petak, 22. siječnja 2016.

Hayek o raspršenosti znanja i planiranju

F.A.Hayek u svom poznatom radu Use of Knowledge in Society objašnjava:

Osebujni karakter problema racionalnog ekonomskog poretka točno je određen činjenicom da poznavanje okolnosti, koje moramo koristiti, nikada ne postoji u koncentriranom ili integriranom obliku već samo u obliku raspršenih dijelića nepotpunog i često protuslovnog znanja što ga posjeduju svi razdvojeni pojedinci. Ekonomski problem društva tako nije tek problem kako alocirati "dane" resurse – ako se pod "danim" misli ono što je dano pojedinoj svijesti koja svjesno rješava problem postavljen tim "podacima". On je, zapravo, problem kako osigurati najbolju upotrebu resursa poznatih bilo kojem od članova društva, za ciljeve čije relativnu važnost poznaju samo ti pojedinci. Ili kratko rečeno, to je problem korištenja znanja koje nikome nije dano u svome tonalitetu.

Bojim se da je taj karakter fundamentlnog problema bio više zamračen nego rasvijetljen mnogim od skorašnjih usavršavanja ekonomske teorije, osobito mnogim upotrebama matematike. Iako je problem kojim se prije svega želim baviti u ovome tekstu problem racionalne ekonomske organizacije, kako budem napredovao morat ću uvijek iznova ukazivati na njegovu usku povezanost sa stanovitim metodologijskim pitanjima. Mnoge od poanti koje želim izvesti odista su zaključci prema kojima su konvergirali različiti putevi rezoniranja. Ali, kako sada vidim te probleme, to nije nimalo slučajno. Izgleda mi da mnogi od tekućih sporova koji se tiču ekonomske teorije i ekonomske politike imaju zajednički korijen u krivom shvaćanju prirode ekonomskog preoblema društva. To krivo shvaćanjem možemo zahvaliti pogrešnom prenošenju na društvene pojave navika razmišljanja razvijenih u bavljenju fenomenima prirode.
Nešto kasnije nastavlja;

Odgovor na to pitanje usko je povezan s onim drugim koje se ovdje postavlja, s pitanjem na kome je da planira. Oko tog pitanja se fokusira sav prijepor o "ekonomskom planiranju." Nije prijeporno treba li planirati ili ne. Spor je u tome treba li planirati centralno, preko jedne vlasti za cijeli ekonomski sustav, ili planiranje treba podijeliti među mnoge pojedince. Planiranje u specifičnom smislu u kome se termin koristi u suvremenoj kontroverzi nužno znači centralno planiranje – upravljanje cijelim ekonomskim sustavom prema jedinstvenom planu. Konkurencija, na drugoj strani, znači decentralizirano planiranje mnogih razdvojenih osoba. Na pola puta između toga dvoga jest delegiranje planiranja organiziranim industrijama, ili drugim riječima, monopolima – što malo njih voli vidjeti.

Koji će od ovih sistema biti efikasniji, ovisi uglavnom o tome pod kojim od njih možemo očekivati da će se potpunije koristiti postojeće znanje. Što dalje ovisi o tome imamo li više izgleda da uspijemo u stavljanju na raspologanje nekoj pojedinoj središnjoj vlasti svega znanja koje bi trebalo korisititi, ali koje je prvotno raspršeno među mnogim različitim pojedincima, ili je uspjeh izgledniji u prenošenju pojedincima takvih dodatnih znanja kakva trebaju da bi ih osposobila da svoje planove povežu s planovima drugih.


PS

Problem centralnog planiranja nije u tome što centralni planer nije dovoljno sposoban (u smislu da postoji neki drugi koji je sposobniji, stručniji), nije niti taj što planer može imati, ili razviti, loše namjere. Problem je taj što je nemoguće da centralni planer ima sva potrebna znanja o društvu i pojedincima u njemu.

Čak i kada bi imali najstručnije ljude najvrlijeg ponašanja takvo što nije moguće. Kada bi imali najbrža i najjača računala to ne bi promijenilo problem i ono što ističe Hayek. (Argumente u tom smjeru je razvio još prije Mises koji je točno predvidio koje će biti posljedice Sovjetskog planiranja i prije nego što su bili poznati rezultati.)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana