(Tradicionalna i Konzervativna) Crkva

Iz intervjua s Leszekom Kolokawskim;

Bilo bi smiješno i glupo prigovarati Crkvi na temelju toga što je "tradicionalna". Snaga Crkve i je u tome što je vjerna svojoj tradiciji – inače, čemu služi Crkva? Ako će Crkva postati politička stranka koja svoja vjerovanja prilagođava promjenjivom mišljenju, onda je možemo bez straha i odbaciti, već postoje političke stranke koje rade upravo to. Ako će Crkva posvećivati i blagoslivljati svaku promjenu u intelektualnoj i moralnoj modi naše civilizacije, onda još jednom – čemu služi Crkva? Crkva je snažna zato što ima tradicionalni nauk, duhovnu jezgru, koju smatra svojom nepromjenjivom suštinom. Ona se ne može poviti pod bilo kakvim pritiskom ljudi koji smatraju da bi ono što je trenutno u modi Crkva trebala usvojiti kao svoje vlastito učenje, bilo u području političkih ideja ili svakodnevnog života.

Mislim da Crkva ne samo da je u pravu u čuvanju svojeg povijesno oblikovanog, tradicionalnog identiteta; nego bi njena sama uloga, njena misija na Zemlji postala nejasna kada to ne bi radila. Dakle ne bih se bojao, i ne bih smatrao da se radi o uvredi, kada kritičari opisuju Crkvu kao tradicionalističku ili konzervativnu.

Moraju postojati sile konzervatizma u društvu, u duhovnom životu, pritom mislim na sile očuvanja. Bez takvih sila, tkivo društva bi se raspalo.

***

Prema meni, ne postoji način pomirivanja Marksističkog učenja sa Kršćanstvom. Marksizam je anti-kršćanski, ne potencijalno, i ne slučajno, nego u samoj svojoj srži. Ne možete to pomiriti.

Nema Kršćanstva tamo gdje nema razlikovanja između zemaljskih i vječnih vrijednosti. Nema Kršćanstva ukoliko ne prihvatiti da su sve zemaljske vrijednosti, koliko god bitne, koliko god presudne za život, ipak sekundarne. Crkva se u svojoj suštini bavi spasenjem ljudskih duša, a ljudska duša se nikada ne može svesti na društvene uvjete.

Postoji apsolutna vrijednost u ljudskoj osobi. Crkva vjeruje da je svijet - socijalni svijet, fizički svijet – tek izraz božanskog, i kao takav može imati jedino instrumentalnu ili sekundarnu vrijednost. Bez toga, nema niti smisla govoriti o Kršćanstvu.

***

Da, uvelike se slažem s time [Crkva na bogatijem Zapadu, ne samo u Latinskoj Americi, ima problema pri artikuliranju razlike između zemaljskog i nadnaravnog]. Zapravo vjerujem da ljudi u Crkvi često pripisuju proces sekularizacije – tzv. laicizaciju društva – činjenici da je Crkva bila previše nadnaravna, prereligozna, usredotočila je svoj nauk na probleme i vrijednosti duhovnog svijeta.

Mislim da je suprotno točno jer Crkva nam uopće ne treba ako će služiti tome da blagoslovi naše strasti, našu pohlepu, naše sve veće potrebe, itd. Koji je onda smisao Crkve?

Ako u očima promatrača Kršćanstvo izgubi, ili se čini da gubi, svoj duhovni temelj, onda postaje naprosto nebitno.

V. o V.II

Želio bih se vratiti prakticiranju religije svoje mladosti, stvarno bih. Ništa od uobičajenih stvari me ne sprečava; niti seks, niti zabranjene ljubavi ili ovisnosti, niti svjetovne ambicije ili zahtjevi karijere, niti luciferijanski ponos Rusella ili Sartrea, niti protivljenje žene: ona je dobra stara katolkinja koja pohađa misu svake nedjelje, pomaže bolesnima, i utjelovljuje stare vrline.

Filozofska i teološka pitanja i sumnje su glavna prepreka mom povratku.

No, odmah do toga su "reforme" Vatikana II. Dobro ih dokumentira eruditski tekst vlč. Cipolle The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass.  Izvadak:

"U Novus Ordo obredu misa je izfemenizirana. Postoji poznati odlomak u Cezarovom De bello Gallico u kojem objašnjava zašto su Belgi bili tako dobri vojnici. On to pripisuje njihovu nedostatku kontakta s centrima kulture poput gradova. Cezar je vjerovao da takvi kontakti doprinose ad effeminandos animos, feminiziranju njihova duha. [...]

U Novus Ordo.... Liturgija je devirilizirana. Moramo se prisjetiti značenja riječi vir na latinskome. I vir i homo znači "muškarac", ali samo vir ima konotacije junaka i to je riječ koja se često koristi za "muža". Eneida počinje sa poznatim riječima: arma virumque cano. ("Bojeve pjevam i onog junaka".) Kardinal Heenan je dalekovidno i ispravno uvidio 1967. godine eliminaciju muževne naravi Liturgije, zamjenu muževne objektivnosti, nužne za javno štovanje Crkve, s blagošću, sentimentalnošću i personalizacijom usmjerenom na majčinsku osobu svećenika."

Ali nije samo Liturgije devirilizirana; nego i svećenici. Svećenici moje mladosti su bili muževni muškarci. Ali to se uskoro promijenilo na dobro poznate načine.

Postoji nešto dubinski glupo u V.II "reformama", čak i ako promatramo stvari iz čisto imanentno "sociološkog" gledišta. Pretpostavimo da je katoličanstvo, metafizički, u svojoj srži koještarija, ništa više od razrađene ljudske konstrukcije suprotstavljene besmislenom svemiru, konstrukcija koja se nastavlja zbog ljudske potrebe i želje. Pretpostavimo da nema Boga, nema duše, nema post mortem nagrade ili kazne, nema moralnog poretka. Pretpostavimo da nismo ništa više od vrste pametnih zemljanih sisavaca koje je u život izbacio slijepi evolucijski proces, i da je sve ono što nas čini normativno čovjekom, a time i osobom (savjest, svijest, samosvijest, razum i ostalo) ništa više od kozmičke slučajnosti. Pretpostavimo sve to.

Ipak, religija ima svoje ulogu u životu, bilo da je točna ili pogrešna, i morali bi biti toliko površni i ignorantni po pitanju ljudskog srca kao Novi Ateisti da bi mislili kako će ikada odumrijeti: ona nadahnjuje i vodi, ohrabruje i tješi; omogućuje iskazivanje naših plemenitih impulsa, a patnji daje smisao. Patnju je moguće trpjeti, rekao je Nietzsche, ako ima svoje značenje; besmislena patnja je nepodnošljiva. Duboki smisao kojeg pruža Rimska Crkva vezan je uz njenu dubinu, misterij i upućivanje na Transcendentno. Sve što je degradira u sentimentalni zumba-njumba sekularni humanizam, još jednu vrstu liberalnih površnih pozitivnih osjećaja i navodnog činjenja dobra [feel-goodism and do-goodism], pretvara je samo u još jedan komad kulturnog smeća. Degradirajući faktori: napuštanje latinskog jezika; uvođenje bedaste pseudo-narodne glazbe koju pjevaju adolescenti praćeni drndanjem gitara; ljevičarske politike i politička korektnost; svećenik okrenut prema vjernicima; opsesija "relevantnošću" (iz 1960'ih)...

Ljudi koji ozbiljno shvaćaju religiju su većinom konzervativci i tradicionalisti; oni nisu ljevičarski utopisti koji žele promjenu zbog promjene same. Glupost V.II "reformi" se dakle sastoji u otuđenju svoje vlastite klijentele, konzervativaca i tradicionalista. Crkva bi trebala biti zona slobodna od liberala.

Autor je filozof Vallicella, izvorni članak The Devirilization of Priest and Liturgy in the Novus Ordo Mass

Naturalizam i psihologiziranje

Kada bi samo naturalizam bio nedvojbeno i nepobitno točan! Više ne bi bilo bremena: nema Boga, nema duše, nema opstanka nakon smrti, osiguran je izlaz iz ovoga života, nema straha da će vam netko suditi za vaše postupke. Mogli bi se dobro provoditi u dobroj savjesti, baš poput Hefnera. (Ili možete krenuti u ubilačku fazu kao Sadam ili Staljin.) Ne bi bilo onog zabrinjavajućeg osjećaja da vas vaše nepromišljeno popuštanje svojoj volji i užicima može isključiti iz većeg dobra i višeg života. Ako je ovo sve što postoji onda bi se mogli lagodno prepustiti te poput Nietzscheova Posljednja Čovjeka imati "svoje male užitke po danu i male užitke po noći."

Ako bi znali da smo samo kompleksni fizikalni sustav, mogli bi si prosvirati mozak, potpuno osigurani da je to kraj.  

Neki ateisti psihologiziraju teiste: "Vjerujete zbog potrebe za utješnom iluzijom, iluzijima koje ugađaju vaš sitni ego obećavajući njegovo prolongiranje." Ali stvar se može i okrenuti: "Vi ateisti vjerujete ono što vjerujete kako bi bili mirni u ovom životu bez ikakvih zahtjeva u svom životu osim onih koje vi sami sebi nametnete." One koji psihologiziraju može se također psihologizirati – što znači da ne treba previše očekivati iz te procedure.

Pretpostavljam li možda pogrešno kako je naturalist moralna lijenčina, koja ne odgovara na nikakve moralne zahtjeve? Slijedi li onda da naturalist ne može biti idealist, ne može živjeti i žrtvovati se za visoke i izbora vrijedne ideale? Pa, on može pokušati biti idealist, mnogi naturalisti jesu idealisti, i činjenica je da su mnogi naturalisti moralno pristojni ljudi, zapravo moralno bolji od nekih antinaturalista – ali kakvo opravdanje mogu takvi naturalisti imati za svoje održavanje ideala, i svoje vrijednosti kojih se drže? Od kuda ti ideali dolaze, koji im je ontološki temelj, ako je sve što je "atomi u praznini"? I zašto bi se trebali držati tih ideala? Od kuda dolazi ta dužnost? Ako su ideali puka projekcija, bilo individualna ili kolektivna, onda nemaju nikakvu ontološku podlogu koji bi bili dužni shvatiti ozbiljno.

Istina može biti ovakva; Ljudi koji se drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.

Autor je filozof Vallicella, izvorna verzija Would Naturalism Make Life Easier?

Utilitarizam - citati

Ideja da je naša primarna obveza povećati ljudsku sreću, ili smanjiti bijedu, pojavila se tek u posljednjih desetak minuta, povijesno gledano. Ljudska vrsta je uvijek pretpostavljala da naša primarna moralna dužnost leži negdje drugdje: biti svet, ili biti krepostan, ili iskazivati neku određenu vrlinu (primjerice odanost, ili hrabrost). Obveza povećanja opće sreće zaokupljale je malo mjesta, ako imalo, u većini moralnih sistema, bilo kod učenih ili neukih. Ali za suvremenike o kojima govorim, bilo što moralno važnije od ljudske sreće je jednostavno nezamislivo.  

D. C. Stove,

Why You Should Be a Conservative

***

Zagovornik utilitarizma ne prepoznaje moralne apsolute, niti jedno djelo koje ne bi mogao opravdati "daljnjim i boljim stvarima" nijednu nepravdu koja ujedno ne bi mogla biti i ispravna stvar za učiniti. Opsjednut je određenom paradigmom racionalnosti – "instrumentalnim rasuđivanjem", ili kalkuliranjem sredstva prema jedinom i mjerljivom cilju. Za utilitarijanca postoji nešto iracionalno u odbijanju da rasuđuje dalje; ako će se moralnost temeljiti na razumu, onda su sva pitanja otvorena dok ih rasuđivanje ne dovede do zaključka.

Njegova moralnost je zapravo vrsta ekonomije, u kojoj su profit i gubitak zamijenjeni užitkom i boli, i u kojoj ne postoji moralni problem kojeg ne može riješiti kompetentni računovođa. Ja tvrdim da je bliže istini razmišljati o moralnosti kao postavljanju granica ekonomskom rasuđivanju, a ne kao njegovoj vrsti. Moralni principi govore nam upravo to da ne smijemo ići dalje putem kalkuliranja, i da je želja za takvim kalkuliranjem vrsta pokvarenosti. To što je takva pokvarenost prevladavajući porok suvremnih društava ne daje nam razloga da je prihvatimo.

Roger Scruton,

Animal Rights and Wrongs

***

Nije očito, i mnogi utilitarijanci se slažu da nije niti točno, da je najbolji način osiguravanja njihova cilja najveće količine sreće imati agente od kojih svaki, kao takav, pokušava ostvariti najveću količinu sreće za sve.

Bernard Williams,

Politics and Moral Character

***

Lenjin, Staljin, i Hitler su opravdavali svoje postupke utilitarnim terminima, govorili su o (žalosnoj) nužnosti rješavanja čitavih klasa i rasa kako bi osigurali dugotrajnu dobrobit društva. Iskreni utilitarijanac nikada ne čini zlo, on tek čini pogreške. Istovremeno, ne možete ga optužiti za ništa jer tko zna koji će biti dugotrajan učinak njegovih postupaka? Većina nas smatrala bi moralnu filozofiju koja onemogućava da sudimo o Hitleru i Staljinu bolesnom šalom.

Roger Scruton,

Animal Rights and Wrongs

Plantinga o Vođenoj Evoluciji

Znanstvena teorija evolucije kao takva je u potpunosti kompatibilna sa razmišljanjem da je Bog vodio i orkestirao tijek evolucije, isplanirao ga i usmjerio, na takav način da postigne ciljeve koje je želio. Možda je uzrokovao određene mutacije da se pojave u određeno vrijeme; možda očuvao određenu populaciju od istrebljenja; možda je aktivan na mnoge druge načine. Dakle, s jedne strane imamo znanstvenu teoriju, a s druge strane tvrdnju da tijek evolucije nije usmjeren ili vođen ili orkestiran od strane nikoga; ne pokazuje nikakvu teleologiju; slijep je i nepredvidljiv; kao što to Dawkins tvrdi, ničemu ne teži, nema cilj u svojim mislima, uglavnom zato što niti nema misli.  

Međutim, ta tvrdnja, unatoč svojim glasnim proglasima, nije dio znanstvene teorije kao takve: radi se o metafizičkom ili teloškom dodatku. S jedne strane imamo znanstvenu teoriju, s druge strane, metafizički dodatak prema kojem je proces nevođen. Prvo je dio trenutne znanosti, zaslužuje poštovanje koje je prikladno utvrđenoj znanosti; ali to je u potpunosti u skladu s teizmom. Drugo podržava naturalizam, u redu, ali to nije dio znanosti, i ne zaslužuje poštovanje ispravno utvrđene znanosti. Brkanje toga – brkanje znanstvene teorije s rezultatom pripajanja tog dodatka na znanstvenu teoriju, brkanje evolucije kao takve sa nevođenom evolucijom – ne zaslužuje poštovanje nego prezir.

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

Plantinga o Novim Ateistima

O Četiri Jahača Ateizma

Mnogi će osporavati moju tvrdnju da ne postoji ozbiljan sukob između religije i znanosti – zapravo, mnogi izgleda misle kako je naturalizam ili ateizam dio "znanstvenog svjetonazora." Među njima su i "novi ateisti": Richard Dawkins, Daniel Dennett, Christopher Hitchens, i Sam Harris. To su Četiri Jahača – ne Apokalipse, nego ateizma; a njihov cilj je bezobzirno pregaziti religiju. Daju višestruke prigovor. Prvo, većinu nevolji u svijetu pripisuju religiji: spominju Križarske Ratove, lov na vještice, vjerske ratove, netoleranciju, terorizam i mnoge druge stvari. Naravno, svjetske religije doista imaju stvari za koje bi se trebale pokajati; ali (kao što se često ističe) patnja, smrt, i pustoš koja se pripisuje religioznim vjerovanjima i praksama postaje beznačajna pokraj onih koje su uzrokovale ateističke i sekularne ideologije samo u dvadesetom stoljeću.

Četiri Jahača također tvrde kako je religiozno vjerovanje nerazumno i iracionalno, blesavo poput vjerovanja u Špageti Čudovišta ili Supermena, ili možda čak i Green Lanterna. Njihove tvrdnje su gromke i glasne. Predlažu da svojim protivnicima trebaju odgovarate ne razumnim argumentima i raspravama, nego ismijavanjem i golim prezirom. Zašto odabiru takav način nije potpuno jasno. Naravno, jedna mogućnost je ta da je njihov ateizam adolescentska pobuna koju iskazuju drugim sredstvima. Druga mogućnost (u skladu s prvom) je da nemaju dobre razloge ili argumente za svoje stavove, i stoga pribjegavaju taktici sa školskog dvorišta. Što se tiče intelektualnih sposobnosti, novi ateisti su svakako inferiorni "starim ateistima" – primjerice Bertrandu Russellu i Johnu Mackieu. Također su inferiorni mnogim drugim suvremenim, ali manje glasnim ateistima – Thomasu Nagelu, Michaelu Tooleyu i drugima. Možemo se nadati da su novi ateisti tek privremena mrlja na licu ozbiljnog razgovora u ovom ključnom području.

***

O Danielu Dennettu

Žao mi je reći, ali to je loša filozofija od koje teško da postoji lošija (dobro, osim blogosfere); kršćansko milosrđe, ako ne i dobre manire, možda zahtijevaju da tiho prođem skrečući pogled s neugodnog prizora. Međutim, kao što to Dennett zna reći, mi ozbiljno pokušavamo doći do istine; činjenica je da je Dennettovo ponašanje uvredljivo iskazivanje prezira za sve one koji objavljuje ozbiljne radove u ovom području, a poštenje zahtijeva da se to tako i prepozna. (Ili to možda pokazuje gdje vas može dovesti slijepa odanost ideologiji.) Pitanje je postoji li izvor racionalnog religioznog vjerovanje van percepcije, memorije, a priori intuicije, itd. O tome pitanju se uvelike razgovara i raspravlja kroz posljednjih četrdeset godina, još od kada je Dennett bio student. On ležerno ignorira ovaj živahan i dugotrajan istraživački projekt; umjesto toga samo priča apsurde priče. Je li to zato što nije ni čuo za taj posao? Ili ga ne razumije? Ili ne može smisliti nijedan pristojan argument protiv njega? Ili je odlučio da je metoda istinske filozofije besmisleno ismijavanje i burleska, a ne argument? Koji god da je razlog, Dennettovi izleti u epistemologiju religioznih vjerovanje ne ulijevaju povjerenje.

***

O Novim Ateistima

Očigledno je da neki od "Novih Ateista" misle kako ozbiljnoj raspravi nema mjesta u ovom području. Richard Dawkins predlaže kako se odnositi prema onim religioznim ljudima sa kojima se ne on ne slaže: "Moramo ići i dalje: dalje od humorističnog ismijavanja, moramo naoštriti svoje kritike tako da stvarno bole." ... Oni neodlučni će, prema njemu, "vjerojatno biti pokolebani iskazivanjem golog prezira. Nikomu se ne sviđa kada ga ismijavaju. Nitko ne želi biti stvar prezira." Možda to tako i je. Naravno, netko bi mogao smatrati da takva zamjena argumenta i razuma sa uvredama i prezirom nije toliko zastrašujuća nego i donekle smiješna. Međutim, prikladnije je sjetom promatrati spektakl diskursa u ovom području kojeg se spušta na razinu nižu od političkih govora u vrijeme izbora, i osjećati samilost prema onima koji je tako spuštaju.

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

Sociobiologija i prirodna povijest Religije

"Analogija s matematikom je korisna. Matematička kompetencija je evolucijska prednost jer nas štiti od teških i po život opasnih pogreški. Ali ona je prednost zato što je točna - objektivno točna. Sociobiologija matematike nam neće dati pristup njenim istinama i neće nas na bilo koji način oboružati matematičkom kompetencijom. Zapravo, bit će potpuno irelevantna za matematičko razumijevanje.  

Sociobiološka teorija religije pokušava opisati evolucijsku prednost religije za nas bez ikakvog referenciranja na njenu istinu – ne zato što pretpostavlja da su sve religije pogrešne, nego zato što prepoznaje da njihov potencijal povećanja preživljavanja ne ovisi o bilo kojem skupu metafizičkih doktrina."

Roger Scruton,

A Political Philosophy

***

"Čini se kako neki autori misle da osmišljavanjem prijedloga o evolucijskom porijeklu religije, na neki način diskreditiraju tu religiju. ... Opisivanje podrijetla religijskih vjerovanja i uključenih kognitivnih mehanizama ne utječe nikako na pobijanje njene istine. Nitko ne misli da opisivanje mehanizma uključenih u percepciju pobija istinu perceptualnih uvjerenja; zašto bi onda mislili da je stvar drugačija kada govorimo o religiji?  

Prema kršćanskom vjerovanju, Bog nas je stvorio na takav način da ga možemo poznavati i biti u zajedništvu s njime. Mogao je to učini na više načina; primjerice, mogao je ostvariti da naše kognitivne sposobnosti evoluiraju putem prirodne selekcije, i da evoluiraju na takav način da je prirodno za nas da formiramo vjerovanja, općenito o nadnaravnome, te posebno o Bogu samome. Pronalaženje "prirodnog" podrijetla religije ni na koji način je ne diskreditira."

Alvin Plantinga,

Where the Conflict Really Lies: Science, Religion, and Naturalism

PS

Pitanja "Kako je nastalo X" i "je li X istinito" su dva odvojena pitanja, bez nužne povezanosti. (Naravno, naturalist će automatski pretpostaviti da su određena religijska učenja pogrešna, ali ne možete pretpostaviti ono o čemu se raspravlja.) Ako znanstveno uvjerenje ima naturalističko objašnjenje znači li to da je svako znanstveno uvjerenje pogrešno? 

Scruton o erotskim osjećajima i kulturi

Suvremenim adolescentima je nemoguće smatrati erotske osjećaje uvodom u brak, oni vide brak kao stanje djelomičnog ropstva, nešto što treba izbjeći kao neprihvatljiv trošak. Seksualno prepuštanje je lako dostupno, a udvaranje vremenska prepreka užitku. Daleko od toga da je predanje u kojem se čuje glas budućih generacija, seks je danas intrinzično adolescentsko iskustvo. Prijelaz iz djevičanskog u bračno stanje je nestao, a s njime i 'lirsko' iskustvo seksa, kao čežnja za drugim i višim oblikom članstva, članstva koje ima nužan preduvjet teško osvojeni pristanak drugog. Slično tako, nestali su svi ostali obredi prijelaza jer više ne postoji društvena institucija koja ih zahtijeva – ili ako ih zahtijeva, onda je se izbjegava jer je "osuđujuća", hijerarhijska ili opresivna.

***

 

Današnja popularna kultura je sklona veličati trivijalno, nepristojno, sarkastično, a ne duboko, predano i kreposno. Teško nam je zamisliti da je Mozartova glazba, u svoje vrijeme, bila dijelom popularne kulture.

Scruton o Konzervatizmu

Konzervatizam, kako ga ja shvaćam, označava održavanje društvene ekologije. Sloboda pojedinca je svakako dio te ekologije jer se bez nje društveni organizam ne može prilagođavati. Ali sloboda nije jedini ili istinski cilj politike. Konzervatizam uključuje konzerviranje naših zajedničkih resursa – društvenih, materijalnih, ekonomskih i duhovnih – i opiranje društvenoj entropiji u svim njenim oblicima.

Konzervatizam će se zbog toga, u očima kritičara, činiti osuđenim na neuspjeh jer nije ništa više od pokušaja da izbjegnemo drugi zakon termodinamike. Entropija se uvijek povećava, i svaki sustav, svaki organizam, svaki spontani poredak će se dugoročno naći u nasumičnom neredu. Međutim, čak i ako je to točno, to ne znači da je konzervatizam uzaludan kao politička praksa, baš kao što niti medicina nije uzaludna samo zato jer ćemo, kao što je to Keynes rekao, "na kraju svi biti mrtvi".

Roger Scruton, A Political Philosophy

Scruton o Konzervatizmu i Ekologiji

Ravnoteža okoliša je dio bilo kojeg trajnog društvenog poretka. Predodžba koju nam Burke daje trebala bi imati svoju privlačnost za one u ekološkom pokretu. Burkeov odgovor Rousseauovoj teoriji društvenog ugovora je priznati kako je politički poredak poput ugovora, ali dodao je kako to nije ugovor samo među živima, nego među živima, nerođenima i umrlima. Drugim riječima, pojednostavljeno govoreći, to nije nikakav ugovor nego odnos stratiteljstva, u kojem se naslijeđene pogodnosti čuvaju i prosljeđuju. Živi imaju interes u konzumiranju resursa Zemlje, ali to nije razlog zbog kojeg su se umrli toliko trudili; dok nerođeni ovise o našoj suzdržanosti. Dakle, dugotrajna društvena ravnoteža mora uključivati i ekološku ravnotežu.

Roger Scruton, A Political Philosophy.

PS

Scruton je napisao i knjigu o zelenoj filozofiji, predlaže konzervativni pristup, odnosno konzervativne vrijednosti lojalnosti i odanosti. Smatra da je konzervatizam prilagođeniji rješavanju ekoloških problema od socijalizma i liberalizma. Moramo se vratiti iz globalnog u lokalno, brinuti o okolišu prepoznajući naše probleme, načine očuvanja i zajedničke motive koji nas u tome vode. Različite nevladine udruge i međunarodna birokracija koja nikome nije odgovorna, nisu u stanju odgovarajuće odgovoriti na izazove očuvanja okoliša, potrebno je da se uključi "običan" čovjek.  

Burke o Ateističkom Fanatizmu

Književna klika je prije nekoliko godina formirala nešto poput plana za uništenje Kršćanske religije. Taj cilj pokušavaju postići s žarom kakav je dosad viđen samo kod promicatelja nekih sustava pobožnosti. Bili su opsjednuti duhom prozelitizma najfanatičnijeg stupnja; a odande, lagano su napredovali, duhom proganjanja prema svojim mogućnostima. Ono što nije postignuto u ostvarivanje njihova cilja izravnim ili neposrednim postupcima, može se izazvati duljim procesom putem mnijenja. Da bi upravljali tim mnijenjem, prvi korak je uspostaviti vlast nad onima koji ga usmjeravaju. Umjeli su zaposjednuti sve puteve književne slave. Mnogi od njih su doista i bili ugledni u književnosti i znanosti. Svijet je prepoznao njihovu ulogu; i zbog općeg talenta oprostio zlu tendenciju njihovih osebujnih principa.  

To je bilo istinsko slobodoumlje; na koje su oni odgovorili nastojeći ograničiti reputaciju čitanosti, učenja i ukusa na sebe i svoje sljedbenike. Usuđujem se reći da ovaj uski, isključivi duh nije bio ništa manje štetan za književnost i ukus, nego što je bio i za moral i istinsku filozofiju. Ti Ateistički Očevi imaju svoj vlastiti fanatizam; naučili su govoriti protiv redovnika s žarom redovnika. Ali u nekim stvarima su ljudi ovoga svijeta. Intrigom nadomještaju nedostatak argumenta i duhovitosti. Tom sustavu književnog monopola pridružena je ustrajna industrija kako bi ocrnili i diskreditirali na svaki način, i svakim sredstvom, sve one koji nisu bili dio te frakcije. Onima koji su proučavali duh njihova ponašanja, već dugo vremena je jasno da ne žele ništa osim moći da provedu netoleranciju jezika i pera u progone koji bi napali vlasništvo, slobodu i život.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, 1790.

Burke o Religioznosti

Znamo, i na to smo ponosni, da je čovjek po svojoj konstituciji religijska životinja; da je ateizam protiv, ne samo našeg razuma nego i naših instinkta; i da ne može dugo prevladavati. No, ako u trenutku pobune, u pijanom deliriju duha iz pakla, koji sada u Francuskoj tako žestoko vrije, razotkrijemo svoju golotinju odbacujući Kršćansku religiju koja je dosad bila naš ponos i utjeha, veliki izvor civilizacije među nama; mi strahujemo (jer smo svjesni kako um neće izdržati prazninu) da će je zamijeniti neko nezgrapno, opasno i ponižavajuće praznovjerje.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, 1790.

PS

Je li Burke ovdje predvidio samo Marxa (i slične), ili i one koji se drže onoga što je Feser nazvao The Last Superstition...   

Burke o Nenamjeravanim Posljedicama

Znanost izgradnje političke zajednice, ili njenog obnavljanja, reformiranja, je poput svake druge eksperimentalne znanosti, ne smije se učiti à priori. Određeno kratkotrajno iskustvo nas također ne može usmjeriti u toj praktičnoj znanosti; jer stvarni učinci moralnih uzroka nisu uvijek neposredni; ono što je na početku štetno može se pokazati odličnim nakon duljeg vremena; a ta odličnost može čak biti i rezultata loših posljedica koje su se pojavile na samom početku. Obrnuto se također događa; izgledni planovi, s vrlo dobrim početkom, često dođu do sramotnog i žalosnog kraja.

U društvo često postoje neki opskurni i gotovo prikriveni uzroci, stvari koje se na prvi pogled ne čine toliko bitnima, ali o kojima može ovisiti veliki dio prosperiteta ili nevolje društva. Znanost vladanja koja je sama po sebi praktična, namijenjena praktičnim zadacima, stvar je koja zahtijeva iskustvo, i to više iskustva nego što ga ijedna osoba može steći u svom cijelom životu, koliko god da je pronicljiva i pažljiva. Potreban je beskrajni oprez ukoliko čovjek odluči krenuti u rušenje neke strukture koja je odgovarala, prilično dobro, zajedničkim potrebama društva; ili u ponovno građenje strukture bez da ima modele i uzorke oprobane korisnosti pred svojim očima.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France,1790.

PS

Različiti planovi, bilo na području ekonomije ili nekom socijalnom pitanju, često uključuju puno više stvari nego što planeri shvaćaju; a to znači i posljedice koje dugoročno mogu dovesti do velikih problema, unatoč početnim "planiranim" rezultatima.

"Ekonomija na prvu loptu" primjerice može dovesti nekog centralnog planera do određene ideje, on je odluči ostvariti, može se činiti sjajnom, izravne posljedice će primjerice napuniti proračun, ali uskoro se mora postaviti pitanje "I što će se sada dogoditi?", postigli smo X, ali do čega će kasnije dovesti X. Pitanje je trebalo postaviti i prije uvođenja samog programa – "I što će se tada dogoditi?", nakon nekoliko iteracija takvog pitanja postaje jasno da neka odluka povlači za sobom niz stvari zbog kojih prvotna dobit može biti zanemariva, odnosno da će isplanirani program još više pogoršati situaciju. (Naravno, u pravilu dolazi i do različitih posljedica koje je nemoguće predvidjeti.)

Primijenimo razmišljanje na aktualno društveno pitanje; Brak je struktura koja je "odgovarala zajedničkim potrebama društva", ali naprednjaci žele razrušiti postojeću strukturu i osmisliti novu bez da "imaju modele i uzorke oprobane korisnosti pred svojim očima". Čak i ako niste konzervativac, ili ne prihvaćate neki konkretniji moralni pristup vezano uz brak, mislim da je to već dovoljan razlog za oprez...

Burke o Prikrivenoj Mudrosti Predrasuda

Vidite, gospodine, da sam u ovo prosvjetljeno doba dovoljno hrabar da priznam, kako smo općenito ljudi nenaučenih osjećaja; umjesto odbacivanja svih naših starih predrasuda, mi ih izuzetno cijenimo, i da izazovem još srama, cijenimo ih zato što su predrasude; i što su dulje trajale, i što više prevladavale, to ih više cijenimo. Bojimo se što će se dogoditi ako svaki čovjek živi i radi prema svojoj vlastitoj količini razuma; zato što vjerujemo da je zaliha razuma u svakom čovjeku malena, i da bi pojedincima bilo bolje da si pomognu općom zalihom, kapitalom nacija i razdoblja.

Mnogi od naših ljudi koji se upuštaju u teoretiziranja, umjesto da uzdrmaju opće predrasude, iskoristivši svoju oštroumnost otkriju prikrivenu mudrost koja prevladava u njima. Zaključe kako je mudrije nastaviti s predrasudom, u kombinaciji s razumom, nego da je odbace i da ne preostane ništa osim golog razuma. Predrasuda znači spremnost primjene u potrebi; ona prethodno animira um u smjeru mudrosti i vrline, i zbog nje čovjek neće oklijevati u trenutku odluke; skeptičan, zbunjen i neodlučan. Predrasuda pretvara vrlinu čovjeka u njegovu naviku; a ne niz nepovezanih djela. Kroz predrasudu, njegova dužnost postaje dio njegove prirode.

Važi književnici, vaši političari, pa tako i cijeli klan prosvijetljenih među nama, bitno se razlikuje u tim stvarima. Oni nemaju nikakvo poštovanje prema mudrosti drugih; ali to nadoknađuju velikom količinom samopouzdanja u svoju mudrost. Njima je dovoljan motiv za uništenje starog sustava stvari taj što je star; a što se tiče novoga, nimalo se ne boje za trajnost i ne brinu oko izgradnje na brzinu; jer trajnost nije nikakav problem za one koji malo ili nikako cijene stvari koje su napravljene prije njihova vremena, i koji svu svoju nadu polažu u otkrića. Oni misle, i to sustavno, da su sve stvari koje rezultiraju trajnošću štetne, i zbog togu su u bespoštednom ratu sa svim ustanovama. Misle da se vlast može mijenjati kao što se mijenja način odijevanja, s podjednako malim negativnim učinkom: misle da nije potreban princip privrženosti, osim osjećaja trenutne pogodnosti bilo koje ustanove države. Uvijek govore kao da misle kako postoji osobit ugovor između njih i njihovih magistrata, ali da taj ugovor nema ništa recipročno u sebi, da ga narod ima pravo raspustiti bez ikakvog razloga osim svoje volje.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, 1790.

PS

Odličan opis razlike između konzervativaca i progresivaca, ukoliko to ne vidite onda niste čitali dovoljno pažljivo (ili su se možda neke stvari izgubile u prijevodu). Postoji i mogućnost da ne shvaćate što su i zašto postoje predrasude; u tom slučaju vidi post Predrasude prema Predrasudama.

[Predrasude su skup vjerovanja i ideja koje nastaju instinktivno u društvenim bićima, i koje odražavaju osnovno iskustvo društvenog života. ... Zamijenivši ih apstraktnim racionalnim sustavima filozofa, možemo misliti kako smo racionalniji i bolje opremljeni za život u suvremenom svijetu, ali činjenica je da smo manje opremljeni, i naša nova uvjerenja su puno slabije opravdana, upravo iz razloga što su opravdana od strane nas samih.]

Iako zapisana prije više od dva stoljeća, i danas možemo primijeniti Burkeova razmišljanja na naprednjačke pokušaje reformiranja različitih institucija/ustanova društva (npr. aktualno, braka).

PPS

Živimo u društvu koje je kroz prošlo stoljeće doživjelo različite naprednjačke eksperimente pa pojam "konzervativca" ne označava nužno nekoga tko bi želio "konzervirati" postojeću situaciju, odnosno očuvati određene reforme.

Burke o Društvenom Ugovoru

Društvo uistinu i jest ugovor. Podređeni ugovori o stvarima povremenih interesa mogu se raspustiti po našoj želji – ali državu ne trebamo smatrati kao ništa više od partnerskog ugovora o trgovini papra i kave, začina ili duhana, ili nekog drugog takvog problema; prihvatiti je zbog sitnog privremenog interesa, da bi je raspustili po želji stranaka. Treba je promatrati s drugačijim poštovanjem; jer ona nije partnerstvo u stvarima podređenim samo običnoj životinjskoj egzistenciji privremene i kvarljive prirode. Radi se o partnerstvu u svim znanostima; partnerstvu u svim umjetnostima; partnerstvu u svakoj vrlini, i u svakom dobrom svojstvu. S obzirom da se ciljevi takve suradnje ne mogu postići u mnogim generacijama, ona postaje partnerstvo ne samo među živima, nego partnerstvo među onima koji su živi, onima koji su mrtvi, i onima koji se trebaju roditi.  

Svaki ugovor svake određene države je tek klauzula u velikom iskonskom ugovoru vječnog društva, povezujući niže sa višim prirodama, spajajući vidljivi i nevidljivi svijet, prema fiksnom ugovoru potvrđenom neprikosnovenom zakletvom koja drži sve fizičke i sve moralne prirode, svaku u svojem dodijeljenom mjestu. Ovaj zakon nije podložan volji onih, koji su prema obvezi višoj od njih, i beskrajno superiornijoj, dužni pokoriti svoju volju tom zakonu. Općinska udruženja tog univerzalnog kraljevstva nemaju moralnu slobodu da prema svojoj želji, i prema svojoj pretpostavci potencijalnog poboljšanja, potpuno rasparaju tkivo svoje podređene zajednice, da je pretvore u antisocijalan, grub i nepovezan kaos elementarnih principa.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France

Burke o Patriotizmu

Ne mogu si zamisliti kako ikoji čovjek može svoju zemlju promatrati tek kao carte blanche, na kojoj može piskarati što god on poželi. Čovjek pun tople, spekulativne dobronamjernosti može željeti da je njegovo društvo sazdano drugačije od trenutnog stanja; ali dobar patriot i istinski političar, uvijek uzima u obzir kako učiniti najviše s postojećim materijalom svoje zemlje. Dispozicija da očuva, u kombinaciji sa sposobnošću da unaprijedi, je moj standard državnika. Sve ostalo je vulgarno u koncepciji, a opasno u izvođenju.

Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, 1790.

 

Inženjering duša

Britanska tolerancijska policija nastoji promijeniti jezik i obitelj.

Kada je završio hladni rat, mislio sam, kao i nesumnjivo mnogi drugi, da je doba ideologije gotovo. No, kao i mnogi drugi, podcijenio sam čovjekovu potrebu za transcendencijom koju će, u nedostatku religije ili visoke kulture, najvjerojatnije pronaći u političkim ili društvenim ciljevima.

Politička korektnost pokušava promijeniti ljudske duše mijenjajući način govora. Ukoliko dovoljno reformirate jezik, određene misli postaju nezamislive, a svijet se kreće u željenom smjeru. Namjerna i svjesna reforma jezika je dakle stvar filozofa kraljeva. Staljin je pisce zvao "inženjerima duša", ali oni su u najboljem (ili najgorem) slučaju tek pomoćnici: pravi inženjeri su birokrati.

Nedavno je Britanska vlada najavila da će prestati koristiti "he" kao bezličnu zamjenicu u svojim službenim dokumentima. Planirani razvoj će zamijeniti organski razvoj jezika, a pretpostavljam da će ga mnoštvo policajaca (ili policijskih osoba) provoditi. Možda će vlada osmisliti Petogodišnji Plan engleskog jezika.

Postoje drugi načini mijenjanja ljudske duše. Istoga tjedna, britanci su saznali da nekoliko javnih obrazovnih organizacija kreće s programom – s velikim javnim troškom – dijeljenja učenicima priča u kojima djeca odrastaju s odraslima istoga spola. Program, kojeg vodi No Outsiders Project, je ideja nekoliko državno vođenih institucija, uključujući Institute of Education (krajnji izvor britanske anti-obrazovne pedagogije zbog koje mnogi mladi nisu u stanju čitati, pisati ili računati). Samo ime – nema autsajdera – je implicitna laž jer će organizatori projekta tretirati one ljude čiji su stavovi drugačiji kao autsajdere, zapravo kao da ne postoje.

Voditeljica projekta Elizabeth Atkinson izjavila je, s nepoštenom nepreciznošću kakvu očekujemo od britanskih akademika, da je "najvažniji učinak ovih knjiga odražavanje stvarnosti za djecu." Ako je mislila ono što je rekla, onda je u krivu: vrlo malen postotak djece, čak i u današnje doba, odrasta sa dvije odrasle osobe istog spola, a to znači da knjiga ne odražava stvarnost za njih. Nastavila je: "Bavim se dječjom literaturom i znam koliko je moćna u oblikovanju društvenih vrijednosti i emocionalnog razvoja." Ona sama priznaje da je inženjer duša.

Međutim, krajnji cilj ovih knjiga nije promovirati istospolno roditeljstvo nego uvjeriti djecu da nije normalno za njih da odrastaju sa svojim biološkim roditeljima; a time, brišući samu ideju "normalnog" puta kroz život, ostvariti svijet bez nuklearnih obitelji kojima nije potrebna pomoć države u mnogim važnim stvarima. Da parafriziram Freuda, tamo gdje je bio otac, tamo će biti država.

Izvorno Engineering Souls, autor je Theodore Dalrymple.

U braku s ideologijom

Posljednji u dugom nizu članaka NY Timesa koji su prerušeni u "vijesti" je članak koji sugerira kako većina današnjih amerikanki nema muževe. Taj zaključak je djelomično utemeljen na popisu stanovništva – ali puno više na kreativnim definicijama.

Times je definirao "žene" tako da uključuje sve starije od 16 godina, ubrojili su i udovice koje naravno ne bi mogle biti udovice ukoliko prije toga nisu imale muževe. Žene čiji su muževi odsutni zbog vojske, ili zatvora, su također ubrojene među one koje ne žive sa mužem.

S takvom kreativnom definicijom ispalo je da 51 posto "žena" ne živi s mužem. Zbog toga se radi o "većini" žena, a to stvara i "vijest" koja sugerira da te žene nisu u braku. U stvarnosti, samo jedna od četiri žene nije nikada bila u braku, i to kada uključite i djevojke već od 16 godina.

Iako je u članku citiran podatak o ženama koje ne žive s mužem, u samu priču su ubacili citat o ženama koje odbijaju brak.  

Koji je smisao toga? Pokazati da je brak stvar prošlosti. Kao što poručuje naslov u San Francisco Chronicle; "Žene imaju sve manje potrebe za okovima braka".

Drugim riječima, brak je poput zatvorske kazne, zajedno sa staromodnim lancima oko nogu kako zatvorenik ne bi mogao pobjeći.

Takva slika braka i obitelji kao tereta nije svojstvena samo za New York Times ili San Francisco Chronicle. Uobičajena je među inteligencijom Ljevice.

Negativni prikaz braka i obitelji je uobičajen ne samo u našim novinama, nego i svugdje gdje se nalazi ljevica, bilo u školama i fakultetima ili na televiziji ili filmovima – najpoznatiji takav slučaj je serija Murphy Brown koju je kritizirao potpredsjednik Dan Quayle što je izazvalo žestoke protunapade s ljevice.

NY Times nije prvi list ljevice koji se zaigrao statistikama kako bi prikazao brak kao relikt prošlosti. Nebrojeni izvori su citirali statistiku kako polovica brakova završava razvodom – još jedan zaključak utemeljen na manipulaciji riječi, a ne čvrstim činjenicama.

Činjenica da broj razvoda u nekoj godini iznosi polovicu broja brakova u toj godini ne znači da polovica svih brakova završi razvodom.

Potpuno je pogrešno uspoređivati sve razvode u jednoj godini – brakova koji su započeli prije više godina, pa i desetljeća – sa brojem brakova koji su započeli u toj jednoj godini.

Zašto očajničko manipuliranje riječima i brojevima od strane ljevice kako bi diskreditirala brak?

Djelomice zato što je brak fundamentalna komponenta društvenog poretka kojem se ljevica protivi. Osim toga, brak se smatra jednim od društvenih ograničenja slobodnog izbora pojedinca.

To nisu nove ideje, ali su danas raširenije nego u prošlosti, jednostavno zato što je inteligencija glasnija i veća.

Već u 18. stoljeću je Rousseau rekao kako je čovjek rođen slobodan, ali je posvuda u lancima. Drugim riječima, društvena ograničenja bitna za civilizirano društvo se smatra nepotrebnom preprekom slobodi svakog pojedinca.

Čini se kako onima koji tako razmišljaju nikada ne pada na pamet da kada bi svi bili slobodni od svih društvenih ograničenja, samo bi najjači i najokrutniji zapravo bili slobodni, a svi ostali bi bili podložni njihovom diktatu ili destrukciji.

Brak i obitelj su također prepreke želji Ljevice da stvore društvo izgrađeno prema njihovim vlastitim specifikacijama. Engelsov prvi nacrt Komunističkog Manifesta proglasio je kraj obitelji, ali Marx je bio pametniji pa je izbacio taj dio.

Međutim, na različite načine, ljevica više od dva stoljeća pokušava potkopati obitelj – uključujući i današnje redefiniranje riječi "brak" i "obitelj" kako bi uključivale ljude koji žele živjeti zajedno na bilo koji način iz bilo kojeg razloga.

Ako "brak" može značiti bilo što, onda ne znači ništa.

Izvorni članak Married to an Ideology, autor Thomas Sowell. 

PS

S obzirom da i naši mediji prenose filmove, serije i vijesti sa zapada mislim da možemo prepoznati o čemu govori Sowell. Domaće vijesti se također često slično formiraju, vijest o nekim statistikama (ili nekom tragičnom slučaju) se poprati komentarima različitih aktivista (i uvaženih psihologinja).

Što se dogodilo s razumom?

[...] Ako istražimo gurue establišmenta novoga sveučilišta, one čija su djela najcitiranija u beskrajnom nizu članaka posvećenim raskrinkavanju Zapadne kulture, otkriti ćemo da su svi oni protivnici objektivne istine. Nietzsche je najomiljeni jer je to eksplicitno izrazio: "Ne postoje istine," zapisao je, "samo interpretacije." Ili je ono što je Nietzsche rekao istina – a u tom slučaju nije istina, jer ne postoje istine – ili je pogrešno. Dosta o tome, mogli bi pomisliti, ali ne: istu stvar možete izjaviti manjom žestinom, pritom sakriti paradoks. To objašnjava privlačnost kasnijih mislioca – poput Michela Foucaulta, Jacques Derride, i Richarda Rortya – koji svoju intelektualnu uzvišenost ne duguju svojim argumentima (kojih je malo) nego svojoj ulozi davanja autoriteta odbacivanju autoriteta, i svojoj apsolutnoj predanosti nemogućnosti apsolutne predanosti. Kod svakoga od njih pronalazite stav kako su istina, objektivnost, vrijednosti i značenje nepostojeći, a jedino što možemo imati, i jedino što trebamo imati, jest topla sigurnost našeg vlastitog mišljenja.

Uzaludno je suprotstavljati se tim guruima. Nijedan argument, koliko god racionalan, ne može se suprotstaviti velikoj volji vjerovanja zbog koje su toliko mili svojim uobičajenim čitateljima. Racionalni argument pretpostavlja upravo ono u što sumnjaju – odnosno, mogućnost racionalnog argumenta. Barem jedan od njih - Michel Foucault - je postao predmet hagiografije (Saint Foucault autora Davida Halperina) zbog oslobađajuće poruke koju pronalazimo u njegovim napadima na strukturirano razmišljanje. Ali svaki od njih duguje svoju reputaciju novoj vrsti religijske vjere; vjere u relativnost svih mišljenja, uključujući i ovog.

Istina, poručuje nam Foucault, nije apsolut kojeg se može shvatiti i procijeniti na neki trans-povijesni način. Istina je dijete "diskurza", a kako se diskurz mijenja, tako se mijenja i istina sadržana u njemu. Što termin "diskurz" označava? Pogledajte bilo koji akademski časopis u humanističkim znanostima i pronaći ćete ga u središtu tisuću fiktivnih rasprava: "Zapadnjački falocentrizam i diskurz roda," "Diskurz bijelačke nadmoći u romanima Conrada, "Diskurz isključivosti: queer perspektiva," i tako dalje. Opisujući argumente kao "diskurz", zaobilazite ih, okrećete se stanju uma u kojem su nastali. Više se ne suočavate sa istinom ili razumnošću mišljenja drugoga nego se bavite socijalnim silama koje govore kroz njih. Pitanje više nije "Što to govoriš?" nego umjesto toga postaje "Od kuda to govoriš?" To je Foucaultov trijumf, pružio je riječ koja nam omogućuje da svaku misao vezujemo uz njezin kontekst, i da pretvorimo kontekst u nešto važnije od same misli.

Diskurz je, za Foucaulta, produkt jednog razdoblja, a postoji zbog prevladavajuće društvene "moći". To je ono što je Marx nazvao "ideologija": skup ideja koje nemaju autoritet u sebi, ali prikrivaju i mistificiraju društvenu stvarnost. Jedino zbog čega istina postoji je moć koja ju smatra pogodnom; a kada razotkrijemo tu moć, raspuštamo istinu. U svakom razdoblju postoje oni koji odbijaju prevladavajući diskurz. Oni su odbačeni, marginalizirani – čak i zatvoreni zbog ludosti. Njihov je glas "nerazuma", i za one koji imaju vlast, ono što izuste nije istina, nego delirij. Međutim, Foucault pojašnjava, ne postoji ništa objektivno u takvom odbacivanju ludila: radi se samo o mehanizmu kojim uspostavljena vlast, moć buržoaskog poretka, održava samu sebe, čuvajući vlastitu "istinu" od suparničkog diskurza koji ju odbacuje.

Foucault i njegovi sljedbenici poopćavaju ovaj argument kako bi predložili da tradicionalni pogled na čovjeka, obitelj, seksualne odnose i seksualni moral, nemaju nikakav autoritet osim moći koja ga podržava. U svom trosveščanom djelu History of Sexuality, Foucault ide i dalje. Seksualni užitak, tvrdi on, nije intrinzično problematičan; ne postoji razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili potiskivali. Ako je seks "problematiziran", kako bi zabranio određene užitke i poticao druge, onda se radi o čudnoj socijalnoj činjenici koju možemo objasniti ali nikada opravdati. On opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje uvjerenja koja, zato što nemaju svoju intrinzičnu ispravnost ili istinitost, moramo objasniti preko njihova društvenog konteksta, a to znači ujedno i odbaciti.

Takav stav je bio izuzetno koristan za Foucaulta, čija neobuzdana homoseksualnost nije trpjela nikakvu opomenu. Smrt od AIDS-a donijela je kraj njegovoj predaciji, ali to nije smanjilo njegov utjecaj: upravo suprotno, njegovo razmišljanje je okrunjeno aureolom političke korektnosti. Foucault nije bio samo zagovornik instant užitaka, nego i mučenik zbog njih. Ipak, ta auroela pravednosti ne bi nas trebala dovesti do prihvaćanja njegova pobijanja seksualnog morala. Foucaultova "genealogija" ne razlikuje uzrok i učinak. Unatoč svemu što Foucault kaže, može biti objektivno točno da se ljudsko društvo i osobno ispunjene može lakše zajamčiti heteroseksualnim brakom nego seksualnom transgresijom, a kulturni i politički kapital epohe se može lakše prenijeti tamo gdje se ljudi posvete odgajanju svoje djece. Umjesto da je učinak društvene moći, stari moral može biti njegov uzrok. Što je od toga – učinak ili uzrok, ništa u Foucaultovim dijagnostičkim metodama nam nije u mogućnosti dati odgovor. Ipak, cijelo vrijeme je pretpostavka da, prativši uvjerenje do moći onih koji ga podržavaju, potkopavate njegovu tvrdnju o objektivnosti; Ali ta pretpostavka može biti čista suprotnost istini.

Izdvojeno iz eseja What Ever Happened to Reason? Autor je filozof Roger Scruton. (U ostatku eseja se još bavi Derridom i Rortyem.)

PS

Ono što je problematično kod Foucaulta, problematično je i kod naprednjačkih aktivista i njihovih različitih programa i planova.

U nastavku još par citat;

Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Slijedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

---

Slično tome, otkriti ćete da su svi oni koji zastupaju relativističke "metode" (koje su u humanističke znanosti uveli Foucault, Derrida i Rorty) žestoki pristaše kodeksa političke korektnosti koja odstupanja osuđuje koristeći apsolutne i nepopustljive termine. Relativistička teorija postoji kako bi podržala aposlutističku doktrinu.

---

Zato je, paradoksalno, postmoderni kurikulum tako kritičan prema drugima– upravo na način na koji je i liberalizam kritičan. Kada je sve dopušteno, onda je nužno zabraniti zabranjivača. Sve ozbiljne kulture su utemeljena na razlikovanju dobroga od lošega, istinitoga od lažnoga, dobroga ukusa od lošeg, znanja od neznanja. Humanističke znanosti su se kroz povijest posvetile ovjekovječivanju tih razlika. Stoga i postmoderni napad na kurikulum i žestoki pokušaji nametanja standarda "političke korektnosti" – što zapravo znači, standard ne-isključivosti i ne-prosuđivanja.

---

Relativistička vjerovanja postoje kako bi održala zajednicu – novu ummu onih bez korijena i otuđenih. Stoga kod Rortya, Derride, i Foucaulta nalazimo zajedničku dvostrukost svrhe: s jedne strane potkopati sve tvrdnje apsolutne istine, a s druge strane podržati pravovjerje o kojemu njihova kongregacija ovisi. Samo rezoniranje koje pokušava uništiti ideju objektivne istine i apsolutnu vrijednost nameće političku korektnost kao apsolutno obvezujuću, a kulturni relativizam kao objektivno istinit.

Seksualna politika, prirodno i normalno

Većina ljudi ne želi da lokalne vlasti ili škole promoviraju, preporučuju ili slave bilo koji određeni oblik seksualne aktivnosti. No pretpostavljam da bi bili zadovoljni, zapravo da željeli, kada bi heteroseksualni brak, ili barem stabilni, domaćinski heteroseksualni obiteljski život bio predstavljen kao poželjna norma.  

Međutim, očito je to neprihvatljivo seksualnim radikalima. Štoviše, oni će smatrati da je društvena tolerancija homoseksualnosti (ili drugih alternativa) nedovoljna, primjećujući (ispravno) kako je tolerancija kompatibilna sa moralnim neodobravanjem. Ali ne možete prisilno dobiti odobravanje većine, a očito je da većina ne smatra sve oblike seksualne aktivnosti jednako vrijednim. Ukoliko ih pitate zašto razmišljaju tako, obično će govoriti o tome što je normalno ili prirodno. Danas se na takve prigovore redovito odgovara ističući kako su homoseksualnost ili fetišizam možda statistički abnormalni, ali oni se javljaju u prirodi i stoga im ne možete prigovoriti jer su neprirodni. Međutim, takva obrana od prigovora miješa, slučajno ili namjerno, dva različita smisla termina koja koristimo. Normalno može značiti obično (tj. u skladu s uzorkom), ili može značiti zadovoljavanje odgovarajućeg standarda. Isto tako, prirodno može značiti nešto što nije umjetno, ili može značiti nešto što odgovara namjeni, ispravnoj funkciji. U oba slučaju, ovo drugo značenje je ono na što se pozivaju kritičari alternativne seksualnosti, a isticanje da se nešto pojavljuje u prirodi nikako ne utječe na njihov prigovor. Sklonost opsesijama i ovisnostima se također javlja u prirodi, ali ne možete na temelju toga postići istovrijednost navedenoga i ljudskih normi.  

John Haldane

iz članka: The sexual politics we need 

Vizije Marije – J. Haldane

Nisam siguran kakva je bila moja prva vizija Marije, ali od najmlađe dobi bio sam upoznat s dvije scene, jedna je rezultat slike, a druga mojeg zamišljanja. Pola stoljeća kasnije, još uvijek su obje prisutne u mojem razmišljanju.

Slika je bila pozlaćena reprodukcija ikone, izvorna verzija je izložena u Rimu, u Crkve Svetog Alfonsa Liguoria, nedaleko od glavnog kolodvora. Slika je poznata kao "Gospa od Neprestane Pomoći," ili tradicionalnije "Perpetual Succour." Bizantskog stila, prenesena je u Rim prije više od petsto godina.

Prema legendi, sliku je iz Crkve u Kreti ukrao trgovac kojeg je pri povratku kući na moru zahvatila oluja od koje se posada spasila zazivajući Marijin zagovor. Kada je slika stigla u Rim, izmijenila je nekoliko ne baš bogobojaznih ruku, te je uskoro postala predmet štovanja.

Slika prikazuje Djevicu Mariju zaogrnutu plavim plaštom čiji su nabori naglašeni pozlatom. U lijevoj ruci se nalazi dijete Isus koji gleda preko svoga ramena prema zlatnom nebu na kojem lebdi anđeo noseći križ i čavle. Figure su postavljeno klasično i postojano, ali predviđa se trauma raspeća, Marijina ruka upućuje na Isusa kao da želi reći "ovo dijete je vaš spasitelj i njegova žrtva će biti za vaše dobro."

Teologija otkupljenja nije bila dio mog djetinjeg uvažavanja reprodukcije koja je visjela u hodniku, za mene je to jednostavno bila Marija Kraljica Neba od koje tražimo posredništvo. Taj identitet je potvrđen i u drugoj viziji, ovoga puta djelo moje vlastiti imaginacije. Svaki petak okupili bi se pri molitvi poznatoj kao Memorare, pritom bih si dočarao scenu nas okupljenih pred likom Marije čije su ruke ispružene kako bi nas prigrlile.

Ovo poznato zazivanje Djevice počelo je kao dio duže molitve sastavljene na Zapadu približno u isto vrijeme kada je ikona stigla u Rim. Slučajno, ili namjerno, isti je Papa, Pio IX., u devetnaestom stoljeću preporučio i štovanje ikone, i navedenu molitvu.

Memorare podsjeća Mariju "kako se nije nikad čulo da si ikoga zapustila, koji se k Tebi u zaštitu

utekao, Tvoju pomoć zatražio i Tvoj zagovor zamolio", a završava sa "milostivo poslušaj i usliši." Zamislio sam kako se milijuni ljudi diljem svijeta prisjećaju i recitiraju te riječi poput stihova iz djetinjstva, pronalazeći u njima nadu i utjehu, čak i kada im se životi urušavaju, ili kada tonu u oceanu nevolja. Takva je paradoksalna moć vjere: pruža nadu kada smo suočeni s opasnošću očajavanja, a zatim u svemu tome pruža utjehu.

Bilo je još slika Marije u mome životu. Kao dijete putovao sam iz Škotske na praznike u London i Kent, i kada bi se našli u prilici, posjetili bi Westminstersku katedralu. Prostranstvo građevine nadahnute bizantom ublaženo je mramorom i mozaičnim ukrasima, te podjelom lijeve i desne strane u niz svetišta. Među njima je i ukrašena Gospina Kapelica.

Radi se o posebnom mjestu, zazidana je zagasitim mramorom te nadsvođena iskričavim zlatom. Iza oltara je, zaogrnuta u plavo, djevica koja drži malog Isusa; a u gornjim mozaicima, Marija stoji s jedne strane Drva Života okružena likovima svetaca koji su imali posebnu pobožnost prema njoj.

Slikovni prikazi u toj marijanskoj kapelici urezali su se u moju svijest u istoj mjeri kao i marijanske slike ranog djetinjstva. Često sam se tamo vraćao, prvo kao student umjetnosti, a poslije tijekom studija filozofije; tamo sam se i oženio, i tamo se vraćam svaki put kada sam u Londonu.

***

Međutim, treba spomenuti kako, osim što je izvor artističke i duhovne inspiracije, istaknutost Marije u katoličanstvu je bila predmet teološkog odbacivanja i psiholoških analiza.

Njeno jedinstveno štovanje je kritizirano iz dva suprotna kuta: S jedne strane biblijskog protestantizma koji na to gleda kao praznovjerje i idolopoklonstvo, bez ikakvog temelja u Svetom Pismu, a s druge strane od radikalnih feministkinja koje takvo štovanje smatraju djelom ograničavanja žena, njihovo postavljanje u majčinske i podložne uloge.

Stoga je korisno istražiti podrijetlo i značenje Katoličkog štovanja Marije.

Uz lik Isusa, lik njegove majke oblikovao je kršćansku ikonografiju od najranijih razdoblja. Umjetnost, arhitektura, glazba i liturgija grčke Istočne Crkve te latinske Zapadne oslanjala se na niz Marijinih identiteta; tjelesna nositeljica Krista; zapovjedni roditelj Isusa, majka koja pati, proslavljena Kraljica Neba.

Na temeljima takvih vizija komponirane su različite "Litanije Marije" koju uključuju slijedeće nazive za nju:

Majka Kristova, Majka Spasiteljeva, Majka Crkve, Majka Božje Milosti, Majka Dobrog Savjeta, Majka Divna, Majka Ljubazna ...

Ogledalo pravde, Prijestolje mudrosti, Uzroče naše radosti, Posudo uzorna pobožnosti, Ružo otajstvena, Vrata nebeska, Zvijezdo jutarnja, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeho žalosnih, Pomoćnice kršćana ...

Kraljice anđela, Kraljice apostola, Kraljice mučenika, Kraljice svih Svetih, Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, Kraljice na Nebo uznesena, Kraljice obitelji, Kraljice mira, i tako dalje...

Neki od tih opisa su djelo poetske mašte; neki su produkt žestokih teoloških kontroverzi; a neki oboje. Tri vizije Marije su dominirale duhovnim, teološkim i umjetničkim refleksijama i praksama:

Prvo, Marija kao Nositeljica ili Majka Božja – zajedno s idejom djevičanskog rođenja i uvjerenje kako je ona sama začeta bez mrlje istočnog grijeha (Dogma Bezgrješnog začeća).

Drugo, Marija izbjegava (korupciju) smrti – izraženo u ideji da je na kraju svog zemaljskog života uznesena "dušom i tijelom" u nebo (Dogma Uznesenja, na Istoku Dormition).

Treće, Marija kao najveća među stvorenim bićima – stoji kao posrednik između Boga i čovječanstva, ponekad je izraženo u nazivanju nje Kraljicom Svetaca.

***

Što se tiče kritika svih onih koji smatraju da je sve to srednjovjekovna izmišljotina i poganske gluposti, moram prvo priznati kako Evanđelja govore malo o njoj. Marija se javlja prvi put kada joj anđeo kaže kako će začeti Sina Božjeg; zatim imamo događaje do i nakon rođenja Isusa. Nakon toga Marija je prikazana kao pažljiva Majka, svjesna misije svoga sina i njegovih čudesnih moći.

Njeno slijedeće pojavljivanja je za vrijeme muke, što kulminira Isusovim riječima s križa koji je predaje na brigu učeniku Ivanu: "Ženo! Evo ti sina!... Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" Naposljetku, u Djelima Apostolskim spominje se kako je Marija bila s njima nakon uzašašća. 

Sigurno je da se čini kako postoji velika razlika između navedenih elemenata te složene i slikovite katoličke "Mariologije." Ali temelj ranih kršćanskih zajednica nije bila knjiga, nego kombinacija pripovijedanja, vjerovanja i praksi.

Stoga da bi shvatili štovanje Marije potrebno je pogledati van korica Biblije. Među različitim zapisima postoje i istočnjački tekstovi koji se pripisuju ranim crkvenim ličnostima poput Melitona Sardskog i Ćirila Jeruzalemskog.

I ne manje važna, iako ponekad zanemarena, je rana tradicija vizualnog prikaza Marije, i tradicija liturgija u kojima je posebno čašćena.

U kripti crkve Svetog Engracija u španjolskoj Zaragozi, nalazi se sarkofag na čijoj strani je prikazano Marijino Uznesenje na Nebo. Prikazuje možda dvanaest muškaraca, sa središnjim ženskim likom koji je povučen prema gore od ruke koja se pruža kako bi je primila. Vjerojatna godina izrade sarkofaga, koji sadrži kosti za koje se pretpostavlja da pripadaju lokalnim mučenicima, je oko 320. godine, a tehnike i materijali sugeriraju da je izgrađena u Rimu.  

Nešto kasnije u Istočnoj Crkvi, nalazimo izuzetne Bizantske prikaze Marijina života, sve do njena "uspavljivanja" kada se pokazuje lik Krista koji prikuplja dušu svoje pokojne majke, držeći njen mali i blijedi prikaz, baš kao što je ona njega držala u djetinjstvu.

Antički zapisi, umjetnost i liturgije svjedoče o starosti štovanja Marije, i ideje da je imala posebnu ulogu u posredovanju za čovječanstvo. U srednjovjekovnom i kasnijim razdobljima te tradicije su izražene u molitvama i glazbenim aranžmanima koji su postale poznati po svojim uvodnim pozdravima: Ave Maria, Salve Regina, Memorare, i tako dalje.

***

Toliko o podrijetlu i tradicijama, ali što sa značenjem? Možda ključ procvata Marijanskih pobožnosti van kanona Pisma leži negdje dublje u ideji odnosa majke i djeteta: odnos počinje kao fizička intimnost, zatim njegovanje i zaštita, poslije podučavanje i autoritativnost, a naposljetku dolazi do obrata u ovisnosti. Ideja vječnog, svemoćnog božanstva je odvojena od ljudskog iskustva, ali ideja da je Bog kroz Mariju došao na svijet, da je ona brinula o njemu i usmjeravala ga, pruža posrednika za molbe i zahtjeve.

Na takvim čvrstim temeljima su izgrađene Katoličke doktrine Bezgrješnog začeća i Uznesenja. Prva tvrdi kako je jedino Marija među svih ljudskim bićima začeta bez naslijeđenih rana istočnog grijeha, koje proizlaze iz Pada; a druga da je na kraju svog zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesa.

Obje su rezultata deduktivne teologije koja započinje s Marijinom bitnom ulogom u shemi spasenja: razmatrajući o tome što je prikladno kada govorimo o zemaljskoj Majci Kristovoj, zaključujemo da s obzirom da Bog ima moć ostvariti ono što je prikladno, onda bi zaštitio Mariju od činjenice i učinka naslijeđenog grijeha, i djelovao bi tako da je izuzme iz procesa tjelesnog propadanja.

Međutim, u svijesti vjernika, od toga je snažnija i upečatljivija slika majke koja izdaje upute i zahtjeve svome sinu; a on zauzvrat djeluje u ljubavi i odanosti prema njoj. Razmišljajući o toj prirodnoj povezanosti međusobne brige i naklonosti ono što iznenađuje nije da su Katolici i Pravoslavci posvetili toliko pažnje Mariji, nego da postoje neki kršćani koji nisu pronašli nikakvo mjesto za nju. Možda upravo u tom izgnanstvu Marije, a ne u Marijanizmu vidimo utjecaj isključivog maskulanizma, a možda i strašljivog pridržavanja Pisma.

Vizije Marije kao pomoćnice i posrednice, slike koje sam ja (i milijuni drugih) prvi put susreo u djetinjstvu govore o stvarnosti ljudskog stanja i njegovoj ovisnosti, ranjivosti te potrebi za zaštitom. Međutim, u isto vrijeme, negirajući da je Marija išta više od čovjeka, jedinstvenost Boga i ekskluzivitet njegove moći da stvara i obdržava je očuvana. Teološki i estetski se to pokazalo kao trajna i inspirativna kombinacija ideja i slika, promišljena vizija.

Izvorna verzija Visions of Mary (Esej je čitljiviji, i točniji, u izvorniku). Autor je filozof John Haldane,  profesor filozofije na Sveučilištu St. Andrews, autor knjiga Faithful Reason, Practical Philosophy i Reasonable Faith. 

PS

Haldane je spomenuo, s yt-a;

• Memorare
• Litaniae Beatae Virginis Mariae
• Salve Regina

Prigovor "naknadne izvedenosti" doktrine

Razmotrimo sljedeći prigovor Katoličkoj vjeri:

"Katoličanstvo uključuje veliki broj detaljnih i bitnih doktrina koje, čini se, nisu izvedive iz Božje Objave kakva je dovršena do razdoblja smrti Apostola. (Iako sama Katolička Crkve tvrdi kako je objava završena približno u to vrijeme.)"

Sjetimo se primjerice doktrine kako je Marija bila slobodna od istočnog grijeha od trenutka svog začeća. Radi se o doktrini za koju se čini kako ukazuje na puno više toga od onih informacija koje znamo iz Svetog Pisma i onoga što znamo iz različitih izvora o vjeri Crkve prvog stoljeća. Prigovor zapravo iskazuje nevjericu da bi takva doktrina mogla biti izvedena iz objave kakva je završena otprilike u vrijeme smrti Apostola.

No, uzmimo u obzir slijedeće;

1. Dvadeset jednostavnih aksioma euklidske geometrije generira beskonačno detaljnih, bitnih i samostalnih teorema. Teoremi su takvi da ne postoji prima facie način na koji bi mogli vidjeti da oni slijedi iz aksioma. Ponekad su potrebna stoljeća i stoljeća kako bi čovječanstvo otkrilo da su izvedivi. Prema tome, ne bi trebala iznenađivati činjenica da možemo izvesti iz skupa propozicija S nove bitne propozicije za koje se čini kako govore puno više od S. Posebno to vrijedi kada S nije lista od dvadeset aksioma nego uključuje 27,570 stihova Starog Zavjeta, i oko 7956 stihova Novog Zavjeta, kao i Apostolsko propovijedanje za kojeg katolici misle kako je postalo ukorijenjeno u tradiciji Crkve, posebno u njenoj liturgiji.

2. Nadalje, za razliku od razvoja geometrije koji je koliko znamo tipično postignut nepotpomognutim ljudskim intelektom, razvoj Katoličke doktrine je, tvrdi se, postignut ljudskim intelektom potpomognutim Duhom Svetim.

3. Osim toga, Sveto Pismo i Tradicija Crkve ne sadrži samo određene doktrinalne aksiome iz kojih možemo izvesti daljnje propozicije, nego sadrži načine rezoniranja ili pravila izvođenja koja utjelovljuju razumijevanje načina na koji Bog djeluje u svijetu. Među njima istaknuta je tipologija. U Novom Zavjetu i crkvenoj liturgiji, učimo kako Bog djeluje kroz paralele. Izraelski narod prolazi morem; Kršćani prolaze kroz krštenje. Adam griješi i od njegova grijeha dolazi smrt; Krist pobjeđuje grijeh i kroz njegovo pobjeđivanje grijeha dolazi život. Novi Zavjet (Lk 24,27) kaže nam da Stari Zavjet govori o Kristu. Stoga mogu postojati bitni načini rezoniranja sadržani u Svetom Pismu, liturgiji i teološkim praksama; načini rezoniranja koji uključuju i tipološko rezoniranje. Takvi načini rasuđivanja su, pojednostavljeno rečeno, više od običnih formalnih pravila logike. Temelje se na razumijevanju Boga kao onoga koji djeluje na određene načine (možda sa određenim motivima), stvara određenu vrstu duboko isprepletene povijesti.

Iz toga može doći do novih uvida. Krist na bitan način odgovara Adamu; a Marija u Crkvinom razumijevanju odgovara na važan način Evi. [...] Razrada dubljeg razumijevanje tipologije, i njeno povezivanje sa mnogim drugim aspektima Kršćanske doktrine, biti će zahtjevan zadatak tako da će Crkvi možda biti potrebna stoljeća kako bi razriješila određeno shvaćanje, primjerice da shvati kako paralela između novog stvaranja u Kristu i starog stvaranja u Adamu ne znači samo da je Krist novi Adam bez istočnog grijeha, nego i Marija nova Eva također;[...]

Zaključak: Ne treba iznenaditi ako iz velikog broja aksioma, što uključuje i pravila izvođenja, možemo izvesti mnoge doktrine koje same za sebe mogu djelovati iznenađujuće.

Autor teksta je matematičar i filozof Alexander Pruss, preuzeto s njegova bloga (što znači da se radi o tek usputnom razmišljanju o nekoj temi, ali svejedno dovoljno informativno), izvorni post The deposit of faith.  

F.A. Hayek - libertarijanizam i konzervatizam

"Fuzionizam" je pokušaj spajanja libertarijanizma i konzervatizma u ujedinjenu političku filozofiju i program. Rasprave o fuzionizmu se u pravilu fokusiraju na pitanje praktične izvedivosti – nešto što je stvar političkih analiza, anketa, interesnih političkih skupina te spin doktora; No pitanje je predstavlja li fuzionizam uopće koherentnu filozofsku poziciju?

Mnogi misle da je očiti odgovor ne. Libertarijanci žele maksimizirati individualnu slobodu, uključujući slobodu da činite stvari koje se tradicionalno smatra nemoralnim – uzimanje droga, gledanje pornografije, upuštanje u vanbračne odnose, itd. Konzervativci žele podržati tradicionalni moral. Nisu li zbog toga u neizbježnom sukobu? Standardni odgovor fuzionista je da ne treba postojati konflikt ukoliko libertarijanci inzistiraju samo na tome da postoji zakonsko pravo na činjenje takvih stvari. Ukoliko dopuštaju da bi unatoč tome takvo ponašanje moglo biti moralno pogrešno, konzervativac može u principu prihvatiti program libertarijanca. Zapravo, prema fuzionistu, konzervativac bi ga trebao prihvatiti; jer vrlina je vrlina samo ukoliko je slobodno izabrana.

Fuzionizam, prirodni zakon i individualna prava

Ali takva obrana fuzionizma je površna. (I to govorim [Feser] kao netko tko ju je prije podržavao.) Kao prvo, neki utjecajni argumenti za libertarijanizam ne impliciraju samo da bi opisane vrste ponašanja trebale biti legalne, iako su možda nemoralne. Primjerice, libertarijanci koji svoju poziciju temelje na zajedničkom ugovoru (eng. contractarianism), smatraju da možemo biti moralno obvezni slijediti samo ona pravila oko kojih se slažu sve racionalne zainteresirane osobe. Ali sve takve osobe se ne slažu s pravilima protiv korištenja droge, pornografije, vanbračnih odnosa, itd. Prema takvom stavu, navedene stvari se ne mogu smatrati nemoralnim, a još manje nezakonitim. Stoga se neki (iako ne nužno svi) libertarijanci koje motivira takva vrsta moralne teorije ne zadovoljavaju tek legaliziranjem navedenih ponašanje; oni žele društvo u kojem će se tradicionalni moralni prigovor na takva ponašanja, iako zakonski tolerirati, smatrati podjednako vrijednim kao i argumenti za kreacionizam ili rasnu segregaciju. Očito, konzervativci ne mogu prihvatiti takav program koji bi njihove stavove ograničio u kulturnom getu.

Naravno, drugi libertarijanci bi temeljili svoj stav na doktrini individualnih prava koja proizlaze iz prirodnog zakona, a ne ljudskog ugovora. Tu se čini da postoji veći sklad libertarijanskih i konzervativnih interesa, jer prirodni zakon je izrazito konzervativan pojam. Ali takav privid je pogrešan. Prema klasičnoj vrsti teorije prirodnog zakona koju opisuju mislioci poput Tome Akvinskog – na koju se često poziva pri podršci tradicionalnom moralu – prava su utemeljena u moralnim dužnostima. Ono na što imam pravo je ono što sam obvezan učiniti prema prirodnom zakonu, ili ono što je nužan preduvjet kako bih ispunio svoje obveze. To je razlog zašto prava i postoje – jamstvo su naše mogućnosti da ispunimo prirodni zakon i napredujemo kao vrsta bića koja jesmo. Stoga ne može postojati pravo da činimo pogrešno; sama ideja je nekoherentna. Ipak, upravo to libertarijanci tvrde – reći će primjerice da osoba ima moralno pravo ubrizgati si heroin u vene iako bi bilo nemoralno da to pravo iskoristi. Prema stavu klasičnog prirodnog zakona, takvo razmišljanje je konfuzno. Mogu postojati razlozi zašto bi vlast tolerirala određene nemoralne aktivnosti – mislioci klasičnog prirodnog zakona ne odobravaju nužno paternalizam, zapravo su često oprezni prema takvim akcijama – ali prava per se ne mogu imati ništa s time.

Zašto onda neki libertarijanci tvrde da prirodni zakon podržava njihov stav? Neki nesumnjivo pretpostavljanju da, s obzirom da je John Locke bio i teoretičar prirodnog prava i utjecaj na libertarijance poput Roberta Nozicka, prirodni zakon mora podržavati libertarijanizam. Ali sam Locke nije bio "libertarijanac" onako kako se taj termin općenito shvaća, a njegova verzija prirodnog zakona, iako različita od one koja ima podrijetlo u Akvinskom, teško vodi u libertarijanskom smjeru. Za Lockea, naša prava su utemeljena na Božjem posjedovanju (nas). Strogo uzevši, reći da svako ljudsko biće ima pravo na svoj život, slobodu i vlasništvo je samo skraćenica za reći kako imamo dužnost ne ubiti, porobiti, ili krasti od drugih zato što bi takvo ponašanje značilo oštetiti ono što pripada Bogu. Ali isto tako, nemamo pravo činiti ono što je štetno za nas same, jer bi i to značilo oštetiti Božje vlasništvo – stoga je Locke eksplicitno negirao da imamo ikakva prava na samoubojstvo. Dakle nijedan libertarijanac ne može uvjerljivo izložiti na Lockeanskim temeljima legaliziranje droga, potpomognutog samoubojstva ili bilo koju drugu takvu praksu.

Drugi libertarijanci bi se pozvali na koncept "prirodnog zakona" koji se ne referencira niti na Boga (kao što je to činio Locke) niti na nepromjenjivu metafizičku ljudsku esenciju (kao što to čine sljedbenici Akvinskog). Umjesto toga, oni bi smatrali da postoje određene empirijske činjenice o ljudskom stanju koje trebamo imati na umu pri našem moralnom i političkom odlučivanju, "prirodni zakoni" o ljudskoj biologiji, psihologiji, i društvenoj organizaciji analogno sa zakonima prirode koje otkrivaju fizikalne znanosti. Ali takva poprilično banalna tvrdnja nema posebne povezanosti sa teorijom prirodnog zakona kako je se povijesno shvaća. Zbog toga se fuzionist ne može pozivati na harmoniju libertarijanizma i konzervatizma zato što se oboje oslanja na teorije "prirodnog zakona"; sličnost teorija u ovom slučaju je isključivo verbalna.

Također treba napomenuti da fuzionistička mantra "vrline treba slobodno izabrati", iako sigurno ima element istine, teško da predstavlja potpunu moralnu psihologiju; a sigurno neće, sama za sebe, predstavljati argument za fuzionizam. Kao što su tradicionalni moralisti uvijek smatrali, iako se neke vrline najbolje stječu u bori protiv vlastitih impulsa, neke druge je gotovo nemoguće steći ukoliko su impulsi protiv kojih se moramo boriti dovoljno snažni. Impulsi doista postaju snažni kada je društveno okruženje ispunjeno takvim iskušenjima. Čednost – vrlina ograničavanja vlastitih seksualnih apetita kako bi se upotrijebili u njihovoj prikladnoj sferi (što za tradicionalne moraliste znači brak) – je najočitiji primjer. Manje su šanse da će netko tko je stalno izložen seksualnim slikama i sličnome razviti senzibilitet o seksu koji pogoduje želji za razvijanjem čednosti, a i manje je izgledno da će imati snagu volje da razvije tu vrlinu (iako to želi), nego netko čije je okruženje relativno slobodno od takvih prikaza. Stoga konzervativce brine seksualizirani karakter suvremene popularne kulture, posebno kulture mladih. Malo je vjerojatno da će mnogi slobodno odabrati vrlinu kada kultura oko njih negira da se uopće radi o vrlini, i kada ismijava one koji se usude izraziti svoje neslaganje.[...]

Hayekova misao

Poimanja prirodnog zakona i invidualnih prava se zbog navedenoga čine kao pogrešan temelj za izgradnju fuzionističke političke filozofije; libertarijanci i konzervativci se jednostavno radikalno ne slažu oko temelja i sadržaja prava i prirodnog zakona. Također se razlikuju oko toga što predstavlja društvo u kojem se promovira slobodan izbor vrlina. Ali postoji još jedan, bolji temelj za fuzionista, odnosno socijalna i politička filozofija mislioca kojeg poštuju i konzervativci i libertarijanci - F. A. Hayeka.

Hayek je odbacivao i naziv "konzervativca" i naziv "libertarijanca"; radije se nazivao "Burkeanskim Vigovcem" . Ali Burke je otac modernog konzervatizma, a vigovci su bili klasični liberali koji su preteča suvremenih libertarijanaca. Dakle iako postoje određene verzije konzervatizma i libertarijanizma koje Hayek ne bi prihvatio, njegov vlastiti opis ukazuju na predanost određenom fuzionizmu.

Hayek je bio istaknuti zagovornik slobodnog tržišta; a u središte svojeg kasnijeg rada postavio je Burkeansku obranu tradicije kao repozitorija društvene i moralne mudrosti. Takva kombinacija nije slučajna jer su te dvije teme duboko isprepletene u njegovu radu. Temelj Hayekove misli je naglasak na ozbiljnim ograničenjima ljudskog znanja, posebno kada se radi o ljudskim društvenim institucijama i drugim kompleksnim fenomenima. Za Hayeka, čak i ono znanje koje imamo je raspršeno i rascjepkano, izravno je dostupno samo raspršenim pojedincima, a ne društvu u cjelini, vladinim predstavnicima, ili samoprozvanim društveno-znanstvenim stručnjacima; puno tog znanja je utjelovljeno u praksama, navikama i "know howu" kojeg je nemoguće prenijeti u eksplicitno propozicijskom obliku. Implikacije u području ekonomije su da je centralno planiranje socijalističke vrste nemoguće jer nijedan (samoprozvani) planer ne može imati znanje koje je potrebno za obavljanje tog posla. Samo cijene generirane u kapitalističkoj ekonomiji mogu utjeloviti raspršenu i neprikupljivu informaciju potrebno za racionalnu ekonomsku aktivnost, a pojedinci koji odgovaraju na signale cijena na tržištu osigurava najučinkotiviju praktički moguću alokaciju resursa. Ali postoje i moralne i socijalne implikacije. Prema Hayeku, tradicija ima ulogu sličnu onoj sustavu cijena, utjelovljuje nedovršene moralne uvide milijuna pojedinaca raspršenih kroz bezbroj generacija: osjetljiva je na puno više informacija nego što je dostupno bilo kojem pojedinačnom reformatoru ili revolucionaru. Radikalni moralni inovator, koji pogrešno pretpostavlja da može od početka dizajnirati nove institucije superiorne postojećim pati od oholosti analogne onoj svojstvenoj socijalizmu.

Očito sve navedeno zahtijeva širi opis, ali dovoljno je jasno kako Hayekova misao ima nesumnjivo fuzionistički ton. Kombinacije slobodnog tržišta i moralnog tradicionalizma u Hayekovu sustavu nije neprirodna; obje komponente organski proizlaze iz iste teorije znanja. Dakle česta kritika kako je fuzionizam samo umjetna izmišljotina zbog političke svrsishodnosti, bez suvislog filozofskog opravdanja, je neutemeljena. Samo postojanje Hayekove filozofije dokazuje suprotno.

Iako postoji jasan smisao u kojem Hayekova pozicija ima i "libertarijanske" i "konzervativne" elemente, postoji stvarno pitanje može li ona biti dovoljno ili libertarijanska ili konzervativna za većinu stvarnih libertarijanaca i konzervativaca. Ako ne može, onda će Hayekova vrsta fuzionizma biti privlačna samo malom krugu Hayekianskih intelektualaca – što nije dovoljno velika skupina da održi trajni suvisli politički savez.

Zašto tu dolazi do problema? Razmislite prvo o potencijalnim problemima za libertarijance. Kao što sam već pisao, Hayekov tradicionalizam odveo ga je u kasnijim godinama na sve eksplicitnije zagovaranje "strožeg pridržavanja pravila o seksualnom moralu," postavljanja "granica" na "toleranciju" onih koji odstupaju od standarda morala zajednice, i pridržavanja "mističnih i religioznih uvjerenja", posebno "glavnih monoteističkih", kao sredstva podupiranja tradicionalnih moralnih normi. Naravno, on nije rekao da bi se trebala iskoristiti pravna sredstva za ispunjavanje tih ciljeva. No istovremeno, ne postoji ništa u njegovu sustavu misli što podrazumijeva dekriminalizaciju takozvanih "zločina u kojima nema žrtve" poput korištenja droga i prostitucije. Laissez faire stav prema pitanjima osobnog morala nije bio dio Hayekove agende, kao ni u slučaju Lockea ili Adama Smitha. Zapravo, Hayek je eksplicitno odbacivao laissez faire čak i u ekonomskom području. Pozvao je na socijalnu sigurnosnu mrežu za one koji se nisu u stanju sami uzdržavati u tržišnoj ekonomiji, i nije imao prigovora na regulaciju poslovanja unutar određenih granica. Ako je Hayek i bio libertarijanac, njegov libertarijanizam teško možemo nazvati radikalnim.

Kao što spomenuto ukazuje, razlika Hayeka i suvremenih libertarijanaca nije ograničena samo na pitanje svakodnevne politike, postoji razlika u etosu. Tržišni utopizam, izričito individualistički životni stil i slavljenje konzumerizma kojeg pronalazimo kod određenog segmenta libertarijanskog pokreta nema svoj odjek u Hayeku. Vjerovao je da su (i da će uvijek biti) ljudska bića sazdana da vape za dubljim smislom značenja, solidarnošću, i zajedničkim ciljem nego što to suvremena trgovačka društva dopuštaju. Zbog toga je smatrao, poput Marxa, kako kapitalizam stvara otuđenost. Ipak, za razliku od Marxa, smatrao je da unatoč tome jednostavno nemamo alternativu kapitalizmu ukoliko želimo generirati dovoljno bogatstva da održimo razinu populacije karakterističnu za suvremeni svijet. Takvo razmišljanje je daleko od optimistične nade mnogih libertarijanaca da će visoka tehnologija, sve veći konzumeristički izbor i moralna autonomija biti dovoljne da bi maksimizirali ljudsku sreću.

Mnogi konzervativci će također kod Hayeka pronaći puno toga sa čime se neće složiti. Iako nije smatrao kako je individualizam modernog društva nepobitan blagoslov, ipak je smatrao da se s time moramo nositi; takvo pomirenje će se teško uskladiti s organskim i komunalnim poimanjem društva kakvog zagovaraju tradicionalni konzervativci. Razvedeni od takvog poimanja, Hayekovi pokušaji ojačavanja tradicionalnog morala čine se, iz konzervativne perspektive, uzaludnim.

Osim toga, iako je Hayek branio tradicionalna religiozna uvjerenja na temelju društvene korisnosti, osobno je bio agnostik. Ne radi se o sporednom biografskom podatku, kao što smo spomenuli, Hayekov cijeli sustav se oslanja na općem agnosticizmu: uvjerenju da jednostavno imamo premalo znanja o stvarima da bi bili u stanju učiniti nešto veliko po pitanju koja se tiču morala i društvenih institucija, nešto više od prtljanja po onome što nam je tradicija ostavila. To se slaže u njegovoj misli sa subjektivičkim pogledom na prirodu vrijednosti. Iako je Hayek smatrao da tradicija favorizira određene vrijednosti nad drugim, nije smatrao da to reflektira neki objektivni i nepromjenjivi metafizički poredak. Jednostavno su tako stvari ispale s obzirom na kontigentne činjenice biološke i kulturne evolucije. Prema Hayeku, nema kozmičke svrhe u ljudskim poslovima. Kao što je napisao u The Fatal Conceit, "život nema smisla osim samog sebe." Teško je vidjeti kako bi se netko mogao suprostaviti svemu tome ukoliko prihvati Hayekov moralni, filozofski i religiozni agnosticizam.

Ali naravno, mnogi značajni konzervativci bi se tome suprostavili, upravo zato što tvrde da možemo imati puno više metafizičkog, moralnog i religioznog znanja nego što to Hayek misli. Iz perspektive onoga što sam nazvao "realistički konzervatizam" – stava (kojeg primjerice zastupa klasična teorija prirodnog zakona) da se tradicionalni moral oslanja na skup objektivnih metafizičkih istina spoznatljivih kroz razum – Hayekov epistemološki pesimizam je jednostavno filozofski neopravdan. Libertarijanci životnog stila implicitno vjeruju istu stvar, utoliko što su poprilično samouvjereni da znaju dovoljno o dugotrajnim socijalnim institucijama da bi ih mogli radikalno mijenjati bez ikakvih opasnosti, kao što to ilustrira njihova obrana "istospolnog braka". [..]

Za mnoge libertarijance, Hayek može ispasti kao netko tko ubija užitak; a za mnoge konzervativce, kao nihilist.[...]

A ipak, Hayeka poštuju i libertarijanci i konzervativci, i to s dobrim razlogom. Njegova kritika socijalizma kao ekonomskog i političkog sustava je krajnje razarajuća. Njegova obrana slobodnog tržišta je originalna, prodorna i uvjerljiva kao nijedna druga dana. Među političkim misliocima dvadesetog stoljeća, rijetko tko mu se može suprostaviti, i nitko nadmašiti, u dubini i širini njegove vizije. Imao je mudre i zanimljive stvari za reći, ne samo u ekonomskim i političkim pitanjima, nego i u području prava, filozofije, kognitivne znanosti i povijesti ideja.

Što god na kraju presudili o njegovoj filozofiji, Hayeka treba shvatiti ozbiljno. Oni koji žele biti fuzionisti posebno imaju razlog razmatrati njegovu misao, i zapitati se koliko toga su spremni prihvatiti. Trajan brak između libertarijanaca i konzervativaca utemeljen na tome se čini malo vjerojatan. Ali moguće je da nije moguć niti na bilo kojem drugom temelju.

Napisano prema Hayek and Fusionism, autor je filozof Feser. Inače urednik The Cambridge Companion to Hayek, i autor knjiga On Nozick i Locke. Feser je objavio više članaka u kojima se bavi Hayekom, za šire objašnjenje Hayekova odnosa prema tradiciji vidi članak Hayek on tradition (pdf).

PS

Već sam objavio jedan Feserov post o fuzionizmu: Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ?, par puta sam već na blogu spominjao Hayeka, nedavno u postu Zlostavljanje razuma – Hayek.