Kršćansko zvono čvrsto povezuje
narod u bratstvo molitve. Centripetalna socijalna funkcija je
dopunjena centrifugalnom; dokle god se zvono čuje i osjeti, ono
uključuje sve koji slušaju u zajednički akustični prostor.
***
Prije nekoliko godina bio sam u Kölnu,
trebao sam voditi prijateljicu na njenom prvom europskom putovanju.
S. je sveučilišna profesorica s Novog Zelanda, odvjetnica i izvrsna
flautistica, proputovala je Aziju, ali katedrale su joj nepoznanica.
S druge strane, ja sam proveo mnoge tihe sate u šumama gotičkih
stupova, slušajući njihovu svečanu tišinu. Tek pomoću nje sam postao svjestan značaja nečujnog šuma zvona u povijesti.
Bilo je rano jutro kada smo sišli s
postaje i došli na trg, tek nekoliko metara od poznate katedrale. S.
se zaustavila: željela se prisloniti na potporni luk. Vidno
uznemirena, upitala me osjećam li isti neobičan osjećaj koji je
prelazio preko nje, trzajući je, okružujući i prenoseći.
Doživjela je rafinirano, strano i zbunjujuće iskustvo. Tek nakon
nekog vremena sam shvatio na što misli. Zvonila su zvona katedrale,
osjetila je u svom trbuhu duboko brujanje jednog određenog zvona,
nazvanog "Sveti Petar", najvećeg zvona na Rajni, teži
dvadeset i četiri tone, ima tri metra u promjeru, a njegov zvuk
dopire dvadeset milja. Na nju je utjecao onaj zvuk zvona koji je
prenisko da bi ga čuli ušima, ali ne i utrobom.
Odrastao sam sa zvonima. Njihov zvuk
je sastavni dio svakog europskog mjesta kojeg se sjećam, neodvojiv
od nijansi njegovih boja i loma u zraku. Ožalostila me irelevantnost
zvona na newyorškoj Madison Avenue. Iritirala me razmetljiva
agresivnost sekulariziranih signala kampusa Svečilišta u Chicagu. U
Južnoj Americi, često sam se divio prostranstvu u Brazilu kojeg
nikada nije dotakao njihov zvuk, tugovao za tisućama zvona u
paragvajskim misijama koji su pretopljeni u topove, no prije toga su
se uvukli duboko u sjećanja Guarana. Na Dalekom Istoku, naučio sam
se prihvatiti izostanak crkvenih zvona, i više no jednom se
uvrijedio kada su se misionari oglašavali električnim zamjenama.
Moja prijateljica s druge strane svijeta osvijestila me svojevrsnog
"umješćivanja putem zvuka" koje se izgubilo.
***
Kada su Arapi zauzeli Jeruzalem 638.
godine nakon četiri mjeseca opsade, napisali su takozvani Covenant
of Umar. Nametnute su različite detaljne regulacije Kršćanskih
liturgijskih praksi, među njima i ograničavanje signala za
pozivanje na bogoslužje. Križ je zabranjen izvan crkvenih zgrada,
putovi kojim su svinje mogle prolaziti gradom su strogo definirane,
te je ograničena razina buke koju mogu proizvoditi kršćani. Kada
je Gotfrid Bouillonski sa svojim križarima ušao u grad 1099.
godine, član pratnje izvijestio je da u Jerulazemu, koji je pod
muslimanskom vlašću od 638. godine, nema nijedno zvono, i da
zvonjava zvona nije poznata u gradu. Do tog vremena, zvona su postala
uobičajena u Europi.
***
Budući da su služili kao amblem
misionara, lijevana zvona su tretirana u kršćanskoj europi kao da
su vrsta osobe. Zvona su imala imena. Ime i "poziv" zvona
su upisana u njegovu krunu; "Laudo Deum verum (hvalim Boga
pravoga)... plebem congrego (okupljam Njegov narod) ... vivos voco
(pozivam žive)... defunctos ploro (oplakivam mrtve ... pestem fugo
(tjeram kugu)... fulgorem frango (razbijam olujne oblake)..."
su tipični zapisi. Dok ovo pišem u meksičkom selu, zvone dva
zvona. Znam ih imenom jer prepoznajem njihove glasove.
***
Čak i prije nego što su lijevana
zvona zamijenila prikovane metalne ploče tintinnabuluma, neki
od samostana oko Bodenskog jezera su ih pretvorili u temu posebnog
obreda. Iz poštovanja prema jeki metala, blagoslov te svete posude
je od tada bio rezerviran za biskupe u čijim je biskupijama zvono
trebalo nagoviještati Gospodina. Ta svečana posveta počela je
nalikovati svečanostima koje se bave osobama, poput krštenja ili
čak zaređivanju svećenika. Prvo je pripremljena posebna vrsta
"krsne" vode, zvono je njome oprano iznutra i izvana.
Pomazano je krizmom, uljem pripremljenim na Veliki Četvrtak, koje se
onda koristi za ređenje svećenika, kraljeva i oltara. Četiri puta
izvana i tri puta iznutra, zvono je označeno uljnim križevima.
Svako zvono – poput djeteta –
dobilo je krsno ime. Kao i kod krštenja, sol je dodana u vodu.
Zapaljen je i poseban tamjan ispod zvona; Đakon je završio obred
čitanjem iz Evanđelja sa svim svečanostima koje su inače
rezervirane za Svečanu Misu. U nekim regijama zvona imaju, sve do
današnjeg dana, kumove koji su uz njih tijekom svečanosti. Zvono je
odjeveno u bijelu krsnu halju, nakon što je blagoslov završio, i
prije nego što pozvoni prvi put. Zbog praktičnih i simboličkih
razloga, zvono je postavljeno na najvišu točku zgrade, toranj ili
zvonik.
***
S. je došla s druge strane svijeta,
nevina prema zvonu, osjetila je u sebi da je prevladana glasom Svetog
Petra u lijevom tornju Kölna. Podijelivši tu neodoljivu invaziju
nad svojom intimnosti, osvijestila je u meni da sam živio,
posljednjih desetljeća, među ljudima za koje su zvukovi zvona samo
jedna od prepoznatljivih stvari koje se pojavljuju u buci u kojoj
žive i umiru.
PS
Više o povijesti zvona u ljudskoj civilizaciji, i posebno kršćanstvu, u Illichevu članku
The Loudspeaker on the Tower (.pdf)
Možete pogledati i video; Cologne cathedral, largest church bell of the world (kanal korisnika koji je postavio video sadrži tisuće sličnih snimki.)
