Tražimo li istinu, jer u pitanju je sve - Pascal

Bezbošci koji se diče da slijede razum morali bi biti razumom neobično snažni. Što dakle oni kažu? Zar ne vidimo da životinje žive i umiru kao ljudi, a Turci kao i kršćani! Oni imaju svoje obrede, proroke, učitelje, svece, redovnike kao i mi itd. (Dali je to u opreci sa Sv. Pismom? Ne kaže li ono sve to?)

Ako Vas ne mori briga da saznate istinu, to vam je dovoljno da ostanete na miru. Ali ako je svom dušom želite upoznati, tada to nije dovoljno. Promotrite u pojedinosti. To bi bilo dovoljno za jedno pitanje u filozofiji. Ali ovdje je u pitanju sve. Pa ipak, poslije letimična razmišljanja ove vrste, odlazimo da se zabavljamo itd. Doznajmo od same ove religije da li ona objašnjava ili ne tu nejasnoću, možda će nam je protumačiti.

Pascal, Pensées (226)

Tražimo li istinu bez oklijevanja - Pascal

Smiješni smo kad se odmaramo u društvu sebi sličnih. Ta oni su bijedni kao mi, nemoćni kao mi, oni nam neće pomoći. Umrijet ćemo sami. Treba dakle i raditi kao da smo sami. Da li bismo i tada zidali raskošne kuće, itd? Tražili bismo istinu bez oklijevanja. Ako to odbijemo, znak je da nam je više stalo do toga da nas cijene nego da tražimo istinu.

Pascal, Pensées (221)

O onima koji odvraćaju misao od vječnosti – Pascal

Razmislite dakle dublje o onima koji žive ne misleći na ovaj posljedni cilj života, koji se puštaju bez premišljanja i bez tjeskobe da ih vode njihove sklonosti i njihovi užici, i vjerujući da će poništiti vječnost ako od nje odvrate misao, misle jedino kako da se usreće samo u tom trenutku[...]

Pred očima su im dokazi, ali odvraćaju od njih pogled, pa u tome neznanju poduzimaju sve što je potrebno da padnu u tu nesreću u slučaju da se ona dogodi, te da čekaju da je iskušaju na samrti, da budu dotle vrlo zadovoljni u tome stanju, štoviše, da to javno propovijedaju i najzad da se time razmeću. Može li se ozbiljno misliti na važnost ovog posla, a da se ne zgrozimo nad tako nastranim vladanjem?

Pascal, Pensées(195)

O onima koji zadovoljno odbacuju vjeru koju ne poznaju – Pascal

Prije nego počnu pobijati religiju neka barem shvate kakva je religija koju pobijaju. Kad bi se ova religija hvalila jasnim pogledima na Boga, te da su oni otvoreni i nezastrti, moglo bi ju se zaista pobiti kad bi se reklo da nema ničega u svijetu što bi to očito moglo pokazati. Ali, ona naprotiv kaže da su ljudi u tmini i daleko od Boga i da se on skriva od njihove spoznaje, da je takvo i ime koje je sebi nadjenuo u Sv. Pismu, Deus absconditus [Sakriveni Bog]. Religija jednako nastoji ustanoviti ove dvije stvari: Bog je postavio u Crkvi neke osjetne znakove da bi ga upoznali oni koji ga iskreno traže; a ipak im je tako sakrio ove znakove da ih mogu zapaziti samo oni koji ga traže svim srcem. - Koju korist mogu izvući iz toga što se ponose da traže istinu a u nehaju viču da im se istina nigdje ne pokazuje prstom? Jer ovaj mrak u kom se nalaze i što ga predbacuju Crkvi potvrđuje upravo jednu od istina koju ona uči ne dirajući u drugu, i ne samo da ne ruši njenu nauku, već je podupire.

Da bi je mogli pobijati, morali bi iz svega grla vikati kako su sve poduzeli da je posvuda traže, pa i u onome što Crkva predlaže kao upute ali bez zadovoljštine. Kad bi tako govorili, zaista bi pobili jednu od tvrdnji istine. Ali ja se nadam da ću ovdje pokazati kako nema razumna čovjeka koji bi mogao tako govoriti, a usudio bih se reći da to nije nikada nitko učinio. Dovoljno je poznato kako postupaju ljudi ovakva duha. Neki koji su utrošili nekoliko sati u čitanju poneke knjige Sv. Pisma odmah sebe uobrazuju kako su sve svoje sile uložili u to da se pouče. A isto tako kažu ako su o istinama vjere zapitkivali kojeg svećenika. Nakon toga se hvastaju da su bezuspješno tražili i u knjigama i među ljudima. Ali ja bih im zaista rekao ono što običavam često kazati: da je ovaj nehaj nepodnošljiv. Nije ovdje u pitanju površna pažnja nekog stranca da bi se moglo tako postupati; u pitanju smo mi sami i sve naše.

Besmrtnost duše je činjenica koja je za nas tako važna, koja se nas tako duboko tiče, te bismo morali biti posve bez osjećaja da budemo ravnodušni prema spoznaji onoga što to jest. Sve naše djelatnosti i sve naše misli moraju udariti posve različitim putevima, prema tome ima li vječnih dobara kojima se valja nadati ili ne, te je nemoguće učiniti i jedan korak sa smislom i s rasuđivanjem, a da taj korak ne bude usmjeren k toj točki koja nam mora biti glavnim ciljem.

Stoga je naš prvi interes i naša prva dužnost u tome da raščistimo ovo pitanje o kojem ovisi sve naše držanje. Zato ja među onima koji u to nisu uvjereni vrlo oštro razlikujem one koji se svim silama trude da se pouče od onih koji žive lagodno i ne misleći na to.

Religija je istinita i dostojna poštovanja – Pascal

Ljudi se prezirno drže prema religiji. Mrze je i boje se da je istinita. Lijek je tome da se najprije dokaže kako religija nije nikako oprečna razumu, kako je dostojna poštovanja. Treba navesti ljude da je poštuju, da je zavole, treba probuditi u dobrima želju za istinitošću. A onda pokazati da je istinita.

Dostojna je poštovanja jer je dobro upoznala čovjeka: dostojna ljubavi jer obećava istinito dobro.

Pascal, Pensées (187)

O opterećivanju djece i distrakciji - Pascal

Zabava [Diverzija] – navaljujemo na ljude već u ranu djetinjstvu brigu za njihovu čast, za njihove prijatelje, pa još i brigu za dobra i čast njihovih prijatelja. Opterećujemo ih poslovima, učenjem jezika i vježbama, pa ih pokušavamo uvjeriti da neće biti sretni ako njihovo zdravlje, čast, sreća kao i sreća njihovih prijatelja ne budu u dobrom stanju, te da će biti nesretni bude li im nedostojalo samo nešto od toga. Na taj način zadajemo im obaveze i poslove kojih ih uznemiruju već od rana jutra. Čudna li načina da ih usrećite, kazat ćete. Što bi se moglo više učiniti da se unesreće? Kako! Što bi se moglo učiniti? Dovoljno je riještiti ih svih briga, jer tada će uočiti sebe, mislit će na ono što jesu, odakle su, kamo idu. I tako ih ne možemo nikada suviše zapositi niti ih odvratiti od tih misli. Zbog toga, pošto smo im toliko poslova pripravili, savjetujemo im, ako imaju išta slobodna vremena, da ga upotrijebe u zabavi, u igri, u posvemašnjoj usposlenosti. 

Kako li je srce čovječje prazno i puno smeća!

Pascal, Pensées (143)

Russell u strahu od Boga?

Na stranici konzervativac.com objavljen je tekst pod naslovom "Strah kao temelj vjere?" u kojem se autor osvrće na Russellovu primjedbu da je religija stvar odgoja i straha. Autor primjećuje da su pitanja "Kako je nastalo vjerovanje u X" i "je li X istinito" dva odvojena pitanja.

Ipak, mislim da bi bilo korisno dodati, ili barem istaknuti, da isti prigovor emocionalnog priželjkivanja i odgoja (a ne argumenta) možete upotrijebiti protiv onoga tko ga daje, u ovom slučaju Betranda Russella;

Razlog zašto Russell ne vjeruje u kršćanstvo jest taj što je odgojen kao ateist, njegov otac deist se čak pobrinuo da mu nađe sekularnog "kuma" koji će ga voditi kroz život – J.S.Milla (Iz čijih će razmišljanja kao adolescent preuzeti loše prigovore teizmu). Prema tome, možemo odbaciti njegov ateizam kao stvar odgoja. On je ateist jednostavno jer je tako odgajan.

Osim toga, on je ateist, odnosno osmislio je takav svemir u kojem nema Božje opstojnosti, i u kojem prevladava njegova etika, upravo kako bi bio u skladu s njegovim emocijama. Russell je bio poznat po svom seksualnom libertinizmu, imao je bezbroj afera, razvodio se tri puta itd. Zagovarao je raskalašenost, pa je čak zagovarao i slobodan seksualan odgoj kod djece. Smatrao je da je čednost izvor tolikog broja naših problema. Dakle, odbacivao je kršćanstvo samo kako bi mogao sljediti svoje emocije i želje, kako bi mogao činiti stvari koje mu kršćanstvo zabranjuje. Ili, u nešto drugačijim terminima, kako bi izbjegao strah od osuđivanja, strah od kazne, odlučio je odbaciti Boga i kršćanstvo. (Russell se plašio Boga u kojeg nije vjerovao.)