Još nekoliko misli iz priručnika Put Prosvjetljenja;
Na stupnjevima duhovnog života nakon obraćenja, koji može potrajati i više godina, u iskustvu življenja vjere uz shvaćanje poziva i očitovanja Božje ljubavi, dominira napor u borbi protiv grijeha, osobito teškoga, te požude, strasti i svega što bi moglo dovesti do gubitka Božje ljubavi i milosti. U toj borbi uz pomoć Božje milosti i vlastitih napora, duša se čisti i sazrijeva u ljubavi. Pa ipak ne uspijeva se osloboditi navezanosti na samu sebe, svakog lakog grijeha kao i korijena grješnih nagnuća koja u sebi osjeća. Kako duhovno raste, dušu sve više prožima Božansko svijetlo, a njeno čišćenje se produbljuje do najdubljih slojeva gdje samo ljudski napor ne može biti učinkovit nego sam Bog preuzima inicijativu u tom smjeru. Sveto pismo često govori o obraćenju i onih vjernika koji se nalaze u stanju milosti i koji žive autentičan kršćanski život. Sam Isus je apostolima, koji su već bili s njime, govorio o potrebi sazrijevanja i rasta u obraćenju kao bi postali pravi Božji prijatelji: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca nećete ući u kraljevstvo Božje“ (Mt 18, 3).
[...] Kod prosvjetljenja u koje duša ulazi obično nakon više godina borbe za autentičan kršćanski život, ako je završena borba s padovima u teški grijeh, vjernik na novi način i prosvijetljen svjetlom Božje milosti, otkriva bogatstvo nutarnjeg života, Božju darežljivosti i milosrđe, ljepotu ljubavi kao i vrijednost žrtve i molitve. Tada vjernik osjeća novi polet u ljubavi i služenju kao i želju za daljnjim duhovnim rastom.
[...] Duša, dakle, shvaća dinamiku umiranja sebi, ali ne kao depresivni doživljaj straha od gubljenja sebe, svojih komoditeta i negodovanje protiv Boga koji joj ništa ne dopušta niti daruje, što je znak velike nutarnje neslobode i navezanosti na samu sebe, nego kao dinamiku rađanja nove ljubavi. Vjernik koji kroči putem prosvjetljenja, doživljava umiranje sebi i mrtvljenje kao nužno sredstvo koje vodi do nutarnjeg obogaćenja po lišenosti, ogoljenju, uviđanju vlastitog ništavila i bijede koji postaju duhovno siromaštvo i temelj preobraženja u Kristu.
Već smo naglasili da je put duhovnoga rasta, put rasta u ljubavi. Cilj duhovnog života je postizanje svetosti koja se očituje u čistoj ljubavi. Da bi duša do nje došla treba proći naporan put umiranja samoj sebi i čuvati se pada u lake grijehe. A upravo to je bit dinamike puta sazrijevanja ili prosvjetljenja. To je stanje duše o kojem Montfort govori kao o glavnom razlogu nesavršenog iskustvenog spoznavanja posvete. Duša koja je učinila posvetu Isusu Kristu po Mariji, darovala se i potpuno prikazala Bogu, a svu dramatičnost borbe za očuvanje cjelovitosti predanja u svakodnevnici, Montfort tako profinjeno opisuje u pjesmi Služenje Bogu u duhu i istini:
„Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa, Bog nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona. Sve prikažite! Bog to od nas zahtijeva i kaže nam: Ja sam apsolutni Gospodar svakog dobra! Dajte mi sve, cijelu dušu, duh i srce, ili mi ne dajte ništa. Podijeljenost me živo pogađa, ne mogu podnositi srce osakaćeno. Mlakoga ću izbaciti iz svojih usta i nikada ga više neću uzeti. Tko Bogu prikazuje polovičnu žrtvu, njegovo malo srce je na dvoje podijeljeno. Koje li krađe, užasne nepravde, kojeg li prijezira tako moćnoga Gospodina! Jedno tako maleno srce kao ptičica da bi bilo sretno preveliko je za tako velikoga Boga koji ga ljubi? O velikog li prijezira prema tako velikom Gospodaru! Dobri Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi sve daruje i obećava samoga sebe. Darovati se potpuno njemu je čin zahvalnosti koji on traži za naše dobro.
[...] Sazrijevanje svakog kršćanina osobna je stvar i svatko slijedi svoj vlastiti put koji izmiče strogoj kategorizaciji. Dinamika rasta je vlastita za svakog kršćanina i određena je putem kojim Duh Sveti vodi dušu, zatim životnim prilikama u kojima se živi svjedočanstvo vjere, a slobodom i vjernošću se odgovora na dobivene milosti. Taj put ne može biti unaprijed spoznan u svojim razvojnim posebnostima te zbog toga vjernik treba biti u stavu slušanja Boga, pažljivom promatranju i razlučivanju kako bi pronašao svoj put. Pa ipak ostaju važne opće upute i temeljni nauk o načelima po kojima Bog vodi duše do sjedinjenja sa sobom. Svaki se pojedinac na vlastititom putu sučeljava s tim naukom kao svjetlom koje obasjava njegov put.
[...] U pjesmi Bijeda ljudskog života i povjerenje u Boga koja najviše odražava osobno Montfortovo iskustvo, kao u jednom kriku, svetac otvara svoju dušu izazvanu na borbu same sa sobom te napastima svijeta i đavla: „Moj Bože, kad mislim na svoju slabost, na veličinu svih mojih neprijatelja, na njihov broj, snagu i njihova lukavstva, zaista se uznemirim i zadrhtim. Plovim olujnim morem gdje mi tisuće grebena prijeti smrću; oluja je tako jaka i bijesna da gotovo nitko ne stiže u luku. Ovo životno more je puno provalija, lažnih prijatelja i gusara, koji mi nude svoje usluge, s namjerom da se i ja nasučem. Đavao dolazi skrivajući svoj bijes pokazati mi vremenska dobra, kako bih i ja pao u njegovo ropstvo, a zatim u vječnu vatru. Svijet svojim običajima i modom, svojom čašću i svojim „što će drugi reći“, nudi mi odluku, smješka mi se, udovoljava mi kako bi me uveo u svoje prokletstvo. Prikriven je lijepim prividom koji kaže: „Ja sam vaš ponizni sluga“; koji se pretvara da me štiti, kako bi mi zabio nož u srce.
[...] Ako bismo htjeli u nekoliko redaka opisati put duhovnog rasta i sazrijevanja koji vodi preko čišćenja do prosvjetljenja, onda treba reći da on ide od početnog oduševljenja i željene idealizirane svetosti k prikazivanju vlastitog siromaštva koje uistinu autentičan duhovni put iznese vjerniku na vidjelo. Čovjek je sklon da idealizira i zamisli put kojim bi trebao kročiti, a to je plod nepoznavanja Božje logike djelovanja u povijesti spasenja, nepoznavanja samoga sebe niti dinamika duhovnog života. Poslije nekog vremena, napora i rada oko duhovnog rasta nakon što splasne početno oduševljenje i malo po malo prestaju sjetilne slasti i ugode u prakticiranju vjere, duša kuša borbu u nastojanju da se oslobodi od grijeha. Vjernik počinje uviđati vlastitu slabost po padovima, borbom s napastima, zlim sklonostima i požudom te shvaćati da nije ono što bi htio biti. Tada se može pojaviti veliki rizik da se okrene sam sebi, zatvori u sebe, padne u mlakost ili napusti duhovni život.
[...]
---
Ako želimo neki kriterij po kojem ćemo razlikovati čistu ljubav prema Bogu od sebične ljubavi, tada možemo reći ovako: Prva se sastoji u tome da ljubimo Boga, jer je dobar i želimo njegovu slavu, a druga se sastoji u tome da ljubimo Boga, jer je on dobar za nas i jer želimo dobro samima sebi.
---
Što se tiče stupnjeva ljubavi prema Bogu, sveti ih Bernard razlikuje četiri:
Čovjek ljubi sebe, radi sebe. Jer je tijelesan i nesposoban je uživati u kojoj drugoj stvari osim u sebi.
Zatim,osjećajući da nije dosta sam sebi, počinje tražiti Boga vjerom i ljubiti ga kao nužnu pomoć. Na tom drugom stupnju čovjek ljubi Boga, ali ne radi njega samoga, nego radi samoga sebe.
Ali naskoro, radi toga što je na Boga pazio i s njime se družio kao nužnom pomoći, vidi malo po malo kako je Bog dobar i počinje ga ljubiti radi njega sa
moga.Konačno zadnji stupanj, kojeg postiže na zemlji veoma mali broj, sastoji se u tome da ljubimo Boga radi samoga sebe i dosljedno da ljubimo Boga isključivo radi njega samoga. Ostavljajući po strani prvi stupanj, koji je zapravo ljubav prema samomu sebi, ostaju tri stupnja ljubavi prema Bogu koji odgovaraju trima stupnjevima savršenosti
---
Boga smo dužni ljubiti jer je On naš neprestani dobročinitelj. Što god imamo od Boga imamo. Naš život, zdravlje, dnevna hrana, odijelo, stan, roditelji, prijatelji - sve je to Božji dar. »Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti« (Jak 1,17). Zato pita sv. Pavao: »Što li imaš, čovječe, što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?« (1 Kor 4,7).
