četvrtak, 14. svibnja 2015.

Jednake kao?

Često možemo čuti da su žene jednake (ili barem da bi trebale biti jednake). Ali pitanje je; jednake kao što? Čini se kako se odgovor svodi na "jednake kao muškarci."

Alice Von Hildebrand objašnjava;
"Nesvjesno, žene priznaju superiornost muškog spola želeći postati poput muškarca. U ludosti žele mijenjati nejednakost umjesto da postignu pravdu ili istinu. Ženstvenost je čuvar ljudskog života; jednom kada nestane, posljedice su katastrofalne."

Iako se često spominje da feministice mrze muškarce, one još više mrze žene. Feminizam je ideologija da se odrasle žene moraju ponašati poput odraslih muškaraca, a mali dječaci se moraju ponašati kao male djevojčice.

Feministice preziru sve ženstveno, žene koje se ne slažu s njima izdaju njihovi borbu. Navodno je ideal takav da treba biti indiferentan po pitanju spola, ali zapravo je ideal muževnost. Vizija je da će se jednog dana svi ljudi ponašati kao muškarci, ali da će neki od tih muškaraca izgledati kao žene - oblačiti se nešto drugačije.

***

Muškarci i žene imaju drugačiji raspodjelu sposobnosti, kapaciteta i motivacija. Osim toga, ženama je teže odvojiti različita područja života. Pogrešno je, naivno i apsurdno, očekivati da će doći do istih ishoda odnosno da ćemo pronaći identična ponašanja i ostvarenja na razini spolova.

Muškarci i žene su komplementarni. (Čak pojedinačno nemaju ni čitav reproduktivan sustav. Iako govorimo o muškom i ženskom reproduktivnom sustavu, radi se samo o pola sustava. Potreban je i muškarac i žena za nastajanje novog ljudskog bića.)

U antička vremena postojalo je razmišljanje da je žena nesavršeni muškarac. Takvo razmišljanje se izgubilo na dulje vrijeme, ali danas je opet sveprisutno. Žena mora biti kao muškarac, mora postići ideal muškarca, kada to ne uspijeva onda je neuspješna.

***

Žene počinju osjećati krivnju što žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Djevojke koje se upuštaju u neobvezne nasumične odnose - pokušavajući imitirati živote nekih muškaraca – i koje se osjećaju loše zbog takvih iskustava počinju osjećati krivnju. Točnije počinju osjećati krivnju jer osjećaju krivnju. Pitaju se tko je kriv što nisu u stanju uživati, zašto im "društvo" nabija osjećaj krivnje. Ne razmišljaju da je nešto pogrešno u tome što čine i da je osjećaj krivnje normalna posljedice, nego osjećaju krivnju što uopće imaju osjećaj krivnje. Osjećaju obvezu ponašati se tako, ako to ne čine nešto propuštaju - izdaju feministički ideal.

Za kraj, da ponovim, argumenti nemaju testise. (Ali feminizam stvarno nije zanimljiv za proučavanje.)


PS

Gugl me neki dan podsjetio na dan majki. (Iznenadilo me što su tome posvetili svoj logo, mislio sam da su napredniji od hvaljenja majčinstva i takvog izraza agresije prema svima "drugačijima" – vjerujem da u dvadeset prvom stoljeću ne trebam isticati koliko je to problematično. Povodom dana žena su bili razumniji, prikazali su žene s različitim karijerama, nijedna nije ima dijete pokraj sebe.)

Pa, sretno onda svim majkama, to naravno uključuje i one koje njeguju duhovno majčinstvo u različitim oblicima.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana