U nedavno spomenutoj knjizi Smjer u Životu, poglavlje Ne obeščašćuj svetinje, dominikanac Kuničić ističe;
Štovanje bilo kojega stvorenja Božjega kao boga predstavlja grijeh idolopoklonstva. Idolopoklonik raznih kumira, mjeseca, novca, tijela, spola, države, stranke itd. spreman je učiniti sve, pogaziti sve zapovijedi Božje, dakle detronizirati pravoga Boga, a na njegovo mjesto metnuti krivoga boga. Pravoga Boga divno prikazuje sv. Pavao u govoru na Areopagu (Djela apostolska 17, 22–32).
Otkud izvire idolopoklonstvo? Ljudska je duša po svojoj naravi religiozna, pa je shvatljivo: tko ne zna za pravoga Boga, klanja se krivomu. Svatko se naime nečemu klanja „oltaru, ili peći“ (narodna). Ili: „Tko ne vidje nikad tornja, taj se lud i peći klanja“ (August Šenoa). – Osim toga, u čovjeku se nalaze vrlo jaki afekti ili osjećaji prema roditeljima, pokojnicima, domovini, prirodnim silama, pa je razumljivo da ti osjećaji neke zavedu, te se počnu klanjati ili obožavati prirodne sile, duše pokojnika i slično. – Nadalje, plitke duše lako se zanesu za simbolima, slikama, stoga neuki počnu obožavati napadno izražajne slike ili kipove. – Konačno, treba imati na umu, da se etničke, historijske i druge stečevine prenose na generacije, pa tako se prenosi i idolopoklonstvo. Stoga se dogodi, da komu se klanja otac, tomu se klanja i sin. Moderno je idolopoklonstvo obilježeno humanistički, jer se danas širi kult ličnosti, filmskih zvijezda, stranica, država, sporta.
Reći ćeš da mnogi postupaju idolopoklonski, ali da svoje „ideale“ ne smatraju bogovima. Da, ali netom su spremni pogaziti zapovijedi Božje radi svojih kumira, postupaju kao idolopoklonici. Kad bi netko iz straha pred smrću iskazivao idolu božanske časti, npr. palio tamjan, iako ne bi imao nakane častiti idol kao Boga, ipak bi sagriješio protiv zapovijedi o izvanjskom ispovijedanju vjere (br. 76); možda bi sablaznio druge; svakako bi lagao.
Idolopoklonstvo je vrlo težak grijeh. Ono je kao crimen laesae majestatis divinae ili zločin povrjede Božjega veličanstva. Taj se grijeh u prvo doba kršćanstva nije opraštao, nego samo ako je idolopoklonik bio na smrti ili je prijetilo progonstvo vjernika.
