Mi uostalom moramo vjerovati da nas je, s obzirom na komunikaciju, Stvoritelj opremio našim tijelom, očima, rukama, ustima, svime što je potrebno da se stigne do bitnoga. Kad bi u tom području, kao nešto uopće najbolje, bila mobilna telefonija, možemo biti sigurni da bismo bili dobili sposobnost telepatije. No ništa od toga. Samo naše ruke oslobođene od svega prikladne su zagrliti brata. Samo golim dlanovima možemo podragati nečije lice. I treba da nam usta odmaknu od megafona kako bi mogla davati poljubac. U tom pogledu, savršeni model komunikacije nalazi se u sakramentima. Upravo se tu priopćuje nešto najveće; ali to priopćavanje odvija se vazda u tjelesnoj blizini; u fizičkom dodiru: eno prezbitera kako uranja čovjeka u krsni zdenac, kako polaže svoje ruke na njegovu glavu da mu dadne snagu Duha, kako čini da Krist uđe u te čeljusti, da ga blaguje, da mu rastereti dušu od užasa koji ju zahvaća čineći da se pokajnik pred njim baca na koljeno... U sakramentima se, uvijek, polazi od uzajamne nazočnosti tjelesa: nemoguće se ispovijediti putem poruke ili se pričestiti putem webcama. Najviši darovi Vječnoga traže posredovanje toga propadljivog tijela i milosti, umjesto da se širi na udaljenosti, bez lica, bez susreta s bližnjim, postaje življa ako dođe preko vrlo debelog župnika.
Eto, to je za sotonu uistinu strašno. Već smo vidjeli, zahvaljujući Grignionu de Monfortu, da se on, na neki način, više boji Marije nego Samog Boga, jer ga više ponižava ako ga zgazi jedna djevojka nego Svemogući osobno. Što reći kada ga obara na zemlju ne samo biće tjelesno nego čak nekakav čudak koji čak nije bez ljage, jedan običan grešnik, hoću reći neki siroti prezbiter koji izgovara svoju formulu, putem koje Bog udjeljuje svoje milosrđe? Za đavla je to nepodnesivo. To je kost koja mu zastaje u grlu: do najveće mjere gnuša se na svećeništvo. Ta božanska moć koja ga tjera pomoću tjelesnog bića kakvo nikakvo ne prihvaća: to je zaista okrutno! On, anđeo koji ne zna za težinu mesa, koji nije podložan ograničenjima svemirskog vremena i prostora, evo ga tu je svladan od maloga starog trbonje iz crkve Pruille-le-Chetit, u 18 i 47. I potom, on ne može dalje razigravati našu maštu oko nevidljive i daleke milosti koju valja sebi pokušati izmoliti beskrajnim molitvama. Ne može nas nukati da sanjamo o uznositoj mistici kojoj bi bilo ispod časti stizati preko našega prozaičnog bližnjega.
Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova
