Na stranici konzervativac.com objavljen je tekst pod naslovom "Strah kao temelj vjere?" u kojem se autor osvrće na Russellovu primjedbu da je religija stvar odgoja i straha. Autor primjećuje da su pitanja "Kako je nastalo vjerovanje u X" i "je li X istinito" dva odvojena pitanja.
Ipak, mislim da bi bilo korisno dodati, ili barem istaknuti, da isti prigovor emocionalnog priželjkivanja i odgoja (a ne argumenta) možete upotrijebiti protiv onoga tko ga daje, u ovom slučaju Betranda Russella;
Razlog zašto Russell ne vjeruje u kršćanstvo jest taj što je odgojen kao ateist, njegov otac deist se čak pobrinuo da mu nađe sekularnog "kuma" koji će ga voditi kroz život – J.S.Milla (Iz čijih će razmišljanja kao adolescent preuzeti loše prigovore teizmu). Prema tome, možemo odbaciti njegov ateizam kao stvar odgoja. On je ateist jednostavno jer je tako odgajan.
Osim toga, on je ateist, odnosno osmislio je takav svemir u kojem nema Božje opstojnosti, i u kojem prevladava njegova etika, upravo kako bi bio u skladu s njegovim emocijama. Russell je bio poznat po svom seksualnom libertinizmu, imao je bezbroj afera, razvodio se tri puta itd. Zagovarao je raskalašenost, pa je čak zagovarao i slobodan seksualan odgoj kod djece. Smatrao je da je čednost izvor tolikog broja naših problema. Dakle, odbacivao je kršćanstvo samo kako bi mogao sljediti svoje emocije i želje, kako bi mogao činiti stvari koje mu kršćanstvo zabranjuje. Ili, u nešto drugačijim terminima, kako bi izbjegao strah od osuđivanja, strah od kazne, odlučio je odbaciti Boga i kršćanstvo. (Russell se plašio Boga u kojeg nije vjerovao.)
Možda ćete istaknuti da je nakon rane smrti roditelja Russell bio izložen kršćanskom utjecaju? Dobro, ali kako to pomaže argumentu o kojem govorimo? Dakle, Russell je bio (kasnije) "odgajan" kao kršćanin, ali je odbacio kršćanstvo? Nije li to u proturječju s početnim prigovorom? Odnosno, svi oni koji su zadržali kršćanski odgoj nemaju slobodnu volju, nisu u stanju razmišljati, Russell je jedini imao slobodnu volju. U tom slučaju je on sam primjer za neistinost onoga što govori. (Doduše, prilikom uređivanja teksta za objavu sam se prisjetio da on niti nije vjerovao u slobodnu volju, pa ne znam čemu sav taj njegov trud.)
Koju god opciju izaberete nede mu u prilog, možemo ili (I) ustvrditi da je Russell ateist samo zbog odgoja/straha-želje ili (II) da je kršćanski odgojen Russell odbacio svoj kršćanski odgoj kao što smo svi slobodni činiti.
Dodajmo još jedan protuprimjer njegovoj tvrdnji. Njegova vlastita kćer, koja je odgajana kao "agnostik", postala je kršćanka. Je li to zbog odgoja? Russell je inače pokrenuo i vlastitu školu u kojoj su "slobodno" odgajali djecu, a to se, prema biografiji njegove kćeri, u praksi svodilo na to da se slažete s njime. (Iznenađujuće, zar ne?) Kršćanstvo im nikada nije predstavljeno od strane nekoga tko bi ga branio kao istinu.
***
Povijest kršćanstva je ispunjena obraćenicima, neki od najpoznatijih kršćana su doživjeli konverziju - odnosno reverziju. Poznata je debata u kojoj je Russell raspravljao sa Coplestonom, Coplestone je primjerice odgojen kao anglikanac, ali je na pragu punoljetnosti postao katolik - nešto zbog čega je doživio otpor u svojoj okolini.
U raspravi s njime, Russell nije pokazao previše interesa i znanja o ponuđenom argumentu za Božju opstojnost (izgleda da tome nije posvećivao pažnju još od tinejđerskih razmišljanja). Slično tome, u Why I Am Not a Christian, Russell pobija još jedan argument tvrdeći "Ako sve ima uzrok, onda Bog mora imati uzrok" odnosno to predstavlja kao odlučno pobijanje teističkog argumenta, ali radi se o smiješnoj karikaturi. (Više o Russellovu izlaganja argumenta možete pročitati ovdje.). Popularan je i njegov argument "čajnika" koji lebdi u svemiru, ali tim argumentom samo pokazuje nepoznavanje teističkih tvrdnji. Teist argumentira iz općih činjenica o svemiru prema egzistenciji Boga koji je uzrok svakog kontigentnog bića. Sve to nema veze s njegovim prigovorima.
(Tvrdi da većina vjernika nije nikada ozbiljno razmišljala o argumentima, ali očito niti on to nije učinio. Njegovi promašeni prigovori kršćanskoj metafizici i nepromišljeno ponavljanje pseudoprosvjetiteljskih mitova o kršćanstvu pokazuju da je njegov stav rezultat okoline u kojoj se našao, rezultat vlastitih želja, a ne stvarnosti. Kada primjerice kritizira nemogućnost razvoda, trebali bi vjerovati da to nema veze s njegovim željama?)
***
Kada već govorimo o Bogu kao proizvodu naših želja, zašto je on osmišljen tako negativno (barem prema poimanju autora poput Russella). Zašto bi osmislili takvo biće? Mogli su ljudi osmisliti nekakvu drugačije biće, biće koje bi odobravalo i nagrađivalo njihov svaki nagon? (Mogli su osmisliti svijet u kojem nema Boga i u kojem su "slobodni" činiti što god žele?)
Gore sam spomenuo mogućnost prigovora da je Russellov ateizam stvar priželjkivanja - kako on optužuje druge, može se optužiti i njega. To vrijedi općenito za takvu vrstu prigovora. Kada Vas sekularni sugovornik optuži da ste vjernik jer ste tako odgojeni, možete mu odmah uzvratiti da je on sekularni (ne)vjernik jer je tako odgojen. On je proizvod svog odgoja, baš kao i musliman, ili hindus, ili kršćanin. Ateist je (relativist ili što već) jer je tako odgojen, i živi u takvim okolnostima. Ako ustvrdi da nije oduvijek imao takva uvjerenja, onda očito proturiječi svojoj ideji da je netko takav zbog odgoja.
Živimo u razdoblju naivnog ateizma. Toliko ljudi jedino poznaje ateistički svijet, svijet koji nije nikada doveden u pitanje, nisu u stanju niti zamisliti išta drugo, ako i pokušaju objasniti fenomen religije onda se drže pogrešnih teorija, jednostavno imaju a prirori vjerovanje u Božju neopstojnost odnosno u takvu stvarnost. Ateizam je početna pozicija s koje pokušavaju razumijeti svijet, svaki izazov takvom stavu će odmah odbaciti kao nemogućnost, kao proizvod straha, zatupljenosti, obmane.
Kada govorimo o Russellu, lako je pokazati zašto bi on želio da kršćanstvo nije točno. Grijeh zasljepljuje um, i mnogi su izgubili osjećaj svetoga i uzvišenog upravo zbog takvih stvari. Russell je predlagao spolni odgoj da bi se riješili "prirodnog stida" kod mladih. Smatrao je primjerice da bi djeca trebala biti izložena golom tijelu vlastitih roditelja kako bi se rješili stida. Čednost koju propagira kršćanstvo je za njega bila izvor većine problema u odrasloj dobi. S obzirom na njegove životne navike – nećemo ulaziti u detalje istih, lako je vidjeti zašto bi propagirao takav svijet. Svijet invertiranih vrijednosti u kojima je čednost najveće zlo, a raskalašenost poželjna.
Ne čudi da je Russell osmislio moral oko svojih osobnih slabosti i izopačenosti. Ne čudi da odbacuje kršćanstvo, da živi u strahu od mogućnosti kršćanstva i Boga. Strah od Božje kazne pokretao ga je da odbaci Božju opstojnost. (Rana smrt roditelja, njegovo psihološko stanje i suicidalnost u ranoj dobi sigurno su imale utjecaj, ali i ovo je dovoljno da se upitamo o njegovim motivima.)
PS
Možda razlog zašto Russell ne misli da kršćani previše razmišljaju o svojoj vjeri leži u tome što je navodno jedno vrijeme prihvaćao solipsizam, ideju da ne postoji ništa drugo osim vlastitog uma. (Poznata je priča o tome da je dobio pismo od jedne gospođe u kojem mu objašnjava da je ona solipsist i pita se zašto drugi ljudi nisu.)
Naravno, kršćanstvo je povijesna religija, da niste nikada čuli – odgojem, obrazovanjem, podukom - za Krista, ne biste imali vjerovanja o njemu. Postoji naravna teologija, prirodni zakon itd, ali specifične stvari objavljene istine i Evanđelja ne možete drugačije poznavati. (Ostavimo po strani mogućnost nekih nadnaravih inspiracija.)
Smatram li stvarno da je Russell odbacivao kršćanstvo jer je postavljalo ograničenja njegovoj volji? Pa, ne bi bio prvi tinejđer koji je to učinio. (Spomenuo sam tu mogućnost samo kao protuargument njegovih razmišljanja o tome da kršćani nisu vođeni argumentima, isto se može posumnjati za njega.)
Povezani postovi: Russellov čajnik: Drži li vodu?, Imago Dei, Sociobiologija i prirodna povijest Religije, Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju, Mislite da razumijete kozmološki argument ?,O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka, Scruton o Millu i liberalizmu, kategorija klasični teizam, klasični teizam drugi dio itd.
