"Blago narodu kojemu je Jahve Bog", poručuje psalmist (33,12). Što taj stih može značiti za nas u Sjedinjenim Državama ili u bilo kojoj zapadnoj naciji čiji su zakoni utemeljeni ili na vjerskoj neutralnosti ili na nereligioznosti?
Nema smisla reći psalamistu: "Svaki narod ima svoje bogove, kao što i ti imaš svoje." On to već zna. Zapravo, on bi teško mogao zamisliti bilo koji narod bez boga. Mislim da bi bilo pogrešno pripisati to samo njegovom vremenu i okolnostima.
Svaki će narod imati boga ili bogove, ono što ljudi cijene iznad svega, čemu se zapravo klanjaju u štovanju. "Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima" kaže psalamist, a "mi imenom Jahve, Boga našega! (20,8)
Neki ljudi vjeruju političkim moćnicima, ali, kaže Izaija, "Zaklon faraonov bit će na [vašu] sramotu," Ezelkiel je vidio žene Izraela kako sjeđaše u hramu i " oplakivahu Tamuza", sumerskog Adonisa, boga plodnosti, koji svake godine umire da bi se ponovno rodio.
Tako su i muškarci iz Judeje slijedili neljudski kult plodnosti Moloha, kada je čak i kralj Manaše proveo svoje sinove kroz oganj; i kada su postavili svete prostitutke, i žene i dječake, kao dio kulta Baala i Ašere, kanaanskih bogova i božica plodnosti (vidi Drugu knjigu o Kraljevima, 23)
Obilježja čovjekovog štovanja mogu se promijeniti, ali njegovo srce se ne mijenja. Kada okrene leđa Gospodinu, vraća se istim starim lažnim bogovima, odjevenim u novo ruho: vojna sila, politička moć, bogatstvo, seks.
Ljudi će se klanjati nečemu. Klanjat će se u znak poštovanja osobi ili stvari; možda nekom idolu samih sebe. Biti će poslušni, i bit će još podlije poslušni, ulizivati će se i laskati još više jer je njihov bog lažan i budalast.
Čovjek nikada nije oslobođen poslušnosti, slijedeći samo svoju volju; čovjek ne stvara samog sebe. Pitanje je hoće li štovati Boga, Stvoritelja koji ga je stvorio slobodnim kao što je slobodan poslušan sin, uzdižući se poslušnošću do veće odgovornosti i veće sposobnosti djelovanja; ili lažnog boga, onog koji obećava slobodu, ali mu stavlja okove na um i srce, a često i na ruke.
"Možda", kaže netko tko prije svega misli na individualne izbore, "ali gdje je tu nacija?"
Ne može postojati nacija bez zajedničkog štovanja, jer se nacionalnost mora njegovati u tlu kulture, a kultura bez religije je apsurd.
Ljudi se ne mogu ujediniti izborima koje pojedinci čine kao pojedinci, da bi bili vrednovani jer ih pojedinci čine. Ujedinjuje nas ono čemu se okrećemo sa strahopoštovanjem i zahvalnošću, ostavljajući po strani, u tom svetom prostoru, bezbrojne stvari koje bi nas posvađale.
Svjestan sam da se ljudi mogu svađati oko religije, kao što se svađaju oko svega ostalog. Pitanje nije svađaju li se, već što ih može natjerati da polože oružje i pjevaju zajedno.
Liberalizam u najboljem slučaju može osigurati primirje, ako je nacija bogata i ako postoji de facto zajedništvo u vjerskom štovanju, u redovitoj praksi većine ljudi u malim mjestima u kojima žive.
Liberalizam sam po sebi ne može donijeti mir i ne može činiti naciju; a mi želimo nacije, a ne aglomeracije pojedinaca, kao što želimo stvarna susjedstva i gradove, a ne geopolitičke fikcije. Želimo ih kao što želimo svjež zrak, čistu vodu i dobru hranu. Ne možemo napredovati bez njih.
Nacija u kojoj je svatko liberalni Kiklop, koji teži "sreći" kao da se može postići odvojeno od općeg dobra i odvojeno od božanskog koje jedino može u našim srcima uspostaviti ljubav prema ljudima koje bismo inače i s puno samoopravdanja mogli ignorirati, prezirati ili mrziti uopće nije nacija, bez obzira na ustave, izborne mehanizme, vladina tijela i navike čovjeka mase koji konzumira zabavu, politiku, sport i kokice.
"Blago narodu kojemu je Jahve Bog" Vjerujemo li u to? Ako vjerujemo, ne vidim kako opravdati postavljanje vjerske ravnodušnosti kao temeljnog kamena našeg nacionalnog projekta . To je kamen koji je Bog odbacio i "Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji." (Psalam 127,1)
Politika blagonaklone vladine neutralnosti, prijateljske prema vjeri u Boga, može biti praktična za narod koji već jest narod, koji posjeduje naprednu kulturu i koji priznaje samootkrivenje Boga u Svetom pismu; ovdje u svoje razmatranje uključujem i židovski narod. Ali može i prestati biti korisna. Ako se pretvori u temeljno životno načelo, ona čini štetu.
Jer je čovjek jedan, a ne dva. Ne možemo razdvojiti političkog čovjeka i religioznog čovjeka. Ne možete odvojiti svijet od njegovog Stvoritelja. Ne možete razdvojiti čovjeka u njegovim svakodnevnim dužnostima od čovjeka kojeg je Bog stvorio za vječni život.
Svaki pokušaj da to učinite će mu ili osakatiti dušu ili će ga ostaviti u zbrci. Njegove umjetnosti će propasti, njegove obitelji će se iskvariti, njegovi bližnji će nestati iz vida. Hoće li čitati Bibliju? Neće pročitati ni Emersona.
"Blago narodu kojemu je Jahve Bog" Ne mislim da taj stih možemo svesti na nejasan osjećaj lijepog i korisnosti, s prstohvatom tamjana ili na razne političke preskripcije začinjene s malo stihova iz Propovijedi na Gori.
Kako utjeloviti tu istinu u običajima i zakonima nacije – to je pitanje koje je pred nama.
autor A. Esolen, izvorni članak Blessed Is the Nation Whose God Is the Lord?
