Kapitalizam i katoličanstvo

Čitatelji sa boljom memorijom će se sjetiti manje kontroverze koja je nastala prošlog ljeta zbog mojih članaka o ekonomiji i katoličkom socijalnom nauku.(većinom zbog ovog članka). U središtu rasprave su bili argumenti koje obrađujem u svojoj knjizi; TheChurch and the Market: A Catholic Defense of the Free Economy.

Knjiga nudi snažnu – mogli bi reći i nemilosrdnu – obranu Austrijske Škole Ekonomije, od metodologije do praktičnih primjena. Bavi se cijenama, plaćama, sindikatima, stranom pomoći, antitrustovskim zakonima, socijalizmom, Industrijskom Revolucijom, novcem, bankarstvom, kamatama, inflacijom, poslovnim ciklusima, supsidijarnošću, skrbničkom državom i mnogim drugim temama. Također je posebno poglavlje posvećeno onima koji zagovaraju da je jedina legitimna pozicija za katolika podržavati "distributizam" (kojeg su zastupali G.K. Chesterton i Hilaire Belloc).

Ako čitate mnoga izlaganja katoličkog socijalnog nauka pronaći ćete izjave poput:"Dobro je za obitelji da se napreduje. Dakle izloženi princip [antitrust zakon, napad na velika poduzeća, oporezivanje bogatih, itd.] je moralno obvezan." Drugim riječima, želimo postići X pa bi trebali imati Y. (Veza između X i Y je često implicitna, ali postoji.) No što ako (I) Y umanjuje mogućnost za X ili (II) postoje bolji načini od Y kako postići X; ili možda oboje? Korpus katoličkog socijalnog nauka je prepun takvih izjava, ima ih toliko da nije lako razlikovati temeljne principe od preporuka. Naravno, problem je u tome što su ta pitanja otvorena za raspravu, ali mnogi tumači socijalnog nauka stvaraju dojam kako se radi o pitanjima o kojima je sve već odlučeno, osim možda nekoliko stvari koje iz nekog razloga preostaju.

Primjerice, jedan od mojih dugogodišnjih kritičara ima stranicu na kojoj osuđuje moju ekonomsku poziciju i zagovara "univerzalnu plaću za život" kako bi pomogli siromašnima. Zalaže se za to, ne samo zato što misli da bi takva odredba pomogla siromašnima, nego i zato što misli da će "pomoći ekonomiji" tako što će stimulirati potrošnju – kao da će jednostavna uporaba stvari dovesti do društvenog prosperiteta, ili kao da bi država trebala ohrabrivati potrošnju u našoj ekonomiji bez štednje.

Ipak, u pravu je što se tiče jedne stvari: puno izvora unutar korpusa katoličkog socijalnog nauka, kao i velika većina laičkih zagovornika, spominje odredbe koje on preporučuje. Međutim, možemo sigurno pretpostaviti kako oni zagovaraju takve odredbe ne sa ciljem osiromašivanja ljudi nego obogaćivanja. No, ako će te predložene odredbe zapravo imati negativni utjecaj na ljude pa će (među ostalom) povećati nezaposlenost, je li onda na neki način nedopušteno iz perspektive katoličke poslušnosti to i reći? Ukoliko uobičajeno funkcioniranje slobodne ekonomije (sa privatnim vlasništvom) već u sebi ima prirodnu tendenciju povećanja plaća(kao što pokazujem u svojoj knjizi) onda se radi o još jednom argumentu zašto bi trebali odbaciti ideju "univerzalne plaće za život" u korist poretka privatnog vlasništva (što je zapravo samo skraćeno za sustav u kojem nije dopušteno krasti ili inicirati nasilje).

Stvar koju želim naglasiti je dobro sažeo prošle godine nadbiskup John J. Myers:

Primjerice, briga za siromašne je temeljni aspekt tog nauka, ali postoje legitimna neslaganja o tome na koji način možemo stvarno najbolje pomoći siromašnima u našem društvu. Nijedan katolik ne može legitimno reći, "Briga me za siromašne." Ako bi osoba tako razmišljala onda ona ne bi objektivno bila u zajedništvu sa Kristom i Njegovom Crkvom; ali i onaj koji se zalaže sa porast skrbničke države i onaj koji se zalaže za smanjenje poreznih stopa kako bi stimulirali ekonomiju mogu iskreno vjerovati da je njihov način najbolja metoda pomaganja siromašnima. Radi se o prosudbi koju moraju donijeti oni koji brinu o općem dobru; radi se o pitanju savjesti u pravom smislu.

Postoji veliki broj drugih područja u kojima ekonomsko znanje može utjecati na naše moralne rasprave. Pretpostavimo da moralni teolog, u tijeku rasprave o ekonomiji, želi naglasiti navodnu prednost sustava dekretnog novca(eng. fiat money) nad sustavom robnog novca(eng.commodity money) vezanog uz zlatni standard. Ako možemo pokazati da uvođenje dekretnog novca nužno podrazumijeva i masovno oduzimanje postojećeg robnog novca od ljudi – drugim riječima, masovnoj krađi, kao kada je Roosevelt zaplijenio narodne zalihe zlata 1933. godine – ne bi li to utjecalo na našu moralnu procjenu, ne bi li to čak nadvladalo prednosti koje taj teolog pripisuje dekretnom novcu s obzirom da sustav kojeg preporučuje možemo postići samo kroz nemoralna sredstva?

Slično tome, izgleda da nije problematično za teologa da tvrdi – kao što neki i rade – da je uloga države osigurati stabilnu valutu. No, što ako ekonomska teorija pokaže kako je sama ideja "stabilne valute" nemoguća, a da će državno uplitanje u novac – kao i intervencija u bilo koji drugi segment ekonomije – rezultirati zbunjenošću, nekordiniranošću i nepravdom, te će na kraju cijelom društvu biti lošije? Na ta pitanja nema odgovora zato što takva pitanja nikada nisu niti postavljena, ali moja ih knjiga napokon postavlja.

Vjerojatno postoji više čudnih teorija o novcu nego o bilo kojoj drugoj ekonomskoj temi. Srećom, katolički mislioci poput Hilairea Belloca su prepoznali opasnosti inflacije i dekretne valute, ali mnogi katolički uglednici u 20. stoljeću su zapravo osudili zlatni standard. Njihove kritike Sustava federalnih rezervi(Fed-a) su bile tek površne, a ne ozbiljne – primjerice da je u "privatnom vlasništvu"(kao da bi stroj za inflaciju u "javnom vlasništvu" bio poželjan.) Moja knjiga je odgovor poznatim katoličkim zagovornicima inflacije koji nažalost i dalje nastavljaju utjecati na vjerske istomišljenike.

Bez ikakve iznimke, kad god se javi tema katoličkog socijalnog nauka i austrijske škole neki ljudi će naglasiti, kao da to već nismo znali, kako nije sve u materijalnom napretku No kada američki biskupi daju jednu od svojih izjava o ekonomiji, onda jasno naglašavaju kako zagovaraju neku ekonomsku odredbu upravo iz tog razloga. Vjeruju kako će državna intervencija rezultirati materijalnim boljitkom ljudi. Ako smo mi "materijalisti" onda su i oni. Rasprava se vodi oko toga hoće li takav pristup ekonomiji rezultirati obećanim blagostanjem.

Primjerice mons. John A. Ryan, američki svećenik koji se više od drugih bavio pitanjima plaće i rada, tvrdi kako su ljudi "skloniji religijskom utjecaju te mogu bolje poznavati i služiti Boga kada su zadovoljni nego kada su osiromašeni." Kao što je puno puta naglasio, vjerovao je da će se povećati materijalno blagostanje ukoliko se uvede odredba o plaćama tako da je on nesumnjivo dobronamjerno (iako nesmotreno) zagovorao takve odredbe.

Kao što sam već objašnjavao u drugim člancima, Papa Pavao VI(1963—1978) se zalagao za oblike strane pomoći zemljama u razvoju koji su se pokazale neučinkovitima, a u nekim slučajevima čak i razornima. Bilo je moguće predvidjeti da rezultat takve pomoći neće biti dobar; i doista, neki ekonomisti razvoja, poput Petera Bauera su davali takva upozorenja. Bez ikakve sumnje Papa ima pravo poučavati vjernike o moralnim pitanjima i podsjetiti ih na dužnost prema manje sretnima, ali ne postoji ništa u katoličkim doktrinama što bi garantiralo da će Papini prijedlozi ekonomskih odredbi uvijek imati željene rezultate. Kada bi vrijedilo suprotno, ne bi trebali ni proučavati ekonomiju.

Po zilijuntni put, ne poričem Papin moralni autoritet i ne uništavam kršćansku civilizaciju. Ako Papa želi reći da poslodavac ne smije iskazivati nebrigu za ljudski život, on to naravno ima pravo učiniti. Ipak, treba imati na umu kako sve ima svoje posljedice, ako državnim dekretima želimo sigurnija radna mjesta, što socijalni nauk izgleda zagovara, onda možemo i očekivati posljedice na stopu radničkih plaća. U članku kojeg sam citirao, raspravljam o ulozi tržišnih sila u balansiranju legitimnih zabrinutosti oko sigurnosti i radničke želje za većom plaćom. Svi drugi načini balansiranja su inherentno proizvoljni. Teško ćete me uvjeriti da nije pametno i opravdano takve stvari uzeti u obzir prilikom moralnih analiza.

Malo tko bi sumnjao u dobre i humane namjere onih sa kojima se ne slažem u knjizi. Međutim, već duže vrijeme postoje katolici koji su zabrinuti jer sredstva koja se preporučaju možda ne daju očekivane rezultate, pa čak i rezultiraju sa lošijim uvjetima za radnike i siromašne. Istodobno, stvara se dojam kako oni koji izražavaju svoju bojazan oko tih pitanja zapravo iskazuju neposlušnost Crkvenom nauku. Na tu poteškoću pokušavam odgovoriti u ovoj knjizi kojom branim tržište.

William Luckey, predstojnik zavoda za političke znanosti i ekonomiju na Christendom Collegu(koji je podržao moju knjigu) dijeli tu zabrinutost; "Činjenica da katolički ekonomski nauk, predstavljen kao nepromjenjiv i neophodan, nije u skladu sa nekim stvarima za koje austrijanci znaju da su točne, stvorila je krizu savjesti za takve ekonomiste." Napisao sam ovu knjigu kako bih odgovorio na tu krizu savjesti, i kako bih opravdao Austrijsku školu ekonomije (koju tako često pogrešno razumiju i opisuju).

Autor članka je Thomas Woods, izvorni članak ovdje. (google books za knjigu)

PS

Knjigu nisam pročitao, a filozof Feser u recenziji knjige piše;

Česti prigovor katoličkih kritičara ekonomiji slobodnog tržište je kako ona predstavlja sirovo redukcionističko izobličenje čovjeka, "ekonomizam" (kako ga je nazvao Papa Ivan Pavao II) koji je nespojiv sa istinskim katoličkim konceptom društvenog poretka, baš kao i marksizam. Sigurno postoje branitelji tržišta za koje ta optužba vrijedi, ali članovi "austrijske škole" ekonomije ne svode sve ljudske postupke na racionalno ponašanje (u vlastitom interesu) homo economicusa. Iako nema sumnja da neki aspekti austrijske škole nisu kompatibilni sa katoličkim razmišljanjem, to će uvijek vrijediti za svaku školu misli koja je razvijena van okvira Crkve. Woods tvrdi kako je austrijski pristup ekonomiji slobodnog tržišta jedinstveno pogodan katoličkom konceptu pravednog društvenog poretka.

Ipak, Feser nije zadovoljan kako je Woods opisao problem "pravedne" plaće( jer se radi ujedno i o moralnom pitanju), unatoč tome napominje kako niti sami kritičari kapitalizma nisu ništa uspješniji u tome (postoje ozbiljni problemi sa zakonom koji bi se bavio "pravednom" plaćom). Feser ne nudi rješenje nego samo primjećuje očito; cijela recenzija ovdje.

Feser je prije bio libertijanac, ali s vremenom se odmaknuo od toga (što mi se čini kao više filozofski nego ekonomski odmak - ako to dvoje možemo odvojiti, zapravo što više razmišljam o tim svrstavanjima imaju mi manje smisla). Napisao je inače više članaka koji se bave libertarijanstvom, neki od njih su;

• What Libertarianism Isn’t
• The Trouble with Libertarianism
• The Myth of Libertarian Neutrality
• Hayek on tradition
• Self-Ownership, Abortion, and the Rights of Children

Naravno, postoje i odgovori na neke od tih članaka koji se mogu pronaći na internetu. Zanimljiva su i njegova razmišljanja o socijalnom nauku (Social Justice Reconsidered: Austrian Economics and Catholic Social Teaching za tekst, odnosno youtube snimka predavanja sa Q&A). Također je i Woods održao više predavanja o tome pitanju, npr. The Trouble with Catholic Social Teaching.

Preveo sam dio Feserovog zaključka iz gore navedenog rada (pretpostavljam da bi moglo biti zanimljivo onima koji se, iz katoličke perspektive, brinu zbog duhovnih otaca slobodnog tržišta);

"Ovaj koncept socijalne pravde nije ni egalitaran niti etatistički(eng. statist). Nije uopće vezan uz pitanje ekonomske jednakosti kao takve, niti uz ostvarenje bilo kojeg modela raspodjele bogatstva. Dokle god svaki radnik ima razumnu priliku da uzdržava sebe i svoju obitelj, i dokle god postoji neko sredstvo hitne pomoći koje je dostupno onima koji se ne mogu sami uzdržavati, nejednakosti u bogatstvu su u principu u skladu sa tim konceptom. Ovaj koncept socijalne pravde ne izistira na državnim intervencijama kao sredstvom ostvarenja ekonomskim ciljeva koje pokušava promovirati; zapravo prema njemu su državne intervencije nešto što je potrebno izbjegavati ukoliko je moguće. Štoviše, katolički prirodni zakon odnosno njegov koncept socijalne pravde nije u potpunosti, a možda niti primarno, zabrinut sa ekonomskim pitanjima. Problemi šireg moralnog interesa – pobačaj, eutanazija, kloniranje, istospolni brakovi, pornografija, razvodi i drugi - su u modernim kapitalističkim društvima vjerojatno daleko većeg utjecaja. Doista, moje osobno mišljenje je kako je moderno kapitalističko društvo poprilično dobro odgovorilo na ekonomske zahtjeve socijalne pravde – komunističke, socijalističke pa čak i socijaldemokratske države su one za koje bih ja ustvrdio da su socijalno najnepravednije po tom pitanju, ali moderna kapitalistička društva su imala izrazito loše učinke po pitanjima drugih zahtjeva socijalne pravde.

Tu dolazimo do područja gdje oni koji se bave katoličkim socijalnom naukom mogu pronaći veliku vrijednost u austrijskog tradiciji, posebno onu koju predstavlja Hayek. Koju god kritiku netko može imati na detalje Hayekovog razmišljanja, šire konture njegovog razmišljanju su vrlo pogodne za sintezu sa katoličkom misli. Hayek nas uči kako su moderna kapitalistička društva izgubila svoj moralni put upravo zato što su njihove vladajuće klase prihvatile "lažni individualizam" koji nema bitne veze sa kapitalizmom, već proizlaze iz pretjerano racionalističke, antitradicionalne i mogli bi dodati antiklerikalne pa čak i antikapitalističke tendencije koju povezujemo sa francuskim liberalizmom i utilitarizmom Benthama i Milla. Burkeova tradicija – konzervativna, religiozna, koja slavi poštovanje i suzdržanost, prezire "prah i prašinu individualizma" – je ona na koju se Hayek poziva da pruža i istinske filozofske temelje tržišnog društva i jedinu nadu njegovog obnavljanje. Burke, zajedno sa Lockeom i misliocima škotskog prosvjetiteljstva, predstavlja u Hayekovim mislima "istinski individualizam" koji naglašava uređenu slobodu i ono što bi katolička tradicija nazivala supsidijarnošću, i nema nikakve veze sa radikalno autonomnim jastvom suvremenog egalitarnog liberalizma i popularnog libertarijanizma.

To ne znači da je Hayekov liberalizam u potpunosti kompatibilan sa mislima katoličkog prirodnog prava. Doista, ja ne vjerujem da je ijedna postojeća verzija liberalizma potpuno kompatibilna sa njime. Poznata je razlika Michaela Novaka između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. On je ustvrdio kako katolici mogu i moraju prihvatiti prvo, bez da prihvate drugo, pa čak i da tradicionalna katolička socijalna misao pruža bolje temelje za liberalne institucije nego bilo koja verzija liberalne političke filozofije. Vjerujem da je Novak u pravu. Čak i u svom vrhuncu, liberalna politička filozofija nije proizvela ništa bolje od sjetnog skeptičnog konzervatizma Hayeka i nedovoljno raspravljenih pa možda i nedosljednih teorija prirodnog prava Lockea, Nozicka i Rothbarda. Hayek, koji prihvaća Burkeov tradicionalizam, ali odbija njegov teizam, dolazi do zaključaka koji su suglasni katoličkom prirodnom pravu, ali na temeljima naturalističke metafizike koja je potpuno nespojiva sa time i koja ne može uvjerljivo zaustaviti plimu moralnog skepticizma koja je poplavila moderni svijet. Različite verzije prirodnog prava klasičnog liberalizma su ponekad bolje po pitanju metafizike, ali kako odbacuju tomističke koncepte prirodnih ciljeva, također su često ekstremne pa čak i bizarne u nekim svojim zaključcima.

Bez obzira koje nedostatke pokazuju razmišljanja Pape Pavla VI po pitanjima ekonomije, bio je u pravu kada je napisao u Octogesima Adveniens da "liberalna ideologija zahtjeva pažljivo razlučivanje." Te riječi bi trebale biti moto katoličkih teoretičara socijalnog nauka. Katolički kritičari kapitalizma i drugih liberalnih institucija su sigurno propustili prepoznati brojne vrline, ali katolički branitelji tih institucija bi trebali imati na umu da je moguće biti i premalo kritičan. Moraju upamtiti da se iz perspektive katoličkog socijalnog nauka, prirodni zakon oslanja na temelje neke održive teorije prirodnog prava – i kako prirodna namjena ili smisao određuje sadržaj prirodnog zakona i prirodna prava. Moraju se sjetiti da temeljna jedinica pravednog, slobodnog i zdravog društva nije individualac – za svaki slučaj da naglasimo da nije niti "zajednica" – nego obitelj, i da ne postoje prirodna prava koja bi mogla opravdati društvene pokrete ili vladine politike koje su destruktivne za stabilnost obitelji. Istina je da liberalne političke institucije i kapitalistička ekonomija mogu pronaći čvrste temelje u katoličkom prirodnom pravu, ali također je točno da ne smijemo dopustiti repu liberalnog kapitalizma da njiše psa prirodnog zakona. "

Woodsov članak se dotiče i pitanja strane pomoći (postoje manje i više uspješni programi), kompleksna tema u koju neću ulaziti, ali jedna snimka Dalrymplea o tome za kraj;