ponedjeljak, 23. prosinca 2013.

Scruton o konzervatizmu - intervju

Povodom dvadeset i pete godišnjice objavljivanja njegove knjige The Meaning of Conservatism (1980.), Scruton je dao intervju u kojem komentira reakcije na knjigu, mogućnosti i ograničenja slobodnog tržišta te budućnost konzervatizma s obzirom na (tadašnje) političke predstavnike. Knjiga je svojevremeno izazvala oštre reakcije s ljevice tako da Scruton nije bio omiljena osoba u akademiji. Izdvojio sam nekoliko pitanja (intervju u izvornoj verziji možete pročitati ovdje).
*** 

MG: Što vas je potaklo da napišete knjigu The Meaning of Conservatism?
[...] Istovremeno, brinulo me što Konzervativna stranka nije imala nikakve principe koje bi suprotstavila toj vrsti "politike zamjeranja" - osim slobodnog tržišta. Želio sam podsjetiti ljude da postoji tradicija konzervativne misli u politici koja je mudrija i dublja od lijevo-liberalnog pravovjera tog vremena, i da ne možete svesti konzervatizam na principe slobodnog tržišta, iako su sadržani u njemu.

[...] Bez knjige, intelektualna ljevica – čije ideje, emocije i sama egzistencija ovise o protivljenju – ne bi se imale čemu protiviti; zbog toga je pojava knjige izazvala velike uzdahe olakšanja među mojim kolegama, imali su što ponovno mrziti.

***
MG: Koje ste štetne posljedice "ideologije slobodnog tržišta" spomenuli? Postoje li određeni gospodarski sustavi koje bi konzervativci trebali preferirati?
Slobodno tržište nužan je dio bilo koje stabilne zajednice, a argumente za njegovo pridržavanje kao nepobitne jezgre ekonomskog života postavio je Ludwig von Mises. [Friedrich] Hayek je dalje razvio argumente kako bi ponudio obranu "spontanog poretka" kao sredstva stvaranja i održavanja društveno potrebnog znanja. Kao što ističe Hayek, postoji više vrsta spontanog poretka koje svjedoče epistemičkim vrlina koje smatra vrijednim: poput engleskog zakona, ili morala.

Problem za konzervatizam je pomirivanje mnogih i često proturječnih zahtijeva koje ti različiti oblici života nameću. Ideolozi slobodnog tržišta uzimaju jednu instancu spontanog poretka i uzimaju ju kao preskripciju za sve ostale. Pozivaju nas da im povjerujemo kako je slobodna razmjena robe model za sve društvene interakcije; ali mnogi od najvažnijih oblika života podrazumijevaju povlačenje onoga što cijenimo s tržišta: seksualni moral je očiti primjer, planiranje gradova drugi. (Naravno, amerika nije uspjela ni u jednome.)

Iz antropološke perspektive religiju možete promatrati kao razrađeni (i spontani) način na koji zajednice štite ono što im je najdragocjenije (tj. sve što se odnosi na stvaranje i reprodukciju zajednice) od erozije tržišta. Kulturni konzervativac, kakav sam ja, podržava taj poduhvat. Opisat ću to terminima koji slijede Burkea i Chestertona: slobodno tržište pruža optimalno rješenja konkurencije za oskudne resurse; ali kada ih primijenimo na dobra u kojima preminuli i nerođeni imaju svoj interes (primjerice, seks) onda se gubi ono što treba očuvati.

***
MG: Važna tema u vašoj knjizi je ideja da pojam društvenog ugovora, "nedavna i sada naizgled neukrotiva politička ideja", ne može popratiti politički život kako ga mi doživljavamo. Možete li reći nešto o suprotnoj ideji "transcendentne veza" za koju kažete da dovoditi do naših društvenih obveza?
Samo sam želio naglasiti da su najvažnije obveze koje vode naše živote kao socijalnih i političkih bića – uključujući obitelj, domovinu i državu – neugovorne i prethode sposobnosti racionalnog izbora. Govoreći o njima kao "transcendentnim" želim naglasiti da nadilaze ikakvu sposobnost da ih racionaliziramo ugovornim ili dogovornim pojmovima. Imaju aposlutni i nepromjenjivi karakter kojeg moramo prepoznati ako želimo razumjeti naše socijalno i političko stanje. Odbijanje ljevičara da to prepoznaju proizlazi iz njihove nesposobnosti da prihvate vanjski autoritet u bilo kojem obliku, i iz njihova duboka vjerovanje kako je svaka moć uzurpacija, osim ako je oni sami ne dodjeljuju.

***
MG: Omogućuje li vaš naglasak na autoritet tvrdnju, koju često čujemo od liberala, da je konzervatizam represivan i diktatorski?
Opisati obvezu kao transcendentnu u mom smislu ne znači obdariti je nekom vrstom opresivne sile. Upravo suprotno, to znači prepoznati spontanu dispoziciju ljudi da prepoznaju obveze koje nikada nisu ugovorili. Postoje druge riječi koje se mogu koristiti u ovom kontekstu: zahvalnost, pobožnost, poslušnost – sve su to vrline, i sve one su prirodno usmjere prema stvari koju volimo.

Ono što želim razjasniti u svojem radu je da, dok je lijevo-liberalan pogled na politiku utemeljen na antagonizmu prema postojećim stvarima i zamjeranju moći u rukama drugih, konzervatizam je utemeljen na ljubavi u postojeće stvari, uključujući nesavršenstvo, i spremnost prihvaćanja autoriteta, pod uvjetom da nije posve nelegitiman. Stoga ne postoji ništa represivno u konzervativnom stavu prema autoritetu. [...]

***
MG: [...] Postoje li slobode ili druga dobra koja ne bi mogla postojati bez benignih oblika lokalnih autoriteta kakve spominjete?
Primjer voditelja lova je dobar jer pokazuje i spontanost autoriteta i spremnost ljudi da ga prihvate kada vide zamršenu povezanost s njihovim vlastitim dobrostanjem i blagostanjem njihovih zajednica. Da to izrazim u terminima teorije igara: autoritet je spontano rješenje za problem koordinacije, možda jedino rješenje koje je moguće. U svim pitanjima kada bi rasprave, glasovanje i pregovaranje odužilo odluku van trenutka u kojem ju je potrebno donijeti, artifekt autoriteta je racionalno rješenje problema kolektivnog izbora. Očiti je primjer vojska, ali princip se prožima kroz društvo. [...]

***
MG: Često vas opisuju kao "paleokonzervativca", termin kojeg je Russell Kirk izbjegavao. Prihvaćate li takvu oznaku?
[...] Ali pretpostavljam da sam više paleo nego neo-konzervativan, s obzirom da vjerujem kako je konzervativna pozicija ukorijenjena u kulturi, a ne ekonomskim faktorima, i da potraga za ostvarivanjem jedinog cilja u konkurentskom tržištu predstavlja opasnost za društveni poredak baš kao i pokušaji ostvarivanja jedinog cilja jednakosti.

***
MG: Vrsta konzervatizma kojeg zagovarate nije lagano izraziti sloganima, a argumenti za njega se čine teže savladivima od onih koji se nude za popularnije vrste. Postoji li nada da će vaša vrsta konzervatizma steći poklonike?
Naravno da je nije lako predstaviti sloganima. No, to je nedostatak slogana, a ne mog konzervatizma. Ne možete predstaviti niti Hayekovu teoriju zakona, Kantovu teoriju republikanske vlade, ili Hegelovu teoriju civilnog društva u slogane; ali su unatoč tome istinite. Filozofija nije ništa ukoliko nije usmjerena istini. (Zato Derrida i Deleue nisu filozofi.)

Pohvalno je težiti uvjeravanju, i iz toga razloga je nužno političkim misliocima naučiti pisati. Marx je nažalost riješio taj problem, ali isto je učinio i Burke. Dobro pisanje utječe na umove književne elite, a ideje iz umova te elite će se u konačnici izfiltrirati na niže razine, do te razine na kojoj će neki spretni, ali neupućeni novinar pronaći slogan koji odgovara, na njegovoj razini mentalnog života, tim dalekim i nejasnim pojmovima. Djelomice je na to Platon mislio kada je zagovarao plemenitu laže. Ne "plemenitu" nego elegantnu; ne "laž" nego novinarstvo.

***
MG: Hvala Vam na ovom razgovoru, imate li neku poruku za naše čitatelje?
Mislim da bi konzervativci trebali proučavati ideje i argumente koji prevladavaju na ljevici. Uvijek ima nešto za naučiti iz tih argumenata, ako ništa drugo onda što trenutno zamjeraju. Kada se odmaknete od tih bezradosnih stvari, zahvaljivati ćete Bogu što ste konzervativac.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana