Jedan američki filozof ustvrdio je da raširenost emisija o hrani ukazuje na dekadenciju. Malo me iznenadio prijedlog kada sam ga prvi put čuo, ali možda nije bez osnove. Kao primjer spomenuo je show "The U.S. Of Bacon" s kojim nisam upoznat, ali prema njegovom opisu, radi se o nekom debelom "gurmanu" ("foodyu") koji putuje amerikom u potrazi za restoranom i gura špek u svako jelo.
Filozof talijanskog podrijetla osjeća privlačnosti stola, ali odbojna mu je duhovna ispraznost onih koji su oduševljeni nekim masnim komadom kojeg su upravo pojeli i o kojem pričaju kao nečemu "vrijednom umiranja" [eng. "to die for"]. Prirodno je za zvijer da se ponaša bestijalno, ali ne i za čovjeka.
Možda kod nas nije uobičajeno reći da je neka hrana "vrijedna umiranja", ali znao sam čuti nešto slično; o spremnosti nekoga tko bi "ubio za komad" neke hrane, ili puno češće da se "ubio" u nekoj hrani. Slušaju li ti ljudi sebe? (Činjenica da postoje ljudi koji kao svoj hobi ili karakteristiku navode da su "foodyi"- gurmani, da idu okolo po restoranima i jedu hranu kao da se radi o nekoj zanimljivoj aktivnosti kojom oplemenjuju svoje živote također nam nešto govori. Opsesija ljudi koji moraju fotografirati svako jelo za društvene mreže je vjerojatno povezana, ali se tiče drugih fenomena. )
---
Prije par godina "tragično" je preminuo Anthony Bourdain, poznati autor, kuhar i "gurman". Iako nisam pratio njegov rad, nailazio sam na njegov poznati citat ;"Vaše tijelo nije hram, ono je igralište. Uživajte u vožnji." koji se svidio mnogima.
Jasno je zašto bi netko u dekadentnom svijetu smatrao da je to dobar moto, jasno je i s obzirom na palu ljudsku narav zašto bi netko tako živio, ali navedni citat su ljudi prenosili i kada je on odlučio "završiti" svoju vožnju. (Nakon što je otkriveno da ga njegova "partnerica" vara i nakon što ga je ostavila, odlučio je "prekinuti" svoj život. Navodno je imala vezu s maloljetnim mladićem koju ju je tužio zbog zlostavljanja, a spomenuti kuhar je odlučio svojim novcima platiti odštetu mladiću.) Ništa od toga nije spriječilo ljude da ga i dalje slave.
Ne znam što je Bourdain zagovarao, ali prema spomenutom filozofu, bio je poznat po svojim opisima hrane, koristio je religijske izraze da bi opisao koliko uživa u hrani, svu ekstazu koju osjeća trpajući sve to u sebe; Pisao je o opasnosti u koju se dovodi, rizike koje preuzima kako bi to ostvario.
---
Jesu li sve emisije o hrani dekadentne. Nisu nešto što pratim pa ne znam. Sjećam se emisije "Heston's Feasts" koju bi mogli takvom smatrati. (Iako čitav smisao njegove emisije i jest bio da testira što je moguće napraviti, namjerno je bila dekadentna, često i u svojoj tematici.)
Postoji čitava kultura oko elitnih restorana; sustav ocjenjivanja, Michellinove zvjezdice (raširenost opijata, stres); milijuni ljudi koji prate sadržaje gdje se objavljuju jela iz takvih restorana, koji sanjaju o tome da jednog dana jedu takve ručkove od dvadeset sljedova. Zavist koju osjećaju jer si to ne mogu priuštiti. Opsesija nekim poznatim kuharima itd. (Naravno, dio tih fenomena nije specifičan za okruženje restorana, ali činjenica da se takva ulaganja i pritisak opravdavaju stvaranjem luksuznih jela nam nešto pokazuje.)
Postoje čitavi televizijski kanali posvećeni hrani. Niz popularnih profila na društvenim mrežama objavljuju samo o hranu (i to je čitav smisao, ne kao dio nekog šireg života.) Natjecanja u prejedanju, izazovi itd. Postoje i sve one dostave i dostavljači koje moramo uvesti kako bi mogli imati svu tu hranu.
Rimljani su bili poznati po svojim zabavama, obilatim gozbama, proždrljivom ponašanju gdje navodno čak ne bi ni probavljali hranu kako bi mogli što više ugurati u sebe, egzotičnim i skupocjenim namirnicima na koje su trošili bogatstva i zaduživali se. Negdje sam pročitao da su im kuhari postali zvjezde zbog svojih jela. Takvo što je zasigurno pretjerano jer se radilo o posluzi i roblju, ali ideja dekadencije elite navodno nije pretjerana.
Ne znam što je istina o dekadenciji Rima i hrani, radi li se možda samo o ocrnivanju od strane suparnika. Za razliku od nas, oni nisu snimali emisije o tome. (Na koji god način je moguće krivo postupati s hranom, budimo sigurni da netko to čini, i pritom se snima.)
Danas su kuhari stvarno postali zvijezde. Neki od njih su svjetski poznati; J.Oliver, G, Ramsey, Pierre White itd. (Jasno je zašto bi ljudi neke od njih smatrali zanimljivim, ali čudna je činjenica da je hrana ta u što su uložili toliko energije i čitave živote.) Kuhari su danas neki od najpopularnijih i najbogatijih medijskih ličnosti. (Istina, nisu niti danas poznati zbog samih jela nego zbog svoje osobnosti ili neke emisije.) Najbogatiji ljudi će se hvaliti kako na njihovim zabavama kuhaju neke od takvih ličnosti, svjetski su prepoznatljivi, postaju ličnosti koje se obožava.
---
Nema ništa pogrešno u gozbama. Naravno da ćete prirediti gozbu povodom blagdana ili neke važne prigode, razveseliti se i proveseliti sa svojom obitelji i društvom. (Uz neki objed ćete provesti najljepše trenutke, možda i "evangelizirati".)
Radi se o primjerenom načinu obilježavanju važnih dana (možda bi čak bilo nešto neprimjereno ako to ne bi činili). Primjerice ispeći ćete kolač za veći blagdan, svojoj djeci ili bližnjima ćete na taj način i prenositi vjeru, komunicirati s njima što obilježavate, povezati će Božićne blagdane s nekim slasticama, ili Uskrs s nekom drugom hranom itd. No, tu postoji i opasnost da se hrana stavlja u prvi plan, pa umjesto proslave Božića ili Uskrsa imate proslavu nekakvih obilnih ručkova i večera. (Znam neke ne posebno religiozne ljude koji će još tjednima pričati o jedenju šunke.)
Hrana će čak i dominirati razgovorom, ne kao dio čavrljanja, nego kao glavna tema, razlog okupljanja. (Jedan američki obraćenik na pravoslavlje primjetio je da se žene u njegovoj zajednici uopće ne pripremaju za blagdan i njegov stvarni smisao nego svu energiju usmjeruju na spremanje obilnog ručka i mnoštva hrane.) Ne mislim da je njegova zajednica izuzetak po tome. Umjesto iščekivanja i pripreme neke osobe će mrzovoljno mrmljati što moraju kuhati. ("Napokon je gotov taj vražji ručak" reći će. Zašto bi netko svojim voljenima ponudio vražji ručak, jel slušaju ti ljudi sebe?)
---
Kada sam prvi put čuo citat "Vaše tijelo nije hram, ono je igralište. Uživajte u vožnji." odmah mi je filozofija koju promovira djelovala odbojnom - iako će ih neki ignorirati nije teško predvidjeti posljedice - ali kada sam vidio da ga pohvalno ističu i nakon što je autor prekinuo svoju vožnju, onda se očito počelo raditi o nekoj novoj razini dekadencije. Je li to stvarno ideal hedonističkog sekularnog života, koliko možete uživate u vožnji, a kada naiđete na poteškoće – a svaka teškoća postaje brzo nepodnošljiva - samo siđete s te vožnje. (U međuvremenu se na razne načine "ubijate" u hrani.)
PS
Možete smatrati ovu kritiku pretjeranom. Je li emisija u kojoj Špiček kori simpatičnu Baricu jer nije pripremila pile kao što joj je ranije objašnjavao stvarno toliko problematična?
Zanimljivo mi je pogledati neku reportažu ili pročitati članak o tome što se jelo uz pojedino razdoblje ili blagdane. Zanimljiva je ideja da već kroz hranu možete odrediti koji je blagdan. (Zašto ne "okusiti" blagdane.) Postoje oni koji svojoj djeci pripremaju hranu u svrhu njihovog vjerskog odgoja, pritom ne mislim samo na najveće blagdane, nego će spremati neka jela veza uz sveca tog dana i slično. Ipak, sve to ne znači da ćemo hrani posvetiti pažnju koja joj ne pripada.
Hrana je neizostavni dio života pa će biti i neizostavan dio medija. Neke od emisija promoviraju kuhanje što bi bila dobra i korisna stvar, pogotovo kada toliko ljudi niju stanju ništa spremiti. Neki se čak i hvale koliko su nesposobni, ne znaju pripremiti niti najosnovnije stvari. Neki će u tome vidjeti i političku borbu. (Jedna ne toliko mlada žena prisjetila se kak je na svaki majčin prijedlog da ju nauči kuhati jer će joj to trebati za obiteljski život samo kolutala očima, a sada sjedi sama u svome stanu punom namirnicima i gladuje jer si ne zna ništa spremiti.)
Dakle, nije mi cilj pisati protiv hrane, gozbi i zajedničkih objeda. Katolici su poznati po svojim gozbama, posebno kada ih uspoređujete s nekim puritanskim kulturama. (Ne mislim da danas puno ljudi optužuje katolike da su preskromni po tom pitanju i da previše brinu oko neumjerenosti, možda je to vrijedilo u nekom periodu, ali to nije problem koji bi danas dominirao.)
---
Primjetio sam da postoji popriličan broj domaćih emisija o hranu, u svim terminima. Činjenica da ljudi troši toliko vremena i energije na takve emisije mi je dekadentnija od same teme kojom se emisije bave.
Bilo mi je zanimljivo pročitati da su emisije o hrani dio dekadencije, ali to nije nešto čemu sam posvetio previše pozornosti. Ne znam ni jesam li dobro shvatio primjedbu filozofa, je li mislio samo na neke konkretne emisije i ono što prikazuju ili je čitav fenomen takvog pristupa hrani dio dekadencije? Pretpostavljam da mnogi neće niti razumijeti o čemu pokušavamo govoriti, a kamoli da će to priznati. (Možda bi neka starija osoba odrasla u drugačijim uvjetima mogla to lakše uvidjeti.)
