srijeda, 6. svibnja 2015.

Uzrokuju li djeca religioznost?

Poznato je da religiozni roditelji općenito imaju više djece. Iako nisam upoznat s točnim statistikama za naše društvo, anegdotalni dokazi upućuju da i kod nas vrijedi isti podatak. To ne znači da svi vjernici imaju obitelji, ili da svi imaju posebno velike obitelji, ali obitelji su veće od prosjeka – nerijetko ćete naići na troje ili četvero djece, pa i više.

To nas može dovesti do zaključka da religioznost "uzrokuje" djecu. Ipak, u ovom postu se želim pozabaviti jednim drugim fenomenom. Možda vrijedi suprotno, možda su djeca ta koja uzrokuju religioznost? (Vjerojatno je da postoje obje veze, različitog inteziteta i složenog međudjelovanja.)

Jednom sam poslušao predavanje, i nažalost izgubio ga iz sjećanja, u kojem je predavačica istaknula upravo tu vezu. Čak je spominjala da su to uspjeli pokazati statistički, na neki način – koji nije objašnjen i o kojem mogu samo nagađati – su uspjeli odvojiti ta dva smjera veze religioznosti i djece, odnosno pokazali su da djeca dovode do veće religioznosti.

***

Prije nego što se pozabavimo samom religioznošću, probajmo se pozabaviti utjecajem djece na živote roditelja.

Ukratko, mogli bi reći da koliko god roditelji odgajaju djecu, ta djeca ujedno odgajaju svoje roditelje. Ne mislim to na sentimentaaln način nego stvarno dolazi do promjene ponašanja i navika kod roditelja. Često danas možemo čuti da žene i muškarci nisu spremni – nisu zreli – za djecu, nisu spremni za odgovornost; Ali takvo razmišljanje zapostavlja činjenicu da zreli postajete upravo kroz preuzimanje odgovornosti. Zato je bitna šira kultura koja postoji u zajednici, koja usmjerava mlade prema vrijednostima koje oni sami nisu u stanju otkriti i živjeti bez potpore – i pritiska – obitelji i društva.

Isto tako, kao razlog za probleme u braku se spominje činjenica da su se partneri promijenili, ali tradicionalni komentatori će primijetiti kako nitko ne može potpuno poznavati osobu s kojom stupa u brak jer sam brak dovodi do velike promjene, sam čin mijenja osobu, zbog toga je teško i nemoguće organizirati brak oko prolaznih sentimenata. Iako je ovo svojevrsna digresija, želim reći da brak i roditeljstvo mijenjaju ljude. (Naravno, to ne znači da možete očekivati kako će problematičan mladić ili djevojka odjednom postati sjajan muž/žena odnosno otac/majka.)

Ne bih detaljno o tome kako roditelji postaju "konzervativniji" u različitim aspektima, preuzimaju manje rizika – odnosno više u slučajevima kada je to dobro za obitelj, skloniji su žrtvovati se za djecu, svjesni su da moraju prehranjivati obitelji itd.; Ali jasno je da se javlja jedno "višegeneracijsko" razmišljanje. Više nisu oni u središtu, svijet se ne vrti oko njih samih. Trivijalan primjer, kupit će auto imaju na umu sigurnost svoje djece.

To me dovodi do jedne jako bitne razlike. Roditelji su svjesni da je njihovo dijete bespomoćno, da potpuno ovisi o njima. Ne samo za svoje fizičke potrebe nego i intelektualne, moralne i duhovne. Roditelj će stoga paziti što unosi u svoju kuću, kojim stvarima je izloženo njegovo dijete. Pazit će što prezentiraju mediji, što uče škole, paziti će u kakvu osobu društvo pokušava oblikovati njegovo dijete. Radi se razlici koju je teško prenaglasiti; razlika obiteljskih ljudi koji brinu o kulturi kojom su djeca okružena, i revolucionara koji misleći samo na sebe – svoje potrebe, svoje užitke i svoju generaciju - oblikuju tu kulturu. Ovi drugi će često ismijavati prve jer se žale na prikaze nasilja, pornografije i drugih stvari od kojih žele zaštiti svoju djecu; nije im jasno zašto bi se netko toliko brinuo oko takvih stvari. Nedostatak djece, odnosno demografska katastrofa, ima veliki utjecaj na takve aspekte naših života.

Naravno, nisu svi roditelji konzervativni – konzervativniji nego prije, ali puno ljudi tek rođenjem svog djeteta počinju razmišljati o takvim stvarima. Primjerice, autor znanstvene fantastike John C. Wright opisuje kako je unatoč svome antiteizmu oduvijek osobno imao vrijednosti koje možemo nazvati konzervativnim, ali je smatrao da određeno seksualno libertinsko ponašanje nikome ne šteti. Ipak, kada je držao svoje dijete u naručju, shvatio je potpunu bespomoćnost tog malog bića kojeg je potrebno odgojiti u moralnu osobu i njegovati njegove vrline. Kako to učiniti kada živimo u kulturi koja to, ako ne onemogućuje, onda barem jako otežava?

Drugi anegdotalni primjer, i određeni prijelaz na religioznost, nudi nam primjer Jennifer Fulwiler. Još kao ateistica bila je upoznata s ateističkim filozofima koji smatraju da je moralnije ubiti novorođenče nego odraslu svinju – zbog razvijenosti intelektualnih sposobnosti; nije se slagala s njima, ali je cijelu stvar zapostavila. Rođenjem svog djeteta počela se vraćati na to razmišljanje. Zar je stvarno moguće da to dijete koje drži u naručje ima manje prava na život od odrasle svinje? Zar je to dijete koje drži beznačajni nasumični proizvod prirodnih procesa, skup biološkog materijala bez ikakvog cilja i vrijednosti, samo hrpa atoma? Polako je počela preispitivati svoja materijalistička uvjerenja.

***

Tridesetogodišnjak koji svo svoje vrijeme provodi ili zarađujući ili kontaktirajući putem interneta svoje potencijalne seksualne partnerice neće o svome životu razmišljati poput majki i očeva. Pitanja koja si postavljaju roditelji su drugačija od pitanja samca (koji se često puta toliko zabavlja različitim distrakcijama da ih niti ne postavlja).

Postoji određena narodna zakonitost da mladi napuštaju crkvu (možda bi trebalo i veliko slovo) poslije "firme" i eventualno se vraćaju na vjenčanju. Ne znam na što se točno pritom misli, ali izgledno je da mnogi mladići i djevojke u svojim buntovnim godinama više brinu o ovosvjetovnim stvarima nego duhovnim i transcendentnim; Hoće li se ikada vratiti? Što će ih potaknuti da se vrate? Što ih je do sada tradicionalno vraćalo?

Mladi ljudi bez ikakvih obveza često uživaju u kulturi prema kojoj su odrasli sumnjičavi – barem oni odrasli koji nisu zapeli u stanju vječne adolescencije; a jedan od razloga napuštanja takve kulture je rađanje djece. S jedne strane sam roditelj više ne može ili ne želi sudjelovati u tome, a s druge strane želi i djetetu prenijeti nešto više.

Sve dosad izrečeno nije toliko novo. (Međudjelovanje kulture i imanja djece je dosta složena stvar za jednostavan opis, jedno utječe na drugo i obrnuto, spirala u kojem god smjeru.)

Želim za kraj naglasiti teološke implikacije imanja djece; o tome nisam razmišljao dok nisam čuo eksplicitno izloženo. Kršćanstvo naučava da je Bog postao čovjekom. Ali On nije postao odraslim čovjekom, On je rođen kao dijete, Marija ga je nosila devet mjeseci.

Uzmimo za primjer Božić i onoga čega se sjećamo toga dana. Bog je malo djetešce, potpuno bespomoćan i ovisan o svojim roditeljima. Roditelji, i oni koji znaju što briga za malo dijete podrazumijeva, će shvatiti značenje događaja. Neće to promatrati samo kao neku udaljenu priču, sentimentalni prikaz, nego kao nešto stvarno što mogu prepoznati i u svome životu. Roditelj bolje shvaća što znači da je Bog postao čovjek, koliko je postao ranjiv i malen.

Na Veliki Petak sjećamo se Isusove muke. Dio pažnje usmjeren je na Mariju, njegovu Majku. Ona promatra svog sina u strašnim mukama. Još jednom, majke će bolje shvaćati njene osjećaje u takvim trenucima.

Mislim da i ovakva kratka analiza dovodi do zaključka da ljudi koji su okruženi djecom, posebno oni koji su odgovorni za njih, mijenjaju svoja razmišljanja pod tim utjecajem. Utjecaj je općenito vidljiv na različita područja života, a utječe i na religioznost roditelja.


PS

Možete reći da romantiziram roditeljstvo i donekle ste u pravu. Naravno da postoje oni na koje roditeljstvo neće djelovati kao što sam nabrojao, neki čak neće osjećati niti ikakvu potrebu da kontaktiraju ili brinu o svom djetetu. Postoje i ljudi drugačijeg razmišljanja koji neće davati konzervativnije odgovore, možda će baš namjerno liberalno odgajati svoju djecu – ili puno češće dijete, iz kojeg god razloga. (Nije rijetko da neki naprednjak ističe svoje dijete kao glavni razlog zašto želi provesti svoje radikalne reforme. U ime sljedećih generacija žele svijet u kojem sljedeće generacije nemaju glasa. Razlika od konzervativnih roditelja je ta što jedni pozivaju na moralnu disciplinu i žrtvu, a drugi žele raditi što god požele kako bi i njihova eventualna djeca mogla raditi isto.) Unatoč tome, mislim da su učinci o kojima govorim stvarni, makar u maloj mjeri.

Kad sam već kod teme teologije i obiteljskog života, spomenut ću spekulacije o vezi ateizma i lošeg odnosa s ocem. Postoje teorije da su neki najpoznatiji ateisti odbacivali vjeru kao rezultat lošeg (ili nikakvog) odnosa sa svojim ocem – ne znam postoje li analize na nekom većem broju ljudi. O uvjerljivosti teorije prosudite sami.

Aktualne su i rasprave o "krizi muškaraca/očeva" u Crkvi i načinu na koji to utječe na religioznost i doživljaj vjere, zatim rasprave o utjecaju razvoda na religioznost djece, itd.

Čitajući naslov mogli ste možda pomisliti da će naslov biti o religioznosti djece. Postoje istraživanja koja pokazuju da djeca "religiozno" promatraju svijet. Kada znanstvenici teisti objavljuju takve rezultate onda ateisti nisu zadovoljni, baš kao niti teisti kada znanstvenici ateisti rade istu stvar; problem je što podatke nije teško interpretirati u skladu sa svojim viđenjem svijeta.

Iako se zaključuje da ateisti nemaju djece, možda možemo zaključiti, barem ponekad, da su oni koji nemaju djecu ateisti.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana