A. Esolen u Preaching to the Post-Literate;
Nedavno sam uzeo u ruke knjigu sabranih pjesama Johna Donnea, izdanje iz 2012. godine, s novim uvodom i bilješkama. Namjeravao sam raspravljati o jednoj strofi u Donneovoj „La Corona“, krunskoj pjesmi u kojoj posljednji stih svake od sedam strofa postaje prvi stih sljedeće, a posljednji stih svega ponavlja prvi. Riječ je o jednoj od Donneovih vjerskih pjesama koja prati život Krista, od Blagovijesti do Uzašašća.
Šesta strofa nosi naslov Uskrsnuće, a urednik pretpostavlja da čitatelji trebaju objašnjenje tog pojma: „Krist je umro i bio pokopan, a trećeg dana potom uskrsnuo je i uzašao na nebo. Time je pobijedio smrt i darovao vječni život svojim sljedbenicima.“ To me podsjetilo kada sam čuo lokalnog voditelja vijesti kako na Uskrs kaže da je to dan kada kršćani slave Kristovo uznesenje na nebo. Čini se da urednik nije bio svjestan Kristovih četrdeset dana pojavljivanja pred učenicima u proslavljenom tijelu.
Bilo je i drugih pogrešaka. Evo završnih stihova pjesme:
O strong Ram, which hast battered heaven for me,
Mild Lamb, which with Thy blood hast marked the path,
Bright Torch, which shin’st that I the way may see,
O with Thy own blood quench Thy own just wrath,
And if Thy Holy Spirit my muse did raise,
Deign at my hands this crown of prayer and praise.
Donne se igra riječju "ram", koja označava i životinju i "ovna za probijanje" [eng.battering ram] koji razvaljuje zatvorena vrata Neba. Engleska riječ ram tako obavlja isti dvostruki posao kao latinski aries. Svaki kršćanin koji razumije umijeće tipologije – gledanje Starog zavjeta kao znakova i sjena Novoga – svatko tko je, primjerice, pročitao Poslanicu Hebrejima, shvatit će što Donne ima na umu. Izak nije trebao biti žrtvovan na brdu pod nožem svoga oca Abrahama: to je uloga ovna zapetljanog u grmlju. Izak je tip Krista, ali to je i ovan, zapravo još snažniji.
Jer ovan prethodi janjetu koje će biti žrtvovano za Pashu, čija krv, poškropljena po dovratnicima i nadvratniku hebrejskih kuća, tjera anđela uništenja da poštedi njihove prvorođence. No Krist je sada naša Pasha, i naše pomirenje. On je „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“.
Ulazimo ovdje u teološko razmišljanje i u drevnu tradiciju prikazivanja tog Jaganjca Božjeg u kršćanskoj ikonografiji. Pogledajte Van Eyckovu sliku na Gentskom oltaru, gdje Krist-jaganjac stoji na oltaru, krvari iz srca u kalež, dok ga anđeli i sveci promatraju štujući. Čini se da urednik ne zna ništa o tome. O Jaganjcu kaže samo: „Uobičajeni simbol Krista.“ O Ovnu pak, s izvanrednom tupavošću: „Krist se identificira s Ovnom (Aries), astrološkim znakom koji označava povratak proljeća.“
Ne radi se o tome da se fokusiram na stvari koje odgovaraju mojoj tezi o pogreškama. U istoj pjesmi nailazimo na ove paradoksalne stihove Donnea koji se odnose na Krista:
Salvation to all that will is nigh;
That all, which always is all everywhere,
Which cannot sin, and yet all sins must bear,
Which cannot die, yet cannot choose but die,
Lo! faithful Virgin, yields Himself to lie
In prison in thy womb.
Nema bilješke uz „all“ (sve), koje se odnosi na Boga i Njegovu sveprisutnost. Nema bilješke uz Kristovo nošenje svih ljudskih grijeha. Umjesto toga urednik jednostavno kaže: „Krist je rođen da umre na križu kako bi spasio čovjeka od istočnog grijeha.“ To je sve? Mi vjerujemo da krštenje ispire krivnju istočnog grijeha, i da smrt i Uskrsnuće Kristovo omogućuju da budemo kršteni u Njegovoj krvi; Ali Krist je umro na križu da nas spasi od svih naših grijeha – i od Adamova istočnog grijeha i od svih onih koje smo sami počinili.
O zapanjujućoj metafori koja uspoređuje Marijinu utrobu s tamnicom urednik nema što reći, niti o tome kako Donne sažima sve vrijeme, pa čak i vječnost prije nego što je vrijeme stvoreno, u trenutak začeća:
Ere by the spheres time was created, thou
Wast in His mind, who is thy Son and Brother,
Whom thou conceiv’st, conceived.
U toj utrobi, kaže Donne, Krist, „Sve“, ne može uzeti grijeha, „niti ti dati“. Urednik objašnjava da je „Krist začet bez grijeha“. No Donneova poanta je, naravno, da je Marija bila bez grijeha, bezgrešna (immaculata).
Ima još mnogo toga, ali nema potrebe dalje navoditi. Kada otvorim izdanje Franka J. Warnkea iz 1967. (Modern Library), primjećujem da Warnke pretpostavlja da njegovi čitatelji ne trebaju objašnjenje da je Isus s dvanaest godina razgovarao s učiteljima u Hramu i slične stvari koje spadaju u opće znanje. Bilješke su rjeđe, ali su znanstvenije i pretpostavljaju da studenti nisu neznalice.
Izdanje iz 2012. objašnjava mnoštvo religijskih pojmova i slika, ali ih često grozno krivo tumači. To je najgora kombinacija oba svijeta: neznanje o neznanju – ono što dobijete kada ljudi pretpostavljaju da je religija hrpa bajki, laka za shvaćanje i laka za odbacivanje.
Takvi su ljudi teži za evangelizaciju nego što su bili pogani starih vremena. Podsjeća me na ono što Beda piše o nepismenom pastiru Caedmonu, kojeg su primili u samostan u Whitbyju kada su opatica Hilda i njezini savjetnici vidjeli da ga je Bog obdario darom pjesničkog stvaranja. Čitali bi Caedmonu odlomak iz Svetog pisma ili iz života svetaca, a onda bi, kaže Beda, Caedmon, „držeći u pameti sve što je čuo, i poput čiste životinje preživajući, pretvarao to u najslađu pjesmu, i kada bi im je otpjevao, pretvarao bi svoje učitelje u svoje slušatelje“. Čuđenje je bilo na obje strane.
Čini se da je Caedmon bio nominalni kršćanin koji je malo znao o svojoj vjeri. Stoga mu je ono što su ga učili otvaralo cijeli svemir smisla, bunar istine i snage; a kada je te priče i učenja pretvarao u poeziju, njegovi vlastiti učitelji primali su od njega čudo istine ukrašene umjetnošću, što ih je pozivalo na vlastito preispitivanje i kontemplaciju.
Ali što raditi s ljudima koji žive unutar ruševina negdašnje kulture – komadić slike ovdje, iskrivljeni biblijski stih tamo, blagdan koji se više ne blaguje, božićna pjesma čiji su stihovi zagonetka, te smeće povijesnog besmisla koje se uči u školi, na televiziji i pronalazi u otpadu društvenih mreža? Kako uvjeriti urednika Donneovih pjesama da ne zna ništa o kršćanskoj vjeri koja ga je nadahnjivala?
Svatko može prepoznati crkvenu zgradu po njezinu obliku, ali malo ljudi izvan zajednice (a niti svi unutar nje) ima jasnu predodžbu o tome što je Crkva. Moramo najprije odučiti od laži i zbunjenosti prije nego što možemo poučavati istinu, ali da bismo to učinili, moramo ljude uvjeriti u njihovo neznanje. A to je nešto što ljudi ne vole čuti.
Takav posao najprije pada na naše svećenike i njihove učitelje u sjemeništima. Oni koji uđu u katoličku crkvu trebali bi osjetiti da ulaze dublje u život uma. Možda ulaze u njega prvi put. Dobar osjećaj nije dovoljan. Sentimentalnost je još gora. Trebamo opremiti intelekt, obnavljajući bogatstva znanja. O tome ću uskoro još više toga reći.
PS
Ne znam ništa o poeziji Johna Donnea, ali to nije važniji dio ovog razmišljanja. Esolen ga je objavio par dana prije Božića, ali je još prikladniji povodom Uskrsa.
Prenio sam ranije razmišljanja raznih autora o evangeliziranju postkšrćanskog svijeta; Izazovi kršćanske apologetike u modernom svijetu - BGC, Feser o izazovima za apologetiku kršćanstva u suvremenom svijetu, Evangelizacija postkršćanske kulture - A. Esolen, J. Budziszewski o evangeliziranju postkršćanskih naroda i neopogana itd.
