subota, 6. travnja 2013.

Mogli li puke misli biti moralno pogrešne?

Počinjemo sa provizornim razlikovanjem misli, riječi i djela. Pretpostavit ću da je većina djela (i neke riječi) opravdano moralno ocjenjivo, opravdano ocjenjivo kao moralno ispravna ili moralno pogrešna. Pitanje kojim se želim pozabaviti je; Jesu li puke misli (misli koje ne prerastaju u riječi ili djela, iako posjeduju potencijal za to) opravdano moralno procjenjive? U komentaru sam [Vallicella] napisao:
S obzirom na Mt 5.27-28,
[Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu."]
čovjek koji se bavi mišlju o odnosu sa drugom ženom je požudan na moralno prigovorljiv način iako ne djeluje po svojoj želji.
Ponudit ću četiri argumenta za svoju tezu kako su neke misli moralno prigovorljive.

1. Prvi je argument potencijalnosti misli da se pretvore u riječi i djela. Iako ubilačka (preljubnička itd.) misao netreba dovesti do ubilačkog (preljubničkog itd.) djela, razmišljanje o takvim mislima povećava vjerojatnost da će mislitelj te misli postati agent odgovarajućeg djela. Pretpostavljam arguendo da ove misli ne povređuju nikoga drugog osim osobe koja ih ima. Ipak, ako je djelo moralno pogrešno, i verbalna prijetnja djela je moralno pogrešna, onda je teško shvatiti zašto ne bi vježbanje i mentalnu razradu djela (u mislima) također smatrali moralno pogrešnom s obzirom da takvo vježbanje i razrada povećavaju vjerojatnost djelovanja.

Ukoliko smatrate da ubilačke misli, ako su puke misli, nisu moralno prijekorne nego moralno neutralne s obzirom da ostaju unutar uma mislitelja, onda po paritetu rasuđivanja također trebate smatrati da dobre misli, ako su puke misli, neovisno koliko dugotrajne i razvijene, ne bi trebali smatrati moralno pohvalnim nego moralno neutralnim s obzirom da i one ostaju u umu svog mislitelja. Ali to je moralno kontraintuitivno. Obično smatramo kako su ljubazne osobe, čak i kada ne pričaju ili ne djeluju po toj ljubaznosti, moralno vrijedne i dostojne pohvale, samo zato što su sklone pričati i djelovati na ljubazne načine. Stoga, moramo smatrati i ono što zovemo zlim mislima, zlima neovisno o tome rezultiraju li zlim riječima.  

Također postoji i spomenuto pitanje svakodnevnog govora. Neke misli zovemo zlima. Tako primjenjujemo "zlo" ne samo na čin ubijanja djeteta iz zabave nego i na puku misao ubijanja djeteta zbog zabave. Radi li se samo o dvosmislenosti kao u slučaju čudnog "luka" (povrće ili primitivno oružje)? Očito ne. Iako samo misao nije zla kao djelo, misao je zla jer njeno upošljavanje podiže vjerojatnost djela.

Ukratko, misli su sjeme riječi i djela. Ukoliko su riječi i djela opravdano moralno ocjenjive, onda su i misli iz kojih izrastaju. [...]

2. Moj dopisnik i ja se slažemo da su i ubojstvo i verbalna prijetnja ubojstvom moralno prigovorljivi. Također se slažemo da da je ubijanje nekog moralno gore od verbalne prijetnje da ćete ga ubiti. Razlog zašto smatramo da je verbalna prijetnja ubojstvom moralno pogrešna iako ne uzrokuje stvarnu fizikalnu štetu osobi kojoj se prijeti, je vjerojatno u tome što takvo razmišljanje uzrokuju mentalnu štetu. Ali prijetnja ne bi uzrokovala mentalnu štetu ako bi je shvatili ispraznim govorom odnosno ako ne vjerujemo da će je netko ostvariti. Dakle ono zbog čega je prijetnja štetna i time moralno prigovorljiva je potencijalnost da je ostvarite. Slična potencijalnost postoji i u ubilačkoj misli. Dakle ako netko može vidjeti kako je verbalna prijetnja ubojstva moralno pogrešna, onda bi trebalo vidjeti kako je i sama namjera moralno pogrešna.

3. Dispozicija može postojati bez da se očituje, zapravo da se nikada ne očituje. Dakle agent može biti razdražljiv čak i ako ne pokazuje ljutnju. Dispozicija poput razdražljivosti može biti očitovana na tri različita načina: fizičkim djelom, govorom, zlim mislima. Ako je naša opravdana moralna praksa procjenjivati dispozicije – a ja mislim da je – i ako su dispozicije izvor tri različita tipa očitovanja, i time fundamentalnije od sva tri oblika manifestacije, onda a fortiori su neke puke misli su opravdano moralno ocjenjive.

Navedena tri argumenta su povezana (ali suptilno različita). Evo jednog koji se malo više razlikuje;

Moj čitatelj kaže, "Ne vidim temelja za tvrdnju da je puko razmišljanje moralno prigovorljivo ukoliko nema učinka na druge." Ali postoji mogućnost da poticanje određenih misli koje nazivamo zlima šteti onom tko ih zamišlja. To nam daje četvrti argument. Možemo ga skicirati ovako; Čovjek imao dužnost prema sebi kao što je Kant odlučno tvrdio. Jedna takva dužnost je dužnost da ne zagađuje svoj vlastiti um sa negativnim mislima, analogno tome kako imate dužnost da ne zagađuje svoje tijelo sa drogama, alkoholom i lošom hranom. Čovjek koji zagađuje svoj um sa ubilačkim, razvratnim, razbojničkim i drugim mislima krši dužnost koju ima prema sebi. Kršiti bilo koju dužnost znači činiti nešto moralno nedopustivo. Stoga je poticanje ubilačkih, razvratnih, i drugih misli moralno nedopustivo, a time i moralno prigovorljivo.

PS

Ne znam koliko su uvjerile pojedine točke, ali evo što veli Ray Kurzweil (You Are What You Think - 2:50+). 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove