srijeda, 24. travnja 2013.

Klasični teizam, Bog i čovjek

U raspravama o klasičnom teizmu poneki ljudi uvijek pitaju možemo li vjerodostojno smatrati da udaljeni i apstraktni Bog klasičnog teizma može uopće imati interesa u ljudskim bićima, odnosno možemo li ga vjerodostojno identificirati s Bogom kršćanstva, koji definitivno ima takav interes. Teistički personalist tvrdi kako je to nespojivo, i zbog toga odbacuje klasični teizam. Istaknuti ću neke probleme s tim razmišljanjem.

1. Kao što je Akvinski rekao, argument autoriteta je najslabiji od argumenata kada je autoritet ljudsko biće, a najjači je od argumenata kada je autoritet božanski. Uzmite u obzir da su veliki klasični teisti – mislioci poput Atanazija, Augustina, Anselma i Akvinskog (da se držimo samo slova A) – također bili među najvećim kršćanskim teolozima, i nisu vidjeli nikakvih problema u izjednačavanju Boga klasičnog teizma sa Bogom Biblije, pozivali su se na biblijske odlomke, kao i na filozofiju, da bi obranili klasični teizam. Također uzmite u obzir da se neke od ključnih elemenata poimanja Boga klasičnog teista – poput Božje jednostavnosti, nepromjenjivosti i vječnosti – također smatra de fide doktrinama Katoličke Crkve, potvrđene na četvrtom Lateranskom koncilu i prvom Vatikanskom koncilu. Za katolike, to je dovoljno kako bi pokazali da je klasični teizam podržan božanskim autoritetom, a nekatolici; ukoliko smatraju da je kršćanska tradicija bitna onda moraju vidjeti neku težinu u kršćanskim ocima, uglednim teolozima i crkvenim koncilima kroz mnoga stoljeća.

2. Nema koristi od isticanja kako su određeni biblijski odlomci naizgled u konfliktu sa poimanjem Boga u klasičnom teizmu; jer nitko, čak niti teistički personalisti, ne vjeruje kako svaki biblijski opis Boga treba shvatiti doslovno. Primjerice, nitko ne misli da Bog doslovno ima kapke (Ps 11), ili nosnice (Ez 18,18), ili da diše (Job 4,9). Ne može se raditi o doslovnim opisima s obzirom da organi i aktivnosti u pitanju pretpostavljaju imanje materijalnog tijela, kojeg Bog ne može imati s obzirom da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Dakle ako teistički personalist želi tvrditi kako trebamo doslovno tumačiti određeni odlomak koji se čini nekompatibilan sa klasičnim teizmom, mora nam objasniti zašto bi to uzeli doslovno, a to nije lagan zadatak jer primijetite kako je razlog zašto ne čitamo doslovno odlomke o kapcima, nosnicama itd. zato što bi takvo tumačenje bilo u konfliktu sa drugim stvarima koje znamo o Bogu iz Biblije, poput toga da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Ali ovaj isti kriterij dosljednosti predstavlja problem za neke druge stvari koje teistički personalist tvrdi. Primjerice, neki teistički personalisti smatraju kako je Bog (suprotno onome što klasični teist smatra) u stanju mijenjati se, na temelju biblijskim odlomaka koji doslovno protumačeni impliciraju kako Bog ponekad mijenja svoje naume. Ali drugi biblijski odlomci (npr. Mal 3,6 i Jak 1:17) tvrde kako se Bog ne mijenja. Kako to pomiriti? Klasični teist odgovara da već znamo, slijedeći implikacije činjenice da je Bog prvi uzrok svih stvari i da On mora bit jednostavan i stoga nepromjenjiv, kako taj odlomak moramo protumačiti metaforički.

3. Naravno, sada teistički personalist može odlučiti promijeniti svoje poimanje Boga kao stvoritelja umjesto da prihvati klasični teizam. Primjerice, može priznati da je klasični teist u pravu kada kaže ukoliko Bog ima apsolutnu metafizičku ultimativnost koju mu pripisuje klasični teizam, onda mora biti jednostavan, nepromjenjiv i vječan, što znači da biblijske odlomke poput onih koji, čini se, impliciraju kako Bog mijenja svoj um, ne možemo shvatiti doslovno. Ali teistički personalist može onda odgovoriti odbijanjem ideje da je Bog apsolutno metafizički ultimativan na način koji klasični teist tvrdi da je, tako da može očuvati doslovno tumačenje odlomka. Ali postoje dva problema s time. Prvo, upitno je da se to može pomiriti sa onima što se tradicionalno shvaća kao kršćansko pravovjerje – iako to naravno ne bi nužno smetalo teologe procesa i druge teološke revizioniste. Drugo, to ne bi pokazalo da su argumenti klasičnog teista pogrešni. Klasični teist obično tvrdi kako možemo pokazati kroz filozofske argumenta da Bog klasičnog teizma postoji. Ako je to točno, i ako također prihvatimo biblijski opis Boga, iz toga slijedi da je jedini pravi način njihovog tumačenja mora bit dosljedan klasičnom teizmu. Naravno, kao što sam rekao, upravo su to učinili veliki kršćanski teolozi i koncili. Kršćanski klasični teist tvrdi kako je ovaj pristup jedini način da pomirite ono što znamo o Bogu iz razuma i iz objave. Dakle kritičar klasičnog teizma mora pokazati kako su argumenti za klasični teizam pogrešni, i da je zato moguće doslovno tumačenje odlomaka u pitanju.

4. U svakom slučaju pogrešno je misliti kako je teistički personalizam osjetljiv  na Kršćanske i biblijske zabrinutosti za razliku od klasičnog teizma koji je motiviran čisto filozofskim nastojanjima (i to "grčkim" ili "poganskim"). Uzmite u obzir središnju teističku personalističku tezu da je Bog osoba poput nas, samo bez naših tijela i drugih ograničenja. Kao što je Brian Davies istaknuo u The Reality of God and the Problem of Evil jedna od najbitnijih stvari koje treba primijetiti kod ove tvrdnje jeste njena stranost onome što se povijesno smatralo kršćanskim pravovjerjem.
"Formula "Bog je osoba" je (s obzirom na povijest teističkog mišljenja i pisanja) relativno nedavna. Vjerujem da se prvi put javlja 1644. u engleskome jeziku u izvješću jednog suđenja za herezu. Njegova "hereza" je bila tvrdnja da je Bog osoba. (Branio je unitarijansko vjerovanje o Bogu).
Drugim riječima, "Bog je osoba" je zamišljeno kao odbacivanje pravovjerne kršćanske tvrdnje da je Bog tri osobe u jednoj susptanci (doktrina Trojstva). Teško možete misliti da je to tradicionalni kršćanski odgovor na pitanje "Što je Bog?". Prema doktrini Trojstva, Bog sigurno nije tri osobe u jednoj osobi. I kada pravovjerni zastupnik doktrine govori o Ocu, Sinu i Duhu kao "osobama", sigurno ne misli da "osoba" znači ono što znači za [Richarda] Swinburnea i one koji se slažu sa njime. Oni primjerice, ne misle o osobama Trojstva kao različitim centrima svijesti, ili kao trima pripadnicima vrste.(p. 59-60)"
Davies nastavlja naglašavanjem kako unutar konteksta teologije trojstva, "osoba" prevodi latinski persona, koja je namijenjena prevođenju grčkog teološkog termina prospon i hypostasis – koje oboje imaju precizno teološko značenje, a nijedno od njih nije osmišljeno kako bi prenijelo ideju "osobe" u smislu u kojem su ljudska bića osobe. Čak i odvojeno od pitanja pravovjerja, ideja kako je Bog tri Osobe u jednoj supstanci, znači da Bog ne može biti "osoba" u smislu u kojem smo mi, jer da bi bilo dvije ili više ljudske osobe upravo znači da postoji dvije ili više supstanci. (Ovo je točno neovisno o teoriji personalnog identiteta koju prihvaćate, čak i ako prihvaćate Lockeanski opis "kontinuiteta svijesti". Jer čak i ako dvije struje svijesti, time i dvije lockeanske osobe, postoje u istom tijelu, qua osobe bile bi samo zavisno povezane sa tim tijelom, time nisu "u" toj materijalnoj supstanci u smislu u kojem su tri božanske Osobe "u" jednoj božanskoj supstanci.)

Ukratko, za klasičnog teista, teistički personalizam je loša filozofija i loša teologija.

5. Kao što sam naglasio u prijašnjim postovima, to ne znači da je Bog neosoban, jer prema klasičnom teizmu u Bogu je nešto analognu onome što zovemo intelektom i voljom kod nas, i drugi atributi koji pretpostavljaju intelekt i volju (poput pravde, milosti i ljubavi – gdje se "ljubav" ne shvaća kao strast, nego kao spremnost za dobro drugoga). To me dovodi to posljednje točke, odnosno, da čak i odvojeno od biblijske objave, i samo na filozofskim temeljima, imamo razloga zaključiti kako Bog klasičnog teizma ima poseban interes u čovjeku.

Uzmite u obzir da nam, prema barem nekim klasičnim teistima, filozofski argumenti sami mogu pokazati ne samo da postoji Bog, nego i da ljudska bića imaju nematerijalnu i besmrtnu dušu. Za tomista, argumenti pokazuju da je duša povezana sa tijelom kao što je forma povezana materijom, tako da iako duša preživi smrt tijela, ljudska osoba ne preživi, i može se vratiti u život samo ako se duša i tijelo ponovno ujedine; da duša ne može nastati materijalnim procesima koji su dovoljni za stvaranje nižiš životinja nego ju mora posebno stvoriti Bog za svako novo ljudsko biće; i da je naš naravni cilj Bog sam, tako da ne možemo biti sretni odvojeni od Njega. Daljnje činjenice poput onih da će stvarno doći do uskrsnuća mrtvih, kao i detalji kršćanskog opisa spasenja, ne možemo znati osim kroz božansku objavi. Ali ono što (mnogi) klasični teisti smatraju spoznatljivim kroz sam razum, i odvojeno od posebno kršćanske teologije, je već dovoljno da pokažemo kako Bog ima specijalni interes u čovjeku – takav da On posebno stvara svaku pojedinačnu ljudsku dušu sa naravnom namjenom koja uključuje vječno poznavanje Njega, na način koji zahtijeva daljnju božansku intervenciju u obliku uskrnuća ukoliko će biti ispunjeno. Nije onda iznenađujuće kako su Bog filozofa i Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev isti.

Autor je filozof Feser, izvorni post God, man, and classical theism

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove