Jednostavno pitanje: Ako je svijetlo
razuma dovoljno za moralne istine, kako onda racionalni agent može
biti zadovoljan (ili se oslanjati na) objavu kao izvor moralnih
zapovijedi?
To što nešto može biti spoznato
svijetlom razuma ne znači da je poznato svijetlom razuma.
Primjerice, uvijek je vrijedilo da izoperimetrička nejednakost može
biti spoznata razumom, ali to je stvarno postalo poznato razumom u
19. stoljeću kada je Steiner to dokazao. Sigurno postoje istine koje
je moguće spoznati svijetlom razuma, ali koje nikada nećemo
spoznati. Primjerice, vrlo je vjerojatno da nitko nikada neće znati
koliko iznosi umnožak brojeva 2888843281428483832983989384 i
17712717724891. (Ako utipkate brojeve u precizni kalkulator onda će
biti poznato; ali ako to nitko ne učini, onda možda nitko to neće
znati. Unatoč tome, spoznatljivo je.)
Vjerojatno postoji puno doktrina morala
koje je moguće spoznati naravnim razumom, ali koje su ljudi bili
prihvatili na temelju Objave; a možda ih još ima.
PS
Ne znam gdje sam to pronašao,
vjerojatno usputni komentar u nekoj raspravi, ali autor je filozof i
matematičar Pruss.
On u nastavku navodi incest kao primjer
opravdanosti prihvaćanja pogrešnosti na temelju objave bez da nužno
znamo o moralnoj istini povezanosti reprodukcije i braka, te
empirijske činjenice genetskih opasnosti endogamije. (Unatoč tome što se stalno spominju opasnosti za djecu koja bi rezultirala takvim odnosom –
što dovodi mnoge poznate intelektualce da u današnje vrijeme ne
vide ništa pogrešno u njemu, incest nije pogrešan samo zbog djece
– mogućnost koja je uvijek i bila isključena u istospolnoj varijanti–
nego zato jer se iskrivljuju odnosi u obitelji i društvu.)
