U historiografiji
izraz "dekadencija" posebno se odnosi na posljednje
stoljeće Rimskog Carstva. Pati li civilizacija dvadesetog stoljeća
od bolesti vrlo nalik na bolesti rimske civilizacije petog stoljeća?
No odgodimo odgovor na taj upit i pozabavimo se najprije zadatkom
definiranja.
Živahna, iako
obeshrabrujuća knjiga o temi dekadencije jeste Decadence: a
Philosophical Inquiry (1948.) C.E.M. Joada. Profesor Joad napisao
je da su društvo ili pojedinci koji su postali dekadentni "ispustili
cilj"; ili manje apstraktnim izrazima – u dekadentnoj državi
ljudi su izgubili svaku namjeru, svrhu ili cilj u životu;
dekadentnim ljudima život nema značenja; osim kao puki proces ili
iskustvo; oni žive kao psi, iz dana u dan. Bit dekadentnog
razumijevanja ljudskog stanja, Joadovim riječima, može se pronaći
"u gledištu da je iskustvo vrijedno ili barem treba biti
cijenjeno zbog njega samoga, bez obzira na kvalitetu ili vrstu
iskustva, te u sklopu odgovarajućih uvjerenja o životu, moralu,
umjetnosti i društvu koja uvjetuju to gledište i iz njega
proizlaze, zajedno s mjerilima vrijednosti i vrstama ukusa povezanima
s tim uvjerenjima."
Joad utvrđuje
određena obilježja dekadentnog društva; luksuz; skepticizam;
zamor, praznovjerje; zaokupljenost sobom i svojim iskustvima; društvo
"koje promovira subjektivistička analiza moralnih, estetskih,
metafizičkih i teoloških prosudbi te koje nju promovira".
Svatko tko ovdje ne prepoznaje oštrinu Joadove analize – pa,
zasigurno živi posve samotnim životom.
Zajedljiva
duhovitost C. Northcotea Parkinsona u The Law of Longer Life
(1978.) usmjerena je prema povijesti društvene dekadencije.
Parkinsom razlikuje šest faza, povijesno gledano, kroz koje
civilizacije prolaze na putu do raspada. U nastavku je kratak opis
tih faza:
- Politička precentralizacija, kao u Babilonu, Perzepolisu, Rimu, Pekingu, Delhiju, Parizu i Londonu.
- Neumjeren rast u oporezivanju, koje postaje "sredstvo državnog uplitanja u komercijalni, industrijski i društveni život... Oporezivanje, dovedeno do krajnjih granica i dalje, uvijek je bio znak dekadencije i uvod u katastrofu."
- "Rast nestabilnog sustava uprave". Razvija se veliki bezlični politički stroj. "oni koji su teoretski ljudi na vlasti imaju iznenađujuće malo stvarnog autoriteta jer su uhvaćeni u stroju koji se sporo kreće u nekom neplanirom smjeru."
- "Promoviranje pogrešnih ljudi". U labirntu političke birokracije "posjedovanje originalnih ideja bila bi prepreka do uspjeha. Ova je situacija vjerojatno neizbježna i vječna, ali ista ta tendencija u dekadentnom društvu prelazi na druge ljude... Cijelo društvo, kao i cijela organizacija, postaje letargično i glomazno, vođeno rutinom i pripitomljeno."
- Potreba za prekomjernim trošenjem" Nakon godina i desetljeća prekomjerne javne potrošnje, "zbog nedostatka hrabrosti da smanjuj svoje rashode i nedostatka načina da poboljša prihode (nakon što su porezi dosegli najveće razine), vlada se naveliko zadužuje i ostavlja teret na ramenima neke buduće generacije."
- "Liberalno mišljenje" - to jest, slabašna sentimentalnost koja slabi um i volju velikog dijela stanovništva neke nacije. "Ovim argumentom ne tvrdimo da svjetski dobročinitelji griješe, nego da je njihovo stajalište dekadentno. Njih pokreću osjećaji, a ne razum, a to je samo po sebi simptom raspada. Preciznije, njihov je interes isključivo u sadašnjosti i za njih je budućnost također samo kraj."
Teške istine!
Vjerujem da su oba pisca u pravu. A ipak, čini mi se kako se nijedan
od njih – barem u prethodnim odlomcima - ne bavi izravno glavnim
uzrokom raspada velikih kultura.
[Russell Kirk dalje objašnjava da je propadanje religije (kulta oko kojeg se kultura stvara) razlog dekadencije.]
