Filozof David Stove u Living Retired komentira ideju umirovljenja;
Bing Crosby i Louis Armstrong, u dobi kada su već zaradili svoje milijune, snimili su pjesmu pod nazivom "Gone Fishin" [Otišao na pecanje]. Tema pjesme je prepoznatljiva, ali i nevjerojatna; pjevaju o tome kako bi radije sjedili na nekoj obali nego što bi željeli biti uključeni u grozničavu potragu za novcem i slavom. Pjesma je bila ogroman uspjeh, što je pjevače učinilo još bogatijim i slavnijim nego što su bili prije: a upravo im je to i bila namjera. Ne moramo ni spomenuti da se nijedan od njih nije odrekao karijere kako bi otišao pecati; i zapravo, da su to stvarno i učinili, doživjeli bi neuspjeh u tom poduhvatu, baš kao što se to često događa.
Odricanje od položaja bogatstva, utjecaja ili poštovanja, a zatim otkrivanje da i dalje želite biti bogat ili utjecajni ili cijenjen (ako zbog ničega drugoga onda zbog vašeg odricanja) je jedna od najstarijih tema povijesti i književnosti. Kralj Lear najpoznatiji je primjer u književnosti. Karlo V, kad mu je bilo pedeset i pet godina, predao je svoje ogromne odgovornosti na svog sina Filipa II, obećavši da će se posvetiti satovima koji su mu bili hobi; Ali zapravo se nastavio uplitati u Filipovo upravljanje i svakodnevno je opterećivao njegovo vođenje. U 4. stoljeću prije Krista, naredba o "umirovljenom životu" je bila dio epikurejske filozofije, a Plutarh je primjetio da se Epikur nadao - i da je uspio u tome, steći slavu zbog te upute. Kada su Rousseau proganjali, zamolio je svoje britanski prijatelje da mu pronađu mirno ruralno mjesto gdje bi se povukao; Ali kad su to uspjeli omogućiti, pa su čak dogovorili i da od kralja dobije mirovinu, zaključio je da je žrtva zavjere protiv njegova imena i slave.
Za neke ljude umirovljenje nije samo neugodna stvar nego je i opasna. To je nekada bila situacija kraljeva, kao što je Lear saznao u predstavi, i kao što je Richard II saznao u stvarnom životu. U današnje vrijeme to je situacija vođa kriminalaca: nijednom od njih ne bi bilo dopušteno preživjeti šest mjeseci u mirovini. Isto tako, svaki pripadnik ruskog Politbiroa zna da je prvo pravilo opstanka biti tamo kad god se sastanči.
Ali takve situaciju nisu uobičajene, za većinu ljudi nisu vanjske okolnosti te koje dobrovoljno umirovljenje čine problematičnim stanjem nego su to njihovi vlastiti unutarnji neskladi. Beznadno smo očarani sukobljenim željama. Kao i Karlo V, mi želimo i užitke privatnosti i užitke moći, bez obzira na to koliko je njihova kombinacija nevjerojatna ili nemoguća. Poput Bing Crosbyja i Louisa Armstronga, mi želimo i u mirni ribolov i novac koji tamo ne možemo zaraditi.
To se stalno ilustrira čak i u našim malim životima. Profesor W se umirovi, obećavajući da će napisati važnu knjigu koju su, kako kaže, teret nastave i administracije dvadeset godina spriječavale da napiše. U stvari, zapravo je aktivno tražio te terete (i više od toga), a tu knjigu nikada neće napisati. Kod kuće očisti svoj stol kako bi se bacio u akciju, ali ništa se ne događa. Papir ostaje prazan, a on počinje paničariti, kada - hvala Bogu! - Telefon zvoni. Da li bi pristali služiti u odboru za X? Ili djelovati kao vanjski ispitivač za Y? Ili doći kao gostujući predavač na Z? Svaku ponudu prihvaća. Nije da on zapravo ne želi pisati tu knjigu; Ali želi, još više, učiniti druge stvari koje su u stvari nespojive s pisanjem.
Sukobljene želje također utječu na onu urbanu mladosti koja kroz posljednjih dvjesto godina traži ruralno umirovljenje. (Mladež sa sela, sasvim prirodno, imuna je na takve sheme.) Ti ljudi čeznu za tišinom, ali moraju imati traktor ili barem generator. Žele živjeti kilometrima daleko od bilo koga drugog, ali i imati dobrog liječnika i dobre škole za svoju djecu. Žele knjige i glazbu, a odrekli su se gradova u kojima se te stvari prisutne. Nedosljednosti su toliko očite, ali su ipak zavele tolike žrtve da je uopće zamorno misliti na takvu ludost; vratimo se umorovljenju zbog starosti... [...]
Stove spominje neke, prema njemu, uspješne primjere umirovljenja povijesnih ličnosti poput Dioklecijana te donosi svoj zaključak;
Ova dva slučaja sugeriraju nešto za što mislim da je općenito istinito: da biste bili sposobni za sretnu mirovinu, morate biti estete, u širokom smislu te riječi. Mislim, morate biti sposobni, poput djeteta ili pjesnika, za jednostavna, pasivna, senzorna uživanja. Ako vas je potraga za novcem ili moći ili znanjem u potpunosti apsorbirala, tako da sada ne možete uživati u stvarima poput neba, ili oceana, trave i drveća, glazbi Handela, jednostavne dobre hrane - pa, onda je vaša mirovina doista zlokobna. Pisac iz 19. stoljeća, W.R. Greg, rekao je negdje da ne može poštovati nikoga tko ne bi mogao sjediti cijeli dan pored potoka, a da pritom nije učinio ništa više od toga da povremeno baci kamenčić u njega. Ovo je možda preteško: pola dana bi moglo biti prikladnije. Ali ideja Gregovog testa apsolutno je točna, a jedan od razloga zašto je toliko umirovljenja jadno jest taj što malo ljudi može proći takav test.
Mora se priznati da, čak i za ljude koji prolaze ovaj test, postoji biološka ograničenja u tome koliko sretna starosna mirovina može biti. Uzmimo za primjer ribolov. "Ići u ribolov" vrlo je popularan odgovor na pitanje: "Što ćete učiniti kad se umirovite?" Opravdano je popularno. Ribolov je jedno od rijetkih zanimanja iz djetinjstva koje se može nastaviti u starijoj dobi. Teško da možete ponovo početi igrati pikule ili "lovice", ali možete ponovo pecati i ne biti razočarani. Ipak, postoji velika kvalitativna razlika između blagog zadovoljstva šezdesetgodišnjaka koji se vraća u ribolov, i užitka ribolova kada mu je bilo deset godina. Čovjek ne može nadiću tu razliku baš kao što ne može vratite te sve godine. Tu je naravno i njegova svijest da se približava nemoćnosti i smrt. [...]
Upozorava Stove da je problem što želimo nekompatibile stvari, ali čak i kada bi željeli kompatibilne stvar i i nekim čudom ih ostvarili, uskoro bi nam dosadile.
Na kraju promišljanja se osvrće na vjersku ideju umirovljenja, s obzirom da je ateist nema najbolje mišljenja o (određenim) shvaćanjima raja, ali ipak prepoznaje;
Unatoč tome, u jednom pogledu religiozno umirovljenje je racionalnije od bilo koje druge vrste: naime po tome što ima za cilj mrtvljenje nekih naših želja, a ne zadovljavanje svih njih što bi bilo nemoguće. Ipak, nasuprot toga, stvarna povijest religioznog umirovljenja nije takva da potiče uvjerenje da se ljudske želje mogu svesti do točke dosljednosti. Monahova borba protiv "tijela" samo je jedna, najočitija, od njegovih sukobljenih želja. Literatura religiozne odvojenosti, iako ima svoje trenutke spokojstva, većinom svjedoči o unutarnjim sukobima koji su agonizirajući i stalno se obnavljaju.
PS
Ne znam što oni koji sanjaju umirovljenje očekuju od takvog života, ali obično se takva očekivanja ne ispune. (Možemo govoriti o zdravstvenom stanju koje se često naglo pogorša zbog promjene načina života i rutine, shvaćanju vlastite pozicije, međuljudskim odnosima i željama u obitelji koje su prije ignorirali, itd. )
Ukoliko od samih početaka ne gradite svoj život na čvrstim temeljima ne možete očekivati najbolje rezultate. Činjenica da ste ostvarili nešto pa se umirovili na neki način, ili ste prešli neku dobnu granicu, ne znači da će se stvari same od sebe srediti i da ćete sada napokon "uživati", posebno kada ste čitav vijek živjeli neke druge vrijednosti i živote. (Naravno, svaka faza života ima svoje zahtijeve i sposobnosti.)
(Je li realno očekivati da bi netko tko je čitav život radio po cijele dane odjednom uživao sjedeći na plaži? Ili možda provodeći vrijeme s obitelji ili prijateljima kada to nije činio kroz svoj život? Onaj tko je desetljeća posvetio radu vjerojatno je razvio navike zbog kojih mu sjedenje na plaži neće biti privlačna aktivnost. Možda ga može zabaviti par dana, može na taj način uživati u svome "uspjehu", može se hvaliti drugima svojim bogatstvom i statusom, ali ubrzo će shvatiti da ga sama plaža nimalo ne zanima. Kada bi se umirovio više se ne bi imao kome hvaliti, ne bi imao o čemu pričati, nikoga ne bi zanimao.)
Činjenica da je Stove bio ateist ograničuje njegov zaključak o podnošljivom umirovljenju. (Zanimljivo, spominje da se Dioklecijan umirovio na obali Crnog Mora; nebitna pogreška, ali hrvatskom čitatelju uočljiva.)
Postoje razni kršćanski autori koji su pisali o tome kako se "odmarati" i što to uopće znači, ali nisam s time toliko upoznat.
U svakom slučaju, kršćanin bi trebao drugačije razmišljati o svome životu i "umirovljenju". Trebao bi imati drugačije shvaćanje toga kako provoditi i organizirati svoj život. (Ne trebamo ni napominjati da to često nije slučaj.)
PPS
Stove je bio poznati ateist, ali njegov sin je postao katolik. Svjedočanstvo njegova sina s nekoliko zanimljivih uvida možete pročitati ovdje – Atheist Convert: R.J. Stove.
---
Govor o umirovljenju (ne samo starosnom) i tome što bi čovjek trebao raditi podsjetila me još jednom na Paklukov opis suvremenih manifestacija smrtnih grijeha;
U našem je jeziku lijenost riječ kojom opisujemo ovaj grijeh, ali on je zapravo nešto puno dublje: stanje tuge zbog svog dobra koje Bog posjeduje i želi podijeliti s nama. Duhovna lijenost je stanje tuge zbog svog dobra koje Bog posjeduje i želi podijeliti s nama. Lijenost je suprotna poduzetnosti i marljivosti, ali tromost srca sadržana u grijehu duhovne lijenosti je suprotna radosti. Mi bismo trebali uživati u Božjoj dobroti i njegovim darovima i griješimo kada nas oni rastužuju. Kada na nedjeljni odlazak u crkvu gledamo kao na teret a ne kao na blagoslov, kada nam je potajno drago što nas obveze sprječavaju da, kao što smo odlučili, idemo na misu preko tjedna ili kada se razonodimo čitanjem novina umjesto, kao što smo namjeravali, čitanjem Biblije – tada činimo grijeh lijenosti.
Kako se grijeh lijenosti danas tipično manifestira? Koje druge grijehe uzrokuje? Smatram da je lijenost danas primarno vidljiva u radoholičarima. Lijenost je zapravo tuga u kontemplaciji. Zato mi pokušavamo izbjeći tu tugu izbjegavanjem prilika za kontemplaciju. No kontemplacija je najslobodnija i najneograničenija ljudska aktivnost jer se njome bavimo izričito radi nje same. Kontemplaciju izbjegavamo tako što na sebe stavljamo prividan i nepotreban teret nužnosti. Radoholičarstvo je u svojoj biti slobodno odabrano robovanje.
Jednostavno nemam vremena za molitvu jer sam previše zauzet veoma važnim poslom; moram raditi u nedjelju; nažalost ne mogu provoditi vrijeme sa svojom obitelji, itd. No u takvim situacijama zapravo ne postoji nužnost. Mi bismo trebali raditi upravo kako bismo mogli imati vremena za molitvu, slaviti Boga na misi i provoditi vrijeme sa svojim obiteljima. Kada posao redovito pred nas postavlja zahtjeve koji prelaze preko toga, nešto bismo trebali napustiti. Zašto to ne bi bio posao?
Opravdanje nužnosti može imati smisla za veoma siromašnog čovjeka, ali ne i za dobro obrazovanog profesionalca koji pred sobom ima više opcija. Mi osjećamo neiskrenost, tajnu oholost u tvrdnji da je netko toliko vezan uz svoj posao da bi trebao biti iznimka od pravila humanosti.
Ipak, da me ne bi krivo shvatili, moram primjetiti da nekim ljudima stvarno nedostaje marljivosti u građansko-ekonomskim životu.
---
Stove je bio filozof, daje primjere sebi sličnih -"umirovljenje" ljudi drugačijih sposobnosti i karakteristika neće imati iste izazove. Nekoliko komentara me podsjetilo na Pascalove misli, ponavljam iz Taština, Oholost i Slava;
Taština se tako usidrila u čovjekovu srcu da se vojnik i njegov sluga kuhar i nosač hvastaju i žele imati svoje obožavatelje. I filozofi za tim čeznu. Pa i oni koji pišu protiv toga htjeli bi se proslaviti time što su dobro pisali. I oni koji ih čitaju traže slavu u tome štu su ih čitali. A možda i ja sam koji ovo pišem čeznem za tim. Vjerojatno i oni koji budu ovo čitali...
Oholost – Znatiželja je isto što i taština. Ponajčešće želimo nešto znati samo zato da bismo o tome mogli govoriti. Inače, ne bismo putavali po moru da o tome nikada ni riječi ne reknemo, zbog puke zabave očiju, ne nadajući se da ćemo jednom to nekome ispripovjediti.
Tu su i postovi Taština i Zabava, i Smrt – Pascal, O onima koji odvraćaju misao od vječnosti– Pascal, itd.
