BGC primjećuje;
Činjenica je i problem da su mnoge vrste modernog kršćanstva nemuževne; to je problem i za muškarce i za žene.
Neću ulaziti u detalje, ali puno toga što se događa oko crkve čini se muževnim muškarcima izfeminiiranim, a to znači da je ili nezanimljivo ili aktivno odbojno.
Naravno, to nije osobina kršćanstva. Da je kršćanstvo doista intrinzično nemuževno onda ne bi preživjelo i širilo se kroz stoljeća; i da je kršćanstvo fundamentalno nemuževno onda bi bilo popularno među Ljevičarima koji ga ovako mrze.
(Upravo preostali muški aspekti kršćanstva su ono što Ljevica najžešće napada.)
[...] Činjenica da kršćanstvo nije privlačno muževnim muškarcima je ozbiljna slabost tih kršćanskih crkvi, i mjera koliko ih je modernizam iskvario. Ali to je također i kritika muževnih muškaraca. Njima je potrebna crkva, bilo muževna ili ne. Nema sumnje da ukoliko bi ih se samo nekoliko priključilo crkvi i aktivno sudjelovali, ona bi postala muževnija.
Naravno, muškarce je Ljevičarstvo odvuklo iz crkve, posebno pozivima na raskalašenost i seksualnost ('sex and drugs and rock n roll'); ideologijom koja izjednačuje muževnost s impulzivnim samougađanjem.
Ali takve hedoniste lako svladaju religiozni, disciplinirani i samozatajni muškarci, ujedinjeni višim ciljem.
Ako kršćanska crkva ili denominacija može okupiti i organizirati takve muškarce – a uspjeh bi bio očit – radilo bi se o ogromnoj i konstruktivnoj društvenoj snazi.
PS
Nešto kasnije spominje ideju prema kojoj je muževnost kršćanstva povezana sa shvaćanjem života kao Duhovnog boja u kojem su mučenici i asketi heroji. U komentarima neki zaključuju da muškarci gube vjeru jer ih odvraćaju od molitve koju predstavljaju kao žensku stvar. (Odgovorimo samo na to da ako pogledate primjerice živote pustinjkih otaca teško da ćete zaključiti da su molitva i post lake stvari. Treba li spominjati prve kršćane, mučenike, ratnike i sve one muškarce kroz povijest kršćanstva. Možda na umu imaju neku drugu "žensku" osobinu koju smatraju negativnom, ali na što god mislili, očito kroz povijest to nije vrijedilo. )
S obzirom da se spominje izfeminiziranost, možda treba napomenuti da tu ne govorimo o nekoj ženskoj vrlini koja bi doista bila vrlina, nego o izfeminiziranosti.
---
Ima li kršćanstvo problem s muškarcima? Imaju li muškarci problem s (modernim) kršćanstvom? U svakom slučaju postoji ta percepcija kod nekih.
Netko je spomenuo da u određenim kulturama postoji ideja da muškarac ide u crkvu tri puta; na svom krštenju, vjenčanju i sprovodu. Ili da su muškarci ti koji puše ispred crkve dok se žene unutra mole. (Pretpostavljam da bi izvor te česte priče mogao biti što bi nekad muškarci tijekom propovijedi otišli zapaliti cigaretu). Ali spomenuto društvu je poznato po bogatoj povijesti ispunjenoj svecima i raznim pobožnostima tako da takva ideja sigurno ima nešto noviji datum. Što se dogodilo? Kada su počeli ti problemi?
Prema nekima; Prvi svjetski rat predstavlja veliku prekretnicu, toliko muškaraca je ili ubijeno ili onesposobljeno. Mnoge obitelji su ostale bez muškog utjecaja. Društvo je općenito ostalo bez najboljih vođa. Utjecaj drugog svjetskog rata je još veći, pogotovo jer je usljedilo daljnje slabljenje morala i pad utjecaja obitelji. Dio objašnjenja zašto je malo muškaraca je prema tome taj što je doslovno bilo malo muškaraca. Utjecaj koji je drugi svjetski rat imao na naše društvo je još veći, i zbog izravnih (poslje)ratnih događanja, i zbog sustava koji je usljedio. (Malo je reći da prakticiranje kršćanstva nije poticano.) Mnogi muškarci su bili prisiljeni raditi i živjeti daleko od obitelji tako da je odgoj (i briga o vjeri) prepuštena majkama. Sve to dovelo bi do slike Crkve u kojoj nema muškaraca.
Gubljenje utjecaja muškaraca (očeva) počelo je i ranije, promjenom načina života očevi su sve češće radili odvojeno od obitelji. Sigurno postoje i mnogi drugi utjecaji koji su rezultat različitih promjena kroz prošla stoljeća, ovisno o društvu i lokaciji. (Nešto o sličnim temama sam objavio u Patrijarhalna obitelj – C. Dawson) Možemo pratiti promjene i kroz povijest umjetnosti.
BGC piše općenito o kršćanskim zajednicama (na zapadu). Postoje razne zajednice koje su potpuno izfeminizirane, i svojom strukturom i svojim naukom. Negdje su ciljevi feminizma (i srodnih agenda) potpuno zamijenili kršćanstvo.
U usporedbi s njima, situacija nije tako loša - ako jest uopće loša u tom aspektu. Ne bih ulazio u to kakva je situacija, vjerojatno se razlikuje ovisno o župi (npr. ministriranje), ali mislim da određene aktivnosti nisu baš bliske prosječnom muškarcu ili mladiću. Primjerice već sam izbor glazbe, iako se radi o puno dubljim i obuhvatnijim stvarima. (Svjedočio sam nekim prilično neobičnim interpretacijama stihova koji se dotiču odnosa u braku.)
(Postoje neke pojave koje bi prije mogli nazvati podjetinjenim nego izfeminiziranim– iako su očito pod utjecajem nekih žena koje se vole igrati s kolažima. Nema potrebe navoditi primjere - i posljedice.)
Postoje u zadnje vrijeme i neki programi usmjereni muškarcima, duhovne obnove, predavanja, konferencije itd. (Npr program Exitus koji naglašava postove, suzdržljivost i žrtvu je popularan u određenim krugovima. Ne zato jer nije zahtijevan, nego upravo suprotno, jer ima visoke zahtijeve i izazovan je. Suprotno onome što često čujemo.)
Napadi Ljevice na svaki pokušaj da se progovori o muškarcima i njihovoj ulozi u obitelji govore sami za sebe.
---
Možda treba istaknuti da danas postoji pogrešno shvaćanje muževnosti. Muževnost o kojoj govore kršćani i ona o kojoj govore naprednjaci su čista suprotnost. Zapravo i ono što mnogi ne-naprednjaci podrazumijevaju pod muževnošći nema veze s kršćanskom slikom.
Tako sam jednom prilikom čuo da svaki pravi muškarac mora imati barem sto kila, mora razbiti barem jedan auto i mora razbiti nekog. (Čuo sam još prijedloga sa sličnim kriterijama, vezano uz opijanje itd.) Ali takav muškarac bi bio osoba koja nije u stanju kontrolirati svoje apetite i nagone, nije u stanju kontrolirati svoje emocije, nije u stanju kontrolirati svoje ponašanje, nije sposobna za odgovornost. Ništa od toga nije muževno.
Muževnost mnogi danas poistovjećuju s impulzivnim samougađanjem, ali to je suprotnost muževnosti. Takvo ponašanje i takav stav nije muževan, nego je izfeminiziran, radi se o neurednom traženju užitka. Iskorištavanje drugih poradi vlastitog užitka, traženje ugode itd. Muževnost je upravo suprotno, odricanje i žrtva, kontroliranje vlastitih nagona.
Tako danas muževnost poistovjećuju s pohotom, pravi muškarac je prema njima onaj koji je rob svojih nagona, koji će sve učiniti za zadovoljavanje pohote, koji će sve ulagati da bi stekao pažnju žena o čijoj pozornosti ovisi; Ali prava muževnost podrazumijeva ovladavanje vlastitim instinktima i željama, odnosno u ovom kontekstu, čednost. (Sebični užitak bez odgovornosti nije muževnost.)
Danas su muškarci često lijeni i izfeminizirani, ne žele se odreći vlastitog užitka, izbjegavaju ono što je teško i traže samo ugodu. Umjesto da žrtvuju sebe, spremni su žrtvovati druge radi sebe. Odbacuju autoritet i žrtvu koju zahtijeva.
(Postoje neke kulture, ili subkulture, u kojima je muškarac bez kontrole impulsa poželjan, ali ovdje pokušavamo govoriti o društvima koji su u stanju izgraditi i održavati civilizaciju.)
---
Ipak, ovo nije post o muževnosti i pogrešnom shvaćanju iste. (Bilo da se radi o feminističkom iskrivljenju koje je zahvatilo i neke vjernike gdje se od muškarca očekuje da ponaša poput žene – otac je još jedna majka; bilo da se radi o iskrivljenju mačizma koji nudi sliku narcističkog sebecentričnog muškarca.)
Ripperger je održao nekoliko predavanja o takvim temama, primjerice How to Raise a Man, ne sjećam se više što sve tvrdi, ali objašnjava jednu tradicionalističku sliku muškarca. Will Knowland, koji je dobio otkaz u poznatoj školi Eaton jer je održao predavanje The Patriarchy Paradox, na svome yt kanalu Knowland Knows i substacku objavljuje o sličnim temama. Postoje i američki autori koji ispravno upozoravaju na utjecaj feminizma, ali čini mi se da prema njima imamo još veće kulturno-povijesne razlike pa primjena tih principa može djelovati strano.(Knowland ima zanimljive analize poznatih djela i autora, ali nešto od toga se izgubi u njegovim kraćim video pokušajima stvaranja popularnijeg sadržaja pa nije sve podjednako kvalitetno. Usredotočenost na teretanu mi je također pretjerana, iako je na to i sam upozoravao.)
Postoje drugi autori koji su pisali o tome, primjerice filozof Scruton u Modern Manhood, ili Esolen u We No Longer Make Boys Into Men , ali i drugi manje poznati autori. (Općenito se čini kako je to jedna od onih zabranjenih tema o kojima se ne smije govoriti iako je svima jasno da problem postoji.)
PPS
Iako post govori o feminizaciji i izfeminiziranosti - nešto što sigurno ima svog utjecaja, nisam potpuno siguran koliko je slika Crkve kojom dominiraju žene uopće točna.
Ponuđeni povjesni pregled je možda prikladniji za situaciju na Zapadu koji nije imao izravne vanjske neprijatelje i utjecaje, koji unatoč svjetskim ratovima nije imao velika politička previranja. Katoličanstvo ovog područja je stoljećima bilo pod napadima od turaka, od susjeda, kasnije od sekularnih sustava, biti katolikom često nije bilo stvar ugode ili statusa.
Iako će Crkvi prigovarati navodno neprihvatljivu patrijarharnost (gdje se sam pojam koristi kao nešto što bi trebalo biti nedopustivo, pojam kao takav je osuda), zapravo će isti ljudi tvrditi da je crkva samo za "babe", da one dominiraju i da je moramo odbaciti zbog toga. Da to nije mjesto gdje bi neki mladi muškarac mogao pronaći svoju poziciju. Ipak, ako govorimo o bdijenjima i postovima, o odricanju, žrtvi, boju, mučeništvu. To su stvari koje bi nekoć povezivali s muževnošću. Naravno, takve stvari se danas ne spominju u modernom kršćanstvu, izbjegava ih se kako bi kršćanstvo bilo privlačnije "modernom" čovjeku. (Napada se i povijest kršćanstva.)
Ne znam postoji li sveobuhvatno objašnjenje što je dovelo do takve situacije, je li se kršćanstvo nekako izfeminiziralo pa je odbilo muškarce, ili je napuštanje muškaraca dovelo od izfeminiziranosti. Ne znam ni je li to uopće točno, odnosno u kojoj mjeri je točno. Navodno su danas mlađi muškarci tradicionalniji od djevojaka; ali također nisam siguran ni da bi to bilo točno. U današnje vrijeme se svašta takvim naziva; dovoljno je da mladić više brine o svom poslu i ekonomiji nego o nekim naprednjačkim društvenim antivrijednostima. (S obzirom da kršćanstvo i tradicionalne vrijednosti u široj kulturi nisu popularne, onda je i za očekivati da će biti više nekompromisnih osoba sklono takvim vrijednostima)
Iako postoji ideja da samo žene "idu u crkvu", ne znam koliko je točna. U neka ranija vremena bi svi sudjelovali u određenim pobožnostima, kasnije su vjerojatno žene dominirale (posebno u vrijeme ratova), a kroz komunizam/modernizam dolazi do napuštanja takvih pobožnosti. Iako postoji ideja da žene idu u crkvu dok su muškarci doma (ili u birtiji), zapravo znam dosta primjera u okolini gdje vrijedi obrnuto, muškarci su ti koje viđam bez žena. Na misi kroz tjedan će možda biti više žena – iako više mladića nego djevojki, na molitvi krunice također, ali ne znam da to vrijedi za nedjeljne mise.
Žene su uvijek u svakom društvu te koje se društvenije, odnosno koje brinu više o socijalnom aspektu života, ne iznenađuju što će biti uključenije u život župe i organizaciju društvenih događaja. Osim toga, starije žene koje nemaju toliko obiteljskih ili poslovnih obveza će imati više vremena posvetiti se takvim stvarima. (Ne iznenađuje što će primjerice na dnevnoj molitvi krunice biti manje onih koji su u to vrijeme zauzeti poslovnim ili obiteljskim stvarima). Problem je kada utjecaj muškaraca potpuno izostane.
S obzirom da iznosim svoju sumnjičavost prema nekim idejama, ne bih previše povjerenja stavljao ni u starije generacije kao primjer velike i ispravne religioznosti, ali to ima još manje veze s temom ovog posta. (Slika starih bakica koje se ne odvajaju od krunice možda je vrijedila za žene rođene u pretprošlom stoljeću, ali današnje bakice odrasle u posljeratno komunističko doba često nisu izvor prevelike mudrosti i pobožnosti, nekad su sama suprotnost.)
