Prevoditelj Anthony Esolen, u Lost in Translation (2011.) komentira suvremene američke prijevode;
Sada kada konačno imamo Novus Ordo preveden na engleski, vrijeme je da pogledamo druge (pogrešne) prijevode koji muče nas anglofone u Crkvi. Započeo bih s lekcionarom.
Apologeti onoga što nam nude svakog tjedna zalažu se za nešto što se naziva „dinamička ekvivalencija“, pod čime se podrazumijeva prijevod opće ideje izvornog teksta u nešto što tu ideju prenosi na jeziku primatelja. Ipak, sama premisa je pogrešna.
Da bismo vidjeli zašto, razmotrimo modernističku arhitekturu Bauhausa dvadesetog stoljeća. Arhitekti poput Le Corbusiera proglašavali su da će stvoriti "strojeve za stanovanje", navodno potpuno racionalne kutije dizajnirane za maksimalnu učinkovitost, za naše svakodnevne potrebe. Ali tko želi živjeti u kutiji? Groteskni stambeni kompleks Pruitt-Igoe u Saint Louisu, inspiriran modernističkim teorijama urbane obnove, brzo je postao leglo društvene dezintegracije i kriminala.
Ljudska bića su utjelovljene duše. Žude za ljepotom. Vole glazbu. Osmišljavaju poeziju. Talijanska domaćica na katu srednjovjekovne kamene kuće ukrašava svoj balkon geranijama. Čuva slike svojih nećakinja i nećaka u staklenoj vitrini s otmjenim kvakama, pored kipa Presvetog Srca Isusova.
Ne radi se samo o nekoj "ekstra" stvari, baš kao što ni hrana za ljudska bića ne predstavlja samo gorivo. Životinje proždiru; a ljudska bića slave obroke. Naše težnje za svetim izražavaju se na zemaljske, tjelesne načine, a naše najskromnije tjelesne potrebe, poput jedenja i pijenja, brige za bolesne, ili odmaranja, najljudskije su ispunjene onda kada upućuju na ono što nadilazi ljudsko - kao kada dijete klekne da se pomoli za svoje sestre i braću prije nego što zaspi.
To vrijedi i za naš jezik. Kada govorimo, ne prenosimo samo informacije kao kada se podaci unose u računalo. Izražavamo iznenađenje, zahvalnost, humor, tugu, ljubav. Uživamo u fizičnosti naših riječi. Dočaravamo cijele životne scene. Kombiniramo i rekombiniramo slike koje možda nikada prije nismo kombinirali.
Dakle, Isus ne kaže: „Kraljevstvo Božje ima nepovoljan početak“, već „Kraljevstvo Božje je poput gorušičinog zrna“. Ne kaže: „Čovjek ne bi trebao obraćati pažnju na djela milosrđa“, već "neka ti ne zna ljevica što čini desnica". Nije stvar samo u tome da je njegovo fraziranje prikladnije za jednostavne ljude koji trebaju vidjeti stvari da bi ih razumjeli. Radi se o tome da su i njegove misli i njegove riječi esencijalno poetske, prodirući u srž stvari sredstvom nedostupnom goloj apstrakciji.
Ne bismo trebali usporediti Kraljevstvo Božje s gorušičinim zrnom, a zatim odbaciti zrno nakon što smo "razumjeli" motiv iza metafore. Pozvani smo da u tom sjemenu vidimo Kraljevstvo Božje, i zato su kršćani smislili šarmantan i duboko ljudski običaj da djevojke stavljaju zrno gorušice u broš, da bi ga nosile kao svjedočanstvo i podsjetnik.
Dakle razlog zašto ne prevodimo uvijek riječ-za-riječ nije taj to što su riječi nevažne, već to što mehanička zamjena riječi u jednom jeziku riječima u drugom može narušiti same riječi ili možda neće prenijeti puninu ljudskog izraza. Stoga dobar prevoditelj nastoji dublje prodrijeti u ljepotu i bogatstvo riječi i izraza u izvornom jeziku. Poeziju treba prevoditi kao poeziju, molitvu kao molitvu, govorništvo kao govorništvo.
Besmisleno je pretpostaviti da postoji neki "zajednički jezik" ulice na koji bi se trebao prevesti grčki Novog zavjeta: besmisleno je jer se u oba konteksta bavimo ljudskim bićima, a ne s obrađivačima podataka, a ljudska bića, posebno u Isusovo vrijeme, govore na jedan način kada naručuju namirnice, a na drugi način kada mole.
Oni se upuštaju u maštovite polete; rimuju, aliteriraju, grade do vrhunca; ponavljaju se, mijenjaju smjer.[...] Stoga se s pravom može reći da je problem s mehanički doslovnim prijevodom taj što nije dovoljno doslovan, odnosno ne uspijeva uhvatiti puninu značenja koju sugerira fascinantna tjelesnost i duhovnost govoreće ljudske osobe.
Evo primjera. Isus uspoređuje Kraljevstvo Božje sa zemljoposjednikom koji je ostavio zakupce da upravljaju njegovim posjedom [vinogradom, eng. farm]. Zatim je poslao sluge da pokupe - što? Grčki glasi tous karpous, doslovno, urod [plodovi, eng. fruits], ono što uberete sa stabla. Tom jednostavnom riječju "plod" pred naše se oči postavlja ogromno polje biblijskih slika. Adam i Eva jeli su zabranjeno voće. Abel je žrtvovao Bogu prvine svog rada. Isus nam kaže da se dobro stablo poznaje po dobrom plodu. Sveti Pavao kaže da je Krist prvi plod uskrsnuća.
Što dakle rade prevoditelji lekcionara? Grade Bauhaus. Zaboravljaju odjeke. Prigušuju poeziju. Preziru tijelo. Stoga preziru i dušu. Zemljoposjednik šalje svoje sluge da pokupe "proizvode" [eng. produce].
A mi, ljubitelji Svetog pisma, vapimo, poput mučenih duša u Otkrivenju:"Ta dokle?" [Gospodaru sveti i istiniti!"]
