nedjelja, 10. svibnja 2020.

Evolucija liberalizma, od klasičnog do modernog

Russell Kirk u knjizi The Conservative Mind piše o konzervatizmu i općenito o povijesti ideja. Dotakao se i transformacije liberalizma. (Uz male izmjene prenosim u nastavku);

S obzirom da je čovjek kompleksan, njegovo vodstvo ne može biti jednostavno. Humanitarijanski teoretičari koji izmišljaju projekte ingeniozne jednostavnosti ubrzo dolaze do vladajuće jednostavnosti despotizma. Započinju raspojasanim individualizmom, svaki čovjek je lišen starih sankcija i prepušten svojim vlastitim moralnim izvorima; a kada se takvo stanje stvari pokaže nepodnošljivim, što se i mora dogoditi, onda su natjerani ka masivnom i netolerantnom kolektivizmu; centralne smjernice pokušavaju kompenzirati gluposti nepromišljenog moralnog i ekonomskog atomizma. Revolucionarni idealisti te vrste su vjerni jednostavnosti, i ničemu drugome. Ne mogu poštivati nikakvu sredinu između apsolutne slobode i apsolutne konsolidacije.

Tako su Burke i Adams u početku modernog liberalizma uvidjeli rak liberalnog propadanja u cvijetu liberalne snage. Postulati novog liberalizma, u Francuskoj, Engleskoj i Americi, ovisili su o o starim istinitostima koje su liberali već odbacivali; o Kršćanskoj pretpostavci da su ljudi jednaki u Božjim očima, i o ideji vječnog društvenog ugovora nebeskih sankcija. Deisti su odbacili većinu kršćanskog nauka, a Burke i Adams su znali da će intelektualni nasljednici Deista odbaciti vjerske dogme i impulse. Novi liberalizam ne tolerira nikakav autoritet. Hallowell piše; "Samo kada je liberalizam spojio teoriju ugovora s vjerovanjem u objektivnu istinu i vrijednosti, koja nadilazi sve pojedince i povezuje ih zajedno bez obećanja, mogao je pomiriti slobodu od proizvoljnog autoriteta s idejom uređene političke zajednice."Ali ugovorna teorija društva se oslanja na vjerske pretpostavke; a kako je religiozna vjera propadala među liberalima, njihovo pouzdanje u vlastite pretpostavke je narušeno. Osim toga, njihov sentimentalni individualizam je ubrzo postao šokiran vlastitim praktičnim posljedicama: ekonomsko natjecanje i duhovna izolacija koja je uslijedila kao rezultat pobjede njihovih ideja dovela je kod njih do reakcije u korist moćne dobronamjerne vlasti koja vrši prisilu. Taj intelektualni i politički proces, vidljiv u mikrokozmosu Francuske od 1789. do 1797., čini se predstavlja smjer liberalizma od 18. do 20. stoljeća. (Razvoj liberalnih ideja u americi i engleskoj prate to pravilo.)

Edmund Burke, John Adams, i Adam Smith su bili liberali u smislu da su vjerovali u preskriptivne slobode, iako ne i u apstraktnu slobodu. Bili su individualisti u smislu da su vjerovali u individualnost – raznolikost ljudskog karaktera, različitost ljudskog djelovanja – iako su su gnušali veličanja Individualizma kao vrhovnog moralnog principa. Ekonomski individualizam Bogatstva Naroda utemeljen je na vjeri u Providnost, koja djeluje na tajanstven način kroz pojedince; a kada su doktrinarni liberali odbacili ideju Providnosti, zadržali su samo moralni koncept lišen vjerskih sankcija koji je ostavljen da propadne u običnu sebičnosti. Slično tome, kada su doktrinarni liberali odvojili političku slobodu od političke kompleksnosti koja je štitila slobodu, oni su nehotice sasjekli korijene "neotuđivih prava".


---
Kasnije Kirk ističe modernije kritičare;

To umanjivanje stvarne ljudskosti je ubrzano čitavim "Liberalnim" pokretom, Santayana zapisuje 1926. "Udoban liberalni svijet je poput velikog stabla kojem je deblo već uvelike prerezano, ali koje još uvijek stoji dok mu lišće tiho šušti i mi odmaramo u njegovoj sjeni. Neizrecivo smo se iznenadili kada je palo i prignječilo nas; neki od nas raspravljaju o tome da ga ponovno sigurno postavimo na odsječeno korijenje." Ali ljuska kršćanskog svijeta je bila razbijena, i novi duh, emancipirane, ateističke, internacionalne demokracije, vuče nas prema industrijskoj socijalističkoj budućnosti. Liberalizam koji je nekoć tvrdio da zagovara slobodu, danas je pokret za kontrolu nad vlasništvom, trgovinom, radom, zabavom, obrazovanjem, i religijom; jedina [ob]veza koju olabavljuju moderni liberali je bračna. "Filantropi sada pripremaju aposlutno podčinjenje pojedinca, dušom i tijelom, instinktima većine – najokrutnijem i najneprogresivnijem od gospodara; nisam siguran da liberalna maksima "najveća sreća najvećeg broja" nije izgubila što god da je bilo pravedno ili plemenito u njezinoj namjeri i sada znači najveća dokonost najveće moguće populacije."

Ne radi se o perverziji liberalizma, nego jednostavno o njegovom prirodnom razvoju. Liberalizam je (srećom) uvijek bio sekundarno stanje, živio je kao saprofit na tkivu prijašnjeg doba, nasljedovao njegove spomene, osjećaje i društvenu hijerarhiju. "Liberalizam ne doseže toliko duboko; radi se o usputnom principu, običnom labavljenju starije strukture." Očigledno, u naše vrijeme, radi se jednostavno o tranziciji iz kršćanstva, aristokracije i obiteljske-ekonomije prema nadmoćnom utilitarnom kolektivizmu. [...] Moderni liberalizam – iako su stari znali bolje – želio je istodobno uživati i u slobodi i napretku. Napredak znači podvrgavanje stvarima, međutim ubrzo se ispostavilo da prava ljubav liberala nije prema slobodi nego prema progresu, a pod "progresom" liberali misle na ekspanziju. "Ako odbijate ići propisanim smjerom onda niste samo drugačiji, zaostali ste i izopačeni" [...] Tradicija je sumnjiva liberalu, on inzistira na reformama, revizijama i prepravljanjima.

[...] Suvremeni liberal postaje zagovornik tiranije države u svakom području, kao ispriku nudi svoju namjeru oslobađanja ljudi. "Ali oslobađanje ljudi od čega? Od posljedica slobode."


PS

Promatrajući ideje modernih liberala može Vam se činiti zapanjujuće da su do njih došli počevši od ideja klasičnih liberala; Ali ne radi se o nikakvoj slučajnosti.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana