi mogli bi biti kombinirani u jednoj stvari; no ta bi stvar morala biti vrlo neobična i jedinstvena. Ima ljudi koji su škrtice a uz to i rasipnici; oni su rijetki. Ima ljudi koji su čulni, a k tome i isposnički; no i oni su rijetki. No, ako to mnoštvo mahnitih protuslovlja zaista i postoji; kvekersko i žedno krvi, odviše blistavo i odviše otrcano, strogo i jednostavno a ipak nerazumno udovoljavajući pohoti očiju, neprijateljsko prema ženama i njihovo nerazborito utočište, dostojenstveni pesimist i besmisleni optimist; ako takvo zlo postoji, onda u njemu zaista ima nešto prvorazredno i jedinstveno. Jer kod nijednog racionalističkog učitelja nisam našao objašnjenja za tako izuzetnu pokvarenost. Kršćanstvo (govoreći teoretski) je bilo u njihovim očima samo još jedan od uobičajenih mitova i zabluda smrtnika. Oni mi nisu pružali nikakav ključ za ovo zamršeno i loše stanje. Takav je paradoks zla dosegnuo dimenzije nadnaravnog. Zaista je postao gotovo jednako nadnaravan kao što je nepogrešivost Pape. Jedna povijesna institucija koja nikada nije išla pravim putem, zaista je gotovo isto toliko čudo kao i institucija koja ne može krenuti krivim putem. Jedino objašnjenje koje mi je odmah palo na pamet bilo je to da kršćanstvo nije došlo s neba nego iz pakla. Doista ako Isus iz Nazareta nije bio Krist, mora da je bio Antikrist.

A onda mi je, u neko tiho doba dana, poput groma sinula neobičan misao. Odjednom mi se u pameti pojavilo jedno drugo tumačenje. Pretpostavimo da smo čuli kako mnogi govore o nekom nama nepoznatom čovjeku. Zamislite da nas je zbunilo kada smo čuli da neki ljudi kažu za njega da je odviše visok, a drugi da je odviše nizak; neki zamjeraju njegovoj debljini, a drugi kukaju o njegovoj mršavosti; jedni su misli da je crnomanjast a drugi da je odviše plav. Jedno objašnjenje (kao što smo već prihvatili) je to da bi on mogao biti neobičnog oblika. No, postoji i drugo objašnjenje; on bi mogao bit pravog oblika. Pretjerano visoki ljudi bi mogli smatrati da je on odviše nizak. Vrlo niski ljudi bi mogli osjećati kao da je visok. Stari momci koji se debljaju bi za njega mogli držati da je nedovoljno popunjen; stari gizdelini koji mršave mogli bi primjetiti kako se širi preko uskih dimenzija elegancije. Možda Šveđani (koji imaju bljedu kosu poput kudelje) za njega drže da je crnomanjast, dok crni za njega drža da je izrazito plav. Možda je (ukratko) ova neobična stvar zapravo obična stvar; u najmanju ruku normalna stvar, središte. Možda je napokon kršćanstvo zdravog razuma, a svi su njegovi kritičari ludi – na razne načine. Ovu sam ideju testirao tako što sam se upitao ima li nešto morbidno kod nekog od tih koji optužuju; što bi optužbe moglo objasniti. Prenerazilo me, kad sam shvatio da ključ pristaje bravi. Na primjer, sigurno je bilo neobično što današnji svijet optužuje kršćanstvo istovremeno zbog tjelesne strogosti i zbog umjetničke raskoši. No, s druge strane također je bilo vrlo neobično to što sam današnji svijet spaja krajnu tjelesnu raskoš s krajnjom odsutnošću umjetničkog sjaja. Današnji čovjek misli da je Becketova odjeća bila suviše bogata, a njegovi obroci odviše jadni. No, s druge bi strane današnji čovjek bio zaista izuzetan u povijesti; nikada ranije nitko nije jeo tako obilne ručkove u tako ružnoj odjeći Današnji je čovjek otkrio da je Crkva odviše jednostavna upravo u onom u čemu je današnji život odviše složen. On je shvatio da je Crkva odviše blistava baš u onome u čemu je današnji život odviše prljav. Čovjek kojemu se nisu svidjela obična uzdržavanja od jela i svetkovina – lud je za predjelima.

[...] Dakle, ukratko, kršćanstvo je nadvladalo problem zajedničkog djelovanja žestokih suprotnosti tako što ih obje podržava i ujedno održava njihov bijes. U oba je pitanja Crkva imala jasno stajalište. Čovjek teško da može sebe smatrati premalo vrijednim. Čovjek teško da može smatrati svoju dušu previše vrijednom.

G.K. Chesterton, Pravovjerje

PS

Nisam želio oduljiti post pa nisam sve prenio (morao bih cijelu knjigu), u nastavku nudi još zanimljivih promišljanja o proturječnih optužbama i načinu na koje kršćanstvo njeguje različite vrijednosti.

Spomenuo je neke optužbe, ali ima ih još puno. Ovih dana je primjerice popularno istovremeno optuživati Crkvu i zato što se upliće u politiku i zato što se ne upliće u politiku. Da se previše bavi ovozemaljskih stvarima - da se premalo bavi ovozemaljskim; da je izfeminizirana - da je prepatrijarhalna, da unjetava te omalovažava žene - da su samo žene toliko naivne; da je preracionalna sa svojom skolastikom – da je preiracionalna; da je preosjećajna – da je prehladna; da misli samo na materijalno i rad – da misli samo na fešte i odmor; da je za slabiće – da je premilitantna; itd. itd.

Ne radi se (samo) o tome da različite osobe daju suprotne optužbe, nego iste osobe istovremeno napadaju Crkvu zbog oprečnih stvari. Jedan od najboljih primjera je istovremeno predstavljanje nauka kao (i) morbidne, okrutne i represivne stvari koja užasava ljude; ali i kao (ii) izmišljene bajke u koju ljudi naivno vjeruju jer žele da tako nešto postoji.

Inače, prije prenesenog razmišljanja, Chesterton objašnjava kako nije čitao niti retka kršćanskih apologeta, različiti skeptici su bili ti koji su ga vratili pravovjernoj teologiji. Kada je odložio zadnje od ateističkih predavanja jednog autora kroz njegov um se probila strašna misao: "Gotovo ste me uvjerili da postanem kršćanin."

Ako čitate neke od popularnih ateista i skeptika nije teško doći do sličnog zaključka.

Što je duša?

U nastavku prenosim nekoliko prilagođenih odlomaka iz eseja Souls Matter u kojem autor William Carroll analizira suvremene zablude oko shvaćanja duše. Posebno se osvrčući na one koji smatraju da je znanost pobila ideju duše. (S obzirom da spominje  četiri uzroka, ako niste upoznati možete proći i raniji post Kauzalni model - 4 uzroka).

[...] Većina rasprava o dušama fokusira se na ljudske duše, ali ljudske duše su samo jedna vrsta duša. Riječ "duša" (grčki psyche, latinski anima) tradicionalno se odnosi na ključne značajke žive stvari zbog kojih žive stvari jesu ono što jesu. Zato primjerice Aristotel i Akvinski govore o dušama biljki, životinja i ljudskih bića. Svaka od ovih živih stvari ima svoj izvor bivanja živim, svoju vrstu duše. Svaka prirodna supstanca, bila živa ili ne, ima svoj informirajući princip, svoj vlastiti izvor zbog koje je vrsta stvari koja je. Govoriti o duši znači prepoznati fundamentalnu razliku između ne-živog i živog, prepoznati razlikovni izvor ili princip za živo upravo kao živo.

Oni u Platonskoj tradiciji govore o dualizmu – odnosno, razmišljanju da su ljudska bića sačinjena od dvije različite supstance, duše i tijela. To prihvaćaju mnogi kršćanski autori, ali i mnogi suvremeni filozofi uma bez referenci na religijsku vjeru. Kada znanstvenici i filozofi, koji rade unutar materijalističkog shvaćanja svijeta, kritiziraju "dušu" onda zapravo napadaju dualizam. Ali dualizam nije jedino razumijevanje ljudske prirode koje podrazumijeva dušu. Kao što ćemo vidjeti, Aristotel i Toma Akvinski nisu dualisti, iako oboje utvrđuju postojanje duše. U knjizi The Soul Fallacy, autor Mussolino govori o duši kao "znanstvenoj tvrdnji":

"Zato jer vjerovanje u nematerijalnu dušu predstavlja skup znanstvenih hipoteza o fizici, biologiji i znanosti o umu, određivanje imamo li mi dušu je objektivno poput odgovaranja na pitanja o podrijetlu vrsta ili starosti svemira."

Zatim zaključuje da znanstvenici nisu otkrili nikakav dokaz za dušu, da je ideja suprotno modernoj znanosti i da dokazi podržavaju materijalizam.

Ono što spada u "znanstvene dokaze" ovisi naravno o tome što uključujemo u kategoriju znanosti. Pitanja o duši – u širem smislu animirajućeg principa živih stvari – su smještena ne u pojedinoj empirijskoj znanosti, nego u široj znanosti o prirodi poznatoj kao prirodna filozofija. Pogrešno je ograničiti naše shvaćanje prirode samo na ono što nam empirijske znanosti kažu o svijetu. Racionalni diskurz prihvaća šire područje znanja. Filozofska disciplina, uključujući metafiziku, proširuju naše razumijevanje stvarnosti.

Za to nam nije potrebna religijska vjera. Kršćanska vjera tvrdi da su ljudske duše besmrtne, na neki način odvojive u trenutku smrti, a u uskrnuću ljudskog bića, tijelo i duša postoje na nov način. Biti predan empirijskim znanostima kao izvoru istine ne znači da ćete biti predani materijalističkoj prirodnoj filozofiji.

Mussolinova tvrdnja da je ljudsko znanje ograničeno samo na ono što otkrivaju empirijske znanosti je sama po sebi filozofska tvrdnja, ali tvrdnja koja negira ulogu filozofije prirode.

Mussolinnov pristup nije uvjerljiv jer se bavi samo ograničenom idejom "duše" koju pruža dualističko shvaćanje ljudsko prirode – "duša" kao neovisni entitet od tijela. Ali postoje drugi, filozofski rigorozniji opisi ljudske prirode i ljudske duše.

[...]

Svaka prirodna supstanca ima aktualizirajući princip zbog koje je supstanca koja je. Takav princip, poznat u aristotelijanskoj tradiciji kao forma, je izvor aktualnosti i jedinstva onoga što postoji. Materijalističke i mehanističke filozofije prirode sklone su promatrati stvari kao konglomerate materijalnih dijelova: ništa više od dijelova u dodiru s drugim dijelovima. Stoga zapravo ne objašnjavaju jedinstvo cijelog entiteta. Međutim, kao što prepoznaju zagovornici teorija izranjanja [emergence] u biologiji, prirodne supstance nisu samo komponente. Stoga biolozi govore o "svojstvima izranjanja" koji nisu reducibilni na materijalne komponente stvari. Za neke, svijest je izranjajuće svojstvo koje nije identično neuronskoj strukturi mozga. Tradicionalna ideja forme ili principa aktualnosti može nam pomoći u shvaćanju takvih svojstava.

Da iskoristim Feserov izraz, duša je "ono po čemu" je živa stvar ujedinjena živa stvar koja je. Duša nije "ono" nego "ono po čemu". "Ono po čemu" je stvarni princip koji je nužan izvor aktualnosti stvari. Primjerice voda ima formu, svoj aktualizirajući princip, koji je različit (ali ne postoji potpuno odvojeno) od svojih materijalnih komponenti. Potreba postojanja takvog aktualizirajućeg principa slijedi iz potreba za objašnjenjem ujedinjenja svake prirodne supstance. Kako bi prirodna supstanca bila, postojala, ona mora imati ujedinjujući, aktualizirajući princip. I da ponovimo, termin koji se tradicionalno koristi za formu, aktualizirajući princip živih stvari, je "duša".

Duša nije neka vanjska ljuska ili struktura. Ne radi se o neovisnoj supstanci. Ona je intrinzični određujući princip – izraz činjenice da je cjelina nova stvarnost, nije reducibilna na njene materijalne komponente. Duša nije nešto što je dodano, unutar, ili ujedinjeno sa fizičkom stvari. Duša je ono što zbog čega je živa stvar ona vrsta žive stvari koja je, a ljudska duša čini nešto ljudskim bićem.

Lagano je, ali pogrešno, poistovjetiti ljudsku duša sa sviješću, umom ili voljom. Ljudsko biće, jedna supstanca koja je jedinstvo tijela i duše, je svijesno. Nije duša ta zbog koje je ljudsko bićo svjesno; duša je aktualizirajući princip čitavog ljudskog bića upravo kao ljudskog bića. Kao aktualizirajući princip, duša je izvor stvarnosti, aktualnosti, onoga čega je aktualizirajući princip. Slično tome, duša nije naš um. To što ljudska bića imaju sposobnost mišljenja, aktivnosti koja je i materijalna i nematerijalna, slijedi iz onoga što znači biti ljudsko biće. Ljudska duša je aktualizirajući princip ljudskog bića; nije neka unutarnja stvar koja misli unutar nas.

Pogrešno je misliti da je duša djelatni uzrok nečega (primjerice mišljenja) jer je formalni uzrok, uzrok aktualnosti cijeloga, stoga i uzrok aktualnosti svih značajki pojedine stvari. Prema Mussolinou, s obzirom da empirijska znanost ne pokazuje dokaz nevidljivog djelatnog uzroka u ljudskim bićima onda niti nema razloga pretpostaviti postojanje ljudske duše (ako je poimamo kao djelatni uzrok). Za većinu filozofa od Descartesa, postoje samo dvije vrste uzroka: djelatni i materijalni. Stoga postoje samo dvije opcije, duša, ako postoji, mora biti neka vrsta pokretača, nešto što gura ili vuče. Razlika između djelatnog i formalnog uzroka se često gubi u suvremenim raspravama o prirodi, ali radi se o važnoj značajki za bilo koju utemeljenu filozofiju prirode.

Naša sposobnost biranja je važna značajka onoga što znači biti čovjek, uključuje materijalnu i nematerijalnu dimenziju, ali ljudska duša nije naša slobodna volja, ona nije nešto unutar nas što bira.

Ljuska duša nije neko skriveno "Ja" unutar nas. [...]

Prenio sam samo dio eseja, izvorno Souls Matter.

PS

Kada kažemo da nešto ima dušu, to znači reći da je živo. (Iako naravno postoje razlike duša.) Vjerojatno se pitate, ali kako djeluje ta duša? Pa, kada vidite košarkašku loptu pitate li se na koji način sfera djeluje s gumom? Kada vidite košarkašku loptu vidite li okruglost kao posebnu stvar, vidite li loptu i okruglost odvojeno? Možete li raskomadati loptu i pronaći je?

Vilim Keilbach u svom Kratkom uvodu u filozofiju (kojeg možete pronaći kod Tome - Starije hrvatske filozofske i teološke knjige) zapisuje;

Neugodno je govoriti o štetnim posljedicama našeg "učenjaštva" i "stručnjaštva". Ipak, moramo ustanoviti, da "učenjaci" ili "stručnjaci" često vrlo suvereno i apodiktički sude o čisto metafizičkim problemima, kao što su npr. duhovnost i besmrtnost duše, sloboda volje, postojanje Boga itd. Sjetimo se primjera – ili anegdote – iz vremena materijalizma, da liječnik-kirurg kod seciranja nikad nije našao duše. Međutim, da je liječnik-kirurg kao "specijalist" ili "stručnjak" i naišao na nešto, što se ne bi dalo pravo tumačiti i što bi netko eventualno htio proglasiti dušom, prvi bi se protiv toga bunili sami branitelji besmrtnosti duše. Zašto? Zato, što je ljudska duša po njihovu naučavanju nematerijalne ili duhovne naravi. Ona prema tome nije ni pristupačna bilo kakvom osjetilnom opažanju. Nema "instrumenta", kojim bi se dalo konstatirati, "gdje se nalazi" ili "kako izgleda" duša. Svakako nije stvar kirurga, da sudi o tom, da li postoji duhovna duša ili ne.

Odnosno, ranije o samoj duši (uređenje dodano):

No prije nego što ćemo naprijed spomenutim pitanjima o prirodi dati ime "kozmologija", nalazimo, da u prirodi posebno mjesto zauzimaju takozvana živa bića, a da se među ovima naročito ističe čovjek. Ono, po čemu tim bićima pripisujemo život, zovemo dušom ili psihom (ψυχή-životna snaga, život, duša.)

Preporučam druge autore za informiranje o toj temi; Feserovi postovi su lako dostupni, Primjerice; What is a soul?, Some questions on the soul, Part I, i Part II i Part III itd.

Kao što ističe Carroll u eseju, postoje i druga različita shvaćanja čovjeka i duše...

Kauzalni model (4 uzroka) – Filozofija prirode

Već sam u više navrata spominjao kauzalni model (i četiri uzroka), a u nastavku prenosim kratko objašnjenje preuzeto iz bilješki Philosophy of Nature, autor je William A. Wallace. Konkretno se radi o drugom predavanju: Nature -- The Inner Dimension, poglavlje The Causal Model.

Činjenica da je priroda samo djelomice otkrivena u iskustvu, i rijetko iscrpno shvaćena, čini je posebno pogodnom za istraživanje kroz tehnike modeliranja. Za naše svrhe, model je analogan ili analogija koja promovira djelomično shvaćanje nečega što nije očito u osjetilnom iskustvu. Kada se susretnemo s nečim novim, pokušavamo to shvatiti primjećuju sličnosti i razlike s onim stvarima koje su nam poznate. Model nam omoguće da to učinimo. Omogućuje nam da koristimo stvari koje poznajemo, ili za koje barem mislimo da poznajemo, kako bi napredovali u području nepoznatog.

Prvi model kojeg uvodimo je jednostavni model objašnjavanja poznat kao uzročni (kauzalni) model. Ima svoje podrijetlo u svijetu artifakata i jednostavno ga se primjenjuje na svijet prirode. Prepoznaje četiri faktora koji se nazivaju uzroci, iako nisu svi u istom smislu, jer svaki funkcionira na distinktivni način u kauzalnom objašnjenju.Ta četiri faktora se obično prepoznaju kao materija, forma, agent i namjena. Točnije, materija postaje materijalni uzrok, forma formalni uzrok, agent djelatni uzrok, a namjena finalni uzrok.

Kad analiziramo stolac na temelju ovog modela, nije nam teško prepoznati prva dva faktora, materiju i formu. Materija je stvar ili materijal od kojeg je stolac napravljen i koja ostaje u njemu. Primjerice drvo, ili preciznije drvo višnje ili hrasta. Forma je oblik ili dizajn nametnut drvu tijekom izrade stolca. Oba ta faktora su interna stolici, oni su unutar nje i objašnjavaju zašto je to što je. Na temelju toga materiju i formu nazivamo internim (unutranjim) uzrocima.

Ostala dva faktora, agent i namjena, su izvan (eskterna) stolcu i služe kako bi objasnili na koji je način stolac nastao. Agent je majstor koji ga je oblikovao od sirovina. Namjena je cilj ili svrha koju je majstor imao na umu kada ga je izrađivao – primjerice izraditi komad namještaja na kojem se može udobno sjediti. Navedeno objašnjava izradu stolca. Oni nisu u stolcu na isti način kao što su to materija i forma, stoga ih nazivamo eksternim (vanjskim) uzrocima. Ali kada je napravljen, stolac zadržava vezu sa svojim izrađivačem. Također utjelovljuje cilj koji je motivirao njegov izradu. Ako to čini potpuno, onda kažemo da je dobar stolac.

[...] Kod umjetne analogije ovu četverostruku kauzalnost je prilično lagano vidjeti; agent ili djelatni uzrok (majstor i alat koji se koriste) radili su na određenoj vrsti materije (primjerice hrastu) i oblikovali su je u formu (kuhinjskog stolca) koji ima distinktivnu namjenu (pružiti nešto udobno za

sjediti).

Ono čime se sada bavimo je shvaćanje kako neki od tih istih četiri uzroka mogu biti otkriveni u poretku prirode i kako nam, kada ih otkrijemo, pružaju uvid u "nutarnje dimenzije" prirodnih entiteta. Pod "prirodni entitet" mislim na supstance koje imaju imaju prirode (naravi) koje služe za objašnjavanje distinktivnih aktivnosti – prirodne supstance poput elemenata i spojeva, biljaka, životinja, zvijezda i planeta. Moramo ispitati stvar od koje su prirodne stvari formirane, kako se njihove forme razlikuju od formi artefakata, različite agente (djelovanja) koja ih proizvode, i način na koji postižu namjene namjeravane i postignute kroz djelovanje prirode.

PS

Kada kažemo da postoji djelatni uzrok (agent) to ne znači da se radi (nužno) o inteligenciji, primjerice djelatni uzrok srca su biološki procesi i sl.

Na već spomenutom linku možete proći šest predavanja (zapravo bilješki) i okvirno se upoznati s modelom. Na kraju izlaže i jednu verziju Tominog argumenta - Aquinas's Prima Via. (Naravno, za razumijevanje je potrebno poznavati što određeni pojmovi zapravo znače, primjerice "kretanje" i slično što objašnjava u bilješkama.)

Budziszewski o Adleru i percepciji

U poznatom predavanju, filozof Mortimer Adler dao je zgodno pobijanje moderne zablude da nikada ne percipiramo stvar po sebi, nego percipiramo samo našu ideju stvari. Kao što je on objasnio, jedina stvar koju ja ikada percipiram je stvar, ali ja je percipiram putem percepcije intelekta. Klasični mislioci su to zvali "shvatljive vrste". Ja zapravo uopće ne percipiram ideju – u Adlerovim terminima, ona mi je "nevidljiva", poput savršenog prozora. Ako pokušam percipirati percepciju, sve što zapravo činim je konstruiranje teoretske reprezentacije iste, što nije ni percepcija niti je sama stvar. Dakle moderni ljudi su naopačke shvatili sve.

Razmišljajući o tome neki dan shvatio sam da je zabluda o kojoj raspravlja Adler srodna vrsti druge greške koja se javlja svakodnevno. Da spomenem nekoliko;

1. Pogrešna predodžba da kada ja kažem da cijenim voljenu osobu, onda ono što želim reći je da cijenim osjećaj kojeg mi voljena osoba daje.
2. Pogrešna predodžba da jedina svari koju ikada stvarno želim je užitak – ne istina nego užitak shvaćanja istine, ne ljepota nego užitak promatranja ljepote, ne Bog nego užitak osjećaja da poznajem Boga.
3. Pogrešna predodžba da za pronalaženje sebe moram tražiti i slijediti sebe, i da je to glavni projekt mog života.

Zapravo,

1. Jedina stvar koju ikada volim je voljena osoba, i u mjeri u kojoj cijenim svoje osjećaje umjesto toga, zapravo je ne volim uopće. Karakteristični izraz ljubavi je da si ti divna, ne da ja imam divne osjećaje.
2. Dobro je stvarno ono što želim. Užitak je samo umirujuće stanje u kojem se nađem kao rezultat iskustva. Ako se usredotočim na svoj užitak umjesto na dobru stvar, više ne osjećam stvar samu, tako da je većina užitka uništena. Stoga sam najradosniji ne kada razmišljam o svojoj radosti, nego kada razmišljam o stvarima koje mi uzrokuju radost.
3. Kako bih se pronašao moram se[be] izgubiti. Ono što uhvatim, kada se čini da uhvatim sebe, nije moje stvarno ja, nego samo moja reprezentacija sebe koja može biti poprilično iskrivljena. Moje istinsko ja je najakutalnije ne kada slijedim sebe samog, nego kada slijedim stvari koje bića poput mene treba slijediti. Ja sam najviše ono što jesam kada zaboravim sebe u svijetlu onoga što me nadilazi.

Izvorni tekst Visible and Invisible , autor je J. Budziszewski.

Moralni relativizam – Franjo, Benedikt i MacIntyre

Filozof John Haldane u članku Francis, Benedict, and MacIntyre? istražuje vezu Pape Franje, Pape emiritusa Benedikta, i filozofa MacIntyrea. Iako se o Benediktu govori kao o konzervativnom, a nasuprot toga o Franji kao liberalnom, istražujući njihova razmišljanja o relativizmu pronalazimo sličnosti koje Halden citira u spomenutom članku. Filozof Alasdair MacIntyre je najpoznatiji i najutjecajniji po svojoj knjizi After Virtue koja je rezultat njegova nezadovoljstva razmišljanjem koje je dominiralo u akademskoj moralnoj filozofiji. Bio je inspiriran esejom "ModernMoral Philosophy" u kojem Anscombe tvrdi da sekularna etika posljednjih dvjesto godina koristi religiozne koncepte dužnosti i obveza odvojeno od Božanskih zapovijedi što nema nikakvog smisla, te sugerira da je možda moguće obnoviti grčku ideju vrlina. MacIntyre odbacuje tvrdnju da ne postoji ništa u stvarnosti s čime bi se naši ideali trebali slagati, kao i ideju da ne postoji takva stvar poput intrinzično loše želje. Prenosim Haldaneov zaključak;

MacIntyre dijeli s Benediktom i Franjom tri središnja vjerovanja: prvo, da je suvremena Zapadna kultura izgubljena kada govorimo o razmišljanju o temeljima morala; drugo, da je karakterizira sveprisutni relativizam; i treće, da taj relativizam nije samo "kognitivan" nego i afektivan i praktičan.

Želim završiti ovu kratku diskusiju sugestijom kako postoji četvrto vjerovanje koje ujedinjuje pape i filozofa; i prijedlogom da ukoliko će njihove ideje biti ispravno shvaćene među katolicima koji će ih kasnije prenijeti na kulturni angažman sa sekularnim svijetom onda treba doći do radikalne promjene u stilu katoličkih komentatora, posebice komentara kakvi su se razvili u SAD-u te odande proširili po anglosferi, pa i dalje.

Četvrto vjerovanje je da za uvjeravanje onih s kojima ste u velikom neslaganju o prirodi i sadržaju morala nije dovoljno izraziti vlastitu poziciju, čak niti racionalno argumentirati u njenu korist; potrebno je također izložiti zbunjenost i proturječnost koja postoji u razmišljanju druge strane. To uključuje i imanentnu kritiku; pokazivanje neadekvatnosti njihovih koncepata čak i u njihovim vlastitim terminima i za njihovu izabranu svrhu; te izazivati etičke mislioce da odgovore tamo gdje su odvojeni od stvarnosti moralnog života. Ipak, demonstriranje konfuzije, kontradikcije i loših namjera će biti učinkovito ako je napravljeno u duhu milosrđa, a ne intelektualne borbe: učinjeno za druge iz vjerovanja u njihovu ljudsku želju da budu [dobri] i da čine dobro.

To me dovodi do onoga što sam nazvao "rasprostranjeni stil katoličkih komentara" koji namjerno dopušta nejasnoće između komentara o katoličkim pitanjima i komentara koje daju katolici. Postoji određeni aspekt medija koji predstavlja katoličanstvo općenito - i posebno Papu- koji je problematičan neovisno o tome jesu li komentari kritični ili odobravajući; radi se o korištenju izraza "konzervativci" i "liberali", te nešto rjeđe "tradicionalisti" i "progresivci". Potonji par češće koriste sami katolici što je još gore jer bi trebali znati bolje. Navedena dva para suprotnih opisa dolaze iz političke i iz kulturne klasifikacije, i kao takvi nisu vjerske kategorije. Njihova uporaba je uvezena iz političkih novinskih izvještaja, proizlaze iz sjeverne amerike.

Kada američki predsjednik dođe na vlast, on se okruži osobljem koje se slaže s njegovim razmišljanjem, a oni povezani s njegovim prethodnikom gube pozicije. To se uvijek događa ako su predsjednici iz drugih stranaka, ali i ako su iz iste stranke.

Američki komentatori su toliko navikli na to, i na opisivanje vođa kao manje ili više konzervativnih ili liberalnih, da nepromišljeno primjenjuju tu distinkciju na pitanje Papinstva ili drugih razina vodstva u Crkvi. Na temelju toga imamo naraciju kako je Ivan Pavao bio konzervativan, Benedikt XVI je bio arh-konzervativan i tradicionalist; a Papa Franjo je liberal i progresivac. S obzirom da su mediji koji oblikuju mišljenje sami liberalni i progresivni, ili barem tako misle o sebi, onda misle da je Papa Franjo vođa koji razmišlja poput njih. To objašnjava naslove njegovih intervjua koji najavljuju promjenu politike i komentara koji spekuliraju o reviziji i možda napuštanju postojećeg nauka. Takva razina medijskog izvještavanja je lijena, neupućena, i oslanja se tek na želje; skandalozna kada je promoviraju katolički komentatori.

Pokazao sam da su oba pape, poput MacIntyrea, zabrinuti zbog degradacije moralne misle pod utjecajem relativizma; ali i da sva tri vide potrebu za kulturnom kritikom. Ta kritika nema mjesta za, odnosno biti će inhibirana, definiranjem u terminima ili povezanosti s "konzervatizmom" ili "liberalizmom", "tradicionalizmom" ili "progresivizmom". Doista, sveprisutnost tih termina, i neosjetljivost koju izazivaju kod onih koji su im skloni, su dio onoga što takva kritika treba suzbiti. Neće biti lagan zadatak, ali primjeri su tu da nas inspiriraju.

Izvorni tekst Francis, Benedict, and MacIntyre?. (Jedan komentator ističe da se MacIntyre ne bi složio da se radi o relativizmu.)

PS

Niste doživjeli papu Franju kao borca protiv moralnog relativizma? Nije to sad bitno.

Mislim da je Haldane u pravu što se tiče medijskog izvještavanja o Crkvi. Korištenje političkih termina "konzervatizam"/"liberalizam", ili kulturnih termina "tradicionalizam"/"progresivizam", ne može zamijeniti pitanje pravovjerja/krivovjerja. Ne radi se samo o terminima nego o kategorijama, i konceptima. Kao da Crkva, ili Papa, može promijeniti nauk po uzoru na djelovanje političara.

Ne znam koliko su ti politički i kulturni termini univerzalni, kod nas se ne upotrebljavaju, a i u americi će ih drugačije koristiti. Primjerice, Richard John Neuhaus, utemeljitelj časopisa First Things, opisivao je svoju poziciju ovako; filozofski (vjerski) – pravovjeran, kulturno – konzervativan, politički – liberalan (ne u novom smislu nego klasičnom), ekonomski – pragmatičan. Ipak, koji god da se izrazi koriste u političkoj areni, nisu prikladni za druga područja, nema potrebe za tolikom ispolitiziranošću.

Haldane govori o potrebi za "duhom milosrđa", ali nije mi je jasno zašto to suprotstavlja "intelektualnoj borbi". Neke situacije zahtijevaju upravo to, ponekad milosrđe zahtijeva i "intelektualnu borbu". Različiti sugovornici i različite situacije zahtijevaju različite pristupe. Nisam potpuno shvatio što želi reći. (U njegovim nastupima nema baš polemike, tko je spreman uložiti trud u shvaćanje onoga što zagovara može profitirati, ali takav nestrastven pristup nije uvijek najprikladniji za debate i medijske istupe.)

---

No, da se vratimo na pitanje relativizma. Jednom prilikom je student pitao filozofa Roberta P. Georgea o njegovoj knjizi i "propitivanju dogmi liberalizma" i kakve to veze ima s "diktaturom relativizma", odgovor je glasio;

"Teško da su suvremeni lijevi liberali relativisti. Često poželim da jesu. Oni su moralisti i to moralisti s ciljem. Cilj je oblikovati politički i društveni život, i u mjeri u kojoj je to moguće oblikovati uvjerenja pojedinca, u skladu s njihovim moralnim razmišljanjima. Takvi pokušaji su sveprisutni. [Spominje sukob s Crkvom čiji je nauk sukobljen lijevo liberalnim vjerovanjima o statusu nerođenog života, prirodi i značenju braka, vjerskoj slobodi.] Ti ljudi ne negiraju da postoje moralne istine. Upravo suprotno, radi se o ljudima koji tvrde da postoje moralne istine i toliko su sigurni da su ih ispravno shvatili pa ih nameću."

Dakle, "diktatura relativizma" je zapravo "diktatura liberalizma".

No, čini se kako "relativizam" ima svoju instrumentalnu vrijednost. Često će se odbacivati argumenti u korist konzervativnih vrijednosti ne zato što je nešto pogrešno s argumentom nego jer se jednostavno ne slažete s zaključkom; "nije ništa pogrešno s premisama i ništa nije pogrešno u zaključivanju, ali ne prihvaćam zaključak". Relativizam se tu sjajno uklapa jer vam omogućuje da potpuno ignorirate svaku mogućnost argumenta, jednostavno sve pretvorite u pitanje osobnih preferencija. Na kraju se to nekim procesom pretvori u nužnost prihvaćanja liberalnih vrijednosti. (Protivljenje njima je naravno zabranjeno, relativizam više ne vrijedi.)

Ipak, situacija je vjerojatno složenija. Kao i uvijek, postoji razlika između rasprava u akademiji i popularnih rasprava, ali općenito ciljeve Nove Ljevice nije lagano definirati. Oni su antitradicionalni i antireligijski (današnji revolucionari već sutra postaju neprijatelji na krivoj strani povijesti) te se većinom definiraju kao protivljenje nečemu. To protivljenje nije relativno nego je apsolutno, ali sami ciljevi se stalno mijenjaju. Primjerice, nekada je radnička klasa bila publika Ljevice, ali sada je sa svojim vrijednostima neprijatelj.

S obzirom da sam se udaljio od početnog eseja, i razloga zašto ga prenosim, završit ću s jednim Scrutonovim citatom:

"U raspravama oko moralnih problema, relativizam je prvo utočište hulja."

.

O relativizmu sam već objavio par postova; Kulturni relativizam, Citat o relativizmu, Što se dogodilo s razumom?, Samoispunjenje i Etika Autentičnosti – C. Taylor

Ivan Ilyin o fašizmu

Ivan Ilyin, ruski konzervativac, kojeg su komunisti poslije revolucije protjerali iz države, osvrće se na fašizam. Nisam općenito upoznat s Ilyinovim razmišljanjima – izgledno je da se njegov ruski konzervatizam razlikuje od anglo-američkog, ali prenosim njegova razmišljanja o fašizmu. 

Fašizam je, prema Ilyinu, kompleksni fenomen; u njemu pronalazite elemente zdravlja i bolesti, starog i novog, protekcije i destrukcije. Ipak, potrebno je biti svjestan svih njegovih opasnosti. Fašizam se javio kao reakcija na boljševizam, napredovanjem ljevičarskog kaosa i totalitarizma, došlo je do nužnog i neizbježnog, u tom smislu – suprotstavljanja ljevičarskom totalitarizmu- je zdrav fenomen. Osim toga, fašizam je u pravu jer se dotiče zdravog nacionalno-patriotskog senzibiliteta. Međutim, objašnjava Ilyin;

Paralelno s time, fašizam je počinio cijeli niz teških i ozbiljnih pogrešaka koje su definirale njegovu političku i povijesnu fizionomiju, sam njegov naziv poprima okus kojeg njegovi neprijatelji stalno neumorno naglašavaju. ... Nedostaci i pogreške;

1. Ireligioznost: neprijateljski stav prema Kršćanstvu, religijama, vjeri i crkvama općenito.
2. Stvaranje desnog-totalitarizma kao trajnog i navodno "idealnog" sustava.
3. Uspostavljanje stranačkog monopola i nastala korupcija te demoralizacija koje proizlazi iz njega.
4. Povlačenje u ekstremni nacionalizam i militantni šovinizam (nacionalna megalomanija).
5. Miješanje socijalnih reformi sa socijalizmom, put kroz totalitarizam do državnog preuzimanja ekonomije.
6. Upadanje u idolopoklonički Cezarizam s pripadnom demagogijom, podčinjenjem i despotizmom.

Navedene pogreške ugrozile su fašizam i usprotivile ga čitavim religijama, strankama, narodima i državama što je u konačnici dovelo do nepobjedivog rata i destrukcije. Kulturna i politička misija fašizma je propala, a Ljevica je preuzela stvar s još većom silom.

1. Fašizam nije trebao držati neprijateljsku poziciju prema kršćanstvu ili općenito bilo kojoj religioznosti. Politički režim koji napada Crkvu i religiju dovodi do raskola u dušama građana, podriva u njima najdublje korijene pravde i počinje zahtijevati vlastiti religiozni značaj, što je ludo. Mussolini je ubrzo shvatio da u katoličkoj državi, državna moć treba imati konkordat s Katoličkom Crkvom. Hitler, sa svojom vulgarnom bezboznošću, iza koje je bila prikrivena podjednako vulgarna samo-deifikacija, sve do kraja nije prepoznao da anticipirajući boljševike, hodi putevima Antikrista.

Dalje nabraja da;

2. Fašizam nije trebao stvoriti totalitarni sustav: trebao se zadovoljiti sustavom koji bi bio dovoljno jak da a) iskorijeni boljševizam i komunizam; i b) pruža religijama, tisku, akademiji, umjetnosti, sektorima ekonomije i ne-komunističkim strankama slobodu prosudbe
3. Nigdje i nikada jednostranački monopol nije doveo do ničega dobrog. Najbolji ljudi napuštaju stranku, a najgori se priključuju, spremni prilagoditi se svemu kako bi ostvarili karijeru, dolazi do "selekcije" zbog "stranačkog koncenzusa". Ako je članstvo uvjet za bilo koji posao u pravnom i političkom kapacitetu, onda su vrata otvorena svim vrstama imbecila, varalica i karijerista. Razina stranke opada, a lopovi, predatori, špekulanti, teroristi i izdajnici dolaze na vlast.

Ako se "fašisti" uspiju učvrstiti u Rusiji (Bože Sačuvaj), ugroziti će zdrave ideje suverene moći i sramotno propasti. 

4. Fašizam nije trebao upasti u "političku megalomaniju". Oslobađanje svog naroda ne znači nadvladati i istrijebiti svoje susjede.
5. Granica između socijalizma i socijalnih reforma ima duboko značenje. Moramo se sjetiti da je socijalizam antisocijalna, a pravda i oslobođenje u društvo ne tolerira ni socijalizam ni komunizam.
6. Najveća fašistička pogreška je bila obnova idolopokloničkog Cezarizma. "Cezarizam" je direktna suprotnost monarhizmu. Cezarizam je bezbožan, neodgovoran i despotski; prezire slobodu, zakon, legitimitet, pravdu i individualna prava čovjeka. On je demagoški, teroristički i sujetan; žeđa za laskanjem, "slavom" i obožavanjem...

Na kraju ističe nadu da ruski patrioti neće činiti iste pogreške. (Ne znam iz koje godine je tekst.) 

Izvorni tekst Ivan Ilyn: On Fascism, preuzeto s bloga The Soul of the East. (Na kojem objavljuje i domaći kali.) Još par engleskih prijevoda Ilynovih tekstova možete pronaći na istome blogu ovdje.

PS

Iako u svakoj pogrešci možda ima nešto istine, kada lišite fašizam svih pogreški malo toga ostane; valjda protivljenje boljševicima i prepoznavanje važnosti nacionalnih osjećaja (koje fašizam ispervertira)?

Danas u polemičke svrhe možete čuti kako su fašistički (i nacional socijalistički) sustavi povezani s kršćanstvom ili konzervatizmom. Problem je što je teško opravdati takvu tvrdnju. Neki povjesničari često pokazuju netrepeljivost prema kršćanstvu i konzervatizmu, i često nisu upoznati s njegovim vrijednostima, pa su skloni takvim tumačenjima, ali to ne znači da takvi (naprednjački) sustavi imaju stvarnu i duboku usklađenost s vrijednostima kršćanstva - ili konzervatizma. 

Fašisti, poput komunista, nude idealni svijet, uvode napredan sustav koji odbacuje sve staro i stvara jedan novi svijet. Sustavi 20. stoljeće predstavljaju raskid sa (starom) Zapadnom civilizacijom, i svakako nisu konzervativni.

Konzervativci su svjesni opasnosti takvih naprednjačkih eksperimenata (bilo "desnih" bilo lijevih).

O fašizmu sam već nešto pisao; Idealni kandidat Ljevice i Gott ist tot.

Kolektivizam i individualizam prijatelja dva

U nastavku prenosim par razmišljanja iz eseja The Quest for Community in the Age of Obama u kojem Ross Douthat predstavlja osnovne teze sociologa Roberta Nisbeta (prema knjizi The Quest for Community).

Koji je bio Nisbetov uvid? Jednostavno rečeno, ono što se čini kao velika tenzija modernog vremena – istodobni rast individualizma i kolektivizma, te borba između njih za vladanjem – zapravo nije nikakva tenzija. Činilo se kontradiktorno da se herojsko doba laissez faire devetnaestog stoljeća, u kojem su slobodni ljudi, slobodni umovi, i slobodna tržišta bila navodno oslobođeni od okova koje nameće prijestolje i oltar, tako lagano popustiti tiraniji Mussolinija, Hitlera, Staljina i Maoa. Nisbet tvrdi da kontradikcija postoji samo ako ignorirate ljudski impuls prema zajednici zbog koje je totalitarizam izgledao tako poželjnim – čežnja za osjećajem participacije, za osjećajem pripadanja, za ciljem većim od vlastitog, za grupom koja će biti naša.

U predmodernom društvu, ova čežnja je bila ispunjena mnoštvom udruženja prirodne veličine: cehovima, crkvama i sveučilištima, kurijama, selima i samostanima, te naravno izvornom zajednicom obitelji. U takvom društvu, Nisbet zapisuje, "odvojenost autonomnog pojedinca je bila daleko poput centralizirane političke moći."; Ali nakon Protestanske reformacije, individualizam i centralizacija zajedno napreduju, a intermedijarne snage i zajednice ili propadaju ili nestaju. Kao socijalne institucije, takva udruženja se napada kao nehumana, iracionalna, patrijarhalna i tiranska; a kao izvor političke i ekonomske snage, odbačene su kao zastarjele i neučinkovite. Tamo gdje je postojala mreža zajednica i različitih tijela u međudjelovanju, liberalni Zapad je odlučio izgraditi društvo samodostatnih, oslobođenih pojedinaca koje nadzire ujedinjena, racionalna i tehnokratska vlada.

Pretpostavka je bila da emancipirani pojedinac zahtijeva jaku državu koja će prerezati ograničavajuće tkivo intermedijarnih udruženja. "Samo s apsolutnim vladarem," zapisuje Nisbet opisujući stavove Thomasa Hobbesa, "bi bilo koje učinkovito udruženje pojedinaca moglo biti moguće."

Ali svo to ograničavajuće tkivo imalo je svrhu. Čovjek je socijalno biće, a njegovu žudnja za zajednicom ne možete zanijekati. Oslobođeni pojedinac postaje otuđeni pojedinac, paranoidni pojedinac, usamljen pojedinac koji očajno traži zajednicu. Ako ne može pronaći tu zajednicu prirodne veličine za čovjeka, on će je tražiti na neljudskoj razini – u ukupnoj zajednici države.

Tako liberalizam rađa totalitarizam. Veliki liberalni projekt, "progresivna emancipacija pojedinca od tiranskih i iracionalnih statusa naslijeđenih iz prošlosti," riskira stvaranje emancipiranih pojedinaca koji su željni prihvaćanja vlasti s više tiranije od crkve, klase ili obitelji. Politika racionalnog samointeresa koju su promovirali Hobbes i Locke stvara prazninu, žudnju za zajednicom, koju su Rousseau i Marx brzo popunili. Razdoblje Jeremy Benthama i manchesterske škole ekonomije ostavilo je europu zrelu za Ein Volk, ein Reich, ein Führer, i diktaturu proletarijata.[...]

Ne možete se protiviti neumoljivom rastu državne moći zagovarajući samo individualizam. Možete mu se protiviti samo zagovarajući zajednicu.

Lakše je to reći u teoriji nego stvarno primijeniti u modernoj politici. Mnogi političari i kritičari su shvatili Nisbetov uvid, ali malo ih uspjelo primijeniti ga u praksi.

U dva desetljeća nakon objave The Quest for Community, etatističko-individualistička simbioza doživljava vrhunac. Nikada prije nije bilo toliko naglaska na osobnoj slobodi; nikada prije nije skrbnička država (i vojni industrijski kompleks, do debakla u Vijetnamu) imala toliki utjecaj nad Američkim životom. Lyndon Johnson je odlučio stvoriti Veliko Društvo iz Washingtona; istovremeno, lokalna društva diljem države počela su propadati. Građanska udruženja su nestajala, crkve su se ispraznile, susjedstva su porušena u ime napretka – prateći te promjene, države je trošila i regulirala sve više i više.

Najviše od svega, upravo je obitelj – kralježnica američkog lokalizma i neovisnosti – rastrgana iz oba smjera, birokrati su zamijenili roditelje u siromašnih susjedstvima, a brakovi srednje klase su degenerirali u sredstvo samo-ostvarenja. Gledajući obiteljo-centrične pedesete, to bi Vas moglo iznenaditi, ali Nisbet je to predvidio. Možda najproročanskiji dio The Quest for Community je njegova diskusija naslijeđene slabosti braka kao institucije – slabost ukorijenjena u "oštrom raskoraku između stvarnog doprinosa obitelji trenutnom političkom i ekonomskom poretku, te skupa duhovnih slika naslijeđenih iz prošlosti."

Douthat se pita kako obnoviti društvo;

Može li država pomoći u obnovi – ili izgradnji – one vrste udruženog života kojeg je državna moć postepeno uzurpirala?

To je problem s kojim se Desnica suočila ne samo u eri Busha, nego i kroz posljednja tri desetljeća – i još uvijek nije riješen. Jednom kada su oslabljene veze zajednice, je li dovoljno jednostavno povući moć države i prepustiti da se zajednica ponovno sama poveže? Primjerice, hoće li oživjeti obitelji s oba roditelja ako se uklone programi "protiv siromaštva"? I hoće li bezbrojne verzije pomoći procvjetati ako teška ruka države popusti? Ili je moguće da jednom kada je zajednica dovoljno oslabljena, države se ne može jednostavno povući bez rizika raspadanja – nego mora imati aktivnu ulogu u razvijanju civilnog društva, tako što će smanjiti potrebu za vladinom pomoći prije nego što umanji njen dotok?[...]

U tom je duhu napisana knjiga The Quest for Community, i u tom duhu joj je potrebno pristupiti – ne kao političkom manifestu pokreta ili stranke nego kao promišljenoj, elegantnoj i uvjerljivoj tvrdnji o ljudskoj prirodi, i vrsti politike koje je najprikladnija za kultivaciju našeg zajedničkog života.

Imajući to na umu, čini se prikladnim ostaviti posljednju riječ samom Nisbetu, koji razmišljajući o relevantnosti vlastitog djela za suvremenu politiku u eseju “Still Questing” iz 1993. zapisuje:

Dopustite mi da ponovim, i zaključim ovdje, da konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi je neumorna raditi prema smanjenu centralizirane, svemoćne i unitarne države sa sve većim dugom i deficitom. Drugi i podjednako važan zadatak je zaštita, ojačavanje i njegovanje različitih grupa koje tvore stvarne temelje društvenog poretka. Zbog ta dva cilja uvjeren sam u daljnju relevantnost knjige The Quest for Community.

Svi bismo trebali raditi na tim zadacima.

PS

Dakle koja je Nisbetova teza, jedan komentator je ovako sažima:

Slabljenje ili nestajanje povezanosti obitelji, crkve, i susjedstva nije, kao što su se mnogi nadali, oslobodilo čovjeka. Umjesto toga, proizvelo je otuđenje, izolaciju, duhovnu pustoš, i razvoj masovnog čovjeka.

Odnosno o Nisbetizmu;

Radi se istodobno o tezi, molbi i žalopojki. U njenom središtu je Nisbetova tvrdnja da pristojno i zdravo društvo njeguje institucije obitelji, crkve, i dobrovoljnih organizacije koje istovremeno čuvaju od nametljive države i obuzdavaju porive i ekscese izoliranog pojedinca. Jedan od najvećih njegovih uvida je savez između zagovornika moćne države i onih koji bi bili njeni navodni, ili čak i stvarni, korisnici. 

Društvo koje se istodobno temelji i na kolektivizamu i na individualizmu se može činiti kao kontradikcija, ali nije tako, Tocqueville je prorekao, a Nisbet primijetio.

Nisam upoznat s Nisbetovim radom, ali čini se kako razrađuje teme koje su i meni zanimljive. Ono što je posebno aktualno u našem društvu, s obzirom na povijesne okolnosti, je pitanje koja je uloga države u obnovi društva. Kakve programe konzervativci moraju zagovarati?

Treba li se država jednostavno povući? Kojim tempom? Ili mora imati aktivniju ulogu u obnavljanju štete koju je napravila. Problem je složen i nema jedinstvenog rješenja za sva društva, možda Država ima ulogu u obnavljanju, ali ponekad to radi toliko loše da je najbolje da se odmah povuče.

Nisbet, i konzervativci općenito, govori o važnosti institucija civilnog društva koje ispunjavaju prostor između Države i pojedinca. Ipak, kod nas postoje ljudi koji se vole nazivati "civilnim društvom" (i koje država podupire), ali nemaju veze s onime što civilno društvo stvarno jest. Mnoge Nevladine udruge (koje se tako nazivaju da bi prikrile činjenicu da su provladine) "civilnog društva" promiču nestajanje civilnog društva i potpuno državno preuzimanje svih odnosa u društvu. Ne jačaju društvo nego jačaju Državu, ona se mora uplitati u sve sfere života.

Iako možete zaključiti da Država mora na neki način reagirati i potpomognuti "civilno društvo" koje je nestalo kroz 20. stoljeće u Hrvatskoj, i čiju obnovu otežava eu birokracija, ona podupire ono "civilno društvo" koje samo povećava njenu moć.

Etatizam i (hiper)indidvidualizam idu ruku pod ruku. Oni koji promiču indidvidualizam tvrde da su obitelj i naslijeđena kultura neprijatelji. Potrebno ih je pretvoriti u hobije. Potrebno je osloboditi društvo od običaja, tradicija, autoriteta i institucija. Ali što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija? Što preostaje od društva? Tko onda definira društvo?

Sve institucije moraju se pretvoriti u ugovor među pojedincima koji se ne osvrće na prijašnje ili buduće generacije. Ponašanje se privatizira, a troškovi tog ponašanja socijaliziraju. Regulaciju svih odnosa preuzima država.

Jedini dopušteni autoritet u društvu je onaj kojeg je Država odobrila.

O sličnim temama sam već objavio više tekstova, primjerice; Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke, Burke o Nenamjeravanim Posljedicama, Burke o Prikrivenoj Mudrosti Predrasuda, O Tradiciji i Miješanju u ono što ne razumijemo – Burke, Scruton o Millu i liberalizmu, O redu i slobodi – R. Kirk, Kirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca, Mises o obitelji  itd.