"Pepeo pepelu, prah prahu", rekao je propovjednik na mahovinom obraslom groblju pored oronule crkve. Nekoliko ljudi stajalo je okolo u svojoj svečanoj odjeći. "Predajemo našu sestru u grob", rekao je, "u sigurnoj i čvrstoj nadi", i ovdje je zastao u blagom iščekivanju vrhunca, "da ćemo je uvijek čuvati u našim sjećanjima. Amen."
„Amen“, odgovorili su okupljeni.
Nada? To nije nada. To nije čak ni optimizam. To je samo priča o ljudskom životu. Ljudi koji su vas poznavali umiru, i nitko vas se ne sjeća, čak i ako je vaše ime još uvijek poznato i ljudi još uvijek pričaju stvari o vama. Nitko se ne sjeća Shakespearea. Nitko se ne sjeća Michelangela.
Opisana scena je iz jedne epizode Zvjezdanih staza, stare otprilike četrdeset godina. Ne znam jesu jesu li scenaristi htjeli uvrijediti kršćanstvo i inteligenciju kršćana. Možda se radilo o lošem scenariju i bedastom razmišljanju. Toga nikada nije nedostajalo, niti nedostaja sada. Podsjetilo me to na drugu scenu kojoj sam svjedočio u glavnom gradu.
Ogranak Kolumbovih vitezova (Knights of Columbus) postavio je prekrasne božićne jaslice na mjestu koje je otvoreno za sve, za takve izložbe. To je iritiralo ljude u lokalnoj "Zakladi za slobodu od religije". Stoga su postavili konkurentske jaslice, s Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Benjaminom Franklinom koji stoje pokraj jaslica koje u sebi nemaju dijete nego kopiju američkog ustava.
To je trebalo biti uvredljivo, ali šala je sigurno bila na račun "Zaklade za slobodu od religije" jer su nesvjesno pokazali koliko su oni i drugi postkršćanski sekularisti parazitski. Kao što pisci jadne i glupe scene iz televizijske serije nisu mogli zamisliti istinski religiozni pokop bez pljačkanja vjere koju su odbacili ili koju su se nadali ostaviti iza sebe u ruševinama, tako ni oni koji su slavili lokalna pravila nisu mogli mirno sjediti i pustiti kršćane da slave u javnosti, niti su mogli smisliti vlastitu svečanost ili stvoriti vlastitu radost.
George Orwell i Aldous Huxley uvidjeli su fenomen i satirizirali ga; Orwell je to činio tmurno i nemilosrdno, a Huxley sretno i nemilosrdno. Bilo je to Dvije Minute Mržnje umjesto Angelusa. Bila je to Orgija [Orgy-Porgy] sa sladoledom začinjenim somom umjesto euharistije. Ni u jednom distopijskom svijetu ne dobivamo nikakvu veliku umjetnost, pa čak ni nikakvu istinsku narodnu kulturu. To je pozicija u kojoj se mi u zapadnom svijetu trenutno nalazimo.
Spominjem ovo sve zbog strategije koju je, tijekom mog života, Crkva prihvatila prema evangelizaciji suvremenog svijeta. "Strategija" je, u tom smislu, ružan izraz. Ali ako morate biti proračunat političar, trebali biste barem moći kalkulirati. Ako ćete evangelizaciju svesti na reklamnu kampanju, trebali biste barem znati kako privući pažnju ljudi. Bili smo poput taktičara koji nikada nisu čuli za bočni napad; koji igraju križić-kružić, i to ne baš dobro, dok neprijatelj igra poput šahovskog velemajstora.
Naša je strategija bila prilagoditi se kulturi, preokrećući riječi svetog Pavla; prilagođavajući se svijetu. Dopustite mi da ovo viknem s krovova. Postoji ogromna razlika između prave poganske kulture koja čeka reformaciju, pomlađivanje i krštenje te bivše kršćanske kulture - ili bolje rečeno bivše kršćanske stvari koja je nekoć bila kultura.
Poganska kultura je živa - često opako živa. Bivša kršćanska stvar je u svom smrtnom hropcu. Same vrline poganske kulture su krvave, ali su vrline. Nekoć kršćanska stvar uglavnom je odustala od vrlina. Poganska kultura bljuje vatru. Nekada kršćanska stvar bljuje bolest i propadanje.
Barem zbog strategiji, barem iz želje za izgradnjom, a ne rušenjem; kako bi nas pamtili, naši crkveni vođe trebali bi učiniti sve što mogu kako bi prakticiranje vjere bilo drugačije od svega ostalog što će ljudi obično vidjeti, čuti i činiti.
Naravno, naša želja trebala bi biti širenje Dobre vijesti. Svijet ima samo loše vijesti; veliki je to i neizbježni krivac, propovjednik u najgorem obliku; hedonizma koji ne donosi zadovoljstvo, studiranja koje ne donosi mudrost, rada koji ne donosi profit obitelji, politike bez političkog, jednakosti bez jednakosti: sivi oblak globalnog spajanja, ponekad nazvanog - jer vragovi ne gube sav svoj smisao za humor – "raznolikost".
Dakle, donosimo Dobru vijest. Donosimo je i potvrđujemo se u njoj čineći stvari koje svijet ne čini. Njih je lako nabrojati. Svijet nikad ne kleči. Mi klečimo - i što više klečimo, to bolje.
To sam već mnogo puta rekao. Ako biskup kaže: "Svi bismo trebali stajati tijekom pričesti kako bismo pokazali solidarnost jedni s drugima", njegov motiv je dobar, iako nije najbolji; imamo nešto važnije za pokazati od toga, nešto što se zove klanjanje, poniznost ili zahvalnost; i nešto važnije za učiniti, nešto što se zove molitva. Ali prihvatimo njegov motiv. On i dalje griješi u svojoj strategiji jer griješi u pogledu činjenica.
Radnja, stajanje u redu za primanje pričesti i nastavak stajanja nakon toga, zapravo ne prenosi ono što on želi da prenese. Svijet stoji u redu. Stoji u redu, iritiran, dosađujući se, na autobusnom kolodvoru. Stoji u redu za kupnju masovno proizvedenih peciva. Stoji u redu i želi da je red kraći. Broji ljude ispred sebe i provjerava sat i sretan je što vidi da nekoliko njih postaje nestrpljivo i odlazi.
Svijet ne kleči. Onda klekni.
Svijet ne pjeva. Što se tu ima pjevati? Jedna od najupečatljivijih stvari kod masovno producirane glazbe u svijetu jest ta što se ne može pjevati. Narodne melodije su namijenjene pjevanju. Lako ih je pamtiti i prenose nešto od karaktera naroda iz koje dolaze.
Ja sam, etnički, Talijan, ali jako volim keltske narodne pjesme, posebno velške. Ali posljednji velški muški zbor koji sam vidio, pjevajući zajedno s velikim opernim baritonom Brynom Terfelom, bio je gotovo sav sijed - pedeset muškaraca starijih od pedeset. Wales će se prilagoditi svijetu i tada više neće biti Walesa.
Više ne postoji prava tradicija američke narodne glazbe. Ono što mi, katolici koji govorimo engleski, pjevamo na misi nije "narodno", već nespretne i nepovezane melodije koje se teško mogu zapamtiti, koje karakteriziraju broadwayske mjuzikle, s tekstovima koji nemaju nikakve veze s pravom poezijom, bilo naučenom ili narodnom.
Dakle, trebali bismo pjevati, što znači da bismo trebali naučiti pjevati. I trebali bismo pjevati prave himne, s njihovim autentičnim tekstovima. Nije moja krivnja što je u posljednjih šezdeset godina napisano samo nekoliko pravih himni, pa nije moja krivnja što gotovo nitko više ne može pisati čak ni radničku poeziju u metrici i rimi.
A onda imamo i himne. Jedna od vrlina pjevanja, upravo sada, jest ta što je potpuno drugačija od svega što će većina ljudi ikada čuti. Napravite plastificirane kartice za ljude u klupama, sa šest ili sedam himana za svaku od velikih molitvi na misi.
To bi bio početak. Postkršćanski svijet je posthumani svijet. Njegova bolest je terminalna. Ipak, pojedinci u svijetu nisu ista stvar; ali one možete ih izlječiti još većom bolešću. Budimo reformirani u obnovi naših umova.
Izvorni članak: Evangelizing the Post-Christian Culture
PS
Prenosim tekst ne zbog bilo koje konkretne razlike nego kao podsjetnik na Esolena kao jednog od autora koji se bavi temom kršćanstva i poganstva, odnosno sadašnjom situacijom.
Unatoč zanimljivim kritikama stanja suvremene kulture, teško je sažeti ili izdvojiti reprezentativan primjer Esolenova rada. (Prenio sam nekoliko njegovih razmišljanja; kategorija Esolen, primjerice Kako suditi o zdravlju kulture? ili od drugih autora Sekularni humanizam parazitira na kršćanstvu itd.)
---
Njegove objave na društvenim mrežama su nešto direktnije i sažetije. Jedna objava;
Koji je poganski filozof rekao da ne možete biti istinski sretni u ovom životu osim ako niste kreposni?
Svi su to rekli. Koji je rekao da se vrlina teško stječe i da zahtijeva mnogo samokontrole? Svi su to rekli.
Koliko pogana to danas govori? Dovraga, koliko kršćana danas to govori?
