Antun pustinjak bio je zabrinut oko Božjeg suda i molio se govoreći; "Bože, zašto je život tako nepravedan? Neki umiru mladi, a drugi stari; neki su siromašni, drugi bogati; ali najvažnije, zašto su zli ljudi tako dobrostojeći, a dobri ljudi pate u siromaštvu?"
Glas mu je sišao i rekao "Antune, Bog zna što radi. Brine za za svoja posla".
Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")
---
Wetta često unosi dodatnu dozu humora u pustinjačke priče, jedan hrvatski prijevod donosi priču o Antunu koji se pita:
"Gospodine, kako to da neki umiru mladi, dok drugi dožive duboku starost? Zašto su neki siromašni, a drugi jako bogati? Kako to da se zli ljudi bogate, a dobri su u potrebi?
Pusti, Antune, pazi na sebe jer samo Bog zna te stvari... a tebi nije ni od kakve koristi znati ih."
PS
O povezanom "prigovoru zla" sam rijetko objavljivao (npr. O prigovoru Zla i Božjim Atributima – Feser, Aquinas )
Ne mislim da je "problem zla" snažan "logički" problem iz, međuostalom, razloga navedenih u spomenutom postu. Pretpostavka da ne postoji razlog zašto bi dobro biće dopustilo zlo jednostavno nije točna. Isto tako, pogrešna je ideja Bog ima neke moralne dužnosti van sebe, neki standard kojeg nije uspio ispuniti. (Postoje filozofi koji su se opširno bavili upravo razlozima zbog kojih bi Bog dopuštao zlo. Primjerice u takvim analogijama oko naše spoznaje, liječnik će propisivati zahtijevne terapije koje nam ne moraju biti razumljive, samo liječnik zna zašto je potrebna takva teška terapija za određeni ishod.)
No, sama činjenica da se ne radi o intelektualnom ili logičkom problemu ne znači da ne postoji problem zla i patnje. Možemo pretpostavljati što je dovelo do nekog zla, ili zašto bi ga Bog dopustio, ali često možemo zaključiti da oni koji navodno tumače Božju volju u nekim konkretnim situacijama pokušavaju objasniti nešto o čemu nemaju spoznaje. (Pritom stvarajući problematičnu sliku Boga.)
Kada uzmete u obzir konkretne tvrdnje kršćanstva o našem palom svijetu i Utjelovljenju koje nije ideja nego povijesni događaj, onda shvatimo da su određeni prigovori još slabiji. (Nije mi cilj ulaziti u te tvrdnje ili kako bi određena škola duhovnosti odgovarala na različite kušnje. Bog je za nas postao čovjekom. Isus je patio, mučen je i razapet, na sebe je uzeo smrt. Već u božićnom razdoblju pjevamo "On za nas trpi čim se rodi.")
***
Postoje oni koji će spominjati patnju vezano uz neke protuvjerske argumente, ali - osim što je pogrešno - takvo razmišljanje ne rješava problem patnje. Time niste oduzeli patnju, jedino što ste oduzeli jest smisao patnje. Tako patnja postaje nepodnošljiva. Svaka patnja, pa i najmanja, postaje nepodnošljiva kada joj oduzmemo smisao. Jedino rješenje je da je probamo ignorirati ili se prepustimo različitim distrakcijama, (U kršćanskom shvaćanju, čak i najveće patnje, patnje onih nevinih ili možda starih s demencijom, još uvijek imaju svoj smisao, podnošljive su u svijetlu vjere. Sve to naravno ne znači da patnja, bol, stres i sve popratno nije stvarno i da ih nije teško podnositi. Postoje izrazito teške situacije zbog kojih se i javljaju ovakva pitanja, ali ih ljudi ipak savladavaju.)
Neki bi određivali kakve bi stvari trebale biti. Reći će da je Bog nepravedan, ali kao što je neformalno primjetio jedan autor, s obzirom na naše živote i manjkavosti upravo se Božjoj nepravednosti i nadamo u konačnici.
Nekoć bi čovjek bio taj kojemu je potrebno opravdanje pred Bogom, ali sada mnogi izokreću stvar, Bog je taj koji se mora opravdavati nama. (Krist nije, prema njima, trpio zbog grijeha ljudi.)
***
No, kao što sam rekao, o "problemu zla" su ljudi pisali na svim razinama od samih početaka, lako je pronaći mnoštvo izvora o tome ukoliko nekoga zanima. Blagdan Antuna pustinjaka me podsjetio na početnu priču.
PPS
Možete reći da se ova priča ne bavi problemom zla u smislu o kojem ja govorim.
U Psalmu 73. slično pronalazimo;
[...]
---
Evanđelist zapisuje;
"Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?"
Postoje uspješni i poznati ljudi (umjetnici, sportaši, poduzetnici itd.) na čijim životima bi mnogi pozavidjeli, ali kao što je jasno iz skandala i optužbi, malo je potrebno da uvidimo kako neki od njih zapravo ne žive dobre živote, da je život prosječne "neuspješne" osobe zapravo bolji (i uspješniji).
Poznati ljudi suočeni sa skandalom će reći da su odlučili poraditi na sebi i "iskupiti se", ali na koji način se oni iskupljuju? Kako to opravdavaju?
