Za posljednjega obroka prije Muke Isus je rekao svojim učenicima: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vingoradar (Iv 15,1). Kada apostol Pavao objašnjava apostolsko poslanje, kaže Korinćanima; Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti (1 Kor 3,6). Poljodjelstvo pruža analogiju za Božje djelovanje – većma nego obrtništvo, a suprotno vrijedi za inženjerstvo. Inženjerstvo radi prema mehaničkom obrascu; poljodjelstvo je majeutičko. Inženjer nameće oblike prirodi koju pojmi kao skladište energija i materijala: seljak prati razvoj prirodnoga oblika kojemu on nije tvorac. Inženjer može ubrzati proizvodnju, on je gospodar ritma; seljak zna da on ne daje travi rasti, nego povezuje ritam različitih vrsta s godišnjim dobima.
Naši su mentaliteti više prožeti inženjerstvom nego poljodjelstvom – tako je barem od druge polovine 20. st. - naše mišljenje o duhovnomu i apostolskom životu time je izokrenuto. Bog više nema strpljivost vingoradara. Poprima svojstvo mehaničara. A njegovi sljedbenici nastoje ga slijediti. Sve se poima prema našem push – button society. Smatra se nemoralnim ako propovijed nema neposredna učinka. Očekuje se poslušnost na način prekidača. Zamolit će se od nekoga oproštenje, ali će se uskoro bivši uvrijeđeni optužiti da nije odmah, naočigled, promijenio ponašanje, kao da se kompleks njegovih osjećaja mora promijeniti brzo poput web stranice.
Novi arh-apostol uskoro tone u fundamentalizam, ne zato što je arhaičan, nego zato što je high–tech. On očekuje da drugi na njegovu harangu reagiraju brzo poput Intelova procesora. I zaboravljaju da je, po Isusu, prosječna duhovna reaktivnost kojoj se propovijednik od svojih slušatelja ima pravo nadati puno manja od one koju imaju kornjača ili puž. Radije je kao u biljke: njezina je sigurnost sporost mladice i ukorjenjivanja. On je izrijekom rekao: Gdje zrnje nemaše dosta zemje, odmah izniknu (Mt 13,5).
