Idealni kandidat Ljevice

U mladosti je bio neka vrsta boema, uvijek je smatrao mlade ljude i njihov idealizam ključem napretka i načinom prevladavanja zastarjelih predrasuda. Mladi ljudi su mu se divili, učlanjivali se u organizacije kojima je bio cilj prakticiranje i promoviranje njegovih ideja. Uvijek je osjećao strast za glazbom, umjetnošću i arhitekturom, čak je pomalo bio i slikar. Odbacivao je ono što je smatrao malograđanskim moralnim nazadnjaštvom tako da je godinama "živio zajedno" sa svojom djevojkom. Imao je puno homoseksualnih prijatelja i suradnika, njegov stav je bio kako je nečiji osobni moral samo njegova stvar; neki čak smatraju da je i sam bio homoseksualac ili biseksualac. Bio je ispred svog vremena u mnogim pitanjima; nije volio pušenje, smatrao ga je ozbiljnom opasnošću za javno zdravlje tako da ga je pokušao suzbiti; bio je vegetarijanac i ljubitelj životinja; donio je stroge zakone kontrole oružja; zalagao se za eutanaziju neizlječivo bolesnih.

Zagovarao je prava radnika, smatrao je kako je kapitalističko društvo okrutno i nepravedno, tražio je treći put između komunizma i slobodnog tržišta. U tome se uvelike divio koracima koje je poduzeo predsjednik Roosevelt preko New Deala kako bi svu mogućnost upravljanja prebacio iz privatnih ruku i stavio sve pod kontrolu vladinih agencija za planiranje. Cilj mu je bio pokretanje socijalizma koji bi izbjegao nedostatke koji su mučili Sovjetski način, veliki broj bivših komunista smatrali su njegov program bliskim. Želio je zamijeniti sebični individualizam sa etikom samožrtvovanja, izjavio je:"Kao što je Krist rekao 'ljubite jedni druge', tako naš poziv za - 'narodnu zajednicu', 'javne potrebe prije privatne pohlepe', 'kolektivističku društvenu savjest' - odzvanja..! Ovaj poziv će odjeknuti diljem svijeta!"

Bez obzira što se poziva na Krista, osobno nije bio kršćanin, a katoličanstvo u koje je bio kršten smatrao je iracionalnim praznovjerjem. Zapravo se više divio Islamu nego kršćanstvu, a on i njegove politike su naišle na odobravanje mnogih muslimana. Njemu i njegovim suradnicma je posebno bila mrska Katolička Crkva, i s obzirom na izbor, više je volio moderni liberalizirani protestantizam; smatrao je kako bi najbolji oblik kršćanstva bio onaj koji bi odbacio tradicionalan fokus na drugi svijet i osobno spasenje te se prilagodio zahtjevima programa za društvenu pravdu koju će provesti država. Također je sa svojim suradnicima razmatrao mogućnost da potpuno odbace kršćanstvo kako bi se mogli vratiti paganizmu, svjetonazoru koji su smatrali humanijim i vjernijim baštini svojeg naroda. Neki od njih su prihvatili vrstu kulturnog relativizma prema kojemu ono što je točno ili lažno odnosno pravo ili pogrešno u određenom smislu ovisi o svjetonazoru pojedinog društva, posebice o tome što rezultira sa dobrobiti vlastite etničke skupine.

Pitate se tko je on bio? Zvuči kao idealni predsjednički kandidat mnogih ljevičara, bio je to nitko drugi nego Čovjek godine po izboru časopisa Time 1938. godine. Vjerujem da mu svi znate ime.

Poprilično jeftin pokušaj, priznaje to i sam autor iz čijeg eseja sam preuzeo(prilagodio) ovaj tekst, esej u cijelosti možete pročitati ovdje. Feser smatra kako nije nevažno što biografija opisane povijesne figure nalikuje na biografiju "tipičnog" progresivca; posebno zato što takve osobe često nazivaju desničare, konzervativce i libertijance nacistima.

Liberalizam je totalitarizam sa ljudskim licem.

T. Sowell

Liberalni fašizam

Jonah Goldberg, američki konzervativac također se pozabavio vezom između "liberala" i fašizma, autor je knjige "Liberalni fašizam"(Liberal Fascism: The Secret History of the American Left, From Mussolini to the Politics of Meaning, wiki ).

Na samom početku knjige zapisuje;

Glavni nedostatak je što fašizam, pravilno shvaćen, nije uopće fenomen desnice, nego je, i uvijek je bio, fenomen Ljevice. Tu činjenicu danas iskrivljuje podjednako pogrešno vjerovanje kako su fašizam i komunizam u suprotnosti. Zapravo su blisko povezani, povijesni takmaci za iste birače. 

a pri kraju;

Jedna od bitnih poanta Liberalnog Fašizma je kako totalitarni "izmi" ljevice imaju kategorijsku pogrešku. Oni žele da država bude nešto što ne može biti. Čvrsto vjeruju kako vas vlada može voljeti, kako država može biti vaš Bog i vaša crkva ili vaše pleme ili vaš roditelj ili vaše selo ili sve nabrojano odjednom. Konzervativci ponekad čine tu pogrešku, libertijanci nikada, a liberali gotovo uvijek.

Više o sadržaju knjige možete saznati u predavanju;

T. Sowell u (pohvalnoj) recenziji knjige zapisuje;

Fašisti su bili potpuno protiv individualizma, posebno individualizma u ekonomiji slobodnog tržišta, njihova agenda je uključivala zakone o minimalnoj plaći, vladina ograničenja na profit, progresivno oporezivanje kapitala i "rigidno sekularne" škole.     (...)

Fašizam, koji je u početku bio prepoznat kao ideologija srodna Ljevici, postao je do danas [prepoznat kao] stvar "Desnice" – zapravo produženje konzervatizma. Ako pod konzervatizam mislite na vjerovanje u slobodno tržište, ograničenu vlast i tradicionalni moral, uključujući utjecaj religije, onda su to stvari kojima su se fašisti protivili baš kao što im se danas protivi Ljevica.

Ljevičari mogu reći da nisu rasisti ili antisemiti - kao Hitler, ali nisu bili niti Mussolini niti Franko.  

Više o Jonah Goldbergu možete saznati iz online snimki;

• Church and state, Newtzilla, social media, and the second favorite flavor
• The Great Liberal Lie: Jonah Goldberg on the Left's War on Words
• razne snimke na yt

Jedna celebrity prispodoba o Goldbergu. Vezana je uz raznolikosti koju liberali toliko obožavaju; Barbra Streisand poslala je ljutito pismo(u kojem najavljuje prekid preplate) uredniku L.A. Timesa kada je Robert Scheer zamijenjen sa Jonahom Goldbergom. U pismu piše kako zajednica u kojoj živi ne samo da prihvaća raznolikost nego je zahtjeva tako da je promjena kolumnista veliki udarac na duh zajednice. Pitate se što je toliko različito između njih dvojice da promjena ugrožava "raznolikost". Pa, obojica su bijelci, muškarci, pisci, židovi, sa bradom i naočalama - izgleda da postoji samo jedna "raznolikost" koja je prihvatljiva.

PS

Unatoč naslovu, ne mislim(i ne želim reći) da današnji ljevičari vole Hitlera(ili da bi danas glasali za njega), ali uspoređujući sadržaj i povijesni razvoj fašističkog i nacionalsocijalističkog pokreta, postoji puno više poveznica sa modernom Ljevicom nego sa modernom Desnicom. Bilo bi pošteno da ljevičari prestanu svoje neistomišljenika nazivati "nacistima" i "fašistima" jer ako žele nekoga tako opisati onda bi trebali pogledati u svoje redove.

[+] Kroz prošlih par postova sam citirao ekonomista T. Sowella, nedavno je Hoover Institution objavio intervju povodom izlaska drugog izdanja njegove knjige Intellectuals and Society.

Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika

Bez obrazovanja smo u strašnoj i smrtonosnoj opasnost da obrazovane ljude shvatimo ozbiljno. 

G.K. Chesterton

"Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedinjenim Državama koja je bila posvećena potpuno ne-političkim temama. U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno poznavao.  

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.

Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih 28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tomekoliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnog spola .  

S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.

Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone konfuzije.

Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja dijeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim znanostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici. "

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom – filozofijom? Je li i tu došlo do ideološke korupcije?

Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju. Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjednika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netolerantnosti.

Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje homoseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i koledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće. Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna opcija. Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga rezolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalno objašnjenje zašto se neki ljudi protive homoseksualnom braku” Dakle, svako protivljenje je iracionalno.  

Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv homoseksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako u potpunosti ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili netolerantni (ili oboje). " 

Tekst je preuzet iz rada "Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata" (možete ga pročitati u cijelosti ovdje), autor je filozof Neven Sesardić. Iako se rad bavi homoseksualnim brakovima, točnije pogreškama u argumentima za takve brakove, nije mi bio cilj pisati o tome nego o dominaciji ljevičara u akademiji. Mislim da tekst donosi zanimljive informacije i pokazuje koje su posljedice takve koncentracije ljevičara u akademiji. Mislim da je jasno kako takva raspodjela ima izuzetno veliki utjecaj na ekonomiju i društvo.

Sesardićevo predavanje pod nazivom "Philosophers in politics: when reason goes on holiday" možete pogledati ovdje, a njegova dva članka u kojima opisuje ljevičarsku taktiku možete pročitati ovdje(Zašto mislite da su desničari glupi i da ste vi pametniji?) i ovdje(Samo se vi tješite svojom nedokazanom pameću). U gornjem tekstu se spominju istraživanja koja pokazuju razliku zastupljenosti liberala i konzervativaca na sveučilištima, prema nekim istraživanjima omjer je 4 prema 1, odnosno 6 prema 1 za elitnija sveučilišta, a ako gledamo samo društvene/humanističke znanosti onda taj omjer naglo raste i ostavlja konzervativce na svega par posto.

Postoji više objašnjenja zašto dolazi do tog fenomena, o tome sam pisao u prijašnja dva posta; ovdje(Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?) i ovdje(Opijum profesora), a postoji i narodna mudrost; Onaj tko zna radi, onaj tko ne zna - podučava. Osim što će iziritirati članove akademije, teško da će ta poslovica objasniti cijeli fenomen(možda za neke discipline), ali razumno je pretpostaviti da će oni koji vjeruju u slobodno tržište bit skloniji napuštanju akademije i pokretanju svojih poslova, samim time ostaje više ljevičara na sveučilištu.  

"Velik dio društvene povijesti Zapadnog svijeta, tijekom protekla tri desetljeća, je bila povijest zamjene onoga što je dobro funckioniralo sa onime što je zvučalo dobro." 

T. Sowell 

No unatoč svemu napisanome, još uvijek nismo objasnili kako se te ideje prošire u javnost?

Medijska Pristranost

Pogodili ste, najlakše je proširiti ideje putem medija. Postoje i drugi kanali, primjerice kroz obvezne javne škole, taj proces je nešto sporiji, ali dobro isplanirani nastavni program(kojeg pišu gore opisani ljudi) će sigurno poslužiti svrsi(zato možemo svakodnevno čitati o tome kako će profesori učiti vašu djecu o spolnom moralu i građanskome odgoju; S obzirom da su se škole pokazale nesposobnima naučiti djecu matematiku što im je posao, odlučili su naučiti vašu djecu stvarima koje im nisu posao, nadajući se ovaj put boljim rezultatima. Jedno je sigurno, ljudi koji osmišljavaju programe neće preuzeti nikakvu odgovornost za posljedice na društvo).

No, vratimo se medijima; TimGroseclose autor je knjige "Zaokret ulijevo: Kako liberalna medijska pristranost iskrivljuje Američki um"(Left Turn: How Liberal Media Bias Distorts the American Mind). Groseclose je profesor političkih znanosti i ekonomije na sveučilištu UCLA, proveo je više godina smišljajući preciznu, kvantitativnu mjeru medijske pristranosti; mjeri politički sadržaj vijesti tako što pretvara sadržaj u SQ odnosno "kvocijent nagiba"(eng. Slant quotient"), zatim ga uspoređuje sa PQ-om odnosno "političkim kvocijentom" glasači i političara.  

U svojem istraživanju pokazuje kako pristranost medija prema ljevici rezultira sa pomakom PQ-a prosječnog amerikanca za 20 poena na skali od 100 – drugim riječima mediji uvelike utječu na razmišljanju birača. Groseclose je jedan od vodećih političkih znanstvenika(i rijedak konzervativac u svom akademskom okruženju) tako da su ga mnogi optužili za pristranost, ali njegova istraživanja zadovoljavaju rigorozne akademske standarde. Demonstrira kako velika većina izvjestitelja glasa i donira za demokrate(liberale), pokazuje kako se češće citiraju liberalna mišljenja nego konzervativna te kako uz konzervativne izvore češće identificiraju i njihovu političku sklonost(nego što je to slučaj za liberalne izvore). Metode analiza teksta nisu toliko bitne, ali na izradi samog sustava za analizu sudjelovali su sa podjednakom zastupljenošću liberali i konzervativci.

Nimalo ne iznenađuje činjenica da niti jedna medijska kuća sa SQ-om prema ljevici(više od 50) nije uopće niti spomenula njegova istraživanja i knjigu, a kada je 2002. godine prvi put objavio svoj rad izazvao je burne rekacije koje opisuje u uvodu knjige;

" Rasprava o medijskoj pristranosti stvarno može rasplamsati strasti. Započeo sam svoj istraživački projekt sa Jeffom Milyo koji je tada bio profesor na Sveučilištu Chicago. Naš cilj je bio osmisliti metodu koja bi objektivno izmjerila pristranost medija jer u društvenim znanostima postoje precizne, numeričke metode koje mjere koliko je neki političar liberalan ili konzervativan, namjeravali smo učiniti istu stvar za medije. Nakon tri i pol godine rada, tisuće sati skupljanja i analiziranja podataka, uspjeli smo u tome. Za 20 najvećih izvora vijesti smo procijenili rezultat(0-100) koji opisuje njihovu pristranost. Ljepota tih rezultata je u tome što ih možemo usporediti sa Političkim Kvocijentom što znači da možemo odgovoriti na pitanja poput: "Je li New York Times ljeviji ili desniji od Hillary Clinton?" ili "Je li Fox News ljeviji ili desniji od Johna McCaina?".

Rezultati su se u pravilu slagali sa predviđanjima konzervativaca; primjerice naša metoda je pokazala kako je 18 od 20 ispitanih medija ljevo od centra, ali postoje par tvrdnji koje su bile kontradiktorne konzervativnim predviđanjima; primjerice, ispalo je da su neki veći mediji(izvori vijesti) zapravo blizu centra, iako još uvijek prema lijevo. Otkrili smo da mnogi od navodno krajnje lijevih medija zapravo nisu uopće toliko lijevo. Zbog toga smo mislili da će ljudi sa obje strane političkog spektra cijeniti naše istraživanje, da će reći; 'napokon odgovor na staro pitanje o medijskoj pristranosti.'

Sada shvaćamo koliko smo bili naivni. Objavili smo rezultate, obavijestili javnost sa sažetkom rezultata. I onda je došlo do prave pobune; stotine(ako ne i tisuće) ljevičarskih blogova napalo je rezultate, uključujući Meida Matters, Daily Kos, Huffington Post. Veliki broj napada je bio na nas osobno, pokušavali su pokazati kako nas financiraju desničari.

Emailovi su bili puno gori. Publicistkinja koja je zadužena za odnos sa javnošću primila je stotine mailova svakakvog sadržaja i izrazila nadu da naše kućne adrese nisu objavljene javno. Bilo je i poziva da mi se uruči otkaz."

Groseclose je na kraju postao redovan profesor(uz ponude sa drugih sveučilišta). Naravno osim ljutih reakcija dobio je podršku kolega koji su potvrdili da se radi o objektivnim rezultatima bez ikakvih manipulacija. Steven Levitt, profesor ekonomije Sveučilišta u Chicagu o knjizi je rekao; "Nisam konzervativac, ali mi se knjiga svijdjela. Tim Groseclose je napisao najbolju vrstu knjige: čvrsto utemeljenu na rigoroznom znanstvenom istraživanju, ali svejedno zabavnu za čitanje koju ne možete prestati čitati. Liberalima se neće svidjeti zaključci ove knjige, ali to je prema mome mišljenju, još jedan razlog zašto bi je trebali pročitati."

Više o istraživanju možete saznati na njegovim stranicama.

Koji su točno rezultati? Ukratko, bez sumnje postoji medijska pristranost. Postoje tri različite metode računanje Kvocijenta Nagiba(pristranosti), 50.4 je sredina, viši brojevi predstavljaju liberalnu pristranost, a niži brojevi konzervativnu pristranost. Prva metoda koristi podatke o citiranosti pojedinih institucija(liberalnih ili konzervativnih), druga metoda koristi određene pristrane političke fraze poput "poreza na nekretnine", a treća koristi relativne frekvencije izvještavanja pojedinih fraza. Na stranicama autora možete pronaći radove i podatke, prema jednoj od tih metoda dobiveni su rezultati u tablici;

Izvor vijesti	Faktor pristranosti(SQ)
ABC Good Morning America	56.1
ABC World News Tonight	61.0
CBS Early Show	66.6
CBS Evening News	73.7
CNN NewsNight with Aaron Brown	56.0
Drudge Report	60.4
Fox News Spec. Rept. w/ Brit Hume	39.7
Los Angeles Times	70.0
NBC Nightly News	61.6
NBC Today Show	64.0
New York Times	73.7
Newshour with Jim Lehrer	55.8
Newsweek	66.3
NPR Morning Edition	66.3
Time Magazine	65.4
U.S. News and World Repor	65.8
USA Today	63.4
Wall Street Journal	85.1
Washington Post	66.6
Washington Times	35.4

Očita je liberalna pristranost medija(označeni crveno). Jedan od primjera pristranosti je izvještavanje o pitanju pobačaja djelomičnim rađanjem(eng. partial-birth abortion), više o tome ovdje(ukratko, mediji nikada ne koriste puni naziv metode odnosno smišljaju alternativne nazive tako da javnost niti ne zna o čemu se radi). Dakle, znanstveno je pokazano kako postoji pristranost medija, većina medija se nalazi ljevije od prosječnog američkog birača što znači da prosječni birač ima drugačije i konzervativnije stavove od onih koje mediji stalno promoviraju.

Drugim riječima, postavlja se pitanje koliko bi amerika bila liberalna(i kakvi bi bili rezultati izbora) da ne postoji medijska pristranost.

Iako možda ne pratiti previše američkih medija, vjerujem da niste iznenađeni rezultatima(hrvatski mediji također prenose njihove vijesti i komentare). Koliko sam upoznat ne postoji slična studija(sigurno ne tako opsežna) za domaće medije, ali uvjeren sam da bi rezultati pokazivali ljevičarsku pristranost.

Snimke sa autorom, Timom Grosecloseom, možete pogledati online;

• intervju za Hoover Insitution - Media Bias
• predavanje Tim Groseclose - Media Bias, Effects, Implications 
• Tim Groseclose on O'Reilly Factor
• Tim Groseclose on FOX & Friends

Za kraj jedan citat o gubitku osobne odgovornosti;

"Riječi i fraze koje koriste mediji i akademici sugeriraju kako se stvari jednostavno događaju ljudima, a ne da su rezultat njihovih vlastitih izbora i ponašanja. Tako izvještavaju o "epidemiji" maloljetničkih trudnoća, ili droge, kao da se radi o gripi kojom se ljudi zaraze samo zato jer su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme."

T. Sowell

Opijum profesora

Jednom prilikom pitali su Woodrowa Wilsona koji je smisao liberalnog obrazovanja, odgovorio je; "Da bi se osoba razlikovala od svoga oca što je više moguće." Tada je bio tek predsjednik Sveučilišta Princeton, još nije postao glavni profesor Sjedinjenih Država i nije još vodio rat koji je završio sve ratove i omogućio svijetu demokraciju.

Poznat po svojim programima socijalnog unaprjeđenja i blagog internacionalizma, i svojoj filozofiji obrazovanja, Wilson je bio pravi model progresivnog akademika. Kakva god da se poruka namjere tiska u uvodima kataloga modernih sveučilišta, pravi raison d'etre u praksi je ništa drugo nego uništenje odanosti koju mladi čovjek može imati za tradicionalne koncepte morala, religije, politike i kulture, "zaprljati" vjeru njegovih očeva, njegovu državu, i sve što su ljudi kroz povijest smatrali imperativom pristojnosti. To je, ukratko, propagiranje Ljevičarstva.

U prijašnjem članku sam istražio neke teorije koje se bave ovim fenomenom, zaključio sam da su neadektavne. Sad želim razviti nešto što mi se čini kao potpunije objašnjenje. Prvo možemo primijetiti kako je de facto funkcija modernom sveučilišta upravo suprotna tradicionalnoj ideji obrazovanja odnosno socijaliziranja mladih usađujući im, na višoj intelektualnoj razini, kulturu koju su naslijedili od svojih predaka. Profesor je bio zaštitnik tradicije veće od studenta i veće od njega samoga, tradicije koju je bio dužan prenijeti – ne nekritički, ali u isto vrijeme sa poštovanjem i poniznošću koja priliči veličanstvenosti civilizacije koja je postojala više od dva i pol milenija, i zbog mudrosti koju predstavljaju institucije i koju su razvili njezini mislioci.

Civilizacija o kojoj govorim je naravno, Zapadna civilizacija, koja ima korijene u Grčkoj, Rimu i drevnom Izraelu, i čiji karakteristični moderni elementi uključuju judeo-kršćansku vjersku tradiciju, političke ideala individualnih prava, ograničenu vladu i vladavinu prava, i slobodno tržište odnosno kapitalistički ekonomski poredak. Očekivali bi da će onda nastavni plan koji ima za cilj prenijeti sofisticirano shvaćanje intelektualnih temelja ove civilizacije naglašavati ljude poput: Platona i Aristotela, Stari i Novi Zavjet, Augustina i Akvinskog, Lockea i Smitha, Burkea i Tocquevillea, Oakeshotta i Hayeka. No, naravno, iznimno je lagano steći diplomi sa modernog sveučilišta bez da ste ikada susreli ijednu od ovih osoba ili tekstova. Također je iznimno izgledno da će jedini susret sa pitanjima kojima se bave takvi ozbiljni izvori biti preko duhovno otrovnih izvora poput Howarda Zinna i Noama Chomskykog, djela koja su tek nešto više od vulgarnih političkih pamfleta lišena ikakve intelektualne težine, trećerazredni čak i po ljevičarskim standardima.

Kako bi u potpunosti cijenili ovaj pomaka u institucionalnim ciljevima, zamislimo mladog čovjeka koji se tek uključio u suvremenu akademiju, uz veliki trošak za roditelje imigrante jednostavne religijske vjere, koji su doputovali iz strane tiranije kako bi pronašli u Sjedinjenim Državama političku slobodu i ekonomske mogućnosti koje su uvijek bile njen zaštitni znak. Njihove ambicije za njega su: da zavoli svoju novu državu baš kao što su to učinili oni i da iskoristi slobodu koja mu se pruža; da stalno zahvaljuje Bogu za velike blagoslove kada je omogućio nastanak te slobode; i da nastoji živjeti svoju vjeru na način koji je dostojan te slobode – način koji će ga učiniti korisnim za njegovu državu i za njegove sugrađane, da bude na čast svoje obitelji. Ukratko, sanjaju da će se vratiti iz škole kao obrazovani gospodin, čija je pobožnost i domoljublje uvećana zbog pristupa učenju i visokoj kulturi. Ipak, što preostaje nakon četiri godine suvremenog sveučilišta, nakon što su profesori imali svoju priliku da ga uobliče prema svojoj viziji Novog Progresivnog Čovjeka? Napušen, obučen u Che Guevara majicu, psovač i serijski bludnik, čiji je koncept visokog moralnog života recikliranje i glasanje za Zelenu Stranku, i čija je ideja "duhovnosti" družiti se sa New Agerima na alternativnom Burning Man festivalu u pustinji Nevade. Nije naučio ništa o svojoj religiji osim da se radi o represivnoj prevari, ništa o spolnom moralu osim da takvo što ne postoji, ništa o svojoj državi i povijesti osim da je "rasistička", "seksistička", "homofobna" i neosjetljiva za ljude u kolicima, i da bi bila puno bolja kada bi bila sličnija državi iz koje su njegovi roditelji morali pobjeći.

Ljevičarska orijentacija suvremenih sveučilišta je dakle samo posljedica njegove sklonosti prema podrivanju tradicije. Kao što sam napomenuo u prijašnjem članku, nije zanimljiva samo ta pristranost u nastavnom planu nego i sama perverznost - način na koji se suprostavljaju zdravom razumu, odbijaju naučiti išta iz stvarnih povijesnih zapisa komunizma i drugih revolucionarnih pokreta, i unatoč navodnom interesu za "različitost" i "kritičko razmišljanje", odlučno ignoriraju ozbiljne i sofisticirane argumente koje su dali(povijesni i suvremeni) mislioci u obranu tradicionalnih institucija i ponašanja. Zašto se to događa?

Pripadnike inteligencije često optužuju da njihove teorije i planovi nemaju (zdravog) smisla. Ali zdravorazumnost zdravog razuma nema nikakvu privlačnost za njih. Kako mogu biti pametniji i plemenitiji od svih ostalih ako se slažu sa njima?

T. Sowell

Stariji Ideali

Početak odgovora je u starijem idealu obrazovanju kojeg sam opisao i koji je bio prisutan u Srednjem Vijeku. Standardna priča o tome razdoblju ide ovako; više od 1500 godina nakon dolaska kršćanstva, europska civilizacija je bila u mraku; i onda je nastala moderna znanost, i sve je bilo svijetlo. Priča je naravno tek bajka, nešto poput priča koju prosječan gledatelj televizije priča svojoj djeci- znanstvena revolucija je zapravo bila prirodni i postepeni razvoj iz srednjovjekovnih intelektualnih trendova, srednjovjekovni ljudi su bili prosvijetljeniji, a moderni ljudi praznovijerniji nego što se obično predstavlja – ali takva priča je imala opijajući učinaka na umove suvremenih intelektualaca. Činjenica da je Sunce u centru našeg sustava i da čovjek potječe od primata prema njima znači da je netočno, ili barem pod ozbiljnom sumnjom, sve što je itko rekao ili mislio prije, recimo razdoblja kada je Voltaire izgovorio svoje prve blasfemije.

Kao što tvrdi filozof David Stove, čini se da je moderna sklonost hiper-skepticizmu u velikoj mjeri rezultat masovne generalizacije na temelju tek par slučajeva kada se ispostavilo da je zdrav razum u krivu. Drugi filozof, Michael Levin, dao je ime tom osobitom obliku pogreške u razmišljanju koja je prisutna kod modernih mislioca; zabluda "obranog mlijeka"(eng. the "skim milk" fallacy), zabluda kada pretpostavljamo, prema riječima Gilberta i Sullivana, da su "stvari rijetko ono što se čine, obrano mlijeko izgleda kao vrhnje," dakle zdrav razum možemo općenito smatrati pogrešnim.

Što se tiče fenomena koji su strani svakodnevnom ljudskom iskustvu - struktura prostorvremena, mikroskopska stvarnost molekula i atoma– ne čudi da su ljudi dugo bili u zabludi po tim pitanjima. No, što se tiče svakodnevnih pitanja – gdje se razmišljanja odnose na ljudsku prirodu i činjenice o običnoj društvenoj interakciji – vrlo je izgledno da općenito neće krivo shvatiti stvari. Biološka i kulturna evolucija bi osigurale da ozbiljne pogreške po takvim pitanjima rezultiraju nestajanjem. Detaljima zašto je to tako se nećemo sada baviti - temelje se na konzervativnom opravdanju tradicije i zdravog razuma što povezujemo sa Burkeom i Hayekom, predstavio sam ih u drugim člancima. Za našu svrhu dovoljno je primijetiti da postoje snažni razlozi zašto bi trebali biti skeptični prema skepticizmu prema zdravom razumu i tradicionalnim ponašanjima koji prožima moderni intelektualni život.

Moderni intelektualci sami donekle prepoznaju da postoje dokazi za to jer su skloni brizi za tradicionalnim načinima ne-Zapadnih kultura: čak i teški testovi za Burke-Hayekovu tezu, afrički rituali klitoridektomije pronalaze branitelje među nekolicinom kulturno osjetljivih(iako očito ne i tjelesno osjetljivih) zapadnih feministkinja. Zapravo, već i samo tradicionalno ponašanje prosječnog Zapadnjaka izaziva trnce kod akademika. Dakle zabluda "obranog mlijeka" ne može potpuno opisati fenomen koji pokušavamo objasniti: moderni intelektualci upadaju u tu zabludu preselektivno da bi se radilo o iskrenoj pogrešci.

"Multikulturalizam se svodi na to da možete pohvaliti svaku kulturu na svijetu osim Zapadne kulture – a ne možete okrivi niti jednu kulturu na svijetu osim Zapadne kulture."

T. Sowell

Jedinstveno neprijateljstvo

Što je onda izvor ovog jedinstvenog neprijateljstva prema Zapadnim tradicionalnim i zdravo razumskim ponašanjima? Pogledajmo pobliže bajku koju sam spomenuo jer da bi imala ikakav privid istine potrebno je da moderna znanost pobije nešto aposlutno presudno što je bilo prisutno u Razdoblju Vjere; samim time to opravdava jedinstvenu pristranost protiv Zapadne tradicije, to nešto bi trebala biti posebno Zapadna ideja ili skup ideja.

Dakle o čemu se točno tu radi? Čini se da je očiti odgovor kako je tradicionalna ideja da je ljudska vrsta nastala Božanskim uplitanjem u Edenskom Vrtu dovedena u pitanje Darwinovim objašnjenjem evolucije. No, postoje problemi sa tim odgovorom, primjerice neprijateljstvo intelektualaca prema judeo-kršćanskom naslijeđu Zapada, iako je postiglo punu brzinu tek u 20. stoljeću, započelo je još davno prije nego što je Darwin zaplovio prema Galapagosu. Drugi razlog, Zapadna vjerska tradicija nije jedina koja pretpostavlja natprirodni stav o ljudskom podrijetlu. Iako nijedan zapadni intelektualac ne uzima ozbiljno objašnjenja nastanka ljudi iz tradicije hindua, kineza ili indijanaca, oni također ne preziru te teorije- upravo suprotno, takva objašnjenja čine predivnu raznoliku multikulturalnu salatu ili mozaik(ili što god) kojeg je potrebno neprestano "slaviti". Čak i najratobirnije ne-Zapadnjačke religiozne tradicionaliste koji odbijaju moderna znanstvena istraživanja tretiraju sa najvećim poštovanjem: sjetite se US Army's Corps of Engineers koji su ljubazno zakopali "Kennewick Mana" – dokaze koji su bili suprotni određenim indijanskim stavovima o podrijetlu njihovih predaka. Nasuprot toga, Protestante koji su mirno predložili da bi darwinizam trebao biti barem otvoren za diskusiju tretiraju kao da bi trebali biti izloženi u muzeju, zajedno sa neandertalcima.

Osim toga, judeo-kršćanska tradicija koja je oduvijek smatrala da ljudska bića imaju prilično niske materijalne početke - Adam je stvoren iz "praha zemaljskog" – nije nikada negirala očite anatomske sličnosti kod ljudi i životinja, ali nije nikada ni bila prvenstveno zainteresirana za podrijetlo ljudskog tijela. Stvaranje čovjeka na sliku Božju je oduvijek bilo shvaćeno tako da ima jedinstveni kapacitet za apstraktni razum, kapacitet kojeg su u Zapadnoj tradiciji smatrali esencijalnim atributom ljudskog uma; ljudske besmrtnosti ili neobjašnjivosti u čisto fizikalnim terminima – od Platona i Aristotela do Augustina i Akvinskoga do Descartesa i Leibniza do Poppera i do velikog broja suvremenih mislioca – uvijek se radilo o čisto filozofskom(samim time i racionalno pokazivom) zaključku u istoj mjeri, ako ne i većoj, kao i teološkoj pretpostavci.

Metafizika i Znanost

Sada dolazimo do srži stvari. Pretpostavka koja je u središtu tradicionalnog Zapadnog religioznog pogleda na svijet nije o nastanku ljudskih bića, niti o poziciji zemlje s obzirom na ostala nebeska tijela, ili bilo kojem drugom čisto znanstvenom pitanju. One su prije metafizičke po svojoj prirodi, a njihovu istinitost onda treba odrediti filozofskim argumentima, a ne empirijskim istraživanjem. Besmrtnost ljudskoga uma – ili duše, da iskoristimo tradicionalniji rječnik – je jedna od takvih pretpostavki(pretpostavka koju obično nazivamo dualizam). Druga je postojanje Nužnoga Bića koji služi kao konačno objašnjenje ili Prvog Uzroka svijeta našeg iskustva i znanstvenih zakona koji upravljanju njime: odnosno egzistencija Boga(vjerovanje u njega filozofi nazivaju teizam). Treća pretpostavka je stvarnost apstraktnih entiteta(matematičkih istina, Platonovih oblika i sličnoga), primjerice stvarnost objektivnog postojanja, nematerijalne, nepromjenjive biti ili prirode stvari čije su nesavršene realizacije svakodnevni materijalni objekti i organizmi(ideja poznata kao Platonizam).

Ako bi svaka od ovih pretpostavki bila osnovana, onda bi judeo-kršćanski religiozni svjetonazor bio u velikoj mjeri opravdan, neovisno o tome što empirijska znanost otkriva, a ako bi svaka od tih pretpostavki bila pobijena, takav svjetonazor bi odlučno bio pobijen, čak i ako bi svi biolozi napustili darwinizam. Dakle znanstvena otkrića per se su zapravo nevažna.

Jesu li te ključne pretpostavke pobijene od strane(ako ne znanstvenika) filozofa? Nijedan suvremeni filozof ne bi mogao iskreno odgovoriti potvrdno; zapravo upravo suprotno. Svaka od tih pretpostavki je među filozofima živa baš kao što su uvijek i bile. Svako upućen u pitanja suvremene filozofije zna da je središnja tema rasprava o tome možemo li takve fenomene poput ljudskog uma i njegovih kapaciteta da predstavlja svijet van sebe, općenito naše poznavanje svijeta i posebno matematičkih istina, i naše općenite metafizičke opise osnovnih sastojaka stvarnosti, možemo li ih "naturalizirati". Drugim riječima, glavna rasprava u svakoj grani filozofskog istraživanje je oko toga možemo li takve fenomene objasniti preko samo prirodnih pojmova, u terminima koji se ne pozivaju na nefizikalne ili nematerijalne entitete ili principe. Razlog zašto je to tako vruća tema rasprava leži u tome što nitko nije uspio dokazati da ijedan od tih pojmova možemo tako objasniti. Naravno, ovaj ili onaj filozof može imati svoju najdražu teoriju; i većina suvremenih filozofa, s obzirom da su moderni intelektualci, misle da će se te stvari u konačnici – jednoga dana – objasniti "naturalistički". No, postoji opće razumijevanje da još nitko to nije uspio napraviti na presuđujući i uvjerljiv način.

Odakle im onda povjerenje? Mogli bi reći da je to stvar vjere; jer svakako ne postoji racionalan temelj za to. Doista, argumenti koje nude suvremeni "naturalisti"( tako se materijalisti- oni koji vjeruju da je materijalna stvarnost sva stvarnost koja postoji – vole nazivati ovih dana) su tek mala varijacija istih argumenata koje su materijalisti davali tisućljećima, ranjivi su na(varijacije) istih prigovora koje su dualisti, platonisti i filozofski orijentirani teisti formulirali u drvenoj Grčkoj i Srednjovjekovnoj Europi, zamjerke koje od tada muče materijaliste.

Moja poanta nije da su ti prigovori apsolutno presuđujući(iako vjerujem da jesu- ali to je naravno tvrdnja koja iziskuje puno više od kratkog eseja). Poanta je da su to ozbiljni i strahoviti prigovori, i kao takve ih prepoznaju i sami materijalistički filozofi: zato takvi filozofi pišu knjigu za knjigom kako bi pokušali odgovoriti na njih(opet, prema mome mišljenju, neuspješno, a sigurno i neuvjerljivo jer se već stoljećima izdaju knjige sa temom "Pobijanje dualizma, platonizma i teizma").

Konflikt "znanosti i religije" je dakle mit. Ono što u stvarnosti postoji je spor između suparničkih metafizičkih sustava: s jedne strane teizma, dualizma i Platonizma tradicionalne Zapadne filozofije, a s druge strane modernog naturalizma ili materijalizma koji nisu rezultat moderne znanosti nego ideološke sekularističke interpretacije iste. No, za suvremenog intelektualca postoji, mogli bi reći, velika prednost u odnosu sa javnošću(eng. PR) ako se održi fikcija kako postoji rat znanosti per se i vjere, a da vjera gubi: dakle lakše je insinuirati da u stvarnoj bitci – filozofskoj – trebamo vjerovati(eng. benefit of the doubt) "naturalistima", a ne njihovim suparnicima. Još jednom, ne postoji racionalno opravdanje takvog ponašanja; ali postoji motiv kojeg je spomenuo filozof Thomas Nagel u trenutku iskrenosti što je rijetko među pripadnicima njegove profesije. U svojoj knjizi "The Last Word", priznaje kako "strah od religije" među suvremenim intelektualcima sprječava iste da se suoče sa dubokim problemima koji postoje sa naturalističkim pokušajima objašnjavanja prirode ljudskog uma i ljudskog znanja:

"Govorim iz iskustva, s obzirom da taj strah napada i mene: Želim da ateizam bude istinit i nemiran sam zbog činjenice da su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem vjernici. Nije samo da ne vjerujem u Boga i onda se prirodno nadam da sam u pravu. Nadam se da ne postoji Boga! Ne želim da postoji Bog; Ne želim da svemir bude takav. Moja pretpostavka je da problem kozmičkog autoriteta nije rijetko stanje i da je odgovoran za puno scijentizma i redukcionizma našeg vremena. Zbog toga dolazi i do tendencije da previše koristimo evolucijsku biologiju prilikom objašnjavanja svega vezanog uz ljudski život, uključujući i ljudski um."

Neprijateljstvo prema judeo-kršćanstvu

No opet, zašto neprijateljstvo baš prema judeo-kršćanskoj tradiciji? Kako to da su njegove filozofske pretpostavke u većem sukobu sa modernim intelektualcem nego pretpostavke drugih religija? Razmislimo o implikacijama ovih prepostavki. Ako uistinu postoji objektivna stvarnost esencije ili prirode stvari, onda čovjek ima objektivnu esenciju ili narav, to podrazumijeva da ne može postojati utemeljeni moral koji ne prepoznaje tu narav: to dakle podrazumijeva da je moralan zakon naravni zakon, i da su čovjekova prava prirodna prava, to znači su apsolutno obvezujuća i ne podliježu promjenama u skladu sa hirevima libertinca ili planovima društvenih inženjera.

Ako je temelj čovjekova razuma stvarno nematerijalna duša, onda je čovjek u principu sposoban shvatiti te objektivne naravi i njihove moralne posljedice; štoviše, on je sposoban živjeti prema tim moralnim posljedicama jer ima nematerijalnu dušu tako da nije samo životinja koja je potpuno podložna biološkim porivima i materijalnim silama, nego je biće sa slobodnom voljom. Ako postoji Bog prema čijoj je slici duša – sa razumom, slobodnom voljom i kapacitetom za dobrotu – stvorena, onda taj Bog može suditi ljudska bića prema tome jesu li u skladu ili neskladu sa moralnim zakonom.

Ne-Zapadnjačke religije općenito nemaju ove elemente: krajnja realnost u Budizmu i Hinduizmu nije osobni Bog ili moralni zakonodavac, nego neosobni Apsolut posve ravnodušan prema nama; u tim religijama ne postoji duša u našem zapadnom smislu, jer uopće ne postoji stalno ja, pojedinac je prolazna i beznačajna iluzija: posljedica toga je da nema konačnog značaja naš život u skladu ili neskladu sa moralnim zahtjevima. Tradicionalni Hindu ili Budist može biti strogi moralist poput bilo kojeg ortodoksnog Židova ili konzervativnog Kršćanina; poanta je da moral nije vođen vizijom Posljednjeg Suda ili nadom u osobnu besmrtnost i vječno zajedništvo sa Stvoriteljem. U skladu sa time, zapadnjaku koji traži "alternativnu duhovnost" je lakše prihvatiti egzotičnu Istočnu metafiziku i odbaciti moralnost bez straha da ispadnu nedosljedni. Istočne religije jednostavno ne predstavljaju moralan izazov suvremenoj zapadnjačkoj dekadenciji kao što to čine tradicionalne religije Zapada.

Mislim da je taj moralni izazov, aspekt judeo-kršćanske tradicije kojeg moderni intelektualci mrzi; a izazov koji proizlazi iz jedinstvene metafizičke vizije Zapada je razlog zašto dolazi do neprijateljstva. Sporovi oko darwinizma su površna stvar, čak i kreacionist koji dopušta mogućnost izbora bi vjerojatno bio prihvaćen kao dio velikog multikulturalnog švedskog stola. Stvarna meta je ideja metafizički neumoljivog prirodnog poretka kojemu se moramo prilagoditi, sa svime što on znači za ljudsku prirodu i moralni zakon. Njegovo odbacivanje je duboki izvor perverznosti koja tako dominira modernim intelektualnim životom.

Toliko je jaka mržnja modernog intelektualca prema tradicionalnom moralu Zapada i metafizici koja ga opravdava da tretira Ljevičarstvo kao dogmu, mišljenje koje je potrebno širiti, a protivnike slomiti, pod svaku cijenu i unatoč svima dokazima protiv njega. Drugim riječima, tretira ga točno onako kako optužuje kršćanske fundamentaliste da tretiraju svoju religiju.

Opijum intelektualaca

Zapravo suvremeni intelektualac nije ništa manje religiozan: Ljevičarsto je prema R. Aronovim riječima "opijum intelektualaca," njihova vjerski utemeljena predanost mogućnosti svijeta bez moralne vizije Zapadne tradicije i Boga koji je uvijek smatran njegovim Autorom ili Provoditeljem; i to, zajedno sa faktorima opisanima u prijašnjem eseju, objašnjava zašto ga se intelektualci pridržavaju.

Ljevičarstvo je iskrivljena zrcalna slika, zli blizanac, velike Zapadne vjerske i kulturne baštine koju su prije njegovali na sveučilištima, a doktori kontra-Crkve su profesori u suvremenoj akademiji koji su predani baš poput srednjovjekovnih(iz legendi) kako bi indoktrinirali mlade u svoje najdraže vjerovanje. Ipak, oni nisu toliko akademski doktori koliko su najgora vrsta ljekara : jer ako je liberalizam, riječima Jamesa Burnhama, "ideologija Zapadnog samoubojstva," profesori su kulturni Kevorkianci. "Lijek" koji prepisuju u sveučilišnom nastavnom planu to odražava: "kritičko razmišljanje" je uvijek i isključivo kritika tradicionalnih Zapadnih religija, kulture, politike i morala; "otvorenost uma" je uvijek i isključivo otvorenost prema idejama koje su neprijateljske tim istim tradicionalnim Zapadnim; i tako dalje.

"Nema li ova teza jedan uočljivi nedostatak," netko bi mogao pitati, "obični ljudi također smatraju da je tradicionalna judeo-kršćanska moralnost teret, ali svejedno ne podržavaju ljevičarsku viziju intelektualaca?" No, običan čovjek zapravo uvelike dijeli tu viziju, barem duhom, i to je razlog zašto se nastavlja dominacija sveučilištima unatoč desetljećima konzervativnih prosvjeda. To je točno, iako će on i dalje imati, nedosljedno, sentimentalnu vezanost za starije tradicije Zapada.

Kako je inteligencija postala sve više "progresivna", tako je i pod njenim utjecajem – putem sveučilišta, medija, većih crkvi, itd – postao i prosječni ne-intelektualac, samo što nije toliko temeljit u tome. On živi u stanju kognitivne disonance, rastrgan između suprotnih strana, liberalne i konzervativne. Pozivi na samokontrolu, na obitelj i vjeru, još uvijek imaju svoj šarm; ali mogućnosti sve većih vladinih programa na tuđi račun, i beskrajnih senzualnih uživanja bez posljedica(osim naravno na djecu, bivše supružnike, nerođene, buduće generacije, ali tko bi još razmišljao o njima) – takve mogućnosti su preprivlačne za prosječnog građana modernog Zapada da bi im mogao odoliti, isrcpljen nakon pola stoljeća skrbničke države i spolnog "oslobađanja".

Već se na pola obratio na Novu Religiju intelektualaca. Njegovi pradjedi bi bili užasnuti, ali njegovoj unučadi je izgleda suđeno da je potpuno prihvate, čak i da prošire njezinu anti-tradicionalnu i protu-zdravorazumsku perverznost, i to u takvom opsegu koji (čak i u ovoj kasnoj fazi Zapadnog pada) šokira.

Grijeh može pomutiti um bilo kojeg čovjeka. Kod većine rezultira sa lošim karakterom i nečistom savješću, ali kod intelektualca, s obzirom na njegovu veliku moć imaginacije i racionaliziranja, nastaje čitav svjetonazor. Iako intelektualcima ne treba uvijek vjerovati po pitanjima prvih principa, oni su za razliku od ne-intelektualaca nevjerojatno vješti u dosljednom iznošenju implikacija takvih principa. Zato je Ljevičarstvo postalo, kroz prošla desetljeća, sve bliže običnoj ludosti; i kako je ta ludost duboko prožela moderno Zapadno društvo, ideje konzervativnih mislioca se čine prosječnom čovjeku kao romantične, nerealne i nedostižne. Tipični suvremeni Zapadnjak se možda ne slaže sa buncanjima marksista i postmodernista, ali ne privlače ga ni doktrine Tomista, Burkeanaca i Hayekianaca. Nadišao je takve stvari, on želi razvodnjeni konzervatizam, barem dovoljno da ima mjesta za državno davanje lijekova i lagan pristup pornografiji, ukoliko dobije želju za time. Ako zbog toga izgleda nedosljedan ... pa, ostavit će profesorima da se brinu oko takvih stvari.

Ako mu oni vele da mora potpuno odbaciti konzervatizam i umjesto toga se odlučiti za svjetonazor koji je posebno osmišljen kako bi opravdao državna uplitanja i pornografiju; on je, kako godine prolaze, sve više spreman poslušati ih. Suvremeni intelektualci imaju istu ulogu poput srednjovjekovnih prethodnika: opravdavati, širiti i sustavno razrađivati posljedice svjetonazora kojeg je običan čovjek prihvatio na priprost način. Opijum intelektualaca će postati opijum naroda.

Autor teksta je filozof Edward Feser, izvorni članak(citati TS i uređivanje su moji).[prijevod dijela teksta vezanog uz filozofiju je malo zbunjujuć].

PS

Pretpostavljam da ste primijetili da je esej prvenstveno o Zapadnim sveučilištima i Zapadu, ali opisane fenomene možemo primijetiti i kod nas(u tolikoj mjeri da većina ljudi neće ni pomisliti da stvari mogu biti drugačije). U SAD-u pojam konzervativca ima nešto drugačije značenje nego kod nas kada govorimo o ekonomskim pitanjima, zalažu se za minimalno uplitanje države u gospodarstvo(slobodno tržište, mali porezi...). Ovaj esej je drugi i posljednji u seriji(prvi post), očekivano je naišao na kritike, Feserov odgovor na njih možete pročitati ovdje.

U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"

T. Sowell

Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?

Hegemonija Ljevice na sveučilištima je toliko velika da je čak ni ljevičari ne mogu poreći. Bez obzira je li institucija javna ili privatna, radi li se o višoj školi ili elitnom sveučilištu, možete predvidjeti da će nastavni plan i program biti ispunjen s temama poput ovih;

• kapitalizam je inherentno nepravedan, nečovječan i osiromašuje
  
• socijalizam, bez obzira na svoje praktične promašaje, je motiviran najvišim idealima i njegovi glavni zagovornici – posebno Marx – nas mogu puno toga naučiti  
• globalizacija šteti državama trećeg svijeta
• prirodne resurse iskorištavamo alarmantnom brzinom i industrijske aktivnosti su sve veća opasnost "okolišu"
• većina, ako ne i sve, psiholoških i bihevioralnih razlika između muškaraca i žena su "društveno uvjetovane" i razlika u prihodima spolova je rezultat "seksizma"
• patologije nižiš klasa u SAD-u su rezultat rasizma, a patologije Trećeg Svijeta su rezultat učinka kolonijalizma
• Zapadna civilizacija je jedinstveno opresivna, posebno prema ženama i "ljudima drugih boja", a učinci Zapadne civilizacije su duhovno inferiorni onima ne-zapadnih kultura
• tradicionalan religijska vjerovanja, posebno ona kršćanska, temelje se na nepoznavanju modernih znanstvenih uspjeha, ne može ih se racionalno opravdati, a opstaju samo zbog lijepih želja
• tradicionalne moralne skrupule, posebno po pitanju spolnosti, također se oslanjaju na praznovjerje i neznanje te nemaju nikakvo racionalno opravdanje
• itd, itd...
  

Svaka od tih tvrdnji je prema mome mišljenju pogrešna, što se za neke može i pokazati. U svakom slučaju, za iznesene tvrdnje se može obraniti suprotno stajalište, a to su i učinili razni vrhunski mislioci. Ipak, na modernim sveučilištima ćete rijetko kad čuti da netko te tvrdnje dovodi u pitanje. Svaka se tretira ili kao tako očita da svatko tko tvrdi suprotno to radi vođen neznanjem ili svojim interesima, ili kao tako očita da uopće ne postoji suprotno mišljenje koje bi bilo vrijedno pobijanja. Veliki mislioci koji su kroz povijest branili suprotna mišljenja se tretiraju kao arhaični muzejski primjerci, spominju smiješne karikature njihovih argumenata samo kako bi ih ismijali; a mislioce današnjice koji brane suprotna stajališta prikazuju(kad ih ne ignoriraju) također kao karikature kako ih netko ne bi ozbiljno shvatio. Ukoliko posjetite moderno sveučilište stalno ćete se susretati sa mantrom "raznolikosti" tako da ćete poželjeti vrištati. Nećete pronaći vrstu raznolikosti koja je najbitnija u akademskom kontekstu; raznolikost misli o fundamentalnim pitanjima poput religije, moralnost i politike.

Naravno sve je to već poznato i dobro dokumentirano u studijama poput Tenured Radicals(Roger Kimball) i The Shadow University(Alan Charles Kors, Harvey Silverglate). Iznenađujuće je koliko se malo pažnje posvećuje pitanju zašto sveučilištima toliko dominira Ljevica, a to je pitanje kojim se želim pozabaviti. Postoji više teorija i mnoge od njih daju dio odgovora, ali niti jedna nije razriješila sva pitanja, ili se to barem meni čini; sigurno je da nijedna nije prihvaćanje u širem krugu ljudi. Ovaj esej će dati pregled predstavljenih teorija i navesti njihove najočitije nedostatke. U drugom dijelu ću pokušati razviti prikladnija objašnjenja.

Je li Ljevica u pravu?

Mislim da jednu teoriju možemo odmah odbaciti jer je pogrešna; teorija koja tvrdi kako su ljevičarski pogledi po gore navedenim pitanjima jednostavno točni i kako je tipični predstavnik akademije pametniji od ostalih ljudi pa mu je lakše doći do tih zaključaka. Ne odbijam tu teoriju samo zato što se ja ne slažem sa takvim razmišljanjem nego i zato što je naivno pretpostaviti kako većinsko razmišljanje sveučilišnih profesora(pa i inteligentnih ljudi) a priori točnije odgovara stvarnosti od razmišljanja običnih ljudi, barem što se tiče nekih praktičnih pitanja. Koliko god nam se ta tvrdnja činila kontraintuitivnom, postoje dobri filozofski razlozi(koje ćemo istražiti) zašto je točna. Za sada je dovoljno napomenuti da postoje protuprimjeri koji nam pokazuju kako akademsko mišljenje nije i pouzdan vodič do istine – najočitiji primjer je popularnost socijalizma kao ekonomske doktrine među intelektualcima kroz 19. i 20. stoljeće.

Socijalizam, kao vrsta moralne vizije, je sigurno i dalje prisutan kod suvremenih intelektualaca; ali izvan lakših akademskih "disciplina", posebno onih bez ikakvog empirijskog testa ili teorijske strogosti(suvremene književne teorije, područja sociologije, i većina onoga čime se bave u politiziranim etničkim i ženskim studijima), nitko više ozbiljno ne prihvaća socijalističku ekonomiju. Razlog ne leži u tome što su intelektualci postali pametniji, nego što postoje toliki jaki empirijski podaci koji odlučno pokazuju pogrešnost socijalizma kao ekonomske doktrine tako da je čak i nadzemaljskim stanovnicima Tornja od Bjelokosti teško ignorirati te podatke.

Ali(poanta je da) nije potreban sedamdesetgodišnji eksperiment u stvarnom svijetu(koji je rezultirao noćnom morom) kako bi inteligencija shvatila o čemu se radi jer teorijski argumenti za socijalističku ekonomiju nisu nikada bili tako snažni i presuđujući; socijalizam nikada nije imao puno argumenata u svoju obranu, uvijek se više oslanjao na varke i osjećaje nego na ozbiljnu, strogu analizu, radilo se o načinu izražavanja nezadovoljstva prema kapitalizmu, a ne stvarnoj alternativi.

Osim toga, kritičari socijalizma su predvidjeli tiraniju i ekonomsku nesposobnost koja će nastati ako se uvede takav sustav, ne samo na temelju zdravog razuma(što bi trebalo biti dovoljno) nego i sofisticiranih teorija – uključujući argumente Misesa i Hayeka koji su od početka 1920-tih davali snažne primjedbe tako da je teško shvatiti kako je ijedan pošteni čovjek mogao socijalizam smatrati racionalnom početnom pozicijom u ekonomiji i politici.

Ukratko, da je neutralna i nepristrana evaluacija ideja bila jedina motivacija intelektualaca prilikom prihvaćanja socijalizma, onda bi takvo razmišljanje bilo prisutno tek kod manjine i to desetljećima prije pada komunizma. Zoran je to primjer kako emocije i trenutna moda, na štetu kvalitetne analize, mogu imati isti utjecaj na umove intelektualaca baš kao i na "obične ljude" – iako, u ovome slučaju se radi o emocijama i modi koja je (zbog razloga koje ćemo istražiti) imala veći utjecaj na intelektualce nego na druge ljude.

Druga objašnjenja

No, kao što sam rekao, postoje obećavajuće teorije koje se bave ovim fenomenom, u nastavku ću se pozabaviti sa njima. Prvu bi mogli nazvati:

1. Teorija "Preživljavanja naj-ljevijih": Ideja je da sveučilišni profesori(unatoč opsjednutošću sa raznolikošću) imaju tendenciju zapošljavati samo one koji se slažu sa njima po pitanjima politike, morala i kulture. S obzirom da je većina profesora lijevo od centra, onda će oni značajno desno od centra biti isključeni prilikom zapošljavanja i davanja sredstava. Bez ikakve sumnje, opisano predstavlja veliki dio objašnjenja.

Problem je u tome što teorija možda objašnjava kako nastaje hegemonija Ljevice kada broj akademika ljevičara postigne kritičnu veličinu, i kako je nakon toga zadržava, ali pitanje je zašto uopće dolazi do kritične točke? I zašto nema neke značajne protuteže konzervativnih snaga koji bi mogle preokrenuti trajektoriju, ili barem sačuvati ideološku ravnotežu? Čini se da postoji nešto u samoj prirodi profesije zbog čega su predstavnici lijevo orijentirani, odnosno većina teorija predlaže da se radi o takvom fenomenu, postoji primjerice;

2. Teorija "društva kao učionice": Robert Nozick, u svojem eseju "Zašto se intelektualci protive kapitalizmu?" ("Why Do Intellectuals Oppose Capitalism?") je predložio da odgovor potražimo u godinama formiranja prosječnog intelektualca. Obično se radi o osobi koja je u školi imala dobre akademske rezultate, ali ne baš i društvene. Bio je nagrađivan jer se uzorno ponašao sukladno smjernicama središnje vlasti(učitelja) koji je provodio sveobuhvatan plan(nastavni plan i program) unutar ustrojenog socijalnog okruženja(u razredu); nije nagrađivan zbog ikakvog doprinosa kojeg je pokušavao dati u decentraliziranoj, neisplaniranoj sferi dobrovoljne interakcije koja čini život mladog čovjeka izvan učionica(igrališta, zabave, spojevi i tako dalje). Prirodno je da razmišlja kako je prvo okruženje razumnije i pravednije od drugog, generalizira(možda nesvjesno) na društvo kao cjelinu, i ima tendenciju favoriziranja politika koje uključuju centralno planiranje od strane vladinih autoriteta, a ne neplanirane rezultate slobodnih odnosa građana na tržištu. Vezana uz Nozickovu teoriju je;

3. Teorija Zamjeranja: Ne samo u svojim ranim godinama, nego i poslije u svojem radu, intelektualci će smatrati da ih vršnjaci nepravedno tretiraju. Kao što je naglasio Ludwig von Mises u Anti-kapitalističkom Mentalitetu("The Anti-Capitalistic Mentality"), veće novčane nagrade koje dobivaju poslovni ljudi, sportaši i zabavljači u kapitalističkom društvu – možemo primijetiti da se radi upravo o onim ljudima koji su u mladosti bili popularniji na igralištu i zabavama nego knjiški moljci – izazivaju ljubomoru kod intelektualaca, koji smatraju da je njihov (manje unosan) posao značajno važniji. Ako se album P. Diddya proda u milijunima primjeraka, a majstorski istražena povijest Lihtenštajna prof. Doodya točno u 106 primjeraka koji svi završe u sveučilišnoj knjižnici, prof. Doody će se početi pitati je li slobodno tržište najpravedniji način raspodjele ekonomskih dobara.

Naravno, netko bi mogao preferirati Doodya, a ne Diddya, a svejedno neće smatrati nepravednim(umjesto toga da Doody tek nema sreće) što se drugi građani ne slažu sa njime. To nas dovodi to:

4. Teorija "filozofa kraljeva": Mnogi intelektualci neće smatrati da se radi(što drugi ne cijene njihov rad) samo o nepravdi prema njima samima nego i o nepravdi prema ljudima koji ih ne cijene: drugim riječima, taj rad je toliko velike važnosti da svi koji ga ne cijene čine sami sebi štetu, a štetu im nanosi svako društvo koje pomaže njihove aljkave intelektualne(i druge) navike. Zbog njihovog dobra, ljudima ne smijemo dopustiti previše slobode izbora, potrebno je platiti stručnjake koji će im određivati kako da žive svoj život. Intelektualac, koji sam sebe smatra stručnjakom, će se javiti da volontira za to radno mjesto.

Radi se o efektu ideala "filozofa kralja" i samim time još jednom mogućem objašnjenju zašto intelektualci imaju tendenciju prema Ljevici, izgledi da se poveća moć vlade daje im mogućnost da provedu svoje ideje u djelo. Kao što je F.A. Hayek predložio u svojem eseju Intelektualci i Socijalizam("The Intellectuals and Socialism"), za prosječnog intelektualca je jednostavno razumno da bi najinteligentnije osobe trebale voditi društvo. Naravno, pretpostavljaju da su oni općenito sposobniji voditi stvari od drugih ljudi, pretpostavka koju mnogi od tih umova koji "uvijek i sve preispituju" iznenađujuće ne žele ispitati. Ipak, postoji dobri razlozi zašto ih treba preispitati, neki od njih su vezani uz propast socijalizma što smo već spomenuli.

Poznate su Hayekove tvrdnje kako su velike društvene institucije jednostavno prekompleksne da bih ih bilo koji ljudski um, koliko god inteligentan, shvatio u potrebne detalje i da ih stvori iz ničega ili promijeni od glave do pete, onako kako bi trebali socijalistički ekonomski planeri ili politički i kulturni revolucionari. Kolaps Francuske Revolucije u krvavi kaos, neposredni nastavak sa Napolenom, dugo propadanje i nagli slom Sovjetskog imperija, institucionalizirano ludilo koje predstavlja komunizam općenito su tek najupečatljivije i nepobitne potvrde te osnovne spoznaje.

Ipak, intelektualac će se uvijek držat ideje kako bi stvari bile toliko bolje kada bi se svi pridržavali vizije svijeta koju su on i njegove kolege osmislili uz kavu u salonu fakulteta i na stranicama akademskih časopisa. Kao što je Hayek zapisao u "The Fatal Conceit", "inteligentni ljudi imaju tendenciju precjenjivanja inteligencije, " čak će smatrati skandaloznom ideju kako je inteligencija nešto što može biti precijenjeno. Ali naravno da može biti precijenjena, čim ima svoja ograničenja, a čak i kod najpametnijih ljudskih bića ta inteligencija ima svoje granice. Kako bi to vidjeli potrebna je jednostavno imati malo skromnosti – nešto čega intelektualci i nemaju previše, posebno ako su njihovi intelektualni dosezi veliki.

Ipak, čak i u odsutstvu poniznosti, ne bi li intelektualac, koji je po profesiji kritički mislilac, u konačnici trebao shvatiti da postoje čvrsti dokazi protiv njega kao strašno efikasnog društvenog inženjera? To nije nužno; barem ne ako podržimo;

5. Teorija "Glave u oblacima": Ova teorija je vjerojatno najdraža kod prosječnog ne-intelektualca: ideja da profesori i drugi intelektualci, koliko god pametni po pitanju apstraktnih ili teorijskih pitanja, u konačnici nemaju zdravog razuma i svakodnevne mudrosti o praktičnim pitanjima – "nisu u dodiru" sa stvarnim svijetom. Dakle, s obzirom da su ideje ljevičara paradigmatski ne-mudre, suprotne zdravom razumu, odvojene od stvarnosti, ne iznenađuje da su intelektualci privučeni njima. Sigurno postoji nešto u toj teoriji jer čak i mislioci koji su orijentirani prema empiriji imaju tendenciju naglašavanja teorijskih modela – modela za čije osmišljavanje je potrebno puno truda i o čijem uspjehu ovisi njihova reputacija. Razumljivo je da su zato intelektualci skloni držati se takvih modela, i često će, barem nesvjesno, izabrati model, a ne činjenice ukoliko se činjenice ne slažu sa modelom.

Također treba uzeti i u obzir činjenicu da se prosječni sveučilišni profesor u svakodnevnom životu susreće sa izrazito umjetnim okolišem. Primjerice, njegova apsurdna vjera u Ujedinjene Narode, ili tendencija da prihvati pacifizam, postaju manje misteriozna ako uzmete u obzir da je navikao sve sukobe rješavati ne putem sile, čak niti apeliranjem na protivnikove interese(ekonomske ili neke druge), nego putem različitih rasprava i debata – u učionici, na konferenciji i u časopisima – sve kako bi nekoga uvjerio ili razumio. Lakše, nego ostalima, mu je vjerovati kako će se sporovi sa diktatorima iz Trećeg svijeta, teroristima i drugim nasilnicima riješiti ako "samo nastavimo razgovarati." Uostalom, ljudi sa kojima se susreće svaki dan su navikli na slično ponašanje i razmišljanje poput njega. Nisu li onda svi takvi, barem u dubini duše?

Prosječan akademik također živi poprilično udobno, iako će se žaliti na navodno nezasluženu veću zaradu poduzetnika i zabavljača. Možda predaje dva ili tri kolegija po semestru, dolazi na posao samo tri dana u tjednu, ima slobodno ljeto(čak i pet ili više kolegija na određeno u kombinaciji sa trčanjem od kampusa do kampusa se može teško usporediti sa okretanjem hamburgera). Ako postane profesor u redovnom zvanju onda ima sve: dobru zdravstvenu skrb i druge pogodnosti, povremene semestre slobodne, siguran posao do kraja života. Lagano nam se može učiniti da bi svi mogli živjeti tako samo ako dovoljno podignemo poreze i dobro napišemo sve propise. Nikada mu ne pada na pamet, osim ako je ekonomist(a ponekad niti tad) kako su posebne ekonomske sile koje omogućavaju njegov lagodan život tek izdvojene, umjetne i parazitske na veći ekonomski poredak koji bi bio poljuljan ako bi država pokušala nametnuti profesorske standarde za svaki posao unutar sustava. Nije niti upoznat sa stvarnim okolnostima i pritiskom na prosječnog poduzetnika. Činjenica kako takva osoba vjerojatno preferira slušanje radija, a ne NPR-a, ili Reader's Digest umjesto The New York Review of Books čini se dovoljnom, u intelektualčevom umu, da ga ne simpatizira. Uz sve to, nije da on ne zna ništa o svijetu poduzetništva: ipak je čitao Dickensa i pogledao Death of a Salesman. Što je osim toga potrebno?

Konačno, čak i najgori učitelj ima ono što zabavljači, sportaši i trgovci(kojima zamjera) nemaju: publiku punu mladih, neupućenih i naivnih ljudi koji smatraju da je nepogrešiv. Takve stvari naravno mogu nekom udariti u glavu, i dovesti do zabluda o kompetentnosti. Profesor zarađuje predajući ljudima, a većina njih smatra kako je dosta pametan. Tko bi onda bio kvalificiraniji, predavati cijelome društvu? Ako ima sreće i njegove ideje prihvate zakonodavci i javnost, nije izgledno da će snositi ikakve posljedice ako ispadne da nije u pravu. Opetovano pogrešna apokaliptička predviđanja su pretvorila mnoge fundamentalističke propovjednike u predmet ismijavanja; ali pretvorila su eko-alarmista sa Stanforda Paula Ehrlicha u dobitnika stipendije za genijalce(MacArthur Foundation). Jajoglavci(eng.egghead) koji su nam podarili Veliko Društvo nehotice su stvorili čitavu potklasu: milijuni djece odrasli su bez očeva, ali jajoglavci i dalje imaju svoje sigurne poslove. Prosječna osoba bi dobila otkaz ili bi završila u zatvoru zbog takve nesposobnosti; intelektualcu tek savjetuju da doda poglavlje "Poslije tiskanja" u novom izdanju svoje knjige.

Sa tako ugodno uređenim životom, za očekivati je da će intelektualci učiniti sve u svojoj moći kako bi očuvali svoje ugodno postojanje. To nas dovodi do:

6. Teorija "klasnog interesa": Ovo je bila najdraža teorija Murraya Rothbarda koji je uživao u korištenju Marxoidnih taktika protiv njihovih uobičajenih zagovornika. Prema teoriji, profesura nije (kada ostavimo po strani plemenite osobine) tek nesebično educiranje ljudi kako se često predstavlja nego je tek nešto više od još jedne grabežljive interesne skupine koja se bori zajedno sa drugim skupinama u skrbničkoj(eng. welfare) državi za pristup državnoj sisi. S obzirom da su artikuliraniji od ostalih, mogu efikasnije sakriti svoje prave motive, i to na način koji jedinstveno godi njihovim gospodarima: predstavljaju se kao novo svećenstvo, njihova socijalistička religija nudi državi opravdanje za vlastito postojanje, a zauzvrat dobivaju trajno zaposlenje u državnim tvornicama propagande – "javnim" školama i sveučilištima – i priliku da pišu planove koje će državni službenici izvoditi(svježe osmišljene iz intelektualnih umova). Ljevičarstvo intelektualaca je lako razumljivo jer se radi upravo o ideologiji koju bi očekivali od klase državnih profesionalnih ulizica.

Kao što bi očekivali od bilo koje teorije inspirirane marksističkom teorijom ideologije, ovakva objašnjenja mogu otići predaleko; nijedan konzervativac ne bi trebao oponašati vulgarnu marksističku sklonost odbacivanja svih razmišljanja koje se protive vlastitima samo na temelju ad hominem napada. Ipak, nema razloga sumnjati da su i intelektualci skloni racionalizirati tako da pogoduju vlastitim interesima, baš kao i svi drugi. Intelektualcima se isplati podržavanje ljevičarskih trendova: podržavanje političkih odredbi koje neizbježno dovode do radnih mjesta za "stručnjake," odnosno same intelektualce.

Treba li što dodati

Izložili smo kako je nekoliko teoretičara razmišljalo o našoj temi. Mislim da je očito da svaka od tih teorija ima svojih argumenata, ali ipak, čini se da nisu potpuno uspješne u opisivanju fenomena, čak i kada ih sve zajedno uključimo. Nijedna od teorija se ne bavi problemom stavova lijevih intelektualaca: čistom perverznošću takvih stavova – način na koji ne samo da se razlikuju od zdravog razumu nego na njega gledaju sa posebnim prezirom. Razmišljanje o "Glavama u oblacima" nas navodi na to da će intelektualci biti ekcentrični; ali niti zbog te teorije nećemo očekivati da će biti ludi. No, o čemu se radi ako ne o ludosti u vjerovanju u stvari poput; kako kazne nemaju učinka, da je sloboda moguća bez privatnog vlasništva, ili da ne postoji biološki temelj za muško-ženske psihološke i bihevioralne razlike? Naravno, istina je da mnogi intelektualci, uključujući i one lijevo orijentirane, ne vjeruju u takve tvrdnje, ali ima puno onih koji vjeruju i izgleda da je u samoj biti modernog intelektualnog života vjerovati u takve tvrdnje, i mnoge koje su još bizarnije – primjerice da brak možemo usporediti sa silovanjem, a spolne odnose sa preziranjem žena(Andrea Dworkin), da bi uspjeh Sovjetskog komunizma bio vrijedan ubojstva 20 milijuna ljudi (Eric Hobsbawm), da je grčka civilizacije "ukradena" iz Afrike(Martin Bernal) – čine se kao tvrdnje koje su barem "vrijedne raspravljanja". Najluđim idejama posvećuju ozbiljnu pažnju, a zdrav razum i tradiciju odbacuju bez ikakvog razmišljanja. Zašto je tome tako?

Misterij je još veći ako se prisjetimo da intelektualni život stoljećima(pa i tisućljećima) nije bio takav. Najutjecajniji stavovi među Zapadnim intelektualcima su bili, čak i kad su bili pogrešni, temeljeni na zdravom razumu prirode po pitanju moralnosti i politike, Aristotelizam koji je dominirao kroz srednji vijek je najbolji primjer za tu praksu. Naravno, uvijek je bilo i ekscentrika; ali perverznost, barem po pitanju teoretiziranja o praktičnim pitanjima, je uvelike moderan fenomen. Doista, tek nedavno u modernom dobu postaje stvar norme; posebice u žestokim napadima na ljudsku prirodu i društvu koje predstavljaju mislioci sa kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, poput Darwina, Marxa, Nietzschea i Freuda.

Pronicljiv čitatelj će primijetiti, barem prema onome kako sam opisao situaciju; razdoblje zdravog razuma podudara sa srednjovjekovnim razdobljem vjere, dok su mislioci koji se navode kao nosioci razdoblja perverznosti važni predstavnici modernog ateizma, nešto poput Četri Jahača sekularne Apokalipse. Vjerujem da tu leži odgovor naše zagonetke. Veliki mislioci Srednjeg Vijeka smatrali su da je njihova misija podržati vjerski pogled na svijet, a mislim da to rade i intelektualci modernog svijeta. Tu je je Rothbard bio, na svoj grub način, najbliži istini: modernu klasu profesora ćemo najbolje shvatiti kao vrstu svećenstva, a njihova religija je Ljevičarstvo. Razvojem te teme ćemo se pozabaviti u drugom dijelu.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.

PS

Sigurno ste primjetili da Feser opisuje situaciju prvenstveno na Američkim(i zapadnim) sveučilištima, ali i u hrvatskoj imamo ponosnih doktorica eko-feminizma tako da ne zaostajemo previše za trendovima, brzo ćemo ih stići. Izloženim objašnjenjima bi mogli dodati teoriju zašto je toliko ljevičara na Hrvatskim sveučilištima, teorija je slična "Preživljavanju naj-ljevijih", ali nazvat ćemo je teorija "Preživljavanja članova komunističke partije", mislim da upućenijima ne treba previše opisivati povijesnu situaciju i naslijeđe koje je i dalje prisutno.  

To me dovodi do zadnje napomene(jer je situacija u nekim tehničkim/prirodnim znanostima bolja od društvenih/humanističkih), tko su uopće ti intelektualci? Mislim da Feser koristi pojam sličan onome kojeg opisuje T. Sowell; Intelektualci su osobe čiji je konačni proizvod ideja i od toga žive(bez da osjećaju posljedice). Inženjeri i liječnici prema tome nisu intelektualci jer postoje objektivni kriteriji vrednovanja njihovog rada, s druge pak strane, ministrica Holy je intelektualka par excellence.

U nastavku kratki razgovor sjajnog Thomasa Sowella(ili nešto duži, također zanimljiv, o toj tematici za Hoover Institution, Sowell je ekonomist tako da daje donekle drugačije, barem po obliku, argumente za objašnjavanje fenomena);

Najosnovnija činjenica o idejama političke ljevice je da one ne funkcioniraju. Ne treba nas onda iznenaditi što se ljevica koncentrira na institucijama gdje ideje ne moraju biti uspješne kako bi preživjele.

T. Sowell