Homoseksualne prakse su moralno
pitanje, a moralnost je filozofski problem. Svi krećemo od određene
metafizike. (Negiranje te činjenice samo pokazuje da je metafizika
loša jer je nekritički prihvaćena.) U svakom slučaju, za one
koji se drže teorije prirodnog
prava, argument je slijedeći: moralnost je objektivno pitanje, a
pitanje koje se bavi "dobrim" i "lošim" ima
objektivan odgovor. Za svaku ljudsku akciju se može procijeniti
moralnost, a s obzirom da je seksualnost bitan dio ljudskog iskustva,
na pitanja oko toga što je "dobro" ili "loše"
seksualno ponašanje može se objektivno odgovoriti kroz filozofsku
analizu.
U Zapadnom svijetu seksualni moral je
gotovo nestao, ne postoje jasni standardi prema kojima ljudi
ocjenjuju seksualno ponašanje. Ponekad možemo čuti o Teologiji
Tijela, ali ona neće uvjeriti nikoga tko se već ne slaže s
određenim pretpostavkama. Također se često govori o seksualnosti
na ispolitiziran način (posebno u kulturno-marksističkim
terminima), a s obzirom da većina ljudi nema poznavanje filozofske
tradicije Zapada nije ni čudno da su zbunjeni. Odlučio sam u
nastavku predstaviti, ili barem pokušati predstaviti, osnovne ideje vezane uz (klasičnu) teoriju
prirodnog prava.
Postoje određeni pojmovi koji nisu
specifični za teoriju prirodnog prava, ali nisam siguran kako ih se
koristi (i prevodi). Odlučio sam ih koristiti na način koji, barem
prema meni, unosi najmanje zbrke. Tako sam većinom prevodio:
eng."end" kao namjena (može i cilj, svrha,
kraj...), eng. "essence" kao esencija (može i bit,
suština...), eng. "defective" kao nedostatnost,
eng. "faculty" kao sposobnost, a izraz eng.
"flourish" kao napredovanje. Moglo bi se prigovoriti
navedenim izrazima, možda bih trebao koristiti i naravno ne
prirodno, ali čini mi se da bi alternativni prijevodi
pogrešno predstavili koncepte, pomiješali bi se s nekim drugim
nevezanim konceptima. Primjerice "flourish" možemo
prevesti kao procvat (i to bi odgovaralo nečemu što se može
čuti u svakodnevnom govori – "Procvala je od kad se..."),
ali spominjem primjer biljki pa bi to moglo nekoga, u tom slučaju,
navesti na zaključak doslovnog procvata; drugi prijevod bi bila
"sreća", ali taj izraz danas ima konotacije koje su
suprotne onome što taj koncept znači u teoriji prirodnog prava.
Danas smo zamijenili metafizički, objektivni smisao napredovanja
(procvata) s nekim neodređenim osjećajem "sreće". Netko
je "sretniji" kada se upušta u seksualne odnose s kim god
želi, što predstavlja njegovu vrstu napredovanja, a to znači da bi
se i trebao upuštati u takve odnose. (No, to za sada nije bitno.)
Esencijalizam
Svi kreću s nekom metafizikom, čak i
ako to ne misle. (Sam pokušaj izbjegavanja metafizike uključuje
značajne metafizičke postulate, a to često znači i nekritičko
prihvaćenje jer su nesvjesni. Nemamo drugog izbora nego da se
koristimo filozofijom. Jedino je pitanje hoćemo li u tome biti dobri
ili loši.) Problem je što tradicionalni seksualni moral kreće
od metafizike koja je potpuno drugačija od metafizike koja je
prisutna u suvremenom društvu. Da bi uopće mogli razgovarati o
nekim temama potrebno je prvo raspravljati o metafizici; nažalost
radi se o temi koja ne stane u par rečenica, ali ću spomenuti samo
par stvari. Radi se o sažetom pregledu koji služi samo da istaknem
neke ideje.
Tradicionalni seksualni moral se
ponajviše bavi time što neka stvar je. Ako možete odredit što
neka stvar je, onda možete odrediti što bi trebali raditi s tom
stvari. Drugim riječima, tradicionalni seksualni moral se bavi onime
što se naziva esencija (bit). Esenciju nije lagano ukratko
definirati, ali uzmimo primjer euklidskog trokuta: što je trokut?
Ima tri ravne stranice, a zbroj unutarnjih kuteva je 180 stupnjeva.
To je "trokutnost", čak i ako ne postoji savršeni trokuti
u ovom svijetu. Trokutnost su svojstva koja dijele sve stvari koje
nazivamo trokutima. Slično tome, što čini čovjeka onime što je?
Postoji više karakteristika, a karakteristike koje bi nazvali
"ljudskim" (u smislu da su karakteristike specifične za
ljude: živi su, potrebna im je hrana, racionalni su, itd.) postoje
metafizički u svemu što možemo nazvati čovjekom.
Esencije se odnose na svaku stvar u
svijetu. Pas, lav, računalo, ima esenciju zbog koje je to što je.
Donekle je očito zašto je ovakva vrsta metafizike bitna za
proučavanje stvari; matematičar se ne može baviti matematikom bez
da počne od toga što trokut je (ili što "broj" "šest"
je), znanstvenik se ne može baviti biljkama, tlom ili evolucijom bez
da krene od toga što biljka je, što tlo je, ili što je vrsta. (Sva
istraživanja se temelje na takvoj vrsti metafizike, iako te principe
znanstvenici stalno eksplicitno negiraju.) Radi se o široj temi, ali
potrebno je samo istaknuti da se tradicionalni seksualni moral
temelji na principu da stvari imaju stvarnu esenciju; ne
možemo shvatiti svijet ako ne shvatimo te esencije.
Četiri uzroka
Kako bi shvatili što neka stvar
stvarno je, pomažu nam četiri vrste uzroka (formalni,
materijalni, djelatni i svršni) koje je razvio Aristotel. Naravno,
potrebno je shvatiti da "uzrok" ne možemo shvatiti kako
god to želimo. Ukratko: materijalni (od čega je stvar napravljena),
formalni (forma koja je potrebna da bi stvar bila što je – uzorak
ili struktura), djelatni (ono što dovodi nešto u postojanje –
npr. za kuću zidari, za srce različiti biološki procesi), finalni
(smjer ili domet učinaka prema kojima je stvar usmjerena.)
Očito je da se radi o temi o kojoj bi
trebalo napisati još puno toga, ali to mi sada nije cilj. Uzmimo
primjer forme i materije gumene lopte: Sama materija za sebe nije
lopta, guma može uzeti oblik velikog broja stvari; a niti sama forma
nije lopta jer ne možete se dodavati crvenilom, zaobljenošću, pa
ni samom skočivošću.
Možda nije jasno zašto je sve to
bitno, ali ako smo u stanju objektivno odrediti esenciju stvari, onda
isto tako možemo objektivno odrediti standarde dobrote, zloće,
nedostatnosti, itd.
Emotivizam
Suvremeni svijet vjeruje kako kako je
"dobro" vrijednosni sud, vjeruje da postoje činjenice, ali
vrijednosti su drugačije; a s obzirom da je "dobro"
vrijednosni sud, onda je i nužno subjektivan. Ja mogu reći da je
neubijanje ljudi "dobro", ali ono nije stvarno dobro, ili
mogu reći da je neka slika dobra, ali u stvarnosti, nije zapravo
dobro. Radi se o subjektivnom ukusu.
Naravno, malo je ljudi koji su spremni
slijediti takvo razmišljanje (kojeg je Philippa Foot prozvala
emotivizmom) do svoga logičkog zaključka, odnosno do toga da je
izjava "pogrešno je istrijebiti čitavu skupinu ljudi"
ekvivalentna izjavi "ne sviđa mi se sladoled od vanilije".
Većina političkih zahtijeva se spominje u moralnim terminima ("nije
pravedno da nije u zatvoru", "nije pravedno da on dobiva
veću plaću" itd.), ali istodobno će ti isti ljudi reći
(ili vikati) "radi se samo o tvom mišljenju da je seksualna
praksa X pogrešna, ne možeš to dokazati. Svatko bira za sebe, i ne
smiješ nametati svoje vrijednosti drugima!" Iako je
nedosljednost suvremenog sekularnog svijeta zanimljiva tema, ovdje
samo želim ukazati na to da postoje objektivni standardi za moral.
Kako riješiti problem emotivizma.
Jedan popularan pristup je ignorirati ga (kao što to radi suvremeni
svijet), drugi popularan pristup je pozvati se na Boga. Ali moderni
svijet odbacuje Boga, preuzeo je različite kvazi-kršćanske
standarde o kojima možemo svakodnevno slušati, ali nema nikakve
potrebe za takvim Zakonodavcem.
Tradicionalna alternativa
Ipak, postoji treća alternativa koja
se bitno razlikuje od prethodno navedenih. Tradicionalni moral, vezan
uz metafiziku koju sam kratko spomenuo, pokazuje da stvari imaju
intrinzičnu dobrotu ili pokvarenost, odnosno da se nije potrebno
pozivati na Boga kako bi shvatili standarde koje možemo objektivno
otkriti. Ukratko: stvar je "dobra" u mjeri u kojoj se
približava svojoj formi ili metafizičkoj biti, a loša je utoliko
što nije blizu te forme ili biti, nedostaju joj kvalitete te
esencije. Uzimimo još jednom primjer trokuta: trokut je dobar
primjer trokuta kada ima tri savršeno ravne stranice, a unutarnji
kutevi zbrojeni iznose 180 stupnjeva. Prema tome, trokut kojeg
nacrtate rukom nije dobar kao trokut kojeg savršeno nacrtate
koristeći računalo. Postoji trokutnost kod oba slučaja (oba imaju
esenciju trokutnosti), ali jedan je bolji primjer trokuta. Ne radi se
o subjektivnom sudu trokuta, radi se o objektivnoj prosudbi jer to
trokut i jest, to znači imati esenciju trokuta: imati tri ravne
stranice čiji unutarnji kutevi zajedno iznose 180 stupnjeva. Drugim
riječima, ne radi se o subjektivnom mišljenju o trokutnosti nego
objektivnoj biti.
Ista stvar vrijedi za sve ostalo,
uključujući živa bića. Lav je dobar primjer lava u mjeri u kojoj
odgovara svojoj lavljoj biti. Lav ima četiri noge, snažnu čeljust,
dovoljno je brz i pametan da ulovi plijen itd. Lav je nedostatan,
deformiran ili bolestan u mjeri u kojoj ne zadovoljavaju svoju bit.
Dakle lav s tri noge koji ne može uloviti plijen ima određenu
nedostatnost, kvar, zatajenje. Isto vrijedi i za ljude, dijete rođene
sa određenom bolešću ima "urođenu manu" (defekt), a
dijete koje nema dobar imunološki sustav je bolesno. Čitava
medicina se temelji na tom principu. Procjena da je neki lav "dobar
primjer lava" je objektivna, temelji se na esenciji lava, ne
radi se o subjektivnoj preferenciji promatrača. Philippa Foot jednom
je rekla da moralnost možemo shvatiti jedino ako krenemo od biljki.
Željela je reći da je dobrota ili pokvarenost definirana esencijom
ili formom stvari, a biljka ima esenciju života tako što ima snažne
korijene, itd. Dakle "dobra" biljka je ona koja ima takve
karakteristike, a loš primjer biljke ne bi imao takve
karakteristike. Nužna početna točka da bi procijenili dobrotu ili
pokvarenost je: esencija stvari.
Moral samo predstavlja poseban slučaj
jer smo u stanju izabrati dobra koja nam određuje naša priroda.
Ljudi, zato što su racionalni, mogu shvatiti što je esencija
čovjeka i mogu odabrati da se usuglase s tom esencijom. Drugim
riječima, osoba može racionalno odabrati dobro; ako to odabere onda
je moralna, a ukoliko odabere suprotno onda je nemoralna. Ako ja znam
da je za mene (objektivno) dobro imati zube; da to odgovara mojoj
esenciji kao ljudskom biću, onda je loše za mene da svaki dan jedem
slatkiše dok mi zubi ne otpadnu. Nije važno što određeni čovjek
misli da je dobro za njega; alkoholičar može osobno smatrati da je
dobro piti više no što treba, ali u stvarnosti to nije dobro. Čak
i da je predisponiran za alkoholizam to ne bi promijenilo evaluaciju.
Dobrota i život
Za žive stvari, dobro je uvijek
definirano u teleološkim terminima. Odnosno, postoje finalni uzroci
prema kojima smo usmjereni kao ljudska bića, a naše ponašanje na
način koji ne bi ispunio te finalne uzroke bi bilo loše ili
nemoralno. Vrline (razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost)
koje su u korijenu većine tradicionalnih moralnih standarda su
stvari koje nam omogućuju da ispunimo finalne uzroke koji su nam
ugrađeni našom prirodom. Oči služe za vid, dakle osoba ima dobre
oči ako dobro vidi. Noge su za kretanje, dakle osoba ima dobre noge
ako mu njegove noge omogućuju da se kreće. Ali zašto su oči za
gledanje, a noge za kretanje? Iako se to može činiti očitim, zašto
je to tako?
Oči su za vid, ali nisu li oči za
puno stvari? Možete ih iskoristiti na različite načine: možete ih
izvaditi i žonglirati s njima. Kako se oči razlikuju od kamenja?
Philippa Foot napominje kako žive stvari predstavljaju poseban
slučaj (koristimo i "posebnu gramatiku" da bi ih
opisali). Da posudimo od Aristotela, žive stvari su određene
"napredovanjem" (procvatom). Postoje određene namjene koje
žive stvari moraju realizirati da bi napredovale kao vrsta stvari
kakve jesu. Drugim riječima, postoje određeni finalni uzroci koje
treba ispuniti kako bi živa stvar bila bliže svojoj esenciji kao
žive stvari. Esencija žive stvari je očuvati život i proizvesti
druge stvari poput sebe koje isto tako održavaju život. Uzmimo opet
primjer lava. Lavu su potrebne snažne, oštre kandže da bi ulovio i
ubio plijen koji mu omogućuje preživljavanje. Da toga nema, ne bi
mogao napredovati, ne bi mogao preživjeti i ne bi se uskladio sa
svojom esencijom žive stvari. Prikladno bi bilo takvog lava nazvati
"nedostatnim", ili lošim primjerom lava. Da kojim slučajem
takav lav ima neku čudnu mrlju na svom nosu, to ne bi imalo nikakve
veze s njegovim preživljavanjem, ne bi bilo prikladno nazvati ga
nedostatnim, zato što imati mrlju na svom nosu nema nikakve veze sa
preživljavanjem, životom (esencijom) lava.
Kada raspravljamo o živim stvarima,
niža razina žive stvari uvijek ukazuje na višu razinu žive
stvari, odnosno svaki dio žive stvari procjenjuje se referencirajući
se na organizam na kojeg se taj dio odnosi. Drugim riječima,
dijelovi žive stvari su usmjereni prema napredovanju žive stvari na
način koji ne vrijedi za ne-žive stvari. Još jednostavnije,
određeni finalni uzroci su bitni za žive stvari, ali nisu bitni za
ne-žive stvari. Rečenica poput "njegova pluća su
neispravna" ima smisla, a rečenica poput "ovaj
kamen je neispravan" nema. Pluća su neispravna (ne rade) s
obzirom na esenciju veće žive stvari, ali kamen nema stvar na koju
se referencira. Upravo na to se misli kada znanstvenik (ili bilo tko)
kaže kako biljke rastu prema gore da bi dobile više svjetlosti (ili
da trepavice sprečavaju stvari da uđu u oko, ili nešto drugo).
Time ne žele reći da biljka to radi namjerno, i ne želi reći da
postoji neka vanjska sila (Bog) koja ih je takve dizajnirala, samo
žele reći da finalni uzrok onoga zbog čega biljka rasta uspravno
omogućuje biljci da napreduje kao vrsta stvari kakva je, približava
esenciji kao žive stvari.
Nema nikakve potrebe za pozivanjem na
Boga ili nešto drugo. Ova dobrota je ugrađena u živu stvar samom
njenom prirodnom. To je Foot nazvala "prirodnom dobrotom".
Kao što je Michael Thompson zapisao:
"Čak i da je Božanski Um doveo određene oblike života u postojanje... to ne bi imalo nikakvog učinka na prirodno-teleološki opis tih oblika života."
Perverzija
Kada naiđu na nešto što ih šokira,
čak će i liberali reći da je to "perverzno", dobro,
vjerojatno će izreći neku drugu, vulgarniju varijaciju. Prije je
bilo rasprostranjeno mišljenje da su određene seksualne prakse
perverzne, ali danas se veliki broj ljudi s time ne bi složio pa bi
zato razni ljudi takve prakse proglasili "prirodnim". (Još
uvijek uvijek postoje određene stvari poput incesta i bestijalnosti
koje će iznenadili i liberale, ali i tu dolazi do promjene.)
S obzirom da se korištenje pojma
"perverznog" mijenjalo kroz vrijeme, ljudi pretpostavljaju
da se ne odnosi na neku objektivnu stvar. Takvo razmišljanje
povezano je s emotivizmom, ljudi pretpostavljaju da je pojam
"perverznog" sličan pojmu "dobra" i "zla",
predstavlja samo preferenciju nekog pojedinca. Kao što je već
spomenuto više puta, tradicionalni moral se temelji na premisi da
stvari imaju esenciju, a esencija živih bića je specifična jer se
finalni uzrok određenog dijela tijela određuje s obzirom na cijeli
organizam – tako primjerice oko ima za finalni uzrok vid, zato što
su vid (i ostale funkcije) nužne za napredovanje životinje, odnosno
da životinja ima esenciju živih stvari.
Dakle, u osnovi
esencijalizma je da stvari imaju svoju esenciju, što se stvar više
približava svojoj esenciji, to je "bolji" primjerak stvari
koja je – radi se o objektivnoj vrijednosti. Lav koji može loviti
plijen je objektivno dobar primjer lava, a lav koji ma tri noge ili
je slijep je objektivno loš primjerak lava. Moralnost tu predstavlja
tek specifičan slučaj jer se primjenjuje na racionalnog agenta. Ako
racionalni agent odabire aproksimirati se bliže svojoj esenciji,
bliže dobroti, agent je moralan. Argument perverzije sposobnosti
(eng. perverted faculty) se odnosi na sve izrečeno. Argument
tvrdi da zato što je esencija definirana, posebno kod živih stvari,
finalnim uzrokom, frustrirati je ili djelovati suprotno tom finalnom
uzroku bi nužno bilo nemoralno zato što se time odvaja stvar od
svoje esencije. Spolni organi imaju specifični finalni uzrok koji se
razlikuje od uzroka oči. Primjerice, finalni uzrok penisa je
ejakulacija u vaginu. To je smjer prema kojem je penis, po svojoj
esenciji, namijenjen napredovanju ljudskih bića. S obzirom na to,
bilo bi nemoralno koristiti penis na način koji bi djelovao suprotno
njegovom finalnom uzroku. Takvo ponašanje bi značilo svojevoljno
odabrati namjenu koja nije dobra (u metafizički objektivnom smislu)
namjena. Značilo bi izabrati pogrešnu.
S obzirom na to, ponašati se suprotno
namjeni stvari je nemoralno; a to uključuje stvari poput
masturbacije, kontracepcije, homoseksualnosti, sodomije,
bestijalnosti, itd. Navedene stvari su pozitivne frustracije finalnog
uzroka seksualnosti: prokreacije. Na to mislimo kada kažemo
"perverzija", vidljivo je to i iz svakodnevnog govora.
Osoba pervertira (iskrivljuje) prirodnu namjenu organa kada ga
koristi suprotno njegovu prirodnu cilju. Dakle osoba koja se upušta
u odnos sa životinjom pervertira prirodnu
namjenu svog spolnog organa, zbog toga će ljudi reći kako je
perverznjak. Takav razvoj jezika vidljiv je i u Freudovu citatu (a on
sigurno nije bio teoretičar prirodnog prava):
"Zajednička karakteristika svih perverzija je u tome što je reprodukcija kao cilj stavljena u stranu. To je kriterij po kojem sudimo je li neka seksualna aktivnost perverzna – ako odstupa od reprodukcije u svojim ciljevima i teži postizanju zadovoljavanja neovisno o tome."
To je također
ono što ljudi misle kada kažu da je homoseksualnost "neprirodna."
Homoseksualna aktivnost je suprotna finalnom uzroku spolnih organa i
spolnosti općenito. "Prirodno" u prirodnom zakonu se bavi
metafizikom. U prirodi je (ili esenciji) oka namjena gledanja kako bi
životinja napredovala, čak i ako bi iz nekog razloga sutra sve
osobe oslijepile, i dalje bi bilo u esenciji oka da gleda. Slično
tome, čak i ako je netko rođen slijep, to ne znači da u prirodi
oka nije gledanje. Drugim riječima, "prirodno" ne znači
da se "pojavljuje u prirodi" ili nešto slično –
prirodni zakon ne tvrdi da je nešto dobro zato što se javlja u
prirodi nego da je nešto dobro ako je blizu svoje prirode ili
esencije. (Iako je točno da postoje perverzije koje se javljaju u
prirodi, netočno je reći kako su "prirodne" u
metafizičkom smislu. Dakle priče o istospolnom paru pingvina nemaju
nikakve veze s time.)
Dva aspekta života
No nije li to
različito od oka ili srca? Ukoliko bi srce funkcioniralo suprotno
svojoj namjeni (pumpanju krvi radi preživljavanja) to bi dovelo do
smrti; ali ako koristimo svoje spolne organe na pervertirani način,
nećemo umrijeti. (Spolne bolesti su iznimka koja nije vezana uz
poantu.) Možete se upuštati u homoseksualne odnose i svejedno
"napredovati", zar ne? Takav odnos nije poput vađenja
očiju ili pijenja otrova! U čem je stvar? Kao što je već
spomenuto, finalni uzrok ili esencija nekog dijela tijela se određuje
s obzirom na ono čemu je namjenjeno, ali spolni organi su
jedinstveni jer se ne bave preživljavanjem, oni su usmjereni prema
reprodukciji. Postoje dva glavna aspekta esencije života:
preživljavanje i reprodukcija. Većina tjelesnih organa i funkcija
(barem za sisavce) se bavi preživljavanjem, a samo ih se nekoliko
bavi reprodukcijom.
Spolni organi su usmjereni prema
stvaranju života, a djelovanje suprotno našim seksualnim namjenama
znači djelovati na način koji je metafizički suprotan stvaranju
života. Thomas zapisuje;
"Dobro je za svaku stvar da ostvari svoju namjenu, a zlo je za svaku stvar da je se preusmjeri od namjene. Kao što je za cjelinu tako je i za dijelove, svaki dio čovjeka i svaki njegov čin može postići svoju namjenu. Iako je sperma suvišna za očuvanje pojedinca, nužna je za propagiranje vrste: a ostale izlučevine poput urina, znoja i sličnog; nemaju druge svrhe i jedina dobro za čovjeka je njihovo otklanjanje iz tijela. Ali takav cilj nema sperma, koja služi za korist generacije, prema kojoj je zajedništvo spolova usmjereno. No, uzalud bi bila nova generacija ukoliko ne bi uslijedila prikladna briga bez koje potomci ne bi mogli izdržati. Dakle emisija sjemena mora biti usmjerena kako bi mogao uslijediti i novi naraštaj i kako bi se osigurao odgoj potomaka."
Dakle svako namjerno frustriranje
takvih namjena bi značilo djelovati protiv prirode. (Neplodni parovi
se upuštaju u prirodni odnos jer oni sami ne čine ništa što bi
frustriralo tu namjenu.) No, primjerice anus nije namjenjen
stvaranju života, i zbog toga bi bilo nemoralno ejakulirati u anus.
S druge strane, vagina je usmjerena stvaranju života po svojoj
prirodi. Navedeno naravno ne znači da bi svaki odnos treba biti
vođen intencijom stvaranja djece, ili da bi svaki odnos treba
rezultirati djecom (kao što niti svaki žir ne rezultira hrastom).
To znači da kada se par (ili bilo koja osoba) upušta u odnos, mora
to činiti na način koji nije aktivno suprotan stvaranju života.
(Čak i ako homoseksualac želi stvoriti život ejakulirajući u
anus svoga partnera, radi se o nemoralno činu jer anus nije
namjenjen stvaranju života.)
***
Prigovor: rođen sam takav
Argument u svojoj
osnovi tvrdi da zato što je osoba rođena s određenim
karakteristikama, odluke koje donese kao rezultat tih urođenih
karakteristika su moralno opravdane. Zanemarivši problem što točno
znači da je netko rođen takav, možemo primijetiti kako argument
zapravo nema svoj utjecaj zbog logike nego zato što apelira na nešto
drugo - pogrešno je diskriminirati nekoga zbog stvari koju ne može
kontrolirati (jer je tako rođen), što znači da je i pogrešno reći
takvoj osobi da je ono što želi učiniti sa svojom požudom
pogrešno. Taj prigovor izjednačuje status sa činom. Prigovor
poručuje kako reći osobi da je njezino ponašanje pogrešno zapravo
znači diskriminirati protiv nje kao osobe, jer njezino ponašanje
nužno slijedi iz njenog statusa.
Ali takav argument
je promašen. Ponašanje ne slijedi nužno iz statusa (barem ne u
ovom slučaju), odnosno, moralno relevantan čin ne slijedi iz
statusa. Postoji veliki broj ljudi koji su dokaz za to – iako ne
mogu kontrolirati tko će ih privlačiti, mogu apsolutno kontrolirati
hoće li se upuštati u odnose. Nije teško sjetiti se protuprimjera
za navedeni prigovor. Čak i ako bi znanstveno pokazali da ljudi koji
su skloni upuštati se u određene nemoralne prakse imaju jači
seksualni nagon to još uvijek ne bi imalo nikakve veze sa moralnošću
prakse u koju se upuštaju. Osoba koja se žele upustiti u neprirodni
odnos ima racionalni izbor i zbog toga možemo osuđivati njeno
ponašanje. (Na temelju prigovora "takav sam rođen"
morali bi prihvatiti niz stvari, uključujući one koje većina ljudi
osuđuje.)
Prigovor "takav
sam rođen" zapravo pokušava napasti metafiziku prirodnog
zakona, pokušava reći da stvari (u ovom slučaju ljudi) nemaju
svoju esenciju, nego njihovo rođenje određuje kako bi se trebali
ponašati. Prirodni zakon tvrdi suprotno, stvari imaju svoju
esenciju, ljudi su usmjereni prema određenim ciljevima. Dakle čovjek
je po svojoj esenciju usmjeren prema gledanju, a ako je određeni
čovjek slijep, rekli bi da su njegove oči (ili neki drugi dio)
nedostatne ili onesposobljene. Medicinska znanost je ispunjena takvim
pojmovima. Ali kako odrediti kada je nešto nedostatak, a kada je
nešto samo drugačije. Ljudi prihvaćaju prigovor "takav sam
rođen" jer smatraju da je razlika između homoseksualnosti i
heteroseksualnosti poput razlike između plavih i smeđih očiju. Ali
usporedba je potpuno pogrešna. Imati smeđe oči (roditi se s njima)
nije nedostatak u relevantnom smislu, nema nikakvog utjecaja na
napredovanje čovjeka, dok seksualna orijentacija ima. Kao što je
već spomenuto, ljudski život definiraju dva aspekta: preživljavanje
i razmnožavanje.
Imati oči koje ne vide je invaliditet,
ali imati drugu boju očiju nije. Mogućnost prokreacije je bitna za
ljudsko napredovanje, a
imati orijentaciju prema istom
spolu očito predstavlja nepovoljan učinak na sposobnost
reproduciranja. No, da ne ulazim u detalje, samo sam želio spomenuti
taj prigovor i pokazati što je pogrešno s njime.
PS
Očito, sve navedeno ne predstavlja
cijeli seksualni moral, postoji još puno toga, ali cilj mi je bio
spomenuti neke osnovne formulacije kako bi shvatili o čemu govori
prirodni zakon. Radi se samo o početnim razmišljanja, temeljima.
Vrline i drugi aspekti ljudskog života su apsolutno nužni prilikom
razumijevanja ljudske seksualnosti, ali to zahtjeva širu analizu.
Nekoliko povezanih postova:
