ponedjeljak, 6. siječnja 2014.

Ekonomija Kapanja - TS

Jedan od prijedloga za pokretanje američkog gospodarstvo je smanjivanje poreza na kapitalnu dobit. No, na svaku takvu sugestiju ljudi s Ljevice totalno polude. Žale se da se radi o ekonomiji "kapanja".

Liberali tvrde da oni koji su za smanjenje poreza i slobodno tržište žele pomoći prvo bogatima, nadajući se da će benefiti koje prime u konačnici iskapati do mase običnih ljudi. Ali nikada nije postojala nijedna škola ekonomije koja je vjerovala u teoriju kapanja. Nijednu takvu teoriju ne možete pronaći niti u najdebljim i najučenijim knjigama povijesti ekonomije. Radi se o pogrešnom prezentiranju zagovaranog.

Problem nije ograničen samo na SAD. Kritičari indijskih promjena 1990-ih (iz gospodarstva kojim dominira vlada prema aktivnostima slobodnijeg tržišta) optužili su one koji stoje iza tih promjena da imaju "slijepu vjeru u teoriju ('kapanja') raspodjele benefita ekonomskog rasta među različitim socio-ekonomskim skupinama u državi." Ali ekonomija slobodnog tržišta se ne bavi "raspodjelom" ičega ikome. Radi se o prepuštanju ljudima da zarade koliko mogu iz dobrovoljnih transakcija s drugim ljudima.

Oni koji zamišljaju da prvu korist od profita imaju poduzetnici – i da se ta korist tek s zakašnjenjem iskapa prema radnicima – potpuno su obrnuto shvatili redoslijed. Kada se investira, bilo prilikom izgradnje pruge ili otvaranja novog restorana, prvi novac se potroši na zapošljavanje ljudi da obave svoj posao. Bez toga, nema ničega.

Novac se prvo daje kako bi se platili troškovi, a zatim se vraća kao profit – ukoliko ga uopće bude. Visoka stopa propadanja novih poduzeća jasno poručuje kako ne postoji ništa neizbježno u povratu uloženog novca.

Čak i s uspješnim tvrtkama, mogu proći godine između početne investicije i povrata dobiti. Od trenutka kada naftne kompanije počinju trošiti novac na istraživanja do trenutka kada nastaje prvi benzin kao rezultat tih istraživanja može proći i desetljeće. U međuvremenu, različiti zaposlenici primaju plaću – geolozi, inženjeri, radnici, vozači kamiona.

Naftna industrija nije jedinstvena. Nitko tko počinje izdavati novine ne očekuje da će raditi s nulom – a kamo li s profitom – tijekom prve ili druge godine. A novinari i drugi članovi redakcije očekuju da ih svakodnevno plaćate, čak i kada se na kraju nalazite u crvenome.

Ukratko, redoslijed plaćanja je upravo suprotan od onoga što pretpostavljaju oni koji govore o teoriji "kapanja". Što se tiče kapitalne dobiti, neke države je uopće ne oporezuju. Oporezuju zarade poduzeća, ali ne kapitalne dobiti, koje je teže definirati, a ponekad je i iluzorno.

Pravi učinak smanjenja poreza na kapitalnu dobit je taj što otvara mogućnost – samo mogućnost – veće buduće neto dobiti. No, to je dovoljno za poticanje trenutnog investiranja. Smanjenje stope poreza na kapitalnu dobit privlači novac iz poreznih utočišta poput municipalnih obveznica prema stvaranju radnih mjesta i proizvodnih kapaciteta. U tome je stvar!

Kao i kod svih poreza, potrebno je razlikova poreznu stopu i porezne prihode. Porezni prihodi su se povećali, a porezna stopa se smanjivala tijekom 1980-ih. Slično je bilo i 60-ih i 20-ih. To se dogodilo zato što je prihod porastao više nego što je porezna stopa pala. No, svejedno će se tvrditi da si ne možemo "priuštiti" smanjenje poreza jer će doći do deficita. Potrošnja stvara deficite – a veliki potrošaći su ti koji se najviše bore protiv smanjenje poreznih stopa.

Ne vjera, nego empirijski dokazi pokazuju na stranu smanjenja poreza i slobodnih tržišta. Do 1980-ih, sve više dokaza uvjerilo je čak i ljevičarske vlade u različitim dijelovima svijeta da smanje vladine operacije i prodaju poduzeća u državnom vlasništvu privatnoj industriji. Vjera nije imala veze s time.

U Indiji, u desetljeću nakon ekonomskih reformi koje se osuđivalo kao "slijepu vjeru", porastao je gospodarski rast zemlje. Procijenjeno je da je stvarna slijepa vjera – u vladino planiranje – koštala prosječnog Indijca stotine dolara prihoda godišnje tijekom desetljeća vladavine socijalističke dogme. U siromašnoj zemlji poput Indije, radi se o prihodu kojeg si nisu mogli priuštiti propustiti. Čak i u prosperitetnoj zemlji poput SAD-a, nema potrebe odreći se ekonomske koristi radi političke fraze.
Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak Capital gains and 'trickle down'.  

PS

Sowell se u više navrata bavio teorijom "kapanja", tako je jednom prilikom u svojoj kolumni ponudio izazov da se navede ime jednog ekonomista, jedne škole misli, koja stvarno i zagovara teoriju "kapanja"; "Nitko nije citirao nijednog ekonomista, političara ili osobu iz bilo kojeg područja života koji je ikada zagovarao takvu teoriju, iako su mnogi čitatelji naveli imena nekoga tko je tvrdio da ju je netko drugi zagovarao, bez da su bili u mogućnosti citirati nešto što je ta druga osoba stvarno i rekla."

Sowell je nedavno izdao kratku knjižicu  ”Trickle Down” Theory and “Tax Cuts for the Rich”(pdf); i održao intervju o tome - Uncommon Knowledge with Thomas Sowell.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana