G. Papini u knjizi Sv. Augustin;
Ispovijesti su zamišljene kao neka nestvarna pustinja u kojoj primjećujemo samo Augustina i Boga: Augustina više na zemlji kako govori Bogu, a Boga na nebesima, koji je naizgled nijemi primatelj, ali koji govori zrakama Milosti. Ispovijesti su pismo na koje je stigao odgovor prije nego što su napisane, to je pjesma priznanja koju siromah stavlje pred noge Bogatoga, koji ga je nahranio.
U Ispovijestima Augustin skida, rekao bih, trga sa sebe različito odijelo koje mora svaki dan nositi da bude na kraju sam sa sobom i s Bogom. Ukoliko tu i tamo na kraju izbija ili egzegeta, ili teolog, ili filozof, ova je knjiga pravo unutarnje zrcalo, njegov ispit savjesti u apsolutnoj perspektivi. Za njega riječ kršanin ne znači dodatak riječi čovjek, nego tumačenje i dopunu toga čovjeka: jednu samu stvar. To opovrgava one koji gledaju u Ispovijestima Augustina koji stvara po planu, gotovo fantastično, jedno "religiozno iskustvo", stavljajući ga iznad njegova pravoga ja. Za njega čovjek bez Boga ne može stvarno živjeti, biti svoj, i zato je njegova dužnost da bude u Božjoj prisutnosti, da druguje s Bogom, ili bolje: da bude što initimniji s njim, ako zaista hoće postojati. Barem jedanput, ostavivši po strani polemičara i biskupa, Augustin hoće biti sam s Bogom, govoriti s njim sam i osjećati da živi s njim.
Bogu, kojemu je sve poznato, može se reći sve: i ono što se pred ljudima skriva i sramotne tajne naše bijede, uvijek velike, čak i poslije najvećeg dara.
Mnogi nepopravljivo zamišljaju da se u obraćenika mora preko noći roditi ono što oni nazivaju "novi čovjek" i kada ne nađu svu onu potpunu novost koju oni u svojoj nenadleženosti traže i zahtijevaju, bez daljnjega poriču istinu i ono što je bitno u obraćenju. Primjer glasovitog Augustinova obraćenja morao bi im biti dovoljan da ih razuvjeri. I duboko obraćenje ne guši i ne može ugušiti prirođenu narav staroga čovjeka. Ono ga obnavlja, obrezuje ga, uzvisuje ga, ali ga posve ne mijenja. One sile koje su prije bile okrenute na zlo, upravljene su nakon obraćenja na dobro, ali to su uvijek one iste sile, ukoliko su moći duše i uma; one moći uma koje su se naslađivale u zabludi, sada su u službi istine, ali su ipak uvijek one iste moći, nisu oslabljene, čak su ojačane ali su uvijek one iste. Duša mijenja smjer puta, ali ne svoju narav. Tko je bio sklon gnjevu, nepomirljivosti, čistoj teoriji, strastvenoj polemici, ostaje kakav je bio, uz razliku, veoma važnu, što se ovim svojim sklonostima sada služi na slavu Božju umjesto da služi vragu. Augustin, koji je bio učitelj govorništva, ljubitelj filozofije, ostao je i kasnije filozof i po stilu retor, ali je svoje mudro govorništvo i filozofsku sposobnost upotrijebio za obranu Krista, umjesto manihejskog apostolata ili stjecanja slave i bogatstva.
Ni mane nisu odmah i posve iskorijenjene; potisnute su i ublažene, svedene i oslabljene, ali pod jednim ili drugim oblikom nastoje opet procvasti, čak i u svetosti. Dubina promjene sastoji se u tome da su se prije podnosile, a sada su prezirane, prije se nisu smatrale grešnima, sada se uviđa sva njihova ogavnost, nekad su davale povoda da se čovjek njima ponosi, a sada ih smatra sramotnima.
I tu nam Augustin pruža odlučan dokaz. Napisao je Ispovijesti između 397 i 398 godine. Obratio se, dakle, gotovo prije dvanaest godina. Ipak u analizi svoje duše u desetoj knjizi, kada je izložio prošlost, nailazimo na preobrazbu koja je započela, ali nije dovršena. Grešnik nije još postao svetac i neke od grešnih sklonosti njegove prijašnje prirode još ga uznemiruju; više nisu pobjedonosne, ali nisu ni iščupane. On to sam priznaje: "Ti si započeo moju preobrazbu i ti znaš koliko sam se izmijenio."
Još se uvijek njemu, svećeniku i biskupu, u četrdeset i četvrtoj godini, život čini kao napast "sine ullo interstitio". Putenost, koja ga je tako mlada obuzela i kroz mnoge godine sprječavala njegov povratak, nije još u njemu ugašena; odrekao se nje, ali ga uvijek napada: prikaz onih slasti, utvrđene navikom, "slabe su kada sam budan, ali me u snu prenose ne samo do uživanja", nego i do pristanka i do iluzija akta".
Odreći se jela ne možemo kao što se možemo odreći žene, makar malo, ali se moramo hraniti. I tada opažamo da su zadovoljavanju te potrebe uvijek ugnijezdi sjetilnost: ne toliko u piću koliko u jelu. Požuda ušiju čini ga previše popustljivim prema glazbi, i crkvenoj; ponekad je više obuzet ugodnošću zvukova nego sadržajem himna.[...]
I od vremena do vremena primjećuje da radi zato da zadovolji onom dvostrukom čovjekovu instinktu: da bude ljubljen i da ga se boje; napastovan je zadovoljstvom sa samim sobom i što se više brani, to se više naslađuje potrebom za hvalama. Tri osnovne strasti: razbludnost, znatiželja i oholost, koje će Dante susresti u šumi pod dlakom triju životinja, kod Augustina su ublažene i osuđene, ali ne posve odrezane, a možda i neuklonjive. U Augustina se rodio novi čovjek, ali nije ubijen stari. Stari je Adam u njemu djelomično okovan, a djelomično pročišćen, ali ostaje, i na trenutke se pobuni. Čini se kao da u prvom dijelu Ispovijesti Augustin govori: Tko bi me mogao utješiti za moju promašenu sreću? Sada već na vratima starosti pita: Kojim bih kaznama mogao zaslužiti puninu buduće sreće?
"Kasno sam te zavolio, Ljepoto, tako stara, a tako nova, kasno sam te zavolio", kliče preporođen u svom grčevitom jecaju. Poslije toliko rada i molitve, čišćenja i ekstaze, on zna da je još nesavršen i nesretan. "Ne očitujemo ti svoju ljubav, ispovijedajući svoje bijede i tvoje milosrđe, da nas od svega oslobodiš, otkad si započeo, nego da prestanemo biti nesretni i postanemo blaženi u tebi."
Dokaz Augustinove prave svetosti nalazimo upravo u tome što se nije smatrao svetim.
PS
Vidi ranije postove; Kršćanstvo za neljubazne, Usporedba tri razdoblja fizičkog i duhovnog života – RGL, O ispovijedi i važnosti istinskog obraćenja -RGL, Tri faze duhovnog rasta i opasnosti - RGL odnosno kategorije; tri puta duhovnog života, sustavni prikaz duhovnog života itd.
Također i Ovo je smisao života - M. Pakaluk, Nekoliko mudrih odluka, Božić u Korizmi – M. Pakaluk; odnosno prigodno u korizmi, O Milostinji - C.S.Lewis, o postu: Post Kripost – I. Čakalić i Post je odricanje od ... hrane itd.
---
Negdje sam pročitao (sekularnu) misao da precjenjujemo što možemo učiniti u kratko vrijeme, a podcjenjujemo što sve možemo postići kroz duži period.
Često imamo prevelika očekivanja oko toga što možemo postići "preko noći", ali nemojmo podcjenjivati koliko se s vremenom možemo promijeniti i popraviti kada stvarno krenemo s tim ciljem.
Obrati se i vjeruj Evanđelju!
