R. Dalio posljednjih je godina često u medijima, komentira ekonomiju i popularizira svoju teoriju o djelovanju ekonomskog stroja. Prije toga je bio tajnovit, poznat samo po svom bogatstvu i fondu u kojem se njeguje specifična radna kultura. Još dok se nije posvetio "javnom djelovanju" naišao sam na njegov opis životnog ciklusa carstva, radilo se o svojevrsnoj fusnoti, pretpostavljam da je u međuvremenu objavio detaljnije i slikovitije o toj temi.
U nastavku prenosim njegovo razmišljanje odnosno opis razvoja i propasti carstava. Dalio opisuje tipičan životni ciklus, ali naravno napominje da nijedan ciklus nije tipičan, psihologija ima veliku ulogu jer je međuzavisna produktivnosti i zaduženosti. Psihologija određuje hoćemo li raditi, posuđivati, konzumirati i ratovati. Dalio objašnjava da ekonomski uvjeti utječu na ljudsku prirodu, ali i ljudska priroda utječe na ekonomske uvjete. Radi se o dinamičnom kretanju koje dovodi do rasta i pada država. Nešto slično možete pratiti kod rasta i propasti obitelji kroz tri do pet generacija. Prema njemu, države obično prolaze kroz pet faza;
- Države su siromašne i misle da su siromašne.
- Države su bogate, ali misle da su siromašne.
- Države su bogate, i misle da su bogate.
- Države osiromašuju, ali i dalje misle da su bogate.
- Države polako propadaju.
U nastavku prenosim nešto više o pojedinim fazama, ali sam izostavio dosta ekonomskih detalja tako da se ne radi o citiranom tekstu nego svojevrsnom sažetku. Prema njemu, tipični ciklus se sastoji od;
Prva faza: Države su siromašne i misle da su siromašne
U ovoj fazi, države imaju vrlo niske prihode i većina ljudi žive izrazito skromno [preživljavaju, eng. subsistence lifestyle], ne rasipaju se novcem - čiju vrijednost znaju, nemaju nikakvog značajnog duga i nitko im ne želi posuditi. Nerazvijeni su.
Neke države izrone iz takve situacije, neke ne, ovisno o kulturi i lokaciji jer one utječu na želju ljudi da se natječu.
Oni koji uspiju izaći iz ove faze u drugu, obično polako akumuliraju više novca nego što im je potrebno za preživljavanje, i štede ga jer se brinu za oskudicu u budućnosti.
S obzirom da imaju niske prihode, cijena rada je obično niska; kada počinju rasti njihov ekonomski rast je određen jeftinom proizvodnjom jednostavnih proizvoda i prodajom bogatijim državama. Privlače strane investicije kompanija koje žele niske troškove proizvodnje proizvoda koje će prodavati bogatijim državama.
Njihove valute i tržišta kapitala su nerazvijeni, zbog toga njihove vlade vežu valutu uz zlato ili neku drugu valutu (obično valutu država kojima prodaju proizvode.) Njihovi građani koji polako akumuliraju kapital, obično štede/investiraju u vlastita poduzeća i kupujući imovinu poput nekretnina (za štednju). Oni bogatiji s globalnom perspektivom će investirali van države kupujući ono što smatraju najsigurnijim – obično državni dug snažnih ekonomija u najjačim valutama.
S obzirom da ljudi u ovoj fazi cjene zarađivanje i štednju više od potrošnje, njihova vlast preferira da im je valuta podcjenjena, ne precjenjena, žele povećati štednju/rezerve.
Brzina izlaska iz ove faze ovisi o kulturi i sposobnosti, takve države nazivam države u ranoj fazi razvoja.
Druga faza: Države su bogate, ali misle da su siromašne
U ovoj fazi ponašaju se slično kao u prethodnoj, ali s obzirom da sada imaju više novca, a i dalje žele štedjeti, brzo povećaju štednju i investicije.
S obzirom da se obično radi o ljudima koji su doživjeli uvjete prve faze, i s obzirom da ljudi koji su odrasli u financijskoj nesigurnosti obično ne izgube financijski oprez oni i dalje; (A) marljivo rade, (B) imaju izvozne ekonomije, (C) imaju vezani valutni tečaj, (D) puno štede, (E) ulažu u sredstva proizvodnje, u imovinu poput zlata i stanova, i u obveznice povezanih bogatijih država.
S obzirom da je valuta podcjenjena, i dalje su kompetativni. Države u ovoj fazi istodobno doživljavaju i nagli porast prihoda i nagli porast produktivnosti, zbog toga inflacija nije problem unatoč naglom porastu prihoda i novca u ekonomiji. S obzirom na rast produktivnosti, povećaju kompetitivnost. Dug se obično ne povećava u usporedbi s prihodima, ponekad se i smanjuje. Radi se o zdravom periodu.
Ipak, u jednom trenutku prelaze u fazu u kojoj dug raste brže od prihoda, a prihodi rastu brže od produktivnosti. Javlja se inflacija jer nagli rast prihoda dovodi do naglog porasta potrošnje onih stvari čija ponuda se ne može povećati porastom produktivnosti.
[Dalio donosi više detalja oko razvoja ekonomskih faktora, ali taj dio ne prenosim. Prema njemu; Kako su im valute vezane, vezana im je i kamatna stopa; a takva stopa je preniska za države u toj fazi koju uskoro nadilaze što vidimo na više načina (domaći i strani kapital investiraju, imaju visoku stopu štedenje, raste im prihod itd., ali samo velike države će takvim razvojem postati svjetske sile.) Uskoro prelaze na neovisnu valutu i monetarnu politiku što je i praktična nužnost i zavrijeđeno pravo. Ne postoji veća razvijena ekonomija bez toga, ali relativno male i/ili ekonomije u razvoju odriču se nezavisnosti iz praktične nužnosti jer ne mogu steći dovoljno pouzdanja u valutu.]
Takve države nazivam države u razvoju kasne faze.
U trećoj fazi države su bogate i razmišljaju o sebi kao bogatima.
U ovoj fazi njihovi prihodi po stanovniku se približavaju najrazvijenijima jer se isplaćuju sve prijašnje investicije, raste produktivnost.
Istovremeno, vladajuća psihologija se mijenja iz;
(B) opuštanja kako bi uživali u plodovima života.
Ova promjena u psihologiji se događa jer dolaze nove generacije koje nisu iskusile što su loša vremena, a nestaju one koje jesu.
Znakovi ove promjene obično vidimo u statistikama smanjenja radnih sati (primjerice smanjenje radnog tjedna sa šest na pet dana) i veliki porast troškova odmora i luksuznih dobara.
Države postaju veliki uvoznici, a investicije se sele u siromašnije države, iskorištavaju svoj položaj razvijene i sigurne zemlje itd. Dolazi do zaduženja jer se ekstrapoliraju prijašnji rast i uspjesi.
Velike države postaju vojne sile. Razvijaju vojsku kako bi štitile svoje globalne interese.
U ovoj fazi su na vrhu svijeta i uživaju u tome. Takve države nazivam razvijene države u ranoj fazi.
U četvrtoj fazi države postaju sve siromašnije, ali još uvijek misle o sebi kao bogatima
Dug raste u usporedbi s prihodom sve dok ga nešto ne zaustavi. Dolazi do psihološke promjene maksimalnog zaduživanja jer su ljudi koji su živjeli kroz prve dvije faze izumrli ili su postali nebitni, a oni čije ponašanje je bitno navikli su živjeti dobro i ne brinuti o nedostatku novca.
Ljudi u tim državama zarađuju i troše puno, pa postaju skupi, a s obzirom da su skupi, dolazi do sporog rasta realnog prihoda. Ne žele smanjiti potrošnju, pa smanjuju stopu štednje, povećavaju dug. S obzirom na veliku potrošnju čini se da su bogati, ali njihova bilanca je sve gora.
Smanjuje se rast produktivnosti, njihovi gradovi i infrastruktura stare i manje su učinkoviti no što su bili u dvije ranije faze. Gube kompetitivnost, Oslanjaju se na reputaciju, a ne kompetitivnost kako bi financirali deficit. Obično troše puno novaca na vojsku, ponekad izrazito puno zbog ratova kako bi štitili svoje globalne interese.
U zadnjih nekoliko godina ove faze, često dolazi do balona, Dalio pritom misli na nagli porast kupovanja dobara usluga i investicijama na dug. Investitori, poduzetnici, pojedinci i vlast pretpostavljaju da će budućnost biti poput prošlosti pa se klade na nastavak trendova. Pogrešno misle da su investicije koje su porasle dobre, a ne skupe, posuđuju novac kako bi ih kupili, a time samo pojačavaju balone.
Povećanjem svoje imovine (investicije) povećava se bogatstvo, a to omogućava posuđivanje, tako dolazi do spirale sve dok baloni ne popucaju (zbog nemogućnosti servisiranja duga).
Bilo da je uzrok rat ili baloni ili oboje, ono što označuje ovo fazu je akumulacija duga kojeg je nemoguće vratiti bez deprecijacije.
Ovakve zemlje zovem razvijene države kasne faze. Države svih veličina mogu proći ovu fazu, kada velike države prolaze znači da se radi o propadanju velikog carstva.
U Posljednoj fazi ciklusa obično se razdužuju i propadaju, nešto što sporo prihvaćaju.
Nakon pucanja balona i razduživanja, dolazi do negativnog ciklusa.Vlast pokušava kompenzirati, središnja banka "printa" novce kako bi umanjili dug. Uskoro se ove države moraju natjecati s jeftinijim državama koje su u ranijim fazama razvoja.
***
Prema Daliu, opisani ciklusi javljali su se kroz svu poznatu povijest. Iako ne postoje dva ista ciklusa, ovise o veličini države, kulturama i mnogim drugim utjecajim; osnove dugotrajnog ciklusa su zapravo iste iz istog razloga zašto su i ciklusi života isti kroz sva doba - jednostavno su ljudi takva stvorenja.
Isto tako, iako nema istog ciklusa života, tipični životni ciklus se ne razlikuje od onoga od prije tisuću godina, osnove su iste. Primjerice, obitelji danas žive u drugačijim kućama nego nekad, ali osnova da osobu odgajaju roditelji dok ne postane neovisna, i u tom trenutku počinje raditi i imati svoju vlastitu djecu sve dok ne ostari, prestane raditi i umre, je isti ciklus koji se odvijao i prije više tisuća godina.
Slično tome, iako su monetarni sustavi bili drugačiji u prijašnja doba (primjerice zlatni novčići su bili valuta), ciklus zaduživanja u toj količini da je dug nemoguće servisirati sa stvarnim novcem pa proizvođači novca proizvode više (primjerice umanjujući postotak zlata u novčiću) je u svojoj osnovi isti.
Većini ljudi ti ciklusi nisu poznati jer se oni odvijaju kroz drugi period, barem stotinu godina. Isto tako, nebitni su za vladajuće jer oni razmišljaju samo par godina unaprijed.
Prema Daliu, rezultat toga je da nitko ne kontrolira te cikluse pa se zbog toga i događaju. Kada bi ljudska priroda bila drugačija pa rast duga ne bi bio veći od rasta prihoda, i kada rast prihoda ne bi nadmašio rast produktivnost, ciklusi ne bi postojali.
PS
Ne znam koliko je njegov opis točan ili precizan (ako se ne varam, na više desetaka stranica nudi usporedbu različitih država - engleska u 19. stoljeću, Japan u drugoj polovici 20.st. itd.) i koliko je to usporedivo s antičkim ciklusima, ali slično razmišljanje o cikličkim promjenama u društvu je dio drevne mudrosti. (Siguran sam da malo ljudi zna o ekonomiji kao Dalio, ali općenito ne vidim u ostalim njegovim nastupima – i principima - previše mudrosti.)
Bilo da se govori o ekonomiji, ili razvoju političkog uređenja, možemo pronaći takve "zakonitosti". Grčki filozofi, npr. Platon, govore o ciklusima u političkom uređenju - timokracija, aristokracija, demokracija, tiranija. (Evolucijski psiholozi će također govoriti o promjenama kroz generacije, akumulaciji određenih karakteristika, itd.)
Opis je zanimljiv i na razini obitelji, povijest čitavog carstva se razlikuje od povijesti obitelji, ali sličnu dekadenciju možete pratiti i kroz generacije. Postoje obitelji – ljudi – koje prolaze kroz slične faze; siromašne su i misle da su siromašne, bogate su ali misle da su siromašne; bogate su i misle da su bogate, osirumašuju ali i dalje misle da su bogate. Tako će se i ponašati.
Jesu li takvi ciklusi neizbježni? (Postoje obitelji koje su već stoljećima bogate, možda su izgubile utjecaj, ali još uvijek znaju kako upravljati novcem.) S obzirom na moderna oružja i tehnologije možemo očekivati da će društvo koje u tome bude predvodnik dominirati. Ipak, netko treba upravljati tim društvom, odnosno ljudi koji čine to društvo trebaju uopće imati volju za dominiranjem, ili uopće življenjem i prenošenjem kulture.
Dalio govori o ljudima, psihologiji i motivaciji; ali s obzirom da postoje različite motivacije kod obitelji u istom društvo, očito postoje različite subkulture. Neki ljudi će štedjeti, usredotočiti se na djecu itd; a neki ljudi neće štedjeti, trošiti će na vlastiti užitke, zaduživati će se itd. Različite obitelji unutar istog društva nalaze se u različitim fazama. Ljudi odrasli u teškim vremenima će štedjeti kada im to više nije potrebno, čak i ako je takva štednja opasna za njih – primjerice stariji imućni ljudi se zbog štednje u prijevozu izlažu opasnosti, a njihovi nasljednici će često potrošiti sav novac bez da su ikada znali koliko ga je teško steći, i odgojiti će djecu koja će i nakon nestanka novaca smatrati da zaslužuju životni stil na koji su navikli.
Ljudi su jednostavno primorani raditi i živjeti skromno kada si drugo nemogu priuštiti, ali kasnije se kroz bogaćenje gubi znanje i sjećanje o teškim vremenima, nestaje motivacija preživljavanja/obitelji i ostaje samo želja za užitkom (materijalnom, statusu itd.)
Dekadencija je primjetna osim ako čovjek nije motiviran nekim drugim ciljevima, a stvari koje motiviraju danas se osuđuju – vjera, obitelj.
PPS
Prvi put sam čuo za Dalia, odnosno njegov fond, jer je imao specifičnu radnu kulturu zbog koje su ih proglašavali kultom. Radi se o maksimalnoj transparentnosti, svi razgovori unutar tvrtke se snimaju, svatko im može pristupiti kada želi. Odluke se ipak donose hijerarhijski tako da u konačnici ne znam što je toliko posebno, samo što postoje ljudi kojima je nemoguće raditi u takvim uvijetima pa imaju poseban proces selekcije. Radi se o uspješnom fondu, ili je barem bio uspješan prije par godina, ali nisam siguran koliko su njegove ideje provedive van financijskih tržišta s obzirom na političke realnosti. (Ako se ne varam jedan njegov menadžer je izdržao samo par tjedana kao ministar susjedne nam države.)
Na yt možete pronaći više animiranih videa u kojima objašnjava ekonomske fenomene. Nisam više siguran iz kojeg dokumenta sam prenio gornja razmišljanja, vjerojatno; Productivity and Structural Reform: Why Countries Succeed & Fail, and What Should Be Done So Failing Countries Succeed
