U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;
Ali Toma Akvinski ide još dalje i potvrđuje jedan drugi odnošaj, na koji se akademičari, uvaljeni u svoje mekane fotelje, ne usude niti pomisliti, na onaj između manualnog rada i kontemplativnog života. No, raditi fizički, ne znači li to neizbježno zanemarivati duh? Supstancijsko jedinstvo između duše i tijela upozorava na lažnost takvog suprotstavljanja. To jedinstvo, dapače, potvrđuje da neki rudar, unatoč pocrnjelim noktima, može imati jaču vjeru, dakle i snažniji duh nego je u nekih zbrkanih intelektualaca.
[...] Postoji i spekulativni cilj; rad rukama čini raspoloživim za meditaciju. On tijelo dovodi u sklad sa stvarima, omogućuje duši ulazak u rezonanciju s otkucajima svemira, s tvrdoćom rudače koja je poput jake riječne struje, s obećanjima sjemena koja su kao ritam godišnjih doba. On je škola konkretnog sklada pa žuljevi na rukama mogu biti znak najveće oštroumnosti duha, najfinijie okretnosti u mišljenju.
Lončar tijekom udaranja rukom, i glađenja, razgovara sa zemljom, zna kako ona nije nijema, da odgovara na njegove dodire, kako zahtijeva nježnost i dužno poštovanje kako bi poprimila oblik, a da pritom ne pukne. Vinogradar vodi dijalog s velikodušnošću jednoga tla i s nezahvalnošću nekoga drugog, i poznata mu je pofinjenost koja je vinogradu potrebna u njegovu rastu. Uostalom, Mudrost se s njim usporedila, a Riječ sama bila je onaj tesar koji, prije nego što je započeo sa svojim prispodobama, blanja trupce poravnavajući drvo koje je nalik na drvo njezina križa, a na zvuk njezine blanje pjevali su serafini.
Po radu rukama naša inteligencija uči zamjećivati postojanost stvarnoga i prirodno se održava u suglasju s djeloma one druge Inteligencije koja sve čini mudro i skladno. Ta postojanost je cjepivo protiv Jean-Paual Sartrea, les fumees, koje spominje dok dokono sjedi u Cafe de Floreu, pijuckajući na brzinu i izbacujući na pod stranicu za stranicom: Roquentin ne će, ili više ne može, u prirodi vidjeti ništa drugo osim ljepljivu gomilu i nakupini ektoplazma. Dijagnostirajući u samoga sebe oslabjelost osjetila koja se odrazila u mišljenju, Gaston Bachelard kao lijek propisuje prekidanje svakog čitanja i baratanje bilo kojim oruđem: "Vjerojatno bi tu bilo neke humanosti da glavnog lika u Mučnini, Roquentina, postavimo s turpijom u ruci pred škrip da na gvožđu osjeti snagu i ljepotu ravne površine... pred neki pravi trupac da ga oteše, bilo bi to dovoljno da s rašpom u ruci radostan nauči da hrastovina ne trune, da drvo iskazuje dinamizam na dinamizam, ukratko, da je zdravlje našeg duga u našim rukama."
Dakako, neka askeza i kontemplacija mogu povremeno biti prividno rješenje za odsutnost fizičkog rada, no kako sve započinje u nekom vrtu, dobro je često u nj navratiti, gajiti povrće, pomusti krave, ogrepsti prste popravljajući ogradu, ako se ne želi nadijvati perlice šupljih ideja; "Oni koji obrađuju zemlju // Imaju sunčanije ruke." [E. Guillevic, Du domaine]
"Peć" i ćelija
Tako zemlja nije ravnodušna ni suvišna, nego je ona, kao uporište naše inteligencije, odskočna daska za naš uspon. Rečeno nam je da su ljestve koje je Jakov vidio u snu, kojima su uzlazili i silazili anđeli, "stajale na zemlji" (Post 28,12) upravo kao i križ na Golgoti. Onaj koji se, želeći biti duhovan, zatvara u svoju varavu privatnu sferu, misleći da je anđeo, zapravo se ponaša kao životinja. Pobožnost zahtijeva klanjanje Svevišnjem, prostrijevši se na tlo. Na nebo se ne penje prezirući zemlju, nego obrađujući je i kontemplacijom o njoj, u poniznosti. Ovdje, također, tko se uzvisuje, bit će snižen, a tko se snizuje – bit će uzvišen. Obrađujući oranicu snagom svojih ruku učimo se vladati svojim tijelom i prepoznati poredak stvari. Istražujući oranicu u svijetlu svojeg duha, vrlo brzo otkrijemo da je ona već obrađena tajanstvenom slavom.
Naposljetku, kad pažljivo promatramo maslačak, s iznenađenjem utvrdimo da on svojim žilama zapravo crpi s Neba. Uvijek je riječ o našoj površnosti kojom samo zastanimo nad biljkama, pa, istražujući je, ne dospijemo do njezinoga prvog Uzroka. U tu svrhu dobro je svratiti u neku samostansku ćeliju. Ali tomina ćelija nije Descarstesova Peć. U njoj se dominikanac ne skiva iza hiperbole nekakve sumnje, u kojoj sama ruka proturiječi u mjeri kojom ispisuje sumnju. Toma je u ćeliji sa sobom ponio sigurnost zemlje, udivljenje pred njezinom otpornošću, pred sjajem Napuljskog zaljeva i padina Vezuva.
***
U knjzi "Biti otac sa svetim Josipom" Hadjadj slično opisuje;
U svojoj Drugoj Elegiji Charles Peguy hvali "obradu drva". Tko obrađuje bukvu ili hrast, osjeća ono na čemu radi. Osluškuje materijal. Stavlja se na istu valnu dužinu. Drvo, koje nije ni pretvrdo poput kamena, ni previše podatno poput gline ili rastopljenoga metala, ima pravu čvrstoću, pravo određenja koje ga čini osobito prikladnim za ljudsku ruku: "tvrdoća dovoljno tvrda da bude čvrsto, da se odmah i izrano dobiju plohe, uglovi, kutovi, šare, čvrsti spojevi, bez potrebe za dodanim učvršćivanjem, za udaranjem čekićem, istanjivanjem, topljenjem, dodatnim obrađivanjem, popravljanjem, preinačivanjem unutarnjih dijelova, unutarnjeg aparata, molekularnoga sastava, bez potrebe da se iznova oblikuje. Drvo je dovoljno mekano da dopusti da se s njim radi, da izravno i odmah prihvati alat, a da pritom ne morate udarati čekićem, kovati, biti nasilni."
Bronca, čelik ili beton lijevaju se i poprimaju sve oblika. To je prostituirana građa, kaže Peguy. Pružaju nam iluziju da smo suvereni gospodari stvorenja. Drvo se nalazi na pola puta između nečega živoga i predmeta. Potiče brigu o drveću i gradnju kuća. Poziva vas da napravite zanatsku gestu koja se nadovezuje na rast – poput cvjetanja ili donošenja ploda. Josip drvodjelja stoga stoji na raskrižju između šume i kovačnice. Mora da u njegovim venama teče sok drveta života. On [Josip] svoga sina uči zanatima koji ne krši red stvorenja, već ga razvija. Ovdje raditi još uvijek znači obrađivati zemlju (Post 2,5), a ne podizati toranj s vrhom do neba. (Post 11,4). Kovčeg saveza izrađen od bagremova drva, a tek zatim okovan zlatom (Izl 25,10).
S nešto (samo)ironije Hadjadj primjećuje da će mnogi kršćani uputiti svoju djecu dalje od ribarskih i seljačkih poslova, ipak je potrebno evangelizirati i svijet visokih financija, nastavlja;
Nažalost, nisu svi te sreće da mogu biti stolari i seljaci. Mnogi od nas moraju se posvetiti prljavim svjetovnim jednadžbama i pretvarati svijet u robu kojom se trguje. Nema sumnje da takav osjećaj za žrtvu tjera mnoge kršćanske roditelje da svoju djecu usmjere prema business schools i politehničkim veleučilištima, a ne prema obrtničkim zanimanjima.
PS
Naravno takva zanimanja nisu problematična, ali ova prva nas izravno povezuju sa stvarnim svijetom i njegovim ritmom. (Primjećuje i da se u određenom smislu pri pregovaranju na tržnici također postupa kao u stolariji; "prilagođava se, uravnotežuje snage, luk stoji zahvaljujući dvjema suprotnim silama".)
Podsjetio me na ranije postove; O povezivanju zanatskog i teološkog obrazovanja – J. Imam, Status zanatlija i Dekadencija itd.
