O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku

Nisam planirao pisati o Kinseyu, ali sam ovih dana slučajno primijetio da se spominje istoimeni igrani film koji navodno prikazuje pravu (liberalnu) sliku o Kinseyu. Taj film spominju ljudi koji dobro znaju da takva slika ne odgovara stvarnosti. Kinseyev je bio šarlatan i pseudoznanstvenik, ali je unatoč tome imao veliki utjecaj na društvo jer je jedan od pokretača seksualne revolucije. Njegova slika seksa je ona koju danas nazivamo "znanstvenom", a neki od podataka do kojih je došao, iako pogrešni, se i danas svakodnevno citiraju. U nastavku jedna recenzija filma Kinsey pod nazivom Alfred Kinsey: The American Lysenko;

Alfred Kinsey je opet u modi. Jedan od otaca seksualne revolucije se činio dugo vremena izgubljen na marginama javne memorije, zasjenjen zanimljivijim avangardistima tjelesnoga koji su ga naslijedili - primjerice Hefnerom, ili Larryem Flyntom. Ipak, i oni sa ciljem uništavanja tabua su, na svoj način, sposobni poštivati svoju povijest, baš kao i konzervativci. Kinseyeva duhovna djeca odlučila su mu dati najveću počast koju liberali mogu dati svojim junacima: snimili su Hollywoodski film. Kinseyevi obožavatelji redovito ga uspoređuju sa Darwinom i Einsteinom, a s obzirom da je Liam Neeson u glavnoj ulozi, uskoro ćemo slušati i o tome kako je Kinsey također bio i seksualni Oskar Schindler, nesebično je riskirao život i reputaciju kako bi nas spasio od zlih viktorijanskih sila.

Također se pojavio i novi dokumentarac PBS-a o Kinseyu. I dokumentarac i film nam predstavljaju standarnu liberalnu priču, ili bolje reći bajku o "objektivnom čovjeku znanosti protiv sila predrasuda". Istina, dopuštaju pomisao kako je Kinsey imao svojih mana, ali ideja "manjkavog diva" je postala uobičajena metoda kontrole štete među liberalnim povjesničarima i filmašima, očajnima da povrate sjaj svojim potamnjelim idolima. Svakome tko objektivno istraži Kinseyev život i rad očito je kako je Kinsey bio prevarant čiji rad nije pružao ništa istinski znanstveno ili racionalno u opravdanju revolucije morala (koju je unatoč tome potpomogao).

Bezvrijednost Kinseyevih metoda "znanstvenog istraživanja" morala je biti očita od samog početka: Sastojale su se od skupljanja velikog broja"seksualnih povijesti", detaljnih opisa seksualnih života različitih pojedinaca, ispričanih Kinseyu i njegovim suradnicima u dugačkim intervjuima. Kinsey bi tada organizirao podatke prikupljene intervjuima u tablice sa ciljem pokazivanja učestalosti različitih seksualnih praksi unutar cjelokupne američke populacije. Podaci su javno objavljeni u poznata dva Kinseyeva sveska, o muškoj i ženskoj seksualnosti. U njima se tvrdi kako su određena ponašanja, koja su se smatrala nemoralnim ili devijantnim – preljub, blud, homoseksualne prakse različitih vrsta, pederastija, i tako dalje, bila puno češća nego što je prosječan čovjek mislio (ili je želio misliti.)

Ne treba niti spominjati kako je cijeli pristup statistički pogrešan. (Neki od Kinseyevih financijera su se požalili, ali Kinseya to nije zanimalo.) Ljudi koji su spremni opisivati intimne detalje svog seksualnog života potpunim strancima su skloniji i upuštanju u druge riskantne aktivnosti. Svaka procjena seksualnog ponašanja opće populacije na temelju naštimanog uzorka će neizbježno precijeniti frekvenciju devijantnog ponašanja. Ali to je daleko od kraja priče, odnosno problema sa Kinseyevom metodom. Poznato je kako je prikupljao "seksualne povijesti" većinom od ljudi sa margina društva – zatvorenika i posjetitelja gay barova, potonji su u tadašnje vrijeme bili punu udaljeniji od prosječnog američkog načina života nego što je to danas slučaj.

Postoji i Kinseyeva čudna fascinacija sa pedofilima, zastrašujućim podacima o učestalosti orgazma u dojenčadi i djece koje je prikupio razgovarajući sa zlostavljačima djece što je zabilježeno u njegovim svescima, uz ostale običnije perverzije. Jedan posebno monstruozan pedofil, koji je imao seksualne odnose sa različitim obiteljskim članovima i koji je zlostavljao stotine djece, bio je u redovnom kontaktu sa Kinseyem i njegovim studentima. Oni su ga uvjerili kako ga neće predati vlastima, unatoč tome što je nastavljao zlostavljati djecu za vrijeme njihove suradnje. Kinsey je opravdavao takvo potpomaganje u zločinu, u ime znanosti naravno. Nije bitno što su njegove tehnike bile posve strane statističkoj znanosti, Kinsey nije mogao izabrati manje reprezentativan udio američkog društva niti da je to namjerno planirao.

Sve to bi bilo dovoljno pogrešno da je Kinsey imao za cilj samo objaviti neke neobične činjenice i brojeve. Kinsey je smatrao, kao i njegovi današnji obožavatelji, kako njegov rad ima puno veći značaj. Prema njima, istraživanja predstavljaju opovrgavanje tradicionalnog seksualnog morala. Kisney je pokazao – ili je barem tako tvrdio – da su preljubnici, homoseksualci, pederasti česti kao i gljive poslije kiše. Kako bi netko onda mogao smatrati da je takvo ponašanje abnormalno?

Takvu vrstu non sequitura mogli bi možda oprostiti kada bi došla od Kinseyevih naivnih studenata, ali je neoprostiva kada dolazi od samog profesora, ili od njegovih akademski usmjerenijih sljedbenika. Sigurno je da bi veliki seksualni moralisti Zapadne tradicije smatrali kako je Kinseyev argument jedinstveno neimpresivan. Toma Akvinski bi pažljivo objasnio dr. Kinseyu i njegovim sljedbenicima da "normalno" kao pojam kojeg koriste tradicionalni moralisti nema nikakve veze sa učestalošću, nego je povezan sa prirodnom funkcijom tjelesnih organa i psihološkim sklonostima. Augustin bi objasnio da ukoliko je korištenje ovih organa i sklonosti na način protivan njihovim prirodnim funkcijama stvarno često, kao što je Kinsey tvrdio, to bi samo potvrdilo njegovu tezu kako izvorni grijeh izvrće ljudsku prirodu, obuzimajući je požudom. Kant bi se sigurno počešao po glavi od čuda kako pozivanje na raširene sklonosti može opravdati ponašanja koja su zapravo samo korištenje drugog ljudskog bića kao sredstva za vlastite senzualne ciljeve. I Kinseyeva vlastita majka mogla mu je reći kako "pa svi to rade" ne dokazuje baš ništa kada raspravljamo o moralu.

Ali ozbiljno odgovoriti na protivnike seksualne revolucije na prikladnoj moralnoj i filozofskoj razini značilo bi otkriti koliko su otvoreni za raspravu intelektualni temelji revolucije. Puno je bolje onda za revolucionare da zadrže priprostu fikciju kako je revolucija samo još jedan neizbježan korak u razvoju znanosti. Neesonov film je, na svoj način, remake filma Inherit the Wind.

Mit "objektivnog čovjeka razuma" mogao bi objasniti nevoljkost liberala da obrate pozornost na to koliko je "oslobođen" bio Kinsey u vlastitom životu. Čak i PBS-ov dokumentarac priznaje kako su Kinseye metode bile kontroverzne, ali samo neodređeno aludira na jezivije detalje doktorovih seksualnih navika. Neki tvrde kako je Kinsey i sam bio pedofil, ali takve optužbe su kontroverzne. Sigurno je da je bio promiskuitetan biseksualac. Privolio je svoje muško osoblje i njihove žene da redovito spavaju s njime, kao i međusobno, sve kao dio eksperimenta u homoseksualnosti i zamjeni žena. Snimao ih je, baš kao i sve volontore koje je mogao pronaći, stvarajući veliku kolekciju pornografije kako bi mu pomogla u "istraživanju".

Njegov mazohizam nije imao granicu. Imao je naviku guranja četkice za zube u svoju uretru, četkastim krajem prvo. Obrezao se sa nožićem u svojoj kadi. Volio je visjeti o konopcu vezanom za svoje testise, aktivnost zbog koje je jednom završio u bolnici. Probušio je svoje genitalije na toliko mjesta da su se izobličile do kraja njegova života. Razumljivo je zašto je Neeson odlučio da neće prikazati sve takve trenutke u životu "Drugog Darwina", ali takvi propusti znače da prikaz i nije toliko realističan.

Činjenice da liberali odbacuju takve uznemirujuće detalje kao nevažne za procjenu Kinseyeva rada samo pokazuje njihovo licemjerje. Ako je neki konzervativan znanstvenik religiozan, liberali će refleksivno zaključiti da je to dovoljan razlog za sumnju u objektivnost njegova rada. Ako je bijelac i piše o rasnim pitanjima, ili muškarac i piše o ženama, onda uzimaju zdravo za gotovo kako ne može biti nepristran. Takav znanstvenik ima "agendu", liberal će nas uvjeriti, i zbog toga sve što objavi je sumnjivo. A ukoliko se ikad pokaže neka slabost u njegovoj argumentaciji, onda je to nepogrešna demonstracija kako je njegov pravi cilj uvijek i bila racionalizacija predrasude, a ne potraga za istinom.

Unatoč svemu, mi bi trebali povjerovati kako Kinsey nije nikada bio ništa drugo nego znanstvenik. S obzirom da je osobno bio toliko van seksualnih normi (koliko god da je to moguće za neku osobu), Kinsey je imao poticaja da namjesti svoje rezultate tako da se čini kako opravdavaju dozvolu za sve. Danas mnogi priznaju ozbiljne mane u njegovim metodama, a njegovi rezultati su se našli u problemima. Ali ništa od toga nije bitno. Bio je, kako stalno čujemo, u pravu što se tiče bitnih stvari; On je pionir, osloboditelj, zbog njega smo zdraviji i sretniji.

U stvari, Kinsey nije bio ništa drugo nego američki Lišenko, njegov rad je ideološki potaknut i znanstveno beznačajan kao i onaj neslavnog sovjetskog prevaranta, koji je znanstveno "dokazao" kako se stečena obilježja mogu nasljeđivati, a time i da komesari mogu stvoriti "Novog Čovjeka". Jedini ljudi koji su imali "koristi" od Kinseyeve revolucije su ljudi poput njega: muškarci opsjednuti seksom, sada slobodni da koriste druga ljudska bića kao seksualne igračke koje mogu odbacivati kada kreću u sljedeći pohod, nesputani bilo kakvim pravnim, financijskim ili moralnim obavezama prema objektu svoje požude. Svako nerođeno dijete postrugano iz majčine utrobe, svaki AIDS pacijent, svjedoče o Kinseyevu stvarnom naslijeđu. A među živima, upravo oni kojima liberali navodno pomažu – siromašni, posebno afroamerički tinejdžeri bez očeva; nevjenčane majke; usamljene žene koje su napustili muževi jer su se odlučili za neku mlađu – su oni koji su pretrpjeli najviše u Kinseyevoj promjeni vrijednosti.

***

Za razliku od liberalnog zapada, u Hrvatskoj nas seksualna revolucija nije potpuno obuzela, odnosno koliko god da imala utjecaja, nismo je postavili kao temelj svoga života. (Doduše, sada smo je postavili kao temelj odgoja svakog djeteta kroz obavezno školstvo). Također nismo usvojili Kinseyev pogled na seks, da se radi samo o uzbuđivanju genitalija, gdje je orgazam cilj, a partner je tek sredstvo kako doći do njega.

Nismo niti prihvatili neizbježni zaključak Kinseyizma; primjerice da ne postoji u principu nikakva razlika između heteroseksualnog i homoseksualnog spolnog odnosa, da ne postoji razlika između čiste i perverzne želje, da je čednost mogući izbor – ali nije vrlina, i da je jedino moralno pitanje vezano uz spolni čin vezano uz pristanak i sigurnost. Naravno, jedan dio stanovništva je prihvatio te vrijednosti i sada ih nameće djeci onih koji se ne slažu sa time.

Kao što navodi Scruton, prvi rezultat revolucije nije bila promjena ponašanje ljudi nego njihove koncepcije seksa. "Oslobođeni" ljudi više ne vode ljubav nego se seksaju. To ne uključuje nikakve emocionalne veze ili dugotrajnu obavezu, uključuje samo ugodne senzacije. Kada promatrate seks na taj način, mijenjate i moral. Čovjek koji godišnje ima odnose sa 365 partnera koji su mu svi nepoznati, nije ništa pokvareniji od čovjeka koji se posvećuje svojoj ženi, koju voli. Za oslobođenog čovjeka, oni rade istu stvar.  

Drugi rezultat je uklanjanje ženske obrane. Ako je seks samo uzbuđivanje genitalija zašto ljudi dižu toliku galamu? Zašto stid, čestitost i oklijevanje? To je bila zlokobna poruka dr. Kinseya, muškarci su je odmah prihvatili, a žene sa manje entuzijazma. Od žena se danas očekuje da se ponašaju kao homoseksualci iz sauna. Unatoč tome, kada se žene prepuste takvom ponašanju, probude se i shvate što su učinile, često osjete neobično retrospektivno povlačenje pristanka što dovodi do nove vrste ženskih optužbi. Takozvani "date rape" je za feministice još jedan dokaz iskorištavajuće prirode muškaraca, ali to je zapravo dokaz destruktivnosti seksualnog oslobađanja koje je ugrozilo sve što ženi daje samopouzdanje u seksualne osjećaje, ljubav, predanost, brak i obitelj. Treći rezultat je nestajanje erotskog sentimenta. Fokus više nije na nekom određenom nego na općenitom, sve se svodi na životinjsku funkciju. Seksualni partner više nije objekt seksualnih osjećaja nego je njegovo sredstvo. (Naravno, navedeno je rezultiralo sa nizom drugih društvenih promjena.)

Liberali promatraju seks kao silu koja mora biti "oslobođena", sila koja nam šteti ukoliko je "potisnuta". Promatrajući seks na taj način, liberali mijenjaju njegovu prirodu. U prirodnim ljudskim društvima, seks je egzistencijalan izbor, izvor najdubljih želja i najdugotrajnijih obaveza. Sile koje potiču naše seksualne avanture su potisnute zato što je to potrebno za funkcionirajuće društvo.

O sličnim pojavama sam već pisao, točnije objavio sam tekst psihijatra Dalrymplea koji je analizirao neke posljedice seksualne revolucije. Osim toga, analizirao je i seksualne revolucionare (Ellis, Comfort, Mead, Kinsey). Esej možete pročitati ovdje prvi dio, odnosno ovdje drugi dio. U nastavku sam izdvojio dio o Kinseyu;

***

Još jedna retorička tehnika koju koriste seksualni revolucionari(osim apeliranja na fantaziju neograničenog eroticizma) je pokušaj uklanjanja svih seksualnih granica. Propovijedali su da je svo seksualno ponašanje, po prirodi, kontinuirano. Mislili su, ako mogu pokazati da seks nema prirodnih granica, onda bi i sve zakonske zabrane ili društvena ograničenja postala proizvoljna i umjetna odnosno moralno neodrživa: jer jedino razlika u prirodi može dati legitimitet pravnim i društvenim tabuima.

Glavni zagovornik tog razmišljanja bio je Alfred Kinsey, autor slavnog izvješća, čovjek koji je prvu polovicu svog profesionalnog života proveo proučavajući ose, a drugu polovicu proučavajući i klasificirajući orgazme: iako se pokazalo da je taksionomija pčela bila puno složenija od orgazma, jer je došao do zaključka da su svi orgazmi stvoreni jednakim i stvoritelj im je dao određena neotuđiva prava i slično.

Kinseyev program temeljio se na dva stupa, osmišljen kako bi oslobodio ljude seksualnih ograničenja koja je on smatrao uzrokom svih njihovih nesreća. Prvo je odlučio pokazati iscrpnim istraživanjem da je seksualno ponašanje amerikanaca drugačije od onoga koje pretpostavljamo na temelju tradicionalnog morala. Bez ikakve sumnje, iskrivio je istraživanje kako bi dobio željeni rezultat. Naravno vođen je osobnim ciljevima: sam je bio čovjek sa perverznim seksualnim apetitima, a kao i većina seksualnih revolucionara kasno se razvio. Probušio je svoj prepucij i stavio metalne žice u uretru, a njegovo snimanje preko 2000 muškaraca kako se samozadovoljavaju sigurno je jedan od većih podviga voajerizma u povijesti.

Nakon što je na svoje veliko zadovoljstvo utvrdio da je 37% američkih muškaraca imalo homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, nakon što je posvetio tri puta više prostora homoseksualnom nego heteroseksualnom ponašanju i nakon što je zaključio da su sve seksualnosti tek dio spektra, a ne odvojene, diskretne aktivnosti, Kinsey je počeo graditi drugi stup svoje seksualne filozofije: ono što bi mogli opisati kao argument "40 Milijuna francuza ne mogu biti u krivu". Rekao je da naš seksualni moral ne smijemo temeljiti na težnji prema dobru, prema idealu, nego prema onome što se stvarno događa sada i ovdje. Sve drugo je tek prazno maštanje. Činjenica da takav moral nadilazi doseg onoga što se trenutno događa jer pruža opravdanje svima da rade što god žele kada to žele, izgleda da nikada nije pala Kinseyu na pamet; ali da i je, ne bi ga previše brinula.

Kada bi primjenili Kinseyev argument na financijsko poštenje odmah bi vidjeli da je besmislen. Slično istraživanje po pitanju financija bi pokazalo da jedva postoji osoba koja nikada nije bilo nepoštena - primjerice nikada nije uzela niti spajalicu ili pretjerala u troškovima prilikom povrata poreza. Niti jedna razumna osoba ne bi iz toga zaključila da je težiti prema poštenju sramotno, da nema smisla imati ikakve zakone vezane uz financijsko poslovanje, da je potpuno pravedno kada trgovci varaju kupce, ili da kupci potkradaju trgovce. Upravo su to, predvođeni Kinseyem, tvrdili seksualni revolucionari po pitanju spolnosti.

Stalno se nastavlja uništavanje granica, nikada nismo zadovoljni do koje je mjere došao taj proces – kao da bi prihvaćanje ograničenja ili tabua značilo priznati legitimitet svih granica. Nedavno sam pročitao u kriminološkom časopisu da je jedini uvjerljivi argument protiv sodomije sa pilićima bilo to što pilići nisu dali pristanak i tako se krše njihova(ljudska? ptičja?) prava.

...

12 priča o Svetom Tomi Akvinskom

Za one koji vole lupat po poveznicama; 12 Stories About St. Thomas Aquinas - by Peter Kreeft. Na yt možete pronaći niz Kreeftovih predavanja. Nešto ozbiljnija rasprava Anthony Kenny on Medieval Philosophy:

Zanimljiv je nedavni intervju sa Johnom Haldaneom: Aquinas amongst the analytics.

Jožekov (nepročitani) govor na "Skupu razuma"

Dobio sam mail od svog prijatelja Dicka (skraćeno od Richard, po njegovom idolu) – zapravo se zove Josip, svi ga zovu Jožek, ali njemu je hrvatski jezik i kultura "onak, bezveze" pa je uvijek u nekim projektima koji će ga lansirat na međunarodnu scenu. Misli globalno, djeluj lokalno je njegov moto pa je krenuo na "Skup razuma" da pročita istomišljenicima svoj govor. Dogodilo se očekivano, pao snijeg, kaos u gradu, Jožek propustio skup – naravno "kriv je onaj primitivni 'ercegovac koji nije stigao pojest snijeg. Da je samo zapalio onu svijeću koju vuče po procesijama od topline bi se sav snijeg otopio." Da ne duljim, govor je na kraju ostao nepročitan. No, zna Jožek da moj blog prate desetine ljudi pa me zamolio da objavim njegov govor. Ne slažem se baš sa sadržajem, ali zašto ne? Slijedi govor;  

I

Drugarice i drugovi,

Uspješno smo uveli obavezni zdravstveni odgoj za svako dijete koje će se roditi u Hrvatskoj, time smo ispunili davni Štulhoferov plan "Smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću"; ali ne smijemo na tome stati. Kao što je mudri profesor napisao u svom članku "Euroskepticizam u HR, s onu stranu racionalnosti?" potrebno je provesti "Marginalizaciju [negativne] vizije u Hrvatskoj" što "pretpostavlja proces redefiniranja povijesnih i književnih kanona uvrštenih u školsku literaturu tijekom 1990-ih godina te strateško promoviranje “redizajnirane”, osuvremenjene, nacionalne kulture..." U skladu sa time ja predlažem da izbacimo knjigu "Vlak u snijegu" iz popisa školske lektire zbog promoviranja sramotnih i nazadnih stavova kakvim nije mjesto u naprednoj, sekularnoj i liberalnoj državi koja je pred vratima europske unije. Nevjerojatno, ali hrt je započeo i ovu godinu sa puštanjem istoimenog filma u popodnevnom terminu kad su budna djeca koja nekritički upijaju sve stereotipe koji postoje u društvu. (Pogledajte samo ovu zaostalu scenu!)

Slika 1. Prikaz djece koja se igraju "svadbe" – patrijahalni obred podređivanja žena, ispunjen stereotipnim rodnim ulogama u kojima je naglasak na bijeloj odjeći kao simbolu čistoće žene, mladenka je pokrivene glave, kao i gošće sa rupcima – pokrivala za glavu, kako ne bi uznemiravale muško oko. (Žena – socijalni konstrukt izmišljen kao kontrast muškarcu sa ciljem njegovog uzvišenja.) Obred je relikt srednjeg vijeka, prenosio se zatucanim vjerovanjima iz generaciju u generaciju, i održao se do početka 21. stoljeća kada su ga otkrili znanstvenici sa Kinsey instituta i preodgojili svu djecu plemena 'rvata. Unatoč početnom otporu plemenskih starješina, kroz par generacija pleme će shvatiti civilizacijsku sramotu koju takvi obredi predstavljaju i potpuno ih napustili kako bi prihvatili novu filozofiju - Kinseyizam.

Djeca koja to gledaju (i čitaju) su samo korak od toga da počnu mlatiti ljude po tramvajima, možda su se tako mogli igrat u srednjem vijeku, ali ne i danas u 21. stoljeću. Sramotno je da država i danas dopušta roditelja da odgajaju svoju djecu. Kao što izjavljuje predsjednica Protagore; " pravo djeteta na obrazovanost jače je od prava roditelja na zatupljivanje djeteta predrasudama", ili zastupnica Sobol koja poručuje kako se nada "da neće poslušati vaš glas, jer to nije glas pameti.". Ne znam zašto mi progresivci uopće pričamo sa tim ljudima, očito je asimetrija u komunikaciji, baš kao i ona između tete u vrtiću i petogodišnjaka. Ta homofobna djeca iz filma nisu niti svjesna koliku štetu nanose svima drugačijima, igra svadbe je ugnjetavanje svih koji odbijaju takve rodne uloge i promoviranje zatucanih stavova. Pa pogledajte samo te scene, djevojčice čak nose rupce (valjda zato jer tako piše u Bibliji) - to je jednostavno nedopustivo. Ne možemo mi prosvijećeni i inteligentni ljudi dopustiti nekakvim nazadnjacima da odgajaju svoju djecu bez našeg uplitanja, pa takvi ognjištarci i primitivci misle da se život sastoji od obitelji, rada i mise; slobodno vrijeme provode zidajući i ulažući u cigle, voze se u golfu jer mu ne pada cijena i slušaju "cedeje" onog šta zavija – takvi nas samo sramote pred europom i obrazovanim svijetom.

Slične knjige treba izbaciti iz lektire, ali neke druge je potrebno samo bolje objasniti. Iako niti sadašnje objašnjenje kako je "Svoga tela gospodar" knjiga koja se bavi lošim položajem žena u društvu - posebno na selu, nije pogrešno, potrebno je objasniti djeci koja je simbolika radnje. Sasvim je jasno kako Ivino puštanje krave u djetelinu predstavlja njegovo rušenje društvenih stereotipa i tabua – Iva pušta kravu da jede sa polja tolerancije, ali s obzirom da živi u okolini koja nije toliko otvorena za široki spektar mogućnosti koje ljudsko tijelo pruža, nailazi na osudu okoline koja zbog svog straha oštro reagira i kažnjava mladog Ivu.

Hrvatska je danas sekularna država, jedine dogme koje su dopuštene su dogme ljevičarske "religije". Mi smo se ovdje okupili zbog odvojenosti države i crkve, ali svima je jasno da "crkva" ljevičarstva nije nikakva crkva nego znanost i razum. Crkva se nema što uplitati u naše uplitanje u odgoj. Upravo u ime sekularizma potrebno je da se državu uplete u svaku obitelj i spriječi da se razni nazadni stavovi, posebno vjerski, prenose na slijedeću generaciju. Zdravstveni odgoj će objasniti kroz vježbe djeci kako da se suprotstave svojim roditeljima i društvu, rodnim ulogama i stereotipima koje promoviraju nazadne okoline. Nadajmo se da će svaka desetogodišnjakinja doći poslije škole doma i ošamariti svoju majku kućanicu jer je izdala ženski rod, umjesto da je otišla studirati ekofeminizam ili ženske studije ona je rodila i ostala prat zmazane gaće nekom muškarcu i brinut o njegovoj djeci.  

No, kao što sam rekao, sav taj odgoj neće biti dovoljan ako ne promijenimo ostalo gradivo, udžbenike i popis lektire. Kao što je zaključila pravobraniteljica za jednakost spolove, potrebno je promijeniti i sadržaj udžbenika povijesti; "U udžbenike za peti i šesti razred trebalo bi uvesti više sadržaja vezanih za pitanja ravnopravnosti spolova. Nadalje, ono na što se također može izravno utjecati bez obzira na povijesno determiniran sadržaj jest inzistiranje na dosljednom korištenju rodno osjetljivog jezika u svim udžbenicima. " Kroz kurikulum svih predmeta potrebno je objasniti djeci da su slobodna, napokon slobodna u ovom 21. stoljeću. Mogu primjerice uživati u seksualnim odnosima bez bilo ikakvih nepotrebnih društvenih ili psiholoških posljedica kakve su postojale u prošlosti i koje su komplicirale i umanjivale uživanje u životu. Nema više krivnje, srama, ljubomore, frustracija, tjeskobe, licemjerja i zbunjenosti. Djeca su napokon slobodna.

Jednog dana će naša djeca opjevati ovaj trenutak kada se Jovanović ukazao na političkoj sceni;

Dvijetisućetrinaeste počinje seks u Hrvata,

više nitko ne brine tko mu je tata.

Moralne norme su se i tako uvijek činile labave,

zašto si ne dopustiti malo slobodne zabave!

II

Ipak, čak i kada to sve ostvarimo, dio roditelja i dalje će misliti da imaju pravo utjecati na uređenje nastave i da to što plaćaju porez odnosno financiraju obavezno javno školstvo znači da mogu zahtijevati da vjeronauk bude u okviru obrazovanja njihove djece. Sramotno je da mi u 21. stoljeću još uvijek uopće spominjemo nekakvoga boga, pa još su prije gotovo sto godina naši ruski drugovi u školama učili kako je bog izgubio. Kao što je svojevremeno sovjetska Pravda izvještavala;

U učionici u Kremenčuku učiteljica upita: "Koliko vas vjeruje u Boga?"

Četiri, pet, sedam ruku digoše se zrak, ali dvije se brzo spustiše.

"Koliko vas je protiv Boga?"

Podigla se čitava šuma ruku.

"Hura", povikaše djeca, "Bog je izgubio!"

Slika 2. Prekojadranski klerofašisti napadaju našu djecu. Tko će im se suprotstaviti?

Tada su učitelji pod mikroskop stavljali kapljice blagoslovljene vode kako bi djeci pokazali odvratne bacile i gadili se na njih. A što mi radimo da spriječimo "vjersku zarazu" najmlađih? Nitko se od nas nije sjetio predložiti Jovanoviću da ubaci takve vježbe svoj kurikulum zdravstvenog odgoja, a potreba je velika. Moramo se boriti protiv vjerskog praznovjerja i zastupati znanost, pa ovo je 21. stoljeće, ne srednji vijek. Zar je danas tako teško provesti stare sovjetske članke; "Podučavanje djece ili maloljetnika osnovnim vjerskim načelima u javnim ili privatnim školama i kršenje obaveznih pravila bit će kažnjeno popravnim prisilnim radom u trajanju do godinu dana." Kazna ne mora biti zatvor, ali takve stvari su nedopustive u sekularnoj državi.

Neka slabići kleče i mole se!

Mi, snažni, imamo znanost koja nas podupire i ne trebamo Boga.

Krajnji je čas da izbacimo taj vjeronauk iz škola. Sad ili nikad! Naša djecu su u opasnosti, lutaju po hodnicima dok su ostala djeca praznovjernih roditelja na indoktrinaciji kod popova i časni: Za to vrijeme nitko ne čuva našu djecu od napada katoličkih bandi. Ja već tri mjeseca nisam malom stavio petkom komad salame u sendvič jer su ga svaki put pretukli jer ne posti. Prošle godine, u srijedu pred Uskrs mi je mali došao doma sav zamusan pepelom. Recite vi meni je li to normalno? Ne, drugovi to više tako neće ići. Prošlu subotu, moj stariji sin srednjoškolac, zabavljao se u parku sa svojim prijateljima (miješali ribara i skaj kolu u vrećici), kad je na njih nasrnula katolička banda koja se baš vraćala sa mise. Cijeli njihov razred nasrnuo grudama na njih (bio je još sa jednim prijateljem koji isto nede na vjeronauk), jedva je nekako pobjegao i dovukao se do doma.

Krajnji je čas da izbacimo vjeronauk iz škola i da svoj djeci objasnimo da napuste sve vrijednosti svojih predaka. Možda je Vlak u Snijegu sniman prije pedeset godina, ali mjesto mu je u srednjem vijeku, a ne u naprednom 21. stoljeću. Možda su u vrijeme vlaka u snijegu djeca pomagala obitelji oko uzgoja krastavaca, ali danas znamo kakva je uloga takvih plodova u zdravstvenom odgoju i životu.

III

Nevjerojatno je koliko smo mi pametniji od svih drugih. Razmislite samo o tome; tisućama godinama, u svim civilizacijama, ljudi nisu shvaćali ono što mi prosvijećeni sada shvaćamo, bolesni umovi su još prije pedeset godina promovirali takve sramotne prizore u kojima se desetogodišnjaci igraju svadbe umjesto da im se objašnjava sva sramota za ljudsku civilizaciju koja se time prenosi u sljedeću generaciju; pa što ti zatucani iz srednjeg vijeka misle, pa ovo je 21. stoljeće.

Drugovi i drugarice, dalje više tako nede, potrebno je brzo nešto promijeniti. Sada imamo političku podršku i moramo je iskoristiti. Prekrasno je pratiti zadnje zakonske promjene te slušati izjave naših političara; primjerice zastupnik Kolman; "Nemojte nasjedati na šuplje argumente o pravu djeteta da ima oca i majku.To je čak i morbidno jer bi značilo da dijete koje nema oba roditelja ne zaslužuje da se rodi.", ili bivše ministrice Holy "Neću brak jer ne želim da me itko posjeduje", pa razne izjave ministrice Opačić, ili Ostojića i Milanovića o pobačaju... Nemojmo ni zaboraviti ministricu Pusić koja je pozvala žrtve silovanja (ratnog zločina) da otiđu na rivu pjevat u zagrljaju sa aktivistima iz Srbije i Crne Gore stihove "Ne mogu nam bombe ništa. Ni oluja niti kiša", (naravno uz obećanje gost aktivista da će se vratiti i dogodine kako bi uređivali naše društvo, svaka pomoć je dobrodošla). O Jovanoviću ne treba ni govoriti, srce mi se ugrije samo kad pomislim; a svi znamo tko nam je glavni neprijatelj protiv kojeg smo se ovdje okupili, dobro ga je prokazao jedan ministar. Obračunat ćemo se mi sa njim - zbog njegove "političke aktivnosti".

Slika 3. Moramo iskoristiti postojeću političku podršku. Svakakve zmije samo čekaju svoju priliku!

Eto drugovi i drugarice, ja nisam ništa više mislio reći za današnji "Skup razuma" pa predlažem da se raziđemo do sljedećeg sastanka, vidjet ćemo kako će proći naše akcije, ako bude dobro kao sa zdravstvenim odgojem, imamo i druge planove – planove za 21. stoljeće, a ne srednji vijek. U svijetu bez sigurnosti, jedino je sigurna pravednosti, neizbježnosti i neopozivosti našeg smjera za ovo društvo.

Ne bojte se, naša koalicija za sekularizam napreduje svakog dana!

Politička Korektnost i jezik

Politički kaos povezan je sa propadanjem jezika... vjerojatno se može postići neko poboljšanje ukoliko krenete sa verbalnog kraja.

G. Orwell

Odnos između riječi i stvari je za Tolkiena suprotno od onoga što mislimo.

Zato što njegov jezik nije samo uređaj za komuniciranje misli i osjećaja, ili za njihovo poticanje, riječi nisu samo oznake za koncept, nego u riječima stvari žive i kreću se i imaju svoj bitak. I u riječima dolaze k nama.

Heidegger definira jezik kao "kuću bitka". Mislim da bi se to Tolkienu svidjelo. Ne tvrdim da znam što Heidegger misli većinu vremena, ali mislim da je ovo poprilično jasna rečenica iz njegovog Uvoda u Metafiziku;

"Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima."

Ako su riječi kuća bitka, onda ono što učinite riječima, činiti stvarima – zato je propaganda tako moćna. Sjetite se, u 1984. najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Ako više nemate riječ, poput slobode, onda više nemate niti koncept. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate kuću u kojoj možete živjeti, nećete živjeti dugo; umrijet ćete. Dakle ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik.

Konfucije, najuspješniji reformator u čitavoj povijesti svijeta koji je transformirao najveću svjetsku naciju iz razdoblja kaosa, razdoblja zaraćenih država, u povijest zajedništva i mira i stabilnosti, imao je šestotinjak principa reformi. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogli provesti samo jednu reformu, koju bi proveli? Rekao bi reformaciju jezika – obnovu pravilnih riječi.

Gornje razmišljanje preuzeto od filozofa Petera Kreefta, iz članka The Language of Beauty - part 4:Words and Things.

***

Nedavno su ga pitali što misli o trenutnim raspravama oko "gay brakova", odgovorio je;

Kao filozofa, najviše me impresionira briljantna strategija pokreta za gay brakove. Poput Orwella u 1984., pokret shvaća da je glavno bojište jezik. Ukoliko mogu redefinirati ključan pojam kao "brak" oni pobjeđuju. Kontroliraj jezik pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje pa kontroliraš svijet. Mussolini je bio svjestan toga pa je promijenio način tradicionalnog pozdravljanja, nakon toga nitko ne bi mogao pozdraviti bez da se pritom otkrije kao protivnik ili zagovornik pokreta.

U Americi su feministkinje uspjele na isti način. Označile su tradicionalni uključivi jezik, jezik svih najvećih knjiga Zapadne civilizacije napisanih engleskim, kao isključiv zato što koristi riječi "on" i "čovjek" (man) kako bi obuhvatio i ženu; a nazvali su tu novu umjetnu ideološku izmišljotinu, koja inzistira, suprotno povijesnim činjenicama; kako "on" i "čovjek" isključuje ženu – i to su nazvali "uključivim" jezikom. Nevjerojatno, gotovo svi to prate kao ovce! Stoga mislim da će im biti lagano redefinirati brak. Dovraga, već su redefinirali "ljudsko biće" ili "osobu" tako da mogu ubijati najmanje kada god to požele. Zašto bi osjećali ikakvu krivnju zbog nepoštenja ako ne osjećaju nikakvu krivnju zbog ubojstva?

Mislim da ćete pronaći jaku vezu između tri agende: gay brakova, feminizma i pobačaja. Rijetko nalazite ljude koji su za jedno, ali ne i drugo, odnosno protiv jednog ali ne i drugog. Ono što im je zajedničko je ponašanje prema jeziku: radi se o onome što je najmoćniji i najpodmukliji propagandni film u povijesti nazvao "trijumf volje". U Kanadi je zločin, kažnjivo novčanom kaznom ili čak zatvorom, govoriti protiv homoseksualnosti u javnosti. Politički nekorektne ideje, poput biblijskog morala, danas su definirane kao "govor mržnje".

***

Kreeft spominje tri agende, ali samo ću jednu ovom prilikom prokomentirati – feminizam. Prigodan je jedan Pinkerov citat kako bi razlikovali pojmove;

Feminizam pravičnosti je moralna doktrina o ravnopravnom tretmanu koja ne ovisi o otvorenim empirijski problemima u psihologiji ili biologiji. Rodni feminizam je empirijska doktrina koja se temelji na tri tvrdnje o ljudskoj prirodi. Prva je kako razlika između muškaraca i žena nema nikakve veze sa biologijom nego je u potpunosti rezultat socijalnog konstrukta. Druga je da ljudi posjeduju samo jedan društveni motiv – moć – a društveni život možemo shvatiti samo u terminima ostvarivanja te moći. Treća je da ljudska interakcija nije motivirana time da se ljudi bave jedno sa drugim kao pojedinci nego se radi o odnosu grupe prema drugim grupama – u ovom slučaju, muški rod koji dominira ženskim rodom. 

The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature 

Iako je (meni) očita netočnost rodnog feminizma, to ne mijenja previše razvoj događaja jer mnogima nije. Ono što je sigurno, lingivistički vandalizmi političke korektnosti su sveprisutni. Primjerice vezano uz pitanje uvođenja spolnog odgoja, oglasila se i udruga "Forum za slobodu odgoja" koja, zanemarimo ime, tvrdi kako roditelji nemaju pravo birati odgoj. Udruga je to koja kao svoje temeljne vrednote navodi pravednost, samosvijest, toleranciju i dijalog. U njih je implicitno ugrađeno pozitivno vrijednosno značenje tako da uspješno utječu na javnost - nije teško uvesti što god želite dokle god koristite takve izraze, neovisno o tome što ste im potpuno promijenili značenje. (Nije čudno da su se komunističke diktatore nazivale narodnim demokracijama).

Iz epizode sa odgojem očito je kako se radi samo o hrpi politički korektnog žargona, ne postoji nikakva bitna različitost u politički korektnim glavama. Naravno, pluralizam pruža ozbiljan politički problem za društvo. No rješenje problema nije ono liberalno - predložiti da toleriramo sva razmišljanja u pluralističkom društvu, ali samo ako se pokore liberalnim spornim konceptima pravde. (Koristim riječ liberalno onako kako njima paše, vjerojatno bi točnije bilo reći nešto poput "totalitaristički-elitistički-diktatori" .)

***

Za kraj, Dalrympleovo razmišljanje, iz Naša kultura, što je preostalo: Intervju sa T.D.

FP: Napisali ste kako politička korektnost uzrokuje zlo zato što se radi o nasilju nad dušama ljudi koje tjera da kažu ono što ne misle(ali to ne smiju ispitivati). Možete li malo tome ispričati?

Dalrymple: Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.

Lingvistički vandalizam i Homofobija

Jedan od najčešćih načina kršenja intelektualnih standarda u "javnim raspravama" je stalno pripisivanje emocija (npr. ksenofobije, homofobije) onima koji drugačije razmišljanju, umjesto da se odgovori na njihove argumente. Kao i većina toga u rječniku ljevice, radi se o načinu da se izbjegne suštinska rasprava. Jezik je bitan, a bitke u kulturnom ratu se često dobivaju ili gube na lingvističkom terenu. Konzervativci se ne smiju pomiriti sa jezičnim vandalizmom Ljevice.

Uzmimo za primjer "homofobiju".

Fobija je strah, ali nije svaki strah fobija. Fobija je iracionalni strah. Netko tko argumentira protiv moralnosti homoseksualnih praksi, ili daje razloge protiv istospolnih brakova radi upravo to – predstavlja argumente, ne iskazuje nikakvu fobiju. Argumenti možda jesu, možda nisu, uvjerljivi, ali radi se o razumskim argumentima kojima je cilj apelirati na razum sugovornika. Odbaciti argumente jer se radi o fobiji pokazuje nedostatak poštovanja prema razumu i prema osobi koja daje argument.

Ljudi koji koriste takve izraze pokušavaju ugušiti svaku raspravu, pokopati legitimno pitanje pod hrpom politički korektnog žargona. Korištenje riječi "homofobija" u raspravama ne samo da ne daje nikakav odgovor, nego i guši svaku raspravu.

Cilj je uništiti, ili barem odbaciti, samo pitanje moralnosti homoseksualnih praksi. Sam pojam podrazumijeva da se svako protivljenje takvim praksama može javiti samo zbog iracionalnog straha - fobije. Pojam podrazumijeva da ne može postojati racionalno utemeljeno protivljenje homoseksualnim praksama.

Ovdje ne želim reći da su homoseksualne prakse nemoralne, ili suprotno. Želim istaknuti ono što bi svakoj racionalnoj osobi trebalo biti potpuno nekontroverzno, postoji istinsko moralno pitanje vezano uz homoseksualne prakse, problem kojeg nitko nema pravo uništiti nekim verbalnim manevrom.

Nazivanje nečijeg stava "homofobijom" svodi se u pravilu na cirkularno argumentiranje jer ne postoji nikakav dokaz za takvu fobiju osim samog stava.

PS

Iako je samo riječ besmislena, polako ulazi u zakone tako da je primjerice eu prije par godina izdala rezoluciju o "homofobiji" koja bi s vremenom trebala natjerati sve članice da se ponašaju onako kako to očekuju aktivisti.

Čak i ako neka osoba koja homoseksualne prakse smatra nemoralnim nije u stanju ponuditi sofisticirani i uvjerljivi argument protiv njih, to ne znači da takvi argumenti ne postoje odnosno da nisu dani. (Dodatno, sama činjenica da nekome homoseksualne prakse mogu biti odbojne ne znači da je iracionalan i da ne postoje racionalni razlozi njegove moralne osude, baš kao što i nekoj drugoj osobi mogu biti odbojne drugačije seksualne prakse, koje neću navoditi.)  

Nažalost, danas će vas i samo spominjanje pitanja moralnosti homoseksualnih praksi (i opravdanosti zahtjeva aktivista) dovesti do optužbi za "govor mržnje" i "homofobiju", a sve češće te optužbe nisu samo primjer lingvističkog vandalizma Ljevice nego i povod sudskog procesa.

Donekle povezano (ali nebitno za poantu posta);

• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda
• Kako miješati religiju i politiku?

Vokabular Ljevice

Ako jezik nije ispravan onda ono što je izrečeno nije ono što se mislilo; ako ono što je izrečeno nije ono što se mislilo, onda ono što se mora učiniti ostaje neučinjeno; ako to ostaje neučinjeno, moralnost i umjetnost će propasti; ako pravda zaluta, ljudi će ostati u bespomoćnoj konfuziji. Zbog toga ne smije biti proizvoljnosti u onome što se govori. To je najbitnije od svega.

Konfucije

Često čujemo kako određena ekonomska pitanja ne bi trebali određivati "diktati tržišta". Ljudi koji to tvrde su običnim preokretanjem fraze preokrenuli i stvarnost naopačke.

Odluke koje donose ljudi slobodni da međusobno surađuju sa drugim slobodnim ljudima se naziva "diktat", a uvođenje treće strane koja im govori što mogu, a što ne mogu učiniti, nije diktat.

Verbalni udari su već dugo vremena specijalnost ljevice. Totalitarne države ljevice su se nazivale "narodnim demokracijama" i koristile su egalitarni pozdrav "druže" – iako su neki drugovi imali proizvoljnu moć života i smrti nad ostalim drugovima.

U demokratskim državama, gdje je bitno javno mišljenje, ljevica je iskoristila svoje verbalne talente da promijeni čitavo značenje riječi odnosno da bi ih zamijenila novim riječima, tako da se o problemima raspravlja koristeći pojmove redefiniranog rječnika, umjesto o istinskoj suštini problema.

Riječi koje su stekle konotacije iskustvom milijuna ljudi kroz više generacija, ili čak stoljeća, zamijenjene su sa novim riječima koje brišu te konotacije i zamjenjuju ih sa prilagođenijim pojmovima ljevice.

[...]

Ljevica ima čitav vokabular posvećen prikazivanju ljudi koji ne zadovoljavaju standarde kao ljude kojima je uskraćen "pristup."

Bilo da se radi o akademskim standardima, kvalifikacijama za posao ili zahtjevu za kredit, oni koji ih ne mogu zadovoljiti su navodno lišeni "prilike", "prava" ili "socijalne pravde."

Ljevičarske igre riječima – od mantre "različitosti" do "suosjećanja" – nisu samo igre. Radi se o načinu da se nametne moć izbjegavanjem suštine problema odnosno korištenjem zavodljive retorike.

"Prava", su tako postala svenamjenski pojam koji se koristi kako bi izbjegli i činjenice i logiku tako što proglasimo da ljudi imaju "pravo" na što god ljevica odluči (daje im tako što uzme od drugih).

Stoljećima su prava bila oslobođenje od moći vlade. Danas je ljevica redefinirala prava kao stvar koju možete zahtijevati od poreznih obveznika, ili privatnih poslodavaca ili drugih, u ime ljudi koji ne prihvaćaju međusobne obaveze, čak niti iz obične pristojnosti.

Nekoć su edukatori pokušavali naučiti učenike kako da pažljivo definiraju riječi i sustavno analiziraju argumente. Govorili su, "Ovdje smo da vas naučimo kako misliti, a ne što misliti."

Danas podučavaju učenike što da misle – političku korektnost. Umjesto znanja, učenicima se daje "samopouzdanje" tako da mogu nadoknaditi svoje neznanje samouvjerenošću.

Napisano prema The left's vocabulary (T. Sowell).

"Skup razuma" - ne baš tako razuman!

  *   

* * * 

* * *

 *