ponedjeljak, 22. travnja 2013.

Teizam klasični, tradicija katolička i svijet današnji

Razlika između klasičnog teizma i različitih suvremenih i popularnih poimanja Boga bila je centralna tema nekih mojih [Feserovih] postova – primjerice par postova o božanskoj jednostavnosti (npr. ovdje i ovdje) i serija postova o sporu između Aristotelijansko-Tomističke metafizike (A-T) i teorija"Inteligentnog Dizajna". Čini mi se korisnim navesti ključne razlike.

[...]

Ukratko, klasični teizam je predan poimanju Boga kao onoga koji je apsolutno metafizički ultimativan – odnosno, kao onoga koji je ultimativan u principu – a to podrazumijeva božansku jednostavnost, a time i božansku nepromjenjivost, nepomućenost, i vječnost; predan je doktrini božanskog očuvanja prema kojoj je svijet radikalno ovisan o Bogu za svoje postojanje u svakom trenutku; i (barem u slučaju tomista) doktrini da pojmove koje primjenjujemo i na Boga i na stvoreni poredak treba shvatiti u analognom, ne univokalnom smislu. Predanost božanskoj jednostavnosti, i implikacije božanske jednostavnosti, postavljaju klasični teizam u neslaganje sa teističkim personalizmom, "otvorenim teizmom", teologijom procesa, i drugim antropomorfnijim poimanjima Boga. Navedeni rivali ponekad odbacuju doktrinu očuvanja, iako ne u svakom slučaju; a odbacuju i doktrinu analogija, iako to rade i neki klasični teisti.

S obzirom da je klasični teizam bio glavna struja razumijevanja božanske prirode kroz većinu povijesti filozofske teologije i glavnih monoteističkih religija, iz toga slijedi da ozbiljni kritičari teizma moraju posvetiti većinu svoje pažnje razumijevanju i odgovaranju na argumente klasičnog teista. To znači da moraju svoju pažnju usmjeriti na argumente klasičnih autora poput Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, Maimonidesa, Avicenne, Akvinskog, Dunsa Škota, i mnogih drugih koje nisam spomenuo – pritom ne mislim pročitati van konteksta dvije stranice isječka iz udžbenika Uvoda u Filozofiju (niti kratke sažetke u blogpostu poput ovoga kojeg sada čitate), nego značajne dijelove njihova rada, kao i egzegetska djela ozbiljnih suvremenih znanstvenika koji su pisali o tim misliocima. To znači da se moraju upoznati sa radovima suvremenih filozofa religije koji rade unutar okvira klasičnog teizma – npr. Barry Miller, David Braine, John Haldane, Brian Davies, David Conway, William Vallicella, David Oderberg, Christopher Martin, James Ross, i drugi autori u Aristotelijanskoj, Neo-Platonskoj, Tomističkoj i drugim Skolastičkim tradicijama. (Neću se žaliti niti ako žele čitate moje radove.)

A ipak, vrlo malo suvremenih ateista pokazuje poznavanje ove tradicije. Doista, čini se kako ih je nekolicina uopće svjesna da postoji razlika između klasičnog teizma i teističkog personalizma koji je temelj tolikih suvremenih radova u teologiji i filozofiji religije. Primjerice, ateistički filozof Parson, koji je nedavno napustio filozofiju religije jer tvrdi da više nije vrijedna njegove pažnje, posvetio je svoju knjigu (God and the Burden of Proof) odgovaranju na argumente samo dvojice teista – Plantinge i Swinburnea, koji su teistički personalisti, ne klasični teisti, a time i jednostavno nereprezentativni primjerci glavne struje tradicije Kršćanske misli i filozofije religije. (Pritom naravno ne želim iskazati nikakvo nepoštovanje prema Plantingi i Swinburneu. Ne morate mi napominjati kako su doista jako važni filozofi, ali oni jednostavno nisu klasični teisti.)

Općenito govoreći, iako se za barem neke suvremene ateističke filozofe može reći da imaju solidno razumijevanje argumenata autora poput Plantinge i Swinburnea, njihovo razumijevanje tradicije klasičnog teizma je u najboljem slučaju tek malo bolje od vulgarnih autora pop ateizma poput Richarda Dawkinsa (koji, kao što sam pokazao i u knjizi Aquinas i, više polemički, u The Last Superstition, nema nikakvog pojma o tome što su autori poput Akvinskog zapravo rekli). A ako se niste ozbiljno posvetili argumentima velikih klasičnih teista, onda jednostavno ne možete tvrditi da ste zadali težak udarac teizmu kao takvom. Niste niti blizu.


PS

Autor gornjeg teksta je filozof Feser, izvorni post Classical theism. Preveo sam zaključak kako bih samo istaknuo razliku, koga zanima više može pročitati prve četiri petine izvornog posta. (Nisam siguran koji su standardni prijevodi određenih pojmova, npr. "impassibility" sam preveo kao nepomućenost.)

Nedavno je Craig odgovorio na pitanje o Feseru i razlici između teističkog personalizma i klasičnog teizma, to je prokomentirano ovdje; Craig on theistic personalism. Više o klasičnom teizmu; Classical theism roundup.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove