Današnje prvo čitanje i Evanđelje očito su namjerno proturječni. Prvo čitanje naglašava na koji način da se odnosimo prema gubavcu. Zadatak svećenika u Starom Zavjetu nije bio liječiti gubavce nego pravilno dijagnosticirati bolest i proglasiti tu osobu nečistom. Gubavac je morao stanovati van zajednice i smatrali su ga nedodirljivim. U Evanđelju imamo sasvim suprotan stav, Isus se smiluje, dodiruje nečistog gubavca i liječi ga.Mnogo toga možemo naučiti iz ovih čitanja. U duhovnome smislu, stanje gubavca predstavlja i grijeh. Grijeh dovodi do propadanja duše i zbog grijeha se osoba izolira od društva. U Starome Zavjetu grijeh, kao i kuga, može biti prepoznat, ali ne možemo ga ukloniti. Tek u Novome Zavjetu prema Kristovim djelima koja se nastavljaju kroz sakramente, iskazuje se milost prema grešnicima, grijeh se može ukloniti i oprostiti, a grešnik se vraća u zajedništvo sa Crkvom.
Osim takve duhovne interpretacije bitno je i doslovno značenje stihova iz Evanđelja jer su nadahnuli dvadeset stoljeća opipljivog kršćanskog dobročinstva. U trećem stoljeću, đakon i mučenik Sv. Lovro je okupio siromašne i bolesne o kojima se brinula Crkva i predstavio ih Rimskom Prefektu uz riječi; "Ovo je blago Crkve". Najstarija djelujuća bolnica na svijetu je Hotel-Dieu u Parizu, utemeljio ju je Sv. Landri u 7. stoljeću. Prva stalna bolnica na kontinentu Sjeverne Amerike osnovana je u Meksiku od strane Španjolaca 1524. godine pod nazivom bolnica Isusa iz Nazareta, bolnica i danas njeguje pacijente. Prva katolička bolnica u SAD-u osnovana je u gradu Sv. Luja 1828. godine od strane Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog. U SAD-u se svaki šesti bolnički pacijent liječi u nekoj od katoličkih bolnica.
Spominjem te podatke jer se danas često omalovažava kršćanstvo pa je važno da smo svjesni svih plodova naše vjere koji su inspirirani stihovima iz Evanđelja. Važno je znati da svi pokretači drugih religija i ideologija ne dijele isti etos, puno ljudi uzima naše kršćansko nasljeđe zdravo za gotovo. Jedina izjava koju je Muhamed, osnivač Islama, dao o ponašanju prema gubavcima je;"Čovjek bi trebao bježati od gubavca kao što bježi od lava"(Al-Bukhari 7, Knjiga 71, Broj 608). Antikršćanski filozof Friedrich Nietzsche ustvrdio je da bi trebali strahovati od sućuti prema čovječanstvu te da jake i zdrave moramo zaštiti od kontakta sa bolesnima(O geneologiji morala, III.14). Strah od bolesti i patnje rezultira sa porastom samoubojstva, promoviranjem eutanazije i ubijanjem onih koje smatramo neprikladnim za život. Mnogi su sveci uložili poseban napor kako bi nadvladali prirodnu odbojnost i strah od bolesti poput gube. Gledali su čovjeka ne kao bolesnika, nego kao čovjeka koji pati i koji je Božje dijete. Sv. Franjo Asiški promijenio je svoj životni put prema svetosti kada se susreo sa gubavcem. Blaženi Damien umro je 1889. nakon što se godinama brinuo o gubavcima, uskoro će ga proglasiti svetim kao prvog sveca Havaja.
Što je nadahnulo ljude poput Sv. Franje, blaženog Damiena i mnoge druge nepoznate da se brinu za bolesne i odbačene? Najjednostavnije odgovor je da su se potpuno predali Božjoj ljubavi i da su im dani darovi za izvršavanje takvih velikih stvari. Njihovi životi pokazuju nam Plod Duha Svetoga (eng. Benignity) koji poput svete vatre 'otapa' čovjeka kako bi vidio potrebe drugih. Bili su posebno hrabri, ali izvor te hrabrosti nije bilo njihovo pouzdanje u ovozemaljsko, blaženi Damien je umro od gube. Njihova hrabrost je Dar Duha Svetoga, a pouzdanje u dosezanja nebesa jedini cilj kojemu vrijedi težiti. Za sve to potrebno je ostati u osobnom zajedništvu sa Bogom.
Kako mi možemo zadobiti toliku milost i hrabrost kakvom su se dičili sv. Franjo i sv. Damien u slijeđenju Krista? Postoje mnoge molitve koje nam pomažu da postanemo sličniji Kristu, ja vam preporučam pobožnost Božanskog milosrđa. Želio bih zaključiti ovu propovijed sa molitvom koja je dio pobožnosti Božanskog milosrđa; "Neka rijeke Tvoje Krvi i Vode, što su utekle Tvome srcu, ugase žar vatre čišćenja, da se i tamo proslavlja moć Tvojeg milosrđa."
6. nedjelja kroz godinu
Lev 13:1-2,44-46; Ps 32:1-2,5,11; 1 Cor 10:31-11:1; Mk 1:40-45
autor: Andrew Pinsent, 2009.
