nedjelja, 14. svibnja 2023.

Glazba nije za svakoga – Pruss, Scruton

Pruss u jednom postu opisuje;

"Budući da nemam sluha, baš i ne cijenim glazbu. Zapravo, što sam stariji, to me glazba više živcira, posebno kada je u pozadini neke dnevne aktivnosti. Draže mi je slušati 4'33" nego Mozarta i Beethovena.

Ipak, znam da su Mozart i Beethoven ljepša glazba, tako da sam protuprimjer emotivizmu o umjetnosti. Zabavno je biti protuprimjer (ali jasno mi je da bi bilo zabavnije cijeniti glazbu)."

Nekoliko godina ranije slično zapisuje;

"Obično uopće ne cijenim glazbu. Iako postoje rijetke iznimke, estetski sam hladan na glazbu, ili me živcira (iako postoji ne-estetski emocionalan utjecaj, primjerice jeziva glazba tijekom zastrašujućeg filma). Nemogućnost cjenjenja glazbe je vrsta invaliditeta, nadam se da će nestati u raju (osim toga glazba će biti bolja) jer čini se kako je glazba važan dio ljudskog dobra estetskog vrednovanja. "

Podsjeća i na jedan Kreeftov argument za Božju opstojnost;

Postoji glazba Johanna Sebastiana Bacha.

Stoga mora postojati Bog. 

To je nešto što ili shvaćate ili ne.

Pruss to baš i ne shvaća iz već navedenih razloga, ali shvaća da se radi o specifičnom argumentu, ne radi se o argumentu riječi – tvrdnji da postoji Bachova glazba. Glazba je bitan dio samog argumenta. 

(Pruss komentira samo glazbu, ne umjetnost općenito jer nju drugačije doživljava. Ne zastupa relativizam.)

***

Usporedimo to sa Scrutonovim razmišljanjima;

"Glazba je prekrasan primjer nečega što je na ovome svijetu, ali nije od ovoga svijeta. Velika glazbena djela progovaraju nam iz druge stvarnosti iako nam govore jezikom običnih fizičkih zvukova."

ili;

"Glazba i umjetnost ukazuju na smisao života, putem njih smo u stanju suočiti se sa stvarima koje nas muče te pronaći utjehu i mir u njihovoj prisutnosti."

Scruton je o povezanim temama posvetio puno pažnje tako da su gornji citat gotovo nasumično izabrani. Objavio sam nekoliko postova koji se dotiču Scrutonova rada u tom području, a u postu "A sada ... moral i glazba" predstavljam jedno njegovo popularno izglanje o glazbi.

U posto "Uho kao kulturni fenomen" sam prenio Scrutona;

"Neki ljudi slušaju glazbu, a drugi je tek čuju. Životinje također čuju ušima, ali njih samo zanimaju informacije o okolini, ne zanima ih zvuk, nego izvor zvuka. Kada slušamo glazbu kao glazbu, usredotočujemo se na zvukove same. Radi se o tajanstvenijoj stvari no što se čini.

Ako se previše usredotočite na izvor zvuka, ne možete više pratiti glazbu. Brahmsov koncert za klavir otvara s rogom, zatm slijedi arpeggio na klaviru kao odgovor. Da biste uvidjeli taj razvoj ne smijete razmišljati samo o fizikalnom izvoru zvuka; morate zaboraviti hornista koji puše u jednom kutku orkestra i ženu koja pritišće tipke u drugom kutku. Morate čuti rog koji zaziva taj arpeggio, koji se javlja u istom prostoru kao i melodija roga, ali iz drugog smjera, predstavlja odgovor u prostoru kojeg je napustio rog. Gdje se nalazi taj prostor? To nije mjesto u fizikalnom svijetu; kada slušamo zvukove kao glazbu, fokusiramo se na stavke koji su na nekom drugom mjestu."

***

Očito Scruton i Pruss drugačije doživljavaju glazbu. Mogli bi reći da se nalaze na suprotnoj strani spektra vrednovanja. (Iako postoje ljudi koji bi bili "ekstremniji" primjeri.)

Glazba je kompleksan fenomen, a ovdje ističem samo činjenicu da to nije fenomen koji na svakoga utječe podjednako, odnosno na neke uopće ne utječe. Ili ponekad utječe na neočekivani način koji nije povezan s uvažavanjem. (Primjerice Dalrymple je opisivao problem kojeg je jedna trgovina imala s okupljanjem problematični ljudi pa su odlučili umjesto urbane popularne glazbe puštati klasičnu što je uspješno rješilo problem.)

Scruton je "Visoku umjetnost"(uključuje književnost, likovnu umjetnost itd.) promatrao kao nešto što, u sekularnom svijetu, zamjenjuje religiju - ili je barem pisao o toj ideji. Metafizički gledano, teško mi je je vidjeti što bi to uopće značilo, ali pritom je očito mislio na nešto drugo.

Nisam najbolja publika za takvu vrstu argumenata tako da tome nisam posvećivao previše pažnje, ali ovako jedan autor sažima ideju; prema Scrutonu, Visoka kultura je kroz protekla dva stoljeća zauzela mjesto kršćanstva, ona pruža etički vodič i oblikuje naše emocije. Od vremena prosvjetiteljstva, umjetnost i književnost su zauzele mjesto koje je polako izgubilo kršćanstvo. Nije se više radilo o običnoj razonodi nego nečemu što je posvećeno pročiščavanju duše.

Visoka kultura pruža nam objekte ljepote, duboka kontemplacija istih uzdiže naše duše od prolaznoga i daje nam naslutiti vječno. Daje našem životu smisao (čak i ako je taj smisao tragičan). Naši životi su preobraženi umjetnošću, oslobođeni svojih proizvoljnosti, slučajnosti i malenosti. Visoka kultura preoblikuje naše sirove emocije, posebice osjećaj ljubavi i smrti. Daje onim potencijalno divljim i destruktivnim emocijama oblik, značenje i mjesto u zajedničkom životu.

Prema Scrutonu, visoka kultura je vrsta kulta, alternativni oblik zajednice, tradicija koja pruža kroz estetsko iskustvo "obred prijelaza".

Naravno, kada se vodite takvim razmišljanjem, onda propast Visoke kulture predstavlja veliki problem jer ju je zamijenio sirovi barbarizam moderne kulture koji ne odgaja naše osjećaje i ne oblikuje ih u višu formu. Suočavamo se s ozbiljnim stvarima u životu (ljubav, smrt) ili kroz nasilnu fantaziju i pornografiju koje ne odgaja naše emocije, ili stvaramo sentimentalnu odnosno kičastu umjetnost u kojima "glumimo" više emocije. Tako se javljaju "izglumljeni" [eng. fake] intelektualaci koji uništavaju tradicionalnu ideju ljepote, istine i pravde.

Više o tome u yt videu Roger Scruton - Can High Culture be a Substitute for Religion? - intervju sa Scrutonom bavi se upravo tom idejom. Zanimljivija su njegova predavanja o kiču, sentimentalnost i "fejk" umjetnosti. Primjerice TRAC2014: "Faking it" - Keynote Speaker Roger Scruton i Roger Scruton Art today, Fake & Kitsch(O sentimentalnosti općenito sam prenio u Scruton o sentimentalnosti i Totalitarna sentimentalnost.)

Prema Scrutonu, "fake" jest oblik neistine, ali ne radi se o laži. Bilo bi neprecizno prevesti to kao svjesnu glumu jer osoba – umjetnik – bi se i sama iznenadila kada bi je prokazali kao takvu. Ne govori o svjesnom laganju, ili ciničnom iskorištavanju onih koji zarađuju na modernoj umjetnosti, nego o onima koji "fejkaju" – simuliraju, patvore - emocije i doživljaje. (Dovoljno se prisjetiti nekih tipičnih predstavnika suvremene umjetničke scene. Iako, taj fenomen je prisutan i ranije, u manje očitim oblicima.)

Zamjeniti religiju s "Visokom Kulturom" ima niz problema, i pritom ne mislim samo na činjenicu da je ta kultura brzo degenerirala; ili da ne stvara istinsku zajednicu, da isključuje mnoge odnosno da inspirira rijetke. 

Naravno, sve može u određenom smislu biti zamjena religiji, i nažalost često jest zamjena religiji. Primjerice politika i različite ideologije, ali i manje "kontroverzni" fenomeni poput športa.

U postu iz kojega sam prenio citat, Pruss eksplicitno navodi usporedbu uvažavanje glazbe s uvažavanjem religije, iako u drugom smislu. Pruss piše da postoje nereligiozne osobe koje smatraju da je religija možda dobra za druge, ali u njoj jednostavno ne vide ništa za sebe. Nešto slično vrijedi za njega i glazbu, shvaća da je važna drugima, ali on jednostavno u njoj ne pronalazi tu vrijednost.

Usporedbu koristi u tom uskom smislu (užem od Scrutona), ne misli primjerice pritom na one osobe koje su nereligiozne jer odbacuju vjerske doktrine, ne govori o toj vrsti nereligioznosti. Napominje da je takva analogija problematična – zato je nisam odmah ni prenio, jer dobro participiranja u religiji – npr. transformacija duše, intrizična vrijednost slavljenja Boga itd – postoji i u nedostatku iskustvenog uvažavanja.

Vjerujem kako nitko nije iznenađen činjenicom da svi ne doživljavaju glazbu podjednako; da će im Scrutonovi argumenti biti strani, a Prussovi bliski.


PS

Govorimo o "Visokoj" kulturi, odnosno o glazbi, "klasičnoj" ili "ozbiljnoj", ali to ne znači da je svako klasično djelo dobro, često je loše na različite načine, ili samo po sebi ili u svojoj izvedbi. Ili čak i kada je dobro i kada je dobro izvedeno, izvođač može preuzeti nastup, postavlja se važnijim od sam glazbe i onoga na što upućuje. (Osim toga, životi nekih profesionalnih klasičnih glazbenika ne djeluju posebno inspirativno.)

Iako cjenim Scrutona i njegov rad u ovom području, i iako je u nekim stvarima djelovao na mene, usmjerio me, to ne znači da je lako prepoznati sve o čemu govori. Njegove kritike suvremene umjetnosti čini mi se nepobitno točnim, ali općenito područje estetike nije najlakša tema.


Vidi ranije postove; kategorija Pruss, kategorija Scrutonkategorija Kreeft, estetika itd.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana