utorak, 30. travnja 2013.

Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?

U svojoj [Feser] knjizi The Last Superstition obrazlažem kako neovisno o tome što mislite o Darwinizmu, točnosti ili pogrešnosti istog, to je (suprotno onome što Novi Ateisti poput Dakwinsa pretpostavljaju) irelevantno za uvjerljivost Tomističkih dokaza Božje egzistencije, uključujući Tomin Peti Put (kojeg Dawkins nekompetentno izjednačuje sa Paleyevim argumentom Dizajna). Ako darwinizam ima ikakve relevantnosti sa argumentom, onda ga zapravo blago pojačava, a ne potkopava. Razlog je taj što darwinizam, poput bilo koje znanstvene teorije, pretpostavlja različite kauzalne mehanizme, a svi kauzalni mehanizmi pretpostavljaju (razlozi izloženi u TLS) konačnu kauzalnost, time (s obzirom da je polazišna točka Petog Puta postojanje konačne uzročnosti) Darwinizam, qua znanstvena teorije, samo daje daljnju potporu Petom Putu.

Također obrazlažem u TLS da primjena (od strane biologa, fizičara i drugih znanstvenika) koncepata poput "algoritma"; "informacija", "softvera", "programa" itd. na prirodni svijet odaje prešutno prepoznavanje stvarnosti teleologije ili konačne uzročnosti. Razlog za to (kojeg detaljno izlažem u TLS) je što takva vrsta usmjerenosti prema cilju, koje ti koncepti podrazumijevaju, tvore srž Aristotelijansko-skolastičkog poimanja konačne uzročnosti.

Treća stvar koju naglašavam kroz TLS je da tomistički dokazi, poput većine klasičnih argumenata za Božju egzistenciju, ne doživljavaju uspjeh ili neuspjeh ovisno o pitanju ima li svemir početak u vremenu. Čak i ako (kao što je poganin Aristotel smatrao i kao što je kršćanin Toma Akvinski zadovoljno prihvatio argumenta radi) svemir nije imao početak, potreba za prvim Neuzrokovanim Uzrokom bi i dalje ostala. Jer "prvi" u razmišljanjima Aristotela i Akvinskog ne znače "Prvi u vremenu" nego "ontološki najfundamentalnije", i ono što žele objasniti nije kako je nastao svemir u nekoj točki vremena nego što ga pokreće u bilo kojem trenutku. (Stvaranje je za Akvinskog samo očuvanje svijeta u postojanju.)

U zanimljivom komentaru oko sporo između biologa Jerrya Coynea i Roberta Wrighta (autora The Evolution of God), Jim Manzi daje neke primjedbe koje se slažu sa navedenim stvarima.

To je doduše najmanje očito s obzirom na posljednju točku. Manzi primjećuje da, suprotno onome što Coyne pretpostavlja:
Evolucija ne otklanja problem konačnog podrijetla. Fizički genomi su sastavljeni od dijelova, koji su pak sastavljeni od drugih pomoćnih komponenti prema zakonima fizike. Mogli bi, u teoriji, tu konstrukciju dovesti kroz komponente i subkomponente sve do najmanjih subatomskih čestica koje trenutno znamo, ali još uvijek bi morali odgovoriti na problem izvornog stvaranja. Čak i ako tvrdimo da ... prethodni fizikalni procesi stvaraju materiju, još uvijek nam ostaje dublje pitanje podrijetla samih zakona fizikalnih procesa.
I Manzi zaključuje da:
Ukoliko idete lancem kauzalnosti dovoljno unatrag, ili ćete se naći na manje više istoj poziciji gdje je Aristotel bio prije više od dvije tisuće godina kada je izrazio svoje mišljenje da koncept svakog lanca uzroka i učinka mora u konačnici započeti sa Neuzrokovanim Uzrokom, ili ćete jednostavno prihvatiti problem beskonačnog regresa.
Manzijeva napomena je podložna dvjema alternativnim interpretacijama. Može misliti da ako pratiti izvore kompleksne strukture materijala u vremenu sve do sve ranijih faza u povijesti svemira (ili možda u nekoj hipotetskoj seriji grananja svemira) onda ćete se u konačnici naći ili u nekoj vremenski početnoj točki i Neuzrokovanog Uzroka te početke točke, ili prihvatiti misteriozni beskonačni regres.

Ako Manzi misli na to, onda ne daje Aristotelijansku obranu teizma. Da ponovim, Aristotel i njegovi sljedbenici ne tvrde vremenski početak svemira (iako neki od njih vjeruju, iz nekih drugih razloga, da ima početak). Niti ne misli kako je beskonačni regres "problem". Jer "beskonačnim regresom" ili mislite na beskonačni regres slučajno uređenih uzroka koji se protežu unatrag u vremenu – u tom slučaju je takav regres savršeno moguć (i doista, stvaran, prema Aristotelu) – ili mislite na beskonačan regres esencijalno uređenih uzroka te vrste koja dovodi u konačnici do simultano operirajućih instrumentalnih uzroka ovdje i sada – u tom slučaju takav regres nije samo "problematičan" ili misteriozan (u smislu da bi takav regres mogao postojati na neki još nepoznati način), nego izričito nemoguć u principu. (To sve objašnjavam u detalje u TLS.)

Ali Manzijeve primjedbe možemo protumačiti na drugi, aristotelijanskiji način. Može misliti da čak i ako svemir nije imao početak u vremenu, osnovni zakoni koji upravljaju, i činjenica njihova stalna djelovanja u svakom trenutku, bi svejedno zahtijevali objašnjenje. Priče o "zakonima prirode" je modernije od Aristotelova načina izražavanja, ali osnovna poanta vrijedi, da nema ništa inherentno u materijalnoj stvarnosti što može objašnjavati "aktualizaciji" njenih "potencijala" za postojanje i djelovanje na način na koji djeluje u svakom trenutku. Osim ako ga ne dopratimo do onoga što je "čista aktualnost" Nepokrenuti Pokretač ili Neuzrokovani Uzrok koji obdržava sve u postojanju i radu ovdje i sada i u bilo kojem trenutku o kojem razmišljamo, ne bi imali način u principu da objasnimo zašto svemir uopće postoji i djeluje na način kako to radi. "Problem beskonačnog regresa" prema toj interpretaciji nije stvar prihvaćanja misterija koji možda ima rješenje – neko koje nemamo ili je možda nemoguće otkriti – nego fatalni (za naturalizam) problem jer bez priznavanja da regres esencijalno uređenih uzroka koji djeluju ovdje i sada završava u Nepokrenutom Pokretaču, materijalni svijet postaje nerazumljiv čak i u principu.

Manzi je jasniji po pitanju finalne kauzalnosti. Čini se kako Coyne smatra da pripisati svrsishodnost evoluciji podrazumijeva promatranje ljudske vrste kao nečega što je na neki način bio krajnji rezultat prema kojem je prirodna selekcija išla; i onda istrese uobičajene ad hominem napade na kritičare Darwinizma, nešto poput da jednostavno nisu u stanju prihvatiti ponižavajuće implikacije evolucije, bla bla bla. Ali kao što je Manzi spomenuo, time promašuje poantu. Neka ljudska vrsta bude kozmički beznačajna koliko god to želite; niti naše postojanje niti postojanje bilo koje druge vrste nije uopće relevantno za pitanje "svrsishodnosti" evolucije. Poanta je da Darwinizam tvrdi da identificira "algoritam" kojim prirodni procesi generiraju nove vrste. I ako se ovaj "algoritam" ozbiljno shvati (da malo to izrečem snažnije od Manzia) to nužno podrazumijeva, s obzirom na prirodu algoritma, da postoji krajnje stanje prema kojem proces u pitanju ide - ne prema stvaranju neke specifične vrste (ljudske ili druge) u nekom vremenskom trenutku, nego (u principu neprestano) stvaranje vrsta koje zadovoljavaju određene apstraktne kriterije prilagodljivosti. (Pogrešno je misliti da bi postojanje finalnog uzroka u biologiji podrazumijevalo neku vrstu "omega točke" a la Teilhard de Chardin. Aristotel je vjerovao da je kretanje nebeskih sfera bilo i teleološko i beskrajno. Njegova fizika i astronomija su bile pogrešne, ali to ne utječe na filozofsko pitanje o prirodi teleologije. Čak i ako evolucija nastavi zauvijek, to ne bi značilo da je ne-teleološka.)

Kao što obrazlažem u TLS, sav rječnik računarske znanosti kojeg koriste fizičari, biolozi i drugi suvremeni znanstvenici nije u skladu sa "mehanističkim" ili anti-teleološkim poimanjem materijalnog svijeta kojemu su službeno predani. Stoga se morate ili složiti sa prosudbom mislioca poput Johna Searla da je priča o "informaciji", "algoritmu" itd. u najboljem slučaju obmanjujući skup metafora, a u najgorem potpuna zbrka; ili, ako mislite da je takav govor neophodan (a postoje dobri razlozi da tako mislite) morate priznati da je nešto poput Aristotelijanskog poimanja prirode ipak točno.

James Ross je dao slične argumente u nizu radova, poput njegova eseja "The Fate of the Analysts: Aristotle’s Revenge: Software Everywhere," i najnovije u svojoj knjizi Thought and World: The Hidden Necessities. I naravno, napomenuo sam već (ovdje, ovdje) da pronalazite različite neo-aristotelijanske teme u radovima mnogih suvremenih filozofa i znanstvenika – uključujući one koji nemaju nikakvog teološkog interesa. Daleko od toga da završava anti-teleološku mehanističku revoluciju – koja je strogo govoreći bila prije filozofska revolucija nego znanstvena (iako su moderni znanstvenici skloni prihvatiti cijelu stvar) – dolazak algoritama zapravo je potpuno potkopava.

Razlog zašto toliko komentatora u takozvanoj "religija vs. znanost" raspravi ne vidi aristotelijanske implikacije suvremenih znanstvenih ideja na koje se pozivaju je u tome što jednostavno uopće ne razumiju što aristotelijanci misle pod "finalnom uzročnosti", i općenito – na što se nikada ne umorim žaliti – su se vezali za fosilizirani skup klišeja i karikatura "prosvjetiteljske" ere oko toga što su aristotelijanci i skolastičari stvarno mislili. Ne shvačajući klasičnu filozofiju (bilo aristotelijansku, platonističku, tomističku, ili koju god) oni naravno također ne razumiju teologiju koju je inspirirala. Stoga uzimaju Williama Paleya i njegove nasljednike – umjesto Augustina, Akvinskoga ili čak i Leibniza – kao svoje vodiče u tome kakva mora biti božanska priroda, ukoliko postoji Bog. I stoga umjesto da usmjere svoje argumente protiv (informiranog klasičnom filozofijom) klasičnog teizma koji je povijesno definirao Kršćansko pravovjerje, oni se usmjere na (trenutno popularna, ali povijesno iskrivljena) antropomorfna poimanje Boga. U svakom slučaju, njihovi argumenti su potpuno nebitni za pitanje egzistencije Boga Atanazijeva, Augustinova, Anselmova i Tomina – a time i Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva.

Ali to je već tema za neki drugi post...

Autor je filozof Feser, izvorni post Manzi on the Wright-Coyne dispute. Feser je objavio više postova o ovome problemu, npr. Thomism versus the design argument. U postu ID versus A-T roundup možete pronaći još tekstova...

PS

Kreeft, predstavljajući argument Dizajna, odgovara na jedan prigovor;
Pitanje: Nije li darwinovska teorija evolucija pokazala kako je moguće da poredak u svemiru nastane prema slučajnosti? 
Odgovor. Ne, nimalo. Ako nam je darwinovska teorija išta pokazala, onda nam je pokazala kako vrste mogu nastati iz drugih vrsti putem nasumičnih mutacija; i kako preživljavanje vrsta možemo opisati prirodnom selekcijom – putem prilagođenosti nekih vrsti preživljavanju u svojem okolišu. Ne objašnjava sveprisutni red i razumljivost prirode. Ona pretpostavlja uređenje. Da citiramo slavnu frazu: "Preživljavanje najprilagođenijih pretpostavlja pojavu prilagođenih." Ako Darwinovci žele ekstrapolirati iz svojih čisto bioloških teorija i tvrditi kako je sav poredak oko nas rezultat nasumičnih promjena, onda nam poručuju nešto što nijedan empirijski dokaz nikada neće moći potvrditi; nešto što empirijska znanost nije u stanju pokazati...
Možda će i Prussovovo kratko razmišljanje Aquinas's design argument and evolution, biti korisno.

Povezani postovi; Kviz o evoluciji, O Evoluciji - Martin Nowak.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove