Filozof Vallicella prisjetio se nekih svojih "radničkih" poslova (grobar, poštar, fizički radnik, drvosječa itd.) i zaključuje;
Pet razloga za izbjegavanje takvih poslova; (1) Radnika se ne poštuje; (2) plaća je često loša; (3) posao je dosadan; (4) radnici su često grubi, neuki, ogorčeni, zavidni i neprijateljski raspoloženi prema svima koji se pokušavaju poboljšati; (5) radnik riskira svoje zdravlje, iz dana u dan, i često osjeća posljedice: nedostajuće palčeve, gubitak sluha itd.
Budući da dolazim iz radničke klase i da sam radio takve teške poslove, trajno sam cijepljen protiv te fantazije marksističkih intelektualaca koji obično ne pripadaju radničkoj klasi, fantazije prema kojoj radnici, siromašni, 'potlačeni' imaju neku posebnu vrlinu koja nedostaje ostalima. Ništa se ne može očekivati od bilo koje klase kao klase: pojedinci i samo pojedinci su središte vrijednosti i nada čovječanstva.
***
Budziszewski primjećuje u "The Best People";
Jedan mladić na mome predavanju naivno je predložio da su obrazovani i imućni kreposniji od siromašnih. Nije me iznenadilo što je imao tako samozadovoljan stav, već samo to što ga je tako otvoreno izrazio. Takvo razmišljanije nije neuobičajeno, ali danas se smatra neprimjerenim pokazivati ga.
Takvi stavovi imaju svoju povijest. Većina političkih mislilaca u većini vremena i na većini mjesta vjerovala je da je dobar karakter prisutniji među imućnima. Možda se nisu slagali oko toga tko više zaslužuje divljenje, bogati ili srednja klasa, ali su se slagali u svojoj sumnji prema siromašnima i radnicima.
Aristotel je smatrao da velikodušnost zahtijeva bogatstvo jer siromašni nemaju s čime biti velikodušni. Rimljani su se oslanjali na bogate ljude i dobre obitelji jer su oni imali slobodnog vremena za brigu o zajednici. Thomas Jefferson je glavni oslonac republike pronašao u snažnim farmerima-zemljašima, koji su imali dovoljno imovine za neovisnost duha, ali nedovoljno da ugnjetavaju one koji su imali manje. Alexander Hamilton bio je impresioniraniji „gospodom iz biznisa“, koje niste mogli pritiskati i koji su imali iskustva u obavljanju stvari. S vremena na vrijeme čujem ljude kako kažu da se tajkunima više vjeruje nego radnim ljudima, jer su prebogati da bi ih se podmitilo.
Nije sve navedeno pogrešno. Svakako postoje razlike među klasama i društvenim skupinama, zaista postoje prednosti iskustva i obrazovanja. Ipak, postoji puno manje razloga za samozadovoljstvo no što se čini. Bogati nisu manje skloni porocima od siromašnih i radnih ljudi, ali su skloni drugačijim porocima.
Čovjek iz sirotinjskih četvrti vjerojatnije će opljačkati trgovinu; ali čovjek iz bogataškog naselja vjerojatnije će pronevjeriti novac.
Majka na socijalnoj pomoći vjerojatnije će počiniti prijevaru vezano uz socijalu; ali bankar će vjerojatnije prevariti banku.
Smisao za humor siromašnog čovjeka vjerojatnije će biti vulgaran, ali smisao za humor bogatog čovjeka vjerojatnije će biti arogantan.
Neobrazovani nasilnik vjerojatnije će uvrnuti ruku, ali obrazovani nasilnik vjerojatnije će izvrnuti zakon.
Što se tiče podmićivanja, čovjek ne postaje tajkun tako što je ravnodušan prema mogućnostima zarade.
A što se tiče velikodušnosti, nikada neću zaboraviti siromašnu ženu koja je mene i moju suprugu pozvala da sjednemo i podijelimo njezin kolač.
***
Ne bi bilo teško nastaviti s primjerima. Zanatski posao ima svojih izazova, ne rade ga uvijek svi na najpošteniji način; neće treatirati druge na najpošteniji način. Postoje pobožne zanatlije ljubaznog karaktera, koji će pošteno raditi i pošteno naplaćivati – doduše, neki bi rekli "pošteno i dobro naplaćivati", ali postoje i one zanatlije koji ne ostavljaju takav dojam, ne bi ih baš mogli ponuditi kao uzore mladoj osobi. (Ne govorim o financijskoj kompenzaciji.)
Govoreći o radničkoj klasi, Vallicela primjećuje da oni koji dolaze iz te klase često imaju problem sa intelektualnim radom. "Pravi" posao podrazumijeva muku, znoj i pomicanje teških stvari. Prema njima čitanje, pisanje i razmišljanje nisu pravi posao, ne mogu biti pravi posao. Pretpostavljam da isto, možda i više, vrijedi za one iz obitelji poljodjelaca. Ponekad tako razmišljaju same osobe koje su krenule tim putem, ponekad su to poruke koje čuju u okolini – ponekad iz zavisti i zlobe, ponekad jer netko misli da daje dobar savjet. (Ponekad je oboje prisutno, neke osobe se nadaju da će njihovo dijete živjeti lakši i uspješniji život, ali se ujedno toga i pribojavaju.)
Valicella je ako se ne varam napustio relativno udobnu poziciju profesora filozofije jer mu je, između ostalog, postalo naporno trpjeti studente koje očito ne zanima filozofija iako je studiraju na postiplomskoj razini. (Pretpostavljam da takvi pokušavaju signalizirati inteligenciju, postići status u određenim krugovima što bi objasnilo očito pogrešne političke i društvene ideje koje prihvaćaju i propagiraju. Pogrešnost takvih ideja bila je očita kroz čitavu povijest, očita je i danas u slojevima gdje dominira zdravi razum i ispravno shvaćanje naravi čovjeka, barem u mjeru u kojoj propaganda nije uspijela, ali takvo što nema nikakve privlačnosti za njih, ne pomaže im u postizanju statusa.)
Nadam se da su barem katolici svjesni važnosti i zanatskog i intelektualnog rada, ali bez pogrešnog idealiziranja ijednog.
PS
U prethodnom postu sam spomenuo da društvene mreže nisu sklone zanatskim zanimanjima,, ali postoje kanali koji se bave upravo životom i radom raznih zanatlija, imaju milijune pratitelja koji su impresionirani obavljenim poslovima, pretpostavljam da se tamo čovjek može informirati o raznim zanimanjima i tome što podrazumijeva njihov posao i život. (S obzirom na razliku tehnika i alati, radnih uvjeti i zakona, zanati se razlikuju ovisno o tome gdje ih obavljate.) Možete pitati i AI da Vam odgovori o zanatima, ali ako ste uvjereni da je u stanju dati dovoljno dobar odgovor, možete onda biti i zabrinuti da će samozaintresirano dati neki odgovor koji će služi njoj. (Spominjanje AI nije u najozbiljnijem tonu, ali neki bi upravo zbog nje mogli istražiti čime se to zanatlije bave. Preciznije, ne zbog nje, nego zbog pozornosti i očekivanja koja su vezana uz nju.)
Neki gledaju takve zanatske kanale da bi naučili kako nešto napraviti, u nedostatku (priuštivih) zanatlija mnogi su prisiljeni sami raditi. Postoji primjer mladića koji je renovirao stan u vlasništvu djevojke, a kada je završio s renovacijom, ona je završila s njime. (Kohabitacija nije dobra ideja.) Neki naravno i vole raditi, učiti takve vještine kako god je moguće.
Govoreći o zamjenjivosti, i prije nedavnog "napretka" AI je bilo jasno da je moguće naručiti intelektualno rješenje na drugom kraju svijeta, ali nitko ne može naručiti popravak dizala na drugom kraju svijeta. (Ukoliko ste dovoljno spretni ili sretni vi možete biti taj od kojeg naručuju rješenje.) Prema tome, zanatlije i općenito svi koji rade nešto fizički su u manjoj opasnosti da ih samo tako zamijene. Potrebno je fizički nešto obaviti, i nemoguće je samo duplirati rješenje. (Doduše, mislim da je rijetko tko predvidio da će se gotovo momentalno uvesti i duplirati populacija radnika.)
---
Jedna očita stvar, koja možda nije očita mladima koji tek razmišljaju o izboru zanimanja, jest da ono što izaberete kao svoje zanimanje i posao je ujedno i nešto što ćete stvarno i raditi. Ne radi se o samo o tome da vam nešto zvuči zanimljivo i privlačno, ili da ćete to samo studirati (učiti), nego ćete tako i živjeti, to ćete i postati, tako ćete provoditi radne dane i slobodno vrijeme, to će biti Vaše okruženje i ljudi u Vašem životu. Možda Vas privuče mogućnost zarade (ili nešto slično) na nekom poslu, ali takav posao i uvijeti su nešto čemu ćete biti izloženi. Jednoga dana možete shvatiti da ste se fokusirali na krive stvari, možda uspijete postići sve što ste ikada htjeli, ali onda se upitate zašto ste to uopće ikada htjeli. (Niti drugi neće biti toliko impresionirani.)
Bilo to dobro ili loše, govorili o pozitivnim ili negativnim stvarima, bili vi liječnik, poduzetnik ili zanatlija. Obavljanje tog posla i življenja takvog života zna biti više od posla. To podjednako vrijedi i za zanat i za neki intelektualni posao. (Cjeloživotno učenje nije problem kada imate petnaest godina, dobri ste u nečemu i zanimljivo vam je, ali nakon par desetljeća, kada imate drugačije životne obaveze i zabrinutosti, vjerojatno ćete razviti drugačije mišljenje.)
Ne bi nas to trebalo prestrašiti, može se promijeniti zanimanje neovisno o obrazovanju – pravo obrazovanje neće propasti, prvi posao nije i jedini posao, pogotovo u današnje vrijeme, iako nekima nije lagano mijenjati poslove kao što se to pretpostavlja. (Istina, za neka zanimanja je potrebno puno odricanja, ulaganja i talenta tako da ne možete raditi baš što god želite.) Većina ljudi ionako ne mari toliko za posao, samo par posto ljudi stvarno živi za svoju karijeru, ostalimo je to nešto što samo rade. (Iako će neki ulagati puno u karijeru, to u pravilu čine kako bi postigli druge stvari, stvari kojih često nisu ni sami svjesni – status, priznanje, pripadnost, itd. Malo je ljudi koji bi radili isti posao kada ne bi primali novce za to, ili kada bi čak morali žrtvovati nešto samo kako bi se time mogli baviti.)
Koji bi posao i zanimanje trebao netko izabrati ili raditi? Sve ovisi sposobnostima, motivacijama i kapacitetima; o potrebama i dužnostima; o rizicima koje netko želi i može preuzeti; o okolini i resursima koje osoba može iskoristiti.
---
Ne znam tko bi što trebao raditi, ali što god radili izgledno je da nećete uvijek biti zadovoljni, takvo je ljudsko stanje. Ovaj svijet nam nikada nije dovoljan. Nećete se stalno osjećati ispunjenim na zemlji.
Neki koji rade uredske poslove će poželjeti da rade zanat, dosta im je bavljenja s ljudima, oni bi samo nešto radili s rukama. No, zanatlije isto tako rade s ljudima. Nedavno su jednog zanatliju građevinara upitali zašto je napustio taj posao odnosno zašto se ne vrati kada se danas tako dobro plaća, odgovorio je da nema tih novaca za koje bi trpio te ljude, (mali) klijenti su odvratni i užasno se ponašaju prema njemu, objasnio je. Možete reći da je preosjetljiv, ali nije mu bio problem raditi, problem su mu bili drugi ljudi.
Možda mislite da ljudi u uredu imaju loš odnos prema vama ili drugima, možda imate kolege koji misle da su najpametniji i iritiraju vas, ali istu stvar bi doživjeli i u nekom zanatskom poslu (samo bi tema bila nešto drugačija.) U nekim profesijama ćete naći veći udio ljudi određenih karakteristika i ličnosti, ali što god izabrali naići ćete na problem drugih ljudi – i još važnije, problem sebe.
---
Treba li katolik brinuti o svome zanimanju? Postoje oni koji se nikada ne pitaju poklapaju li se njihovi karijerni planovi s Božjom voljom, a postoje i oni su u takvoj potrazi za odgovorom da nikada nisu u stanju odlučiti, ili su stalno tjeskobni. Ne znam tko je od njih, i koliko, u pravu, niti što bi im trebalo savjetovati.
Ipak, čini mi se da postoje zanimanja koja otežavaju (ili olakšavaju) dobar kršćanski život. (Pritom ne mislim na ona "zanimanja" koja su očito protivna nauku.) Ponekad se radi o uvjetima rada, ponekad o okolini i pritiscima. (Neki mladi ljudi imaju zrela i kršćanski oblikovana razmišljanja o tome kako bi okvirno trebao izgledati njihov poslovni i obiteljski život i što bi im trebalo biti najvažnije, ali pretpostavljam da većina nema.)
Neka zanimanja pružaju iskušenja i povezana su s stvarima koje bi trebali izbjegavati. Jedan mladić koji je pokušavao živjeti katoličku duhovnost našao se zaposlen u nekom ugostiteljskom objektu niže kategorije i ubrzo shvatio da neće dobro završiti ukoliko će to biti njegovo okruženje kroz dulji period. (Ugostitelj više kategorije bi bio u podjednako u iskušenjima, samo nešto drugačijim. Postoje pobožni ugostitelji, nije mi namjera ocrnjivati ih.) Svako zanimanja ima svojih izazova.
Zarađivati svoj kruh u znoju licu svoga, takva je sudbina čovjeka. Iako posao utječe na Vaš život - utječe na to kako Vas drugi doživljavaju, čak i kako Vi sami doživljavate sebe; prečesto zaboravljamo da nije bitno svidjeti se ljudima nego Bogu.
Palo mi je na pamete da bi neki od zaključaka mogli djelovati obeshrabrujućim, ali upravo suprotno; prepoznavanjem istine našeg stanja možemo se osloboditi pogrešnih očekivanja, osjećati zahvalnost za ono što imamo. (Koji god posao radili ili ne radili.)
---
Mišljenje koje prevladava o zanatima i zanatlijama nije najbolje (o tome sam pisao u prošlom postu), ali ovdje pokušama istaknuti da ih, kao ni jedan drugi posao, ne bismo trebali niti idealizirati.
Prenio sam početno razmišljanje o negativnim aspektima radničkih poslova, ali netko će zasigurno prilično cinično reći da isto vrijedi za svaki posao. Plaća je možda u relativnom smislu nešto bolja i opasnosti po zdravlje nisu izravne, ali će ljudi podjednako prigovarati i biti nezadovoljni; o kojem god poslu ili poziciji govorili netko će biti nezadovoljan i nezahvalan. (Posljedici posla po zdravlje nisu uvijek posljedice posla, nekada se jednostavno radi o posljedicama starenja. Nije Vas "uništio" posao nego ste jednostavno ostarijeli. Zaključak o starosti bi mogao djelovati obeshrabrujućim, ali samo ako ste pogrešno proživjeli svoju mladost.)
