Nije nikada bilo velikog sukoba između znanosti i vjere; upravo suprotno, kršćanstvo je bilo neophodan faktor u nastanku moderne znanosti.Moderna znanost je jedno od najvećih dostignuća Zapadne civilizacije. Unatoč tome što ste možda čuli, radi se o Zapadnom dostignuću, ne islamskome, kineskome ili starogrčkome. Povjesničari znanosti još uvijek nisu spremni to priznati. Mislim da je to zato što su uvijek imali kompleks manje vrijednosti prema svojim kolegama povjesničarima tako da ih je obuzeo postmodernizam kojeg se teško rješavaju. Povjesničari su razvili naviku hvaljenja arapske i starogrčke znanosti kao uspješne u svojim okolnostima, ali izgleda da su zanemarili činjenicu da su objektivno ta dostignuća poprilično pogrešna.
Imam bezgranično poštovanje prema grčkim i islamskim filozofima koji su pokušavali shvatiti svijet, ali većina onoga što su mislili, ne svojim krivnjom, je bilo krajnje netočno. Samo jedan od takvih primjera je i rana medicina koja je bila katastrofalna, puno veće šanse su bile da ubiju nego da izliječe svoje pacijente. Srećom za nas, danas imamo puno bolje doktore koji nas mogu izliječiti od mnogih bolesti. Dakle povijest znanosti bi trebala biti priča o tome kako smo došli od stanja kada smo bili fundamentalno u krivu o prirodnom svijetu do stanja kada smo, u većini stvari, u pravu. Zapravo, znanost kakvu je danas poznajemo; sa laboratorijima, eksperimentima i profesionalnim znanstvenicima je novi fenomen koji nije bio prisutan sve do 19. stoljeća. Obično tražimo korijene znanosti u periodu "znanstvene revolucije", ali Galileo i Newton se nisu pojavili niotkud. Kako bi shvatili zašto je moderna znanost nastala na Zapadu, moramo proučiti što se događalo u Srednjem Vijeku.
Prije svega moramo se riješiti par mitova o znanstvenom napretku. Raširena je zabluda kako je vjera stalno sprječavala znanosti. Puno ljudi i danas vjeruje da se znanost razvila nakon borbe sa praznovjerjem što je rezultiralo sa uređenjem koje omogućuje racionalna istraživanja. Istina je da su određene vjerske doktrine bile u sukobu sa nekim znanstvenim otkrićima, jedan takav primjer je pitanje stvaranja/evolucije, ali takvo sporovi su bili iznenađujuće rijetki. Čak i neslavno suđenje Galileu kojeg stalno navode kao primjer sukoba, je bilo rijetko odstupanje od podrške koju je inače Katolička Crkva davala razvoju znanosti.
S druge pak strane, problemi sa tvrdnjom kako su znanost i vjera u vječnom sukobu su veliki. Za početak, razvoj moderne znanosti u 17. stoljeću podudara se sa razdobljem kada je kršćanstvo u Europi bilo na svom vrhuncu, tek nakon što se znanost već razvila dolazi do određenog pada u religioznosti. Da je kršćanstvo stvarno željelo spriječiti znanstveni napredak vjerojatno bi u tome i uspijelo pa moderna znanost ne bi niti nastala u kršćanskoj Europi.
Većina dokaza za tezu o sukobu znanosti i vjere je neodrživa. Crkva nije pokušala zabraniti nulu ili disekciju ljudi; nitko nije spaljen na lomači zbog znanstvenog rada; nijedna obrazovana osoba u Srednjem Vijeku nije mislila da je svijet ravna ploča(unatoč tome što Biblija implicira). Priče o tome kako su pape ekskomunicirale komete ili zabranile gromobrane na crkvama su također izmišljene. Viktorijanski povjesničara su ponekad pronašli primjere crkvenjačke gluposti; ali većina dokaza im je nedostajala pa su ih jednostavno izmislili.
Još jedan mit o razvoju znanosti je kako su zapadnjaci samo morali preuzeti znanja od antičkih Grka, ili kako neki navode, islamskih kalifata. Činjenicu su da je moderna znanost kvalitativno različita od prirodne filozofije kakvom su se bavili ljudi poput Aristotela ili Avicenne. Aristotel je započeo sa pasivnim promatranjem prirode i onda na temelju racionalnih argumenata izgradio cijeli sustav. To je imalo dvije velike mane u usporedbi sa kontroliranim eksperimentima, pasivno promatranje je obično pogrešno tako da čak ni Aristotelovo argumentiranje nije moglo spriječiti razne zablude.
Aristotelova rasprava o kretanju je takav primjer. Promatranjem je shvatio da objekti staju kada ih ništa ne gura. Iz toga je dedukcijom izveo princip kako su svi pokrenuti objekti pokrenuti jer ih je nešto pokrenulo. Taj princip je smatrao logičkom sigurnošću te ga je koristio prilikom objašnjavanja drugih vrsta gibanja. Čak je i mislio da je uspješno dokazao Božju egzistenciju. Argumentirao je, ako je svemir pun kretanja onda je potreban i vanjski nepokrenuti pokretač, odnosno Bog, kako bi se kretanje nastavilo. Naravno, Aristotelovo početno promatranje je samo specifična instanca bez mogućnosti opće primjene. Danas znamo da se objekt ne zaustavlja kada ne postoji sila koja djeluje na njega, nego nastavljaju pravocrtnim gibanjem; princip poznat i kao prvi Newtonov zakon. Druga promatranja dovela su Aristotela do dekreta kako vakum ne može nikada postojati; da teži objekti padaju brže od lakših i da se zemlja mora nalaziti u centru svemira. Sve pogrešno. Aristotel je nažalost bio u zabludi o gotovo svemu. Razlog tome nije u tome što je on bio budala nego u tome što se bavio prirodnom filozofijom koja nije nikada mogla dovesti do istinitih teorija. Njegova znanstvena metoda dovodila je do ludila.
Postoji jedna velika iznimka u tome pravilu, i grci i arapi su se istaknuli u matematici jer čisti racionalizam dobro uspijeva kada ga ograničimo na geometriju. Imami su koristili matematiku u više primjena; muslimanski kalendar prati mjesec, ne solarnu godinu, a džamije je potrebno usmjeriti prema Meki, obje stvari su se rješavale matematikom. Komplicirana pravila islamskog nasljeđivanja nisu se mogla provoditi bez algebre, čak i naša riječ algebra dolazi od al-jabr, naziva arapskog uđbenika kojeg su koristili i kršćani.U srednjovjekovnoj Europi, stvari su bile drugačije. Aristotelove pogrešne metode našle su se na udaru Katoličke Crkve što je dovelo do procvata prije zabranjenih ideja. Crkva je također uvela prirodnu filozofiju kao obavezni dio studiranje za teologe. Dakle, za razliku od islama, znanost je imala središnju poziciju u kršćanskim centrima učenja. Iznenađujuće, ali kršćanstvo je samo po sebi pružalo svjetonazor koji je bio posebno kompatibilan sa eksperimentalnom znanošću.
...
Alfonso IV, kralj Kastilje osvojio je 1085. godine islamski grad Toledo u Španjolskoj. Kršćanske snage pronašle su veličanstvenu biblioteku i brzo se proširio glas o nevjerojatnom bogatstvu kojeg je sadržavala. Europljani su bili svjesni da su izgubili mnoga znanja antičkog svijeta nakon pada Rima i željeli su ga povratiti. Počeli su prijevodi arapskih i grčkih radova na latinski tako da su kršćani do 13. stoljeća bili upoznati sa svom znanošću i matematikom. U početku, nekolicina crkvenjaka je bilo zabrinuto hoće li svo to novo znanje izazvati prijašnja vjerovanja. Kada je otkrivena grupa heretika u Parizu i okolici, došlo je do privremene zabrane Aristotelove prirodne filozofije što je rezultiralo bijesom učenjaka i zahtjevom da se odobre zabranjene knjige. Nakon nekog vremena, Papa je ukinuo zabranu i Aristotela je zauzeo svoje mjesto u središtu kršćanskog obrazovanja.
Kao što smo objasnili, opasnost Aristotela je u njegovim metodama. Sama činjenica da je nekoliko njegovih zaključaka u suprotnosti sa teologijom stvarala je poteškoće, ali problem je bio veći od toga. S obzirom da je pokušao dedukcijom doći do rezultata, morao ih je postaviti kao logičke nužnosti. Njegovi sljedbenici nisu tvrdili da je Aristotel samo u pravu nego da je nužno da je Aristotel u pravu. Sam Bog je ograničen onime što je Aristotel mislio jer, unatoč svojoj svemoći, srednjovjekovni teolozi su se slagali da čak ni Božanstvo ne može prkositi logici. No, Aristotel je bio u krivu sa svojom prirodnom filozofijom, znanost nije mogla napredovati dok se ne riješi Aristotelovog učenja.
Crkva se morala pozabaviti tim pitanje iako je njen primaran interes bio u teologiji, a ne u znanosti. Pariški biskup, uz papinsko odobrenje, izdao je listu mišljenja(iz Aristotelovih radova) koje je proglasio heretičnim. Paradoksalno, ali utjecaj je bio oslobađajući. Odjednom su europski filozofi počeli razmišljati izvan aristotelijanskih okvira, više nisu mogli pretpostavljati da su Grci bili uvijek u pravu. Vakum više nije bio nemoguć, moglo je postojati više od jednog svemira, spekulirali su o mogućnosti koje su prije bile neprihvatljive. Rezultat toga je da 14. stoljeće postaje znanstveno zlatno doba u kojem su položeni temelji ideja koje će se pojaviti u radovima Kopernika i Galilea.
Crkvu još uvijek nije bila uvjerena da je prirodna filozofija uporište, a ne prepreka teologiji. Posao uvjeravanja obavio je dominikanac Toma Akvinski, u svome opsežnom djelu Summa Theologica, Toma je pažljivo objasnio kako pomiriti vjeru i razum, pružio je racionalne argumente za Božju egzistenciju i koristio se logikom prilikom obrane kršćanske vjere. Tomini napori su rezultirali Crkvinim priznanjem filozofije koja je postala učvršćena kao obavezni dio nastave kojeg su morali proći svih doktori teologije. Kako su nova sveučilišta obrazovala studente odjednom je veliki broj ljudi imao znanstvena i matematička znanja, a kako su sveučilišta bila obavezna podučavati prirodnu filozofiju pružala su radno mjesto mnogim profesionalcima koji su sada mogli posvetiti svoje karijere tome cilju.S obzirom na današnju percepciju o sukobu između znanosti i vjere, iznenađujuće je kada otkrijemo da je kršćanstvo pružalo jedinstveni okvir za proučavanje prirode. Iako ima malo toga u Bibliji što bi nazvali znanošću, Knjiga Postanka jasno govori od kuda svemir. Suprotno Aristotelovom razmišljanju kako je svemir vječan, Biblija objašnjava kako ga svijet stvorio Bog u početku vremena. Kršćani su vjerovali da je svijet stvoren iz ničega - ex nihilo. Bog nije iskoristio postojeće materiju koja bi se protivila njegovom naumu. To je značilo, kao što Knjiga Postanka potvrđuje, da je stvaranje ispalo "dobro" i onakvo kakvo je Bog želio. Kršćanski teolozi su također smatrali da je Bog omogućio svijetu da se slobodno razvija kroz prirodne zakone koje je odredio. Poredak prirode prati te zakone pa nema potrebe da Bog osobno mijenja svaki atom. To je u suprotnosti sa muslimanskom doktrinom, često nazivanom okazionalizam, koja uči da je Alah jedini izvor uzroka i posljedica. Nije postojala potreba za prirodnim zakonom, samo direktna Alahova volja.
Još jedna osobina kršćanskog Boga je Njegova pouzdanost. Nije bio mušičav poput bogova antičke Grčke ili u potpunosti izvan ljudskog razumijevanja poput Alaha, što znači da su prirodni filozofi znali da se mogu osloniti na zakone koje je On postavio. Sama priroda odražava svog Stvoritelja tako što se pokorava Njegovim zakonima. To je kršćanima dalo dobar razlog da promatraju znanost kao praktični pothvat; da priroda slijedi fiksne zakone koji mogu biti otkriveni. To je također i teološki opravdan put kojim treba krenuti. Ipak, s obzirom da je Bog slobodan da postavi zakone kakve želi, nemoguće je da samom racionalnom analizom utvrdimo te prirodne zakone. Jedini način da otkrijemo Njegove planove je da ih potražimo u prirodi.
U takvom kršćanskom okruženju koje nasljeđuje tradiciju srednjovjekovne prirodne filozofije djeluju Kopernik, Kepler i Galileo, ali njihova otkrića su tek jedno važno poglavlje u povijesti zapadne znanosti, jedine znanosti koja je dosljedno proizvela istinite teorije o prirodi.
autor: James Hannam, "The Christian Origins of Modern Science" iz God's Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science.
