LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet

Već sam pisao o političkoj korektnosti koja polako postaje najdominatnije obilježje javnog diskursa; boreći se protiv "patrijahalne hegemonije" pretvara svaki problem u pitanje moći jedne grupe nad drugom. Radi se o ideologiji koja svrstava određenu skupinu ljudi među žrtve koje je potrebno braniti od svake kritike, a to znači da ima nultu tolernaciju prema neistomišljenicima. 

Zbog toga možemo čuti izjave poput:

"Vrijeme je da iskorijenimo mržnju u društvu i prihvatimo ljude kakvi jesu neovisno o njihovu spolu, rasi, orijentaciji ili bilo čemu drugom. Možete me prihvatiti, ili ne, ali ja sam ono što jesam, i tako ću se od sada ponašati."

Cilj ovakvih govora je pretvoriti moralno pitanje u političko. Pitanje više nije je li neko ponašanje moralno, odnosno trebaju li se ljudi upuštati u istospolne seksualne odnose, nego je pitanje odnos između grupe slabih i grupe snažnih (onih koji ugnjetavaju slabije). Ako se identificirate kao LGBT onda postajete dio grupe slabih, dio dobrih protiv zločestih. Ako netko tvrdi da je homoseksualnost nemoralna, njegovi razlozi će se ignorirati, odmah će se pretpostavit da je takvo razmišljanje rezultat neznanja i zadrtosti, radi se o "mržnji". Što god netko može reći o nemoralnosti takvih praksi je nevažno jer LGBT predstavlja skupinu slabijih i zbog toga su oni uvijek u pravu, a to omogućuje homoseksualcu da "nadvalada" nešto bez da je riješio moralni problem takvog ponašanja.

Takvi govori potpuno mijenjaju cijelu raspravu, točnije, završavaju je. Ne možete reći ništa protiv homoseksualnih praksi jer bi to značilo da "mrzite". Zbog toga su čak i ljudi koji smatraju da postoji nešto nemoralno u takvim praksama skloni pridružiti se LGBT zahtjevima jer ne vole ideju "mržnje" i "diskriminacije": a sigurno je da se ne žele staviti na stranu "zločestih". Ako roditelj upozorava svog sina na nemoralno ponašanje onda on postaje loš roditelj jer ga ne "prihvaća kakav je". Čim netko kaže "mislim da je to pogrešno", odmah se sve to pretvori u "LGBT vs. Cijeli svijet" problem.

U nastavku nekoliko uobičajenih taktika koje se javljaju u LGBT aktivizmu. (I par komentara utemeljenih na teoriji prirodnog prava. Naravno, postoje različiti pristupi etici koji vas mogu dovesti do sličnog razmišljanja.)

Novi "rasizam"

Ukratko, ono što se tvrdi je; ljudi koji se danas protive istospolnim brakovima su ista vrsta ljudi koja se prije protivila međurasnim brakovima. Očite su implikacije tog argumenta; (i) razlog zbog kojeg se ljudi protive istospolnim brakovima je jednak razlogu zašto su se protivili međurasnim brakovima (a tu se misli na duboke neopravdane predrasude), i (ii) do promijene će doći, a one koji se protive će se gledati kao što se danas gleda na ljude koji su se protivili međurasnim brakovima. Očita je snaga tog argumenta jer nema ništa goreg u suvremenom svijetu od toga da vas proglase rasistom, a kada izjednačite protivljenje homoseksualnim praksama sa rasizmom odmah postavljate opoziciju u nezavidnu položaj.

Naravno, takav argument je promašen, ali je za neke naizgled uvjerljiv što znači da je na oponentu da dokazuje u čem je pogreška. Čak i bez ulaska u širu analizu, jasno je kako su crnci radili istu stvar koju su radili i bijelci, odnosno protivljenje takvim brakovima je diskriminacija na temelju izgleda, a ne na temelju ponašanja; diskriminacija na temelju nebitne karakteristike. Uvjeti za brak ne ovise o boji kože partnera jer boja njihove kože nema nikakve veze s onime što brak je.

Prirodni zakon tvrdi kako je homoseksualni seksualni odnos nemoralan jer frustira prirodne namjene ljudske seksualnosti. Nadalje, prema prirodnom pravu, brak je prirodna posljedica ljudske seksualnosti, a brak i obitelj su nužni za napredovanje ljudskih bića. Kada se dvoje ljudi sparuje, potrebno je da štite i podupiru dijete koje može biti rezultat tog odnosa. Homoseksualnost frustira prirodnu namjenu samog seksa, nema nikakve veze s prirodnim ciljem ljudske seksualnost; brakom. Međurasni, heteroseksualni brak ne frustrira prirodne namjene seksualnosti. Rasa je u ovom slučaju poput boje oka, ne utječe, odnosno ne sprečava napredovanje čovjeka. Određena boje kože nema nikakve veze sa ljudskim napredovanjem. Kada se osoba protivi istospolnim brakovima, onda se protivi nečemu što je neprirodni i nemoralno prema prirodnom zakonu, metafizičkoj nemogućnosti, perverziji osnovnog ljudskog napredovanja. S druge strane, kada se protivi međurasnim brakovima, protivi se na osnovama koje nemaju veze s prirodnim pravom odnosno na temeljima koji su irelevantni prema onome što brak je.

Iako je usporedba pogrešna, ona ima svoju ulogu jer se slaže s naracijom LGBT vs. Svijet; pitanje više nije o tome što je brak, ili koja su bitna moralna pitanja, nego se sve pretvara u pitanje ugnjetavanja. Ljudi mrze opresiju, a ako prikažete LGBT kao ugnjetavanu grupu odmah ste bliži uvjeravanju ljudi kako je njihovo ponašanje moralno. (Iako ste pritom potpuno ignorirali pitanje moralnosti.)

Radi se zapravo o poprilično impresivnom postignuću. Ljudi se boje da ih proglase ugnjetivačima i učiniti će sve samo kako bi izbjegli kontroverzu. Čitavo pitanje se pretvori u političko pitanje, bez ikakve povezanosti s moralnim i kulturnim aspektima. Takva razmišljanja pokreću ljude da izlaze na ulice, sve postaje stvar "ljudskih prava", kako bi se itko mogao suprostavljati "ljudskim pravima"? Svako tko zauzima drugačiju moralnu poziciju mora biti pun "mržnje".

Uključivost

Na primjeru američkih izviđača vidljiv je još jedan fenomen vezan uz LGBT aktivizam. Neću komentariti konačnu presudu nego jednu od izjava koja je tome prethodila. Jedan od vođa izviđača dao je izjavu prema kojoj je ta organizacija uređena oko uključivosti, a sama zabrana aktivnim homoseksualnim osobama predstavlja čudnu anomaliju koju treba ispraviti. Izviđači se zavjetuju služiti ljude svih vjera, uključiti ljude svih rasnih i socio-ekonomskih podrijetla. Drugim riječima, njegov argument je da homoseksualci predstavljaju samo još jednu od takvih skupina.

Propušta primijetiti kako aktivni homoseksualci nisu samo još jedna od takvih skupina, oni predstavljaju skupinu koja ne samo da se upušta u prakse koje izviđači smatraju nemoralnim, nego još i zagovara i širi upuštanje u takve nemoralne prakse. Iako taj vođa priča o uključivosti, zapravo pokušava pokazati da je homoseksualnost moralna. Argument uključivosti pokušava apelirati na određeni osjećaj jednakosti koji je ukorijenjen u zapadnoj misli. Iako dolazi iz kršćanstva, raširen je općenito na Zapadu. Sličan je "nemojte suditi" mentalitetu. Ali takvo postkršćansko poimanje iskrivljuje uključivost, prije je poimanje uključivosti značilo da ste bili spremni biti članom Crkve, bili ste spremni ispunjavati sve potrebne zahtjeve. Ali danas je značenje drugačije, trebate uključiti sve, točka, neovisno o svemu. 

Trik je u tome što se "uključivost" predstavlja kao neka datost. Kao da se radi o nekoj neutralnoj moralnoj vrijednosti, a ukoliko neka skupina ne prihvaća takvo razmišljanje odmah je zla. Ljudi koji propovijedaju "uključivost" će izjavljivati da "nije na nama da namećemo svoje vrijednosti drugima", ali pritom potpuno ignoriraju činjenicu da nameću svoju vrijednost uključivosti svima drugima. Još gore, poruka je da uključivost predstavlja vrijednost koja je važnija do svih drugih vrijednosti, uključujući i snažne moralne vrijednosti kojih se netko drži. Drugim riječima, ako se vaša uvjerenja o ispravnom i pogrešnom nađu na putu uključivosti, bolje vam je da ih odbacite.

No, koji je problem sa uključivošću? Uključivost je način da neka manja skupina natjera drugu skupinu da promijeni svoje vrijednosti pozivajući se na neki općeprihvaćeni standard. Iako će možda izjavljivati nešto drugo, prava poruka je da se "morate promijeniti jer nam se ne sviđa što predstavljate". Takvom "uključivošću" se zapravo uništava ono čega dio želite postati – tražeći prihvaćanje neke institucije ta institucija prestaje biti ona čije prihvaćanje tražite. Primjerice ako želite biti "katolik", onda znači da se želite držati katoličkih vrijednosti, ne možete činiti što želite i tražiti da vas se prihvati u ime uključivosti.

Ljudi traže promjenu takvih institucija i udruženja jer očito žele biti dio nečega vrijednog i tradicionalnog bez da se pritom ičega moraju odreći. Sviđaju vam se aspekti Katoličke Crkve, ali vam ne pada na pamet odreći se analnih odnosa sa svojim partnerom, ništa lakše, samo se pozovite na uključivost! Problem riješen.

Emocije

Kulturni pomak oko LGBT pitanja nema gotovo nikakve veze sa argumentima ili intelektualnim promišljanjima, potaknut je velikom količinom emocija, promoviranja i retorike. Iako postoje ljudi koji bi ipak stavili puno veći naglasak na promjenu u intelektualnim razmišljanjima (ne vezano uz homoseksualnost, nego općenito na promjene u metafizici), teško je negirati da su emocije te koje vode veliki dio LGBT aktivizma. Prošlih tjedana svjedoci smo nekoliko svjedočanstava LGBT osoba kojima nas žele uvjeriti u ... pa, zapravo nisam siguran u što. Ono što je očito iz takvih svjedočanstava je velika emocionalnost; kao što veli jedan ekonomist: problem nije što mali Ivica ne zna čitati, problem nije niti to što mali Ivica ne zna razmišljati, problem je što mali Ivica ne zna što razmišljanje je; on ga je pomiješao s osjećajima. (Zapravo je stvar još gora jer niti te izrečene emocije nisu imale nikakve veze sa referendumom oko braka nego nekim osobnim problemima, ali ovdje komentiram općenito aktivizam, ne konkretno pitanje.)

Dakle kako izgleda tipično svjedočanstvo o nekom homoseksualcu i njegovoj katoličkoj obitelji; Prvo, članovi obitelji su jako tužni (ili ljuti) što je njihov sin homoseksualac. Svjedočanstvo je ispunjeno emocijama. Sin (ili roditelj) pretpostavlja kako će ga Crkva odbaciti i kako ga više nikada neće prihvatiti. Iako to nije točno, takvo prezentiranje je potrebno da bi se pojačale emocije. Sinu je teško reći "homoseksualac sam" jer to zapravo znači "ili ćete me prihvatiti ili nećete, ne postoji ništa između". Naravno, niti to nije točno, možete prihvatiti osobu (suosjećati sa njome, voljeti je – što znači željeti joj dobro, pomoći joj) bez da prihvaćate nemoralno ponašanje u koje se upušta. Ali sin ne misli na to – on želi reći da odbaciti homoseksualnu aktivnost znači odbaciti i osobu koja je homoseksualac. Naravno, niti to nije točno jer sin može izbjegavati homoseksualne aktivnosti. Problem riješen. Očito to može predstavljati izazov, ali to je opcija koja se rijetko predstavlja. Zašto i predstavljati tu mogućnost kada je naglasak na emocijama? Sin, ili možda njegova obitelj, će zatim ispričati neku priču o vezi s lokalnom župom (možda su tu vjenčani, kršteni, možda je neki član obitelji pokopan tu) te će zatim zatražiti od Crkve da prepozna i prihvati homoseksualnu populaciju. (Iz takvih svjedočanstava nikada nije jasno kako ti ljudi smatraju da Crkva funkcionira, ali za svaki slučaj treba napomenuti da njihovo zadovoljstvo i emocije ne poništavaju moralnu istinu.)

Cijela stvar je bespotrebno emocionalna, a takva i mora biti jer je to zapravo cijeli argument. Očito je kako ti ljudi osjećaju snažne emocije, ali pritom ne pokazuju nikakvu brigu za moralnu istinu. Oni samo žele emocionalno prihvaćanje, a Crkva (ili društvo) bi se trebali promijeniti kako bi oni to postigli. Sve posljedice su nebitne jer se oni osjećaju tužno. Iako je takvo razmišljanje zapravo oličenje sebičnosti, uvijek se predstavlja kao vrlina. (U priči spominjem katoličku obitelj i Crkvu, ali gotovo isti scenarij se često nudi i općenito za bilo kojeg homoseksualca i društvo.)

Nemogućnost razlikovanja statusa i akcije, i apeliranje na emocije je toliko rašireno svakim dijelom LGBT pokreta, da je zapravo postalo cijeli LGBT pokret. Primjerice istospolni parovi tuže pekara jer ne želi ispeći tortu za njihovo vjenčanje. Pekar se očito ne slaže sa njihovom proslavom i zbog toga ne želi imati izravnu ulogu u takvom događaju, ali osjećaji istospolnog para su zbog toga povrijeđeni i potrebno ga je zakonski kazniti jer ne želi slaviti njihove izbore. Svaka osuda nečijeg ponašanje doživljava se kao osobni napad na onoga koji se upušta u takvo ponašanje.

Za većinu LGBT aktivista argumenti o moralnosti nisu važni, obično su potpuno irelavantni za njih. Emocije su prisutne, a to je sve što je potrebno da bi se opravdali i uspjeli.

Diskriminacija

Osnovni argument LGBT zajednice o istospolnim brakovima i diskriminaciji ide ovako; "omogućavanje braka samo heteroseksualnim parovima je diskriminacija homoseksualaca zato što se tako onemogućuje homoseksualcima da međusobno ulaze u brak." Izgleda da taj argument ima određenu snagu jer postoje ljudi koji se pitaju; "Pa, nije li istina da homoseksualci ne mogu činiti nešto što heteroseksualci mogu?"

Očito je da argument apelira na određeni osjećaj kako je diskriminacija ne samo nezakonita, nego je i pogrešna, i zla. Ideja je da su ljudi jednostavno okrutni, diskriminiraju jer im se ne sviđaju homoseksualci. Ali još važnije, radi se običnoj logičkoj pogreški jer zagovornici istospolnih brakova tvrde da je brak dvojice homoseksualaca valjan, ali cijelo pitanje i je može li takvo partnerstvo biti brakom. Rasprava završava prije nego što je počela.

Jednostavnije rečeno, čitav problem je pogrešno predstavljen. Homoseksualci nisu diskriminirani, nitko im ne negira pravo na brak. Imaju sva prava koja imaju i heteroseksualci, slobodni su ući u brak, ali kao i svi drugi, moraju pronaći nekog suprotnog spola. Brak je nužno heteroseksualan i predstavlja prirodni nastavak ljudske reprodukcije. Zakon tu nikoga ne diskriminira. Bilo bi apsurdno reći da država negira "pravo" samca da uđe u brak sam sa sobom. Ako prihvatite takvu logiku "diskriminacije"; možete reći da država "diskriminira" protiv ljudi koji preferiraju život samca, zašto oni ne bi dobili prednosti braka, zašto država diskriminira samce? Još češći argument je onaj za brakove više osoba, zašto ograničiti broj na samo dva partnera? (Postoji dovoljno aktivista koji se zalažu za takve "brakove".)

Kada aktivisti kažu da je "homoseksualcima onemogućeno pravo ulaska u brak" oni već pretpostavljaju da je brak samo stvar toga da se ljudi sviđaju jedan drugom i žele se međusobno obvezati na nešto. Pretpostavljaju i kako je "istospolni brak" nešto na što ljudi imaju pravo, a to pravo im je uskraćeno. Ali cijela rasprava i je oko toga što je brak. Kada dođemo do prigovora "tko si ti da odlučiš što je brak!?" jasno je da se trebamo okrenuti tome pitanju i definirati što je brak. (Zanimljivo, taj prigovor u pravilu završi na "Tko si ti da kažeš kako je brak nužno heteroseksualan?" što je pomalo čudno, nije teško zamijeniti "je" sa "nije".)

Osim toga, možemo čuti i kako brak više nije heteroseksualan. Ali to je, iz perspektive prirodnog prava, isto kao da kažete da je od sada kvadrat okrugao. Očito, radi se o širem pitanju pa neću ulaziti u to, ali mislim da je jasno kako argument "nejednakosti" ili "diskriminacije" nema veze s pitanjem istospolnih brakova odnosno onime što brak je.

"Govor mržnje"

Liberalna strategija za pitanja poput homoseksualnost je jednostavno ignorirati stvarni problem te predstavljati samo karikature onoga što tvrdi opozicija. Kada predstavljate samo karikature nije teško pokazati da ne funkcioniraju, odnosno da ne postoji ništa racionalno u protivljenju homoseksualnim praksama. (Očito je da dio krivnje snose i konzervativci koji se ne trude previše obrazložiti svoju poziciju.)

No, izgleda da samo prikazivanje opozicije kao iracionalne nije dovoljno, potrebno je zakonski onemogućiti da se ikakva opozicija uopće čuje. U Kanadi je primjerice nedavno osuđen čovjek prema zakonu o govoru mržnje jer je dijelio prospekte o nemoralnosti homoseksualnih praksi. Ništa od slobode govora za njega, "mržnja" je posebna kategorija koja je nedopustiva. Svatko tko izjavi nešto što se ne sviđa aktivistima je "homofob", makar to bila izjava poput one da je brak jedinstvo muškarca i žene. Kao i svaki drugi "zločin mišljenja" homofobija nema svoju definiciju, ne možete znati kako izbjeći taj zločin, sve što kažete može rezultirati takvom optužbom. Najsigurnije je jednostavno šutjeti, ili se čak priključiti onima koji viču "homofobija" kada se pojavi neki pojedinac koji je spreman ići protiv LGBT aktivizma.

S obzirom na ignoriranje svih argumenata protiv homoseksualnih praksi, razvila se situacija u kojoj se svaka opozicija doživljava kao "mržnja", a time prestaju i sve rasprave, jer ne samo da nema razloga zašto bi pričali s nekim takvim, nego nema razloga niti zašto bi mu uopće zakonski dopustili da priča nešto takvo.

PS

Za LGBT aktivizam pitanje nije je li nešto činjenično korektno nego je li politički korektno. Čitav pokret nema veze sa uvjeravanjem nego emocijama i pritiscima. Kada i pokušaju predstaviti nešto, primjerice promjenu institucije braka, onda se to svodi na slogane ("bračna jednakost"), zastrašivanje ("homofobija") i različite "plitke argumenti".

Živimo u vrijeme plitkog razmišljanja. Iskoristite "jednakost" i "diskriminaciju" u sloganima i to vam je dovoljno da uvjerite plitke umove. Za ostvarivanje svega što LGBT aktivisti žele dovoljno je nešto prozvati "pravom" – magična riječ kojoj nije potreban dokaz, logika ili zdrav razum.