BXVI o društvu i svemoćnoj Državi

Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti. Uvijek će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, postaje u konačnici čista birokratska ustanova koja nije kadra osigurati onomu koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju.

 

Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime upravljati i sve imati pod svojom vlašću, već državu koja će, u skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i poduprijeti inicijative koje potječu od različitih društvenih snaga i predstavljaju spoj dragovoljnosti i blizine ljudima koji trebaju pomoć. Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za dušu, što je često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi, skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje prema kojem čovjek može živjeti »samo o kruhu« (Mt 4,4; usp. Pnz 8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje ono što je specifično ljudsko.

Benedikt XVI, Deus Caritas Est

PS

Iako će mnogi u kritici komunizma govoriti o totalitarizmu i pogreškama planirane ekonomije, treba naglasiti napadaje na institucije društvenog povezivanja - "konfiskacija" društva od građana, i potpuno predanje birokratskoj Državi.

Šola o ljudskopravizmu

Šola u svojoj kolumni smirujućeg naslova; Svijet na rubu "pakla": stigla nasje Freudova "kletva"!, ističe, kao i inače, puno toga vrijednog čitanja. Stoga, pročitajte je.

 

U nastavku sam izdvojio nekoliko odlomaka i dodao par komentara;

"Nedavno sam u Večernjem listu pročitao zanimljivo razmišljanje psihologinje Ljubice Vranić koja tvrdi kako "danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat", tj. da ne vladaju (obiteljima) ni otac ni majka, već djeca. [...]

Pročitao sam spomenuti članak i podsjetio se da sam mislio pisati nešto o sličnoj tematici. Ipak, čini se kao malo zahtjevnija tema pa do daljnjega ništa o tome, ali nadam se da možete vidjeti barem neke od (razornih) posljedica po društvo, obitelji i čovjeka.

Povezana s time je naravno i infantilizacija odraslih koji ostaju zauvijek zarobljeni u doba adolescencije. Nekoć je postojala tranzicija iz adolescentnog u odraslo stanje. Postojala je svijest da su sve faze koje prethode zapravo priprema za odraslo stanje sa svim obvezama i privilegijama. Dobra ilustracija promijene su erotski osjećaje koji su se smatrali pripravom za brak, a danas je samo izjaviti nešto takvo poprilično neobično.

U iščekivanju novog kvartala

Premijer Milanović uđe u banku kako bi podigao novce sa računa. Pristupi blagajnici i kaže: "Dobar dan gospođo, podigao bih novce?"

Blagajnica: "Naravno, možete li mi molim Vas samo pokazati osobnu?"

Milanović: "Iskreno, nisam ponio osobnu jer sam mislio da za time nema potrebe. Ja sam premijer Milanović, premijer Republike Hrvatske!!!"

Blagajnica: "Da gospodine, znam tko je premijer, ali uz sve ove regulacije i pravila banaka, i zbog varalica i krivotvoritelja itd. morate pokazati osobnu."

Milanović: "Pa samo pitajte bilo koga ovdje u banci i reći će vam tko sam ja. Svi znaju tko sam."

Blagajnica: "Žao mi je gospodine, ali takva su pravila i moram ih slijediti."

Milanović: "Naređujem vam da mi isplatite novce!"

Blagajnica: "Gledajte gospodine premijeru, evo što možemo učiniti.

Primjerice, jedan dan došao je Luka Modrić bez osobne, kako bi dokazao da je to stvarno on, dali smo mu loptu pa je malo tehnicirao i pogodio prekrasnim volejem loptu u koš na drugoj strani ureda. Zbog te iskazane vještine znali smo da je to Luka Modrić pa smo mu isplatili novce. Jednom je tako došao i Marin Čilić, također bez osobne. Izvukao je iz svoje torbe reket, i opalio takav savršen servis da smo odmah imali dokaz da je to on.

Dakle gospodine premijeru, što vi možete napraviti da bi dokazali da ste to baš Vi, premijer Republike Hrvatske?"

Milanović je zastao, malo se vrtio, razmišljao, i razmišljao, te na kraju odgovorio;

"Iskreno, ne znam. Ne znam što bih ja sad trebao napraviti u ovoj situaciji? Ne mogu se sjetiti niti jedne stvari. Nemam pojma."

Blagajnica: "Želite li isplatu u sitnijim ili krupnijim novčanicama, gospodine premijeru?"

 

PS

I što bi trebalo napraviti? Pa, s obzirom da djeca koja su rođena početkom "krize" već kreću u školu, slobodno pričekamo da i maturiraju, ne želimo im izazvati stres promjenom okoline. Poduzetništvo nam je neprijatelj (tko zna po koji put da se to proglašava na ovim prostorima), a mi živimo sve lošije, očito, ne borimo se dovoljno snažno protiv njega. ("Samo pojačajte [borbu], moj stajling to može podnijeti." )

 

Unatoč svom nazivu, konzervativci su sve samo ne "konzervativni" kada se radi o potrebnim promjenama. Postoji centar za obnovu kulture, i mislim da "obnova" bolje dočarava cilj konzervativaca. Konzervativci su za očuvanje onoga što je dobro, i obnovu onoga što smo izgubili kroz 20. stoljeće, uz naravno promišljene i postepene inovacije koje su uvijek dio konzervatizma. (Vidi post Konzervativci i tradicija, i općenito kategoriju konzervatizam.)

 

Ali tko zna, možda se nešto dobro dogodi poslije izbora? Chesterton upozorava;

"Kada je političar u opoziciji onda je stručnjak za sredstava kojima će postići neki cilj; a kada je na vlasti onda je stručnjak za sve prepreke tom cilju."

Vidi post Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, izdvajam Sowellov citat;

"Ne možete stvarno shvatiti politiku dok ne shvatiti kako političari ne pokušavaju riješiti naše probleme. Oni pokušavaju riješiti svoje vlastite probleme - a najvažniji su biti izabran i ponovno biran. Što god da je na trećoj poziciji nije toliko važno."

 "...onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete

 biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." Obuzet slatkim nektarom

 vlasti nema problema s mijenjanjem onoga što je dobro, i

 zadržavanjem onoga što nije.

 

Roditelju A, kupi mi...

Istražujući pitanja bitna za naprednjake, sjetio sam se pjesme jednog dječjeg zbora koja je izazvala pažnju stručnjaka, (ne)vladinih udruga i ostalih kvazinevladinih organizacija. Veliki dio medija je izvijestio o kontroverzi, a određeni portali su bili i oštriji u procijeni. Javnost je upozorena na još jedan primjer patrijarhalne hegemonije koja guši naše društvo i priječi nam da postanemo napredno, slobodno i uspješno društvo. Unatoč takvoj brzoj reakciji i mobilizaciji "građanskog društva", imao sam osjećaj da postoji još nešto. Obratio sam se, još jednom, prijatelju Jožeku koji me uputio drugoj kolegici koja je upućena u kontroverzu. Iako se slaže s reakcijama, smatra da nisu bile dovoljne. U nastavku prenosim njen tekst;

***

Aktivizam građanskog društva koji se buni protiv nazadnih struktura je svakako pohvalan, pogotovo kada se sjetimo svih nedavnih katolibanskih akcija, ali svejedno su me reakcije naživcirale. Zašto? Zato jer iako imam dojam da aktivisti prilično dobro kritički razmišljaju o pojavama u našem društvu, oni su ipak spremni zadržati i prihvatiti mnoge od njih tako da je njihova navodna subverzija gotovo kozmetička. Za borbu protiv elemenata i ostataka patrijarhata u svim porama svakidašnjice nije dovoljno upozoriti samo na pojedinačne primjere. Potrebno ih je sve iskorijeniti. Nije dovoljno upozoriti samo na jednu pjesmu jednoga zbora, nego je potrebno obračunati se sa cijelom širinom mogućih povreda dječjih prava, potrebno je prepustiti stručnjacima da se obračunaju sa najpoznatijim primjerima.

Uzmimo za primjer pjesmu "Tata kupi mi auto". Radi se o poznatom hitu koji već desetljećima propagira ugnjetavanje manjina, upravo onako kako je to patrijarhalna hegemonija uvijek činila. Ja sam majke malene djevojčice i svakodnevno se trudim ohrabriti je i osnažiti da bude aktivna članica društva. No, svaki put kada na televiziji čuje to vrelo seksizma kao da sav taj moj trud propadne, počne papagajski ponavljati riječi te užasne pjesme koja učvršćuje stereotipe o djevojčicama i ženama.

Znam, i sama ponekad pristajem na takve stereotipe, primjerice odgajam svoje dijete kao djevojčicu. Pokušala sam je odgajati rodno neutralno, ali pritisak okoline je bio prejak pa sam morala odustati. Činilo mi se kontraproduktivno, a i dosadilo mi je, svakodnevno svima objašnjavati najnovije feminističke teorije. Ljudi su tako ograničeni. Jednostavno živimo u zadrtom i zatucanom društvu gdje se ljudi boje Napretka i dijele djecu na mušku i žensku, već od samog rođenja označe te nekim proizvoljnim društvenim konstruktom i očekuju da se ponašaš prema "tradicionalnim" normama – što god da to značilo. Emocionalno, spolno i psihološko stereotipiziranje žena započinje čim doktor kaže "djevojčica je". Odrasla sam u tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, i nesumnjivo je to utjecalo na moje razmišljanje, ali to je nešto protiv čega se borim svaki put kada se ustanem ujutro. Svoju kćer odgajam bolje od toga. Poput alkoholizma, ovisnosti ili rasizma, patrijarhat je bolest protiv koje se stalno treba iznova boriti.

Pri rađanju su mi rekli da sam starija prvorotkinja. Od kud im uopće obraz da određuju kad je netko star, zar sam trebala roditi odmah poslije osnovne škole, ostat neobrazovana i bit sluškinja nekom muškarcu i brinut se o njegovoj djeci? Pa ja sam putovala po cijeloj europi, bila sam čak i u švedskoj na seminaru o feminizmu, kome oni misle nametati te standardne koje su osmislili muškarci. Nemojte me krivo shvatiti, ako se moja kćer jednog dana odluči udati za nekog muškarca s time ću se morati pomiriti i ne vidim razlog zašto ne bi bila sretna, ali ja bih radije da postane poput muškarca za kojeg se želi udati. A ako želi, može i postati muškarac.

Vratimo se pjesmi "Tata kupi mi auto". Iako je takva pjesma možda bila podnošljiva prije više desetljeća, za današnju znanost i struku poruke te pjesme su skandalozne. Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička, šalje potpuno krive poruke, ograničava mogućnosti i ugnjetava žene.

Krenimo od početnih stihova;

Moja mala djevojčica
Puna je velikih želja
Baš kao šipak pun koštica
Kako je puna veselja

U prvom stihu je sažeto svo zlo tradicionalne Zapadne civilizacije. Odmah krećemo posvojnom zamjenicom. Poruka je da je nešto moje, pripada samo meni, ti nemaš pravo to koristiti, to nije naše, nego samo moje, uzet ću sebi koliko god želim, mojoj pohlepi nema kraja. Upravo takvo razmišljanje pokreće neoliberalni kapitalizam i svo zlo u svijetu. Kada ne bi postojalo "moje" ne bi bilo ni sukoba u svijetu, neka plemena niti nemaju riječ za "moja", žive u miru i skladu sa prirodom i svojim susjedima. Odmah poslije toga imamo podjelu na spolove, proizvoljno svrstavamo ljude prema skupu genitalija s kojim su se rodili; netko je ili muškog ili ženskog spola, potpuno se ignorira raspon ljudske egzistencije. Kakvu poruku to šalje svima onima koji ne žele biti djevojčice? Kako se osjećaju takva djeca, zar ih moramo diskriminirati odmah dok su tako mali, zar im moramo poslati poruku da s njima nešto nije u redu? Zašto smo tako isključivi?

Stih kao cjelina nudi još više razloga za strah. Poruka je da otac posjeduje svoje dijete. U prvi plan se stavlja isključivo pravo roditelja da odlučuju o odgoju, a to je velika opasnost za djecu. To bi značilo da su roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete, da oni imaju najviše interesa u njihovoj dobrobiti, ali takvo razmišljanje ne ostavlja mjesta za stručnjake. Živimo u 21. stoljeću i potrebno je prepustiti stručnjacima i aktivistima da odgajaju mlade i djecu, oni znaju najbolje.

U sljedećem stihu, imamo kontrast "male djevojčice" i "velikih želja". Poruka je da žene nešto žele, ali to ne mogu ostvariti, sanjare o stvarima koje su neizvedive, potpuno žive van zbilje i potreban im je muškarac – otac, ili poslije muž, da odlučuje za njih. Dalje pjesma nastavlja;

Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil

Odmah u oči upadaju neki sadržajno upitni aspekti ponuđene koncepcije, napose oni kojima se uvodi materijalizam kao pozitivna kategorija reprezentirana pojmom novca odnosno imovinskog stanja. Odnosno, ono što pjesma najavljuje u prvom stihu se ostvaruje, slavi se potrošačko društvo, konzumerizam, najprljaviji kapitalizam koji ne mari za ništa osim za materijalno.

Poručuje se djevojčicama da je bitno samo što posjeduju, njihov vrhunac je biti šupljoglav i tražiti nešto od muškarca. Djevojčicu, odnosno žene, se svodi na bespomoćni objekt, ona sama nije sposobna zaraditi nešto, potreban je muškarac koji će joj to kupiti, propagira se patrijarhalna hegemonija. Danas je otac taj koji ju vodi u dućan, a sutra će ju muž voditi. Pjesma nastavlja;

Kupi mi medu i zeku
Kolica Jugovinil

Ovakve poruke zbunjuju djecu. Radi li se o plišanim igračkama ili o pravim životinjama. Za takve stihove treba konzultirati razvojne stručnjake. Šaljemo li djeci poruku da su životinje nešto što se posjeduje? Da je priroda nešto s čime mi upravljamo? Gdje je tu suživot s prirodom?

Pjesma nastavlja;

Tata kupi kolača
Bombona i naranče dvje

Nevjerojatno! U današnjem društvu pretile djece, djece s pokvarenim zubima, s tolikim dijabetesom, pjesma propagira nezdravi život. Dobro, spominje se naranča, ali uz današnje korištenje pesticida i nemilosrdnog eksploatiranja zemlje, to je čisti otrov, a ne zdrav obrok. Ovim stihovima se "sugerira" djetetu da će imati fizičku, intelektualnu i /ili društvenu prednost bude li slijedilo navode iz pjesme.

Katolibani su se pobunili protiv zdravstvenog odgoja, a sigurno podržavaju i ovakve pjesme. Umjesto da stručnjacima prepuste glavnu riječ oni se bore protiv zdravlja djece. Daju djeci nezdrave bombone i kolače, ne potiču na nikakve aktivnosti, samo ih ostavljaju pred televizorom preko kojih poput malih spužvica upijaju elemente patrijarhata. koji se normalizira kroz medije.

Pjesma zatim polako dolazi do svog vrhunca u stihu;

Jednu malenu bebu
Tata kupi mi sve

Tu dolazimo do smisla, i poruke pjesme. Dali su je popularnom pjevaču na izvođenje, mediji su je prihvatili i proširili do svake obitelji i svakog djeteta, i sve to kako bi poslali poruku da je djevojčicama najbolja igračka beba. Žene trebaju brinuti o djeci i to je njihov posao. Propagira se jedna ograničena slika žene, ograničena slika društva u kojem vladaju muškarci, slika u kojoj nema mjesta za ženu koja je drugačija - nema mjesta za naprednu ženu poput mene.

Pjesma završava;

Moja mala djevojčica
Voli i šetnje i priče
Ali u gradu pred izlogom
Taticu gnjavi i viče
/refren/

Još jednom, da se upotpuni slika, djevojčica je ta koja voli šetnje i priče, ona je mirnija, verbalni je tip, a dječaci su valjda ti koji su analitični i spremni djelovati. Kao i do sad u pjesmi, muškarac je taj koji odlučuje, njega se "gnjavi", on je taj koji upravlja sredstvima proizvodnje.

Mogla bi se napisati doktorska disertacija na ženskim studijima o svom zlu koje proizlazi iz ove pjesme, ali ostavit ćemo to za neki drugi put. Mislim, pogledajte samo naslov, točnije refren – "Tata kupi mi..." Što s onom djecom koja nemaju tatu? Kako se ona osjećaju? Recimo netko ima dvije mame? Oni ovu pjesmu doživljavaju kao poziv da ih se autobusima otpremi u ... Mah, rekla sam već, neću se živcirat.

Jednostavno je nedopustivo da djeca slušaju, a kamoli pjevaju takve pjesme. Cijeli kontekst pjesme je prepun rodnih stereotipa koji služe za ugnjetavanje manjina. Svatko stručan i napredan svjestan je problematičnosti pjesme. Pjesma šalje poruku oko toga što je "normalno" za "djevojčicu". Normalno je da je "vesela", da se igra "bebama", da ima "tatu" itd. Ali sve je to društveno uvjetovano, ne postoji normalno i nenormalno, ne postoji prirodno i neprirodno, radi se samo o predrasudama.

Mislim, pogledajte samo te zborove, djevojčice su odjevene na jedan način, a dječaci na drugi. Već izgledom se šalje poruka da postoji razlika, a što s onom djecom koja se uklapaju u takav bipolarni svijet? Ja ne mogu vjerovati u kakvom zadrtom društvu živim. Zar već nema dovoljno mržnje u ovom svijetu?

Možda pjesma ne bi bila toliko problematična kada bi netko upozorio djecu, ali u našem društvu vladaju klerofašisti i katolibani koji se bune protiv zdravstvenog odgoja, bune se protiv građanskog odgoja, bune se protiv struke, protiv... Tko će toj djeci objasniti da je ova pjesma ništa drugo nego vrelo predrasuda, stereotipa i opresivnih običaja kojim nema mjesta u naprednom društvu.

Na uvođenje građanskog odgoja je već potrošeno puno vremena i sredstava, i sada se to želi prekinuti. Pa kako će aktivisti unaprjeđivati svijet? Kako će oni provoditi svoje programe? Toliko su se trudili da unaprijede ovo društvu, i baš kada pomislite da je došlo do Napretka i da smo učinili korak naprijed, pojavi se netko i vrati nas dva koraka unatrag.

Baš kada se ponadate kako će male desetogodišnje djevojčice početi pjevati svojim roditeljima (roditelju A i roditelju B) o tome kako im uskoro treba kupiti cjepivo protiv spolnih bolesti, ili knjige Andree Dworkin, da ih treba odvesti na feminističku tribinu, na televiziji se opet čuje poznati iritantni stih; "Tata kupi mi..."

 

 

Ne znam, razočarana sam jako ovim zadrtim društvom. Hrvatska je uistinu zapela na ovom brdovitom Balkanu više mentalno nego geografski, jer dok ljudi diljem svijeta otvaraju oči i izlaze iz svojih čahura, nekako se čini da u ovoj zemlji nema mjesta za drugačije.

Prihvatite Napredak. Svi idu naprijed, ne želite valjda Vi biti drugačiji - borite se protiv konformizma!

PS

Mislim da ćemo ovim prekinuti seriju naprednjačkih razmišljanja na ovome blogu. Čitatelji koji žele istražiti scenu i naprednjačku misao mogu pronaći više informacija na neovisnim portalima. (Popis neovisnih portala pronađite na platnoj listi ministarstva.)

Zaokruži i objasni stereotipe na slici i pronađi načine kako se boriti protiv njih!
Šalim se naravno, to je zadatak za Vašu djecu u školama. Vi slobodno uživajte.
 

wwt: bojište hr

Reakcionar nas je na svome blogu upoznao s "world war T". Možda se to nekome učinilo kao stvar zapadnijeg svijeta, ali polako se stvar razvija i unutar naših granica. Svi smo već savladali LGB dio argumenta, ali T je ostao nekako zapostavljen. LGB argumenta poput "država mora prepoznati i slaviti ono što mi radimo u spavaćoj sobi", a to slijedi iz "država se nema što uplitati u spavaću sobu i brinuti tko što radi s kime." Ili kako to već ide kod naprednjaka. (Naravno, za naprednjake državi ne samo da je mjesto u spavaćoj sobi nego joj je mjesto i u svim drugim sobama.)

Opisati wwt nije jednostavno jer nikada ne znate gdje će doći do nove bitke i oko čega će se voditi; protiv koga ćete se boriti? Jesu li vaši dosadašnji saveznici zapravo suparnici, ili obrnuto? Dva primjera ilustriraju žestoke bitke koje se vode među civiliziranim narodima, daleko od naše katoličke džamahirije – kako su je upućeno donedavno voljeli nazivati. Na Wellesley Collegu, fakultetu kojeg pohađaju samo djevojke, primljena je jedna studentica koja se tako - kao žena - i izjasnila na svome prijamnom formularu. No, poslije se predstavila kao "muško-od-centra rodnonastrana" osoba pod imenom "Timothy", te je zatražila da je svi oslovljavaju u muškom rodu. (Ispričavam se ako je prijevod za "masculine-of-center genderqueer" nespretan ili netočan, ali odrastao sam u neka mračnija vremena tako da nisam pohađao radionice spolnog odgoja, barem ne napredne kakve su danas.)

Njena – ili njegova – želja je ispunjena i osjetio se dobrodošlim. Osoba "Timothy" se odlučila kandidirati za posao oficira za promoviranje "kulture raznolikosti". Ovoga puta, dobrodošlica je izostala. Izbor Timothya bi značilo prolongiranje patrijarhata, muškarac bi opet vladao ženama. Došlo je do bojkota izbora jer studentice nisu željele da "bijeli muškarac" promovira "kulturu raznolikosti". U kulturi koja promovira raznolikost jednostavno nema mjesta za bijelog muškarca – makar je taj muškarac zapravo žena. (Ukoliko vas ovi oficiri političke korektnosti za raznolikost podsjećaju na neke druge oficire onda vam treba malo preodgoja; a ukoliko vas taj preodgoj podsjeća na...)

Drugi primjer nam dolazi iz Houstona u Texasu. Mogli bi pomisliti da se radi o nešto konzervativnijoj državi, ali i oni vode slične bitke. Pitanje je mogu li građani podići tužbu zbog diskriminacije ukoliko im se onemogući ulazak u zahod koji odgovara njihovom "rodnom identitetu". Dakle ukoliko biološki muškarac koji tvrdi da je žena doživi neugodnost i ne uspije ostvariti svoje ljudsko pravo da se olakša u ženskom zahodu netko za to mora odgovarati. Nezadovoljni građani su, s ciljem sprečavanja, prikupili potpise za referendum o tom pitanju, ali gradske vlasti su odlučile potpuno ignorirati te potpise. Priča tu nije stala jer je gradonačelnica zatim zahtijevala da joj lokalni pastori predaju sve govore, prezentacije i propovijedi koje govore o tome problemu i vezanim pitanjima. Drugim riječima, građani smiju reći samo ono što im država odobri. "Sekularizam" za kakvim (opet) teže i naši naprednjaci.

U Hrvatskoj za sada nismo imali puno sličnih rasprava. Barem ne mi koji nismo zatočeni u školama i različitim odgojima koji objašnjavaju da ne postoji razlika između muškaraca i žena, i da se radi samo o društvenom konstruktu. (Zanimljivo, iako nisu fiksne kategorije, potrebno je slaviti kada ih netko promijeni, iako kao što smo upravo rekli, niti ne postoje.) Od naših političara ćete rijetko čuti nešto o T. Naravno, već je gotovo svaki političar postao svjestan da mora ponavljati plitke LGB izjave, ali čak i ovi najnapredniji se rijetko hvale svojim poznavanjem T-osoba. Ne sjećam se da je itko rekao "da, poznajem strašno puno T-osoba, moj život bez njih bi bio isprazan." Ili, "moj stric, je zapravo strina", ili "moj bratić voli svoju ženu i djecu, ali jednom mjesečno obuče si haljinu, ode van i nađe si frajera koji ga..." (Hej, nema osuđivanja.)

Unatoč političkom prešućivanju posljednjeg slova skraćene naprednjačke abecedne juhe, postoji jedna iznimka. Radi se naravno o Orahu, trećoj stranci koju vodi druga političarka (po popularnosti). Njezin zamjenik, koji je svoje mjesto podučavanja mladih inženjera da ne smiju ništa graditi zamijenio bolje plaćenim mjestom europarlamentarca, ispričao je novinarima o sinu obiteljskih prijatelja koji je zapravo kćer, ili obrnuto. (Ne sjećam se detalja, a da se i sjećam opet ne bih znao napisati korektno.)

Sama stranka je u svoj program uvrstila i neke planove o "pravima" takvih osoba što je izazvalo mali sukob na ljevici. Rudan je zaključila da prosječnog čovjeka više muče druge stvari. (Mogli bi reći da ih više muče računi T-mobilea, nego problemi T-osoba, a odijevanje u odjeću drugog spola ostavljaju za fašnik ili eventualno kada svog sina oblače u pidžamu koju je naslijedio od sestrične - što nas opet dovodi do egzistencijalnih problema.) S obzirom na vulgarnost kojom impresionira neodgojene adolescente (svih godišta) i činjenicu da bi analiza pozadine sukoba potrajala, odlučio sam zatražiti od svog prijatelja Jožeka kontakt neke od njegovih kolegica koja je upoznata s naprednjačkom scenom, i koja će mi moći jednostavno objasniti u čemu Rudan griješi. Nakon kraće razmijene mailova kolegica je ponudila objašnjenje, pa prenosim tekst na korist svih nas koji ne stignemo pratiti Napredak.

***

Trasnfobični ispad Vedrane Rudan nije ništa čudno za naše društvo. Prvo trebamo shvatiti gdje živimo. I kada to shvatimo, onda nas neće iznenađivati takve stvari. Naše društvo, tj. naša vladajuća klasa, dakle muškarci, su toliko opsjednuti patrijarhatom i toliko su opsjednuti činjenicom da oni imaju falus da im to potpuno određuje razmišljanje. Pa mi smo društvo koje je izmislilo poseban odjevni predmet oko te činjenice. Muškarci su ga oblikovali da izgleda kao falus i nose ga oko vrata kako bi ga svi vidjeli. To im nije bilo dovoljno pa su na vrhu dodali malu strelicu koja usmjerava pažnju na, pogađate, falus. Jednostavno muškarci su toliko opsjednuti da svugdje vide i sve pretvaraju u falus.

 

Čak je i ministar, muškarac, uz savjet udruga, odlučio pokloniti kravate prvom istospolnom paru koji se registrirao kao takav. I kakva je to riječ registrirao? Pa nije muškarac auto da se registrira, zar ne možemo normalno reći da su se oženili?

 

Takva opsjednutost našeg društva objašnjava sveprisutnu transfobiju. Majke i očevi su oduvijek prihvaćali sve za svoje sinove, mogao je biti pijanac, lijenčina i nasilnik; jedino čega su se bojali je da ne bude transeksualac, o tome su stalno razmišljali i to im je bio najveći strah. Opsesija!  

 

Opsesija falusima odnosno patrijarhat objašnjava transfobične ispade u društvu. Muškarcima je potpuno neshvatljivo zašto bi jedan muškarac odlučio odrezati svoju stvar i postao žena. Nije im jasno zašto bi se netko odrekao svih patrijarhalnih privilegija. S druge pak strane, ljubomorno štite svoje privilegije i ne žele priznati da žena koja si prišije nešto ima isti status kao i oni.

 

U takvom društvu odrasla je Rudan. Iako je podosta napredna, ona je ipak odrasla u patrijarhalnoj hegemoniji klerofašističkog društva. Rudan korektno kritički preispituje društvo pa se pita; "Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?". Također se korektno pita o ulozi žena; "Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života?"

Iako je dobro prepoznala dva glavna problema našeg društva, ona se tako ne ponaša. Za početak, ne može smisleno razmišljati jer ima djecu. Klerofašistička mašina našega društva uvjerila ju je da postane stroj za rađanje djece nekom muškarcu. Suverena žena ima samo jedan opravdani razlog za rađanje; a to je kako bi novi život koji je nastao miješanjem jajne stanice i spermija nasumičnih ljudi došao na svijet i donio sreću u život dvojice muškarca koji se vole i koji su tu ljubav spremni dati tome djetetu. Na taj način žena postaje kanal tolerancije, a ne stroj za rađanje koji nema nikakvu svrhu osim "izbacivanja mesa".

Rudan je odlučila roditi baš svoje dijete. Kao da ovom svijetu treba još rvata. Milijuni ljudi gladuju, tisuće umiru, na svijetu živi 7 milijardi ljudi. Gdje je tu održivi razvoj? Zašto bi itko rađao djecu? Razmišljaju li uopće ti neodgovorni roditelji? Ako netko baš želi PIV odnos, kontracepcija je svugdje dostupna.

Rudan u članku piše; "Maksimalno brzo pretvaranje hrvatske đokadi u pipice i obrnuto to sigurno nije ali zastrašujuće siromaštvo ogromne većine građana jest." Populistički igra na najniže emocije ljudi, transfobiju prikriva svojom navodnom brigom za siromašne. Svojim pisanjem nanosi patnju svima koji su se rodili u krivom tijelu, svima koji su drugačiji. Ja ne želim imati djecu u svijetu u kojem te društvo definira od rođenja. Ne želim da odrastaju u svijetu u kojem im Rudan govori ti si muško, a ti si žensko, ne možeš sam izabrati svoj identitet jer neko drugo dijete ima svojih problema. Tko je Rudan da odlučuje čiji su problemi veći?

Rudan dalje piše; "Čime nas je očarala gospođa koja, neka mi bude dozvoljeno i neoprošteno, priča [cenzura]?". Holy nije nikakva gospođa. Za razliku od patrijarhalne Rudan, ona je korektno prepoznala da je "brak posjedovanje žene", njoj nisu potrebni nikakvi papiri da bi znala koga voli. Još jedan dokaz koliko je Rudan zadrta.

Nastavlja Rudan u svom ispadu mržnje; "Zna li Holy kako je "normalnoj" majci običnog djeteta teško, gotovo nemoguće, doći do pedijatra?" Kog briga. Opet ona o djeci, ko pravi razmnoživač samo o tome melje. Ja nemam djece i ne planiram ih u ovakvom svijetu punom Rudanica niti imati, a tko brine o meni? Kad god velim da ne želim imati djecu svi me čudno gledaju, optužuju me za pedofobiju. Gdje su moja prava? Na poslu stalno moram obavljati zadatke kolegica koje su na porodiljnom, ili se doma brinu o bolesnoj djeci.

Ja nemam dijete, ali imam tri mačke. I volim ih kao da su mi djeca. Tko prepozanje moje "majčinstvo" nad njima. Imam li ja pravo na slobodne dane kada se okote, brine li netko o meni kada se razbole, ili nešto gore. Plaća li meni netko njihove troškove? Zašto ja moram ispaštiti jer nemam djecu. Što onda što sam umjesto kreštavog derišta koji prenapučuje zemlju odlučila se za mačku. Nisam sebično đubre koje ima djecu zato što je to nešto što se mora , ili zato da prenosim svoje gene, zar je to razlog da me se diskriminira? Gdje je moje ustavno pravo i jednakost pred zakonom. [...] {op. ksdk; ovaj žestoki monolog "childfree" osobe protiv "breedera" se nastavlja još neko vrijeme i postaje sve neugodniji stoga je i cenzuriran. Primijenite uobičajenu naprednjačku retoriku na ovo pitanje i sve će vam biti jasno.}

Rudan se na kraju pita; "Ja sam hrvatska homomrziteljica stoljeća? Ma nisam" . Ali je. Rudan je zapravo ista kao Markićka. Širi mržnju i netrepeljivost. Populističkim izjavama širi transfobiju. Obje su produkt patrijarhalne okoline i to je toliko utjecalo na njih da joj se nisu u stanju otrči.

Rudan ne prati najnovije feminističke studije i ne zna ništa o suvremenom feminizmu. Ne zna ništa o transrodnosti i transeksualnosti, sigurno niti ne razlikuje ta dva pojma, baš kao tipični zadrti rvat katolik.

Rudan ne zna kako civiliziran svijet razmišlja. Ona je na krivoj strani povijesti.

PS

 

Cenzurirao sam još neke dijelove. U mailu je Jožekova kolegica, koja želi ostati anonimna, žestoko napala i neku domaću televizijsku emisiju u kojoj se muškarci oblače kao žene, i obrnuto, u svrhu zabave. "Kao da je to neki izbor, kao da se ljudi odlučuju za promjenu iz svog hira, samo da bi zabavili društvo. Ismijavaju ih i ugnjetavaju manjine", kaže ona. I onda još jedan "rant" o "blackfaceu" u istoj emisiji i rasizmu općenito. Odlučio sam poštediti vas toga.

 

Ostavimo sve to po strani; otvorena debata između Holy i Rudan izazvala bi veliku pažnju, bio bi to najveći sukob na ljevici još od Chomsky vs Žižek. Nijedna strana ne bi mogla sumanuto vikati sekularizam, ili optužiti drugu da sluša muškarce u haljinama (za oltarom) – ultimativni primjer naprednjačkog humora. (I, ako sam nešto danas naučio od kolegice, prikrivena tansfobija. Naravno, kada bi ta pošalica imala smisla, i kada bi općenito optužba za "transfobiju" imala smisla.)

 

No, moram priznati, teško je biti naprednjak. U svakom trenutku morate biti u formi i paziti što se događa. Baš kada pomislite da ste shvatili stvar i da ste napredni, dođe do nekog novog napretka i vi se odjednom nađete, poput Rudan, na strani katolibana – strani na kojoj ne želite biti.

 

Vedrana u čvrstom muškom zagrljaju patrijarhata.

 U posvetu vjerojatno zapisuje da su svi oni koji se ne

 slažu s njome zapravo Hitler.

 

Gdje je Bog?

Pretpostavite da promatrate sliku na kojoj je gomila ljudi, i date komentar o slikarevim namjerama prilikom produciranja tog rada. Netko tko stoji pored vas i gleda u istu sliku – nazovimo ga Skeptik – počne se rugati.

"Slikar? Molim vas, ne postoje dokazi ikakvog slikara. Godina sam proučavao ovo platno. Prošao sam svaki centimetar. Proučavao sam svaki lik detaljno – izraze lica, držanje, odjeću, itd. Pronašao sam vodoinstalatere, doktore, plesače, prodavače hot dogova, pse, mačke, ptice, ulične svjetiljke, i sve druge vrste stvari. Ali nikada nisam pronašao na njoj tog vašeg slikara. Nesumnjivo ćete mi reći da moram opet tražiti sve dok ga ne nađem. Ali stvarno, koliko dugo moramo neuspješno tražiti prije nego što ljudi poput vas konačno ne priznaju da jednostavno ne postoji slikar?"

Unatoč svome drskom samopouzdanju, Skeptik je potpuno pogrešno shvatio prirodu sporu između vas i njega. Počinio je najgrublju od kategorijskih pogrešaka. Iz temelja je pogrešno shvatio i ono što znači reći da postoji slikar, i razloge zbog kojih kažemo da postoji slikar.

Sada razmislite o još jednom promatraču, koji vam pritekne u obranu. Nazovimo ga Vjernik.

"Skeptiče, mislim da ste propustili ključne dokaze", kaže on. "Slažem se da nećete pronaći dokaze površnim pregledom, ili na većini slike, ali uzmite u obzir gornji lijevi ugao, među likovima, pod kutem od devedeset stupnjeva visi policajac, ali njegovi izrazi lica ne daju nikakve naznake da osjeća kako će pasti. Moguće je da se oslanja na nešto – primjerice sandučić – ali to je malo vjerojatno s obzirom da ne vidimo sandučić, a morao bi biti prevelik pa bi ga vidjeli iza nekog od drugih likova. Ne, mislim da je najbolje objašnjenje da postoji nevidljivi lik koji stoji uz policajaca, ili barem nevidljiva sila neke vrste koja djeluje na tom području i drži ga da ne opadne; a nevidljivi uzrok poput toga je dio onoga što mislimo da bi slikar trebao biti, zar ne? Također, rekli ste da ste prošli sliku centimetar po centimetar, ali danas imamo tehnike proučavanja po milimetru, tko zna što ćemo pronaći tamo? Čini se kako postoje neki stvarno komplicirani uzorci na toj razini, i ne čini se vjerojatnim da ih je bilo koji od likova koje vidimo na slici mogao proizvesti. Ali nevidljivi slikar je mogao to učiniti. Zapravo, uzorci koje pronalazimo na toj razini pokazuju prilično visoku razinu inteligencije i artističke vještine. Dakle kada izvažemo sve dokaze, mislim da možemo čvrsto ustvrditi da postoji slikar neke vrste, zapravo vrlo vješt slikar!"

Unatoč svojoj gorljivosti, Vjernik je zapravo poput Skeptika. Ukoliko pokušavate objasniti Skeptiku koje su njegove pogreške, Vjernik neće puno pomoći. Zapravo, samo smeta u tome i ojačava Skeptikovu pogrešku. Poput Skeptika, on smatra da je slikar samo još jedan dio slike, iako dio kojeg je teško vidjeti direktno. I poput Skeptika, on pretpostavlja da odgovaranje na pitanje o postojanju slikara znači fokusirati se na neobični ili kompleksni ili teško vidljiv element slike – a naravno, to pitanje nema nikakve veze s time. Zapravo, najtrivijalnija, najobičnija i najjednostavnija slika bi zahtijevala slikara baš kao što to zahtijeva i komplicirana slika gomile ljudi. Osim toga, sam slikar nije dio slike, što znači da opsesivno traženje unutar slike neće pomoći.

Jasno vam je na što mislim. Skeptikovo i Vjernikovo dijeljeno poimanje slikara je poput poimanje Boga kojeg pronalazimo i kod Novo Ateističkih autora poput Richarda Dawkinsa s jedne strane, i kod "teističkih personalista" ili "neo-teista" s druge; dok je ispravno poimanje slikara poput poimanje Boga kojeg pronalazimo kod klasičnog teizma. (Vidi ovdje za raspravu o razlikama.)

Poimanje skeptika i vjernika o tome kako odrediti postoji li slikar je poput rasprave o tome pruža li Paleyeva ili ID teorija dovoljno "znanstvenog dokaza" za "dizajnera"; dok je ispravno poimanje kako slika upućuje na slikara poput poimanje Božjeg odnosa prema svijetu kakvog pronalazimo kod kozomološkog argumenta, ispravno shvaćenog. Ne radi se o pitanju prirodnih znanosti – koje vam, s obzirom na metode koje ih definiraju u modernom razdoblju, mogu reći nešto o jednom ili drugom dijelu svijeta, ali nikada o nečemu van svijeta - nego se radi o pitanju za metafiziku koja nije ograničena na ovo-svjetovno. (Vidi ovdje postove o tome što je pogrešno s uobičajenim shvaćanjem "dizajna", a ovdje postove o kozmološkom argumentu.)

Da malo promijenim analogiju, to je kao da Novi Ateisti i njihovi oponenti igraju neku pseudo-teološku varijantu igre "Gdje je Jura?" Novi Ateisti misli da je problem što previše ljudi odbija priznati kako Jure nema na slici, a teistički personalisti i ID teoretičari misle da je problem što Novi Ateisti odbijaju vidjeti kako su snažni dokazi da je Jura na određenom mjestu na slici (možda se skriva iza bakterijskog flagelliuma.) Klasični teist zna da je stvarni problem što svi oni troše veliku količinu vremena i energije igrajući se "Gdje je Jura" umjesto da pričaju o Bogu.

Čujemo u tim raspravama o "otvorenom teizmu", "teizmu procesa", "onto-teologiji", "neo-teizmu", itd. Možda nam je potreban novi naziv za antropomorfno poimanje božanstva koje se beskrajno koristi u pop apologetici i pop ateizmu dok se istinski Bog – Bog Atanazija i Augustina, Maimonidesa i Avicenne, Anselma i Akvinskog – ignorira. Nazovimo to "Jura-teizam" ili "Juro-teologija".

Izvorni post Where’s God?, autor je filozof Ed Feser. (Post je doveo do još jednog; Signature in the cell?)

PS

Postoje razne korisne analogije (s autorom, piscem, skladateljem, inženjerom itd.) kojima je cilj približiti i opisati određene koncepte, a ova mi se sviđa jer dobro opisuje koja je poteškoća s onima koji zahtijevaju da im na "slici" pokažete gdje je "slikar". Sve što postoji je slika, reći će oni, i ukoliko ne možete na "slici" pronaći "slikara" onda on niti ne postoji.

O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka

Filozof Feser uporno kroz svoj rad upozorava, i žali se, na karikaturu "kozmološkog argumenta" koja se često spominje jer se pomoću nje može lagano odbaciti argument (točnije pogrešno predstavljen argument). Istu stvar primijetio je i W. Norris Clarke koji je opisao fenomen u članku "A Curious Blind Spot in the Anglo-American Traditionof Antitheistic Argument" iz 1970. godine. U nastavku prenosim samo nekoliko izvadaka iz rada zajedno s Feserovim komentarima. (Post, opširniji, u izvornoj verziji: Clarke on thestock caricature of First Cause arguments)

Česta karikatura o kojoj govorimo je, naravno, "Sve ima uzrok, dakle svemir ima uzrok" argument. Kao što sam [Feser] puno puta isticao (primjerice ovdje i ovdje) nijedan bitniji zagovornik ideja Prvog Uzroka zapravo nikada nije branio ovaj glupi argument. Svi bitniji zagovornici argumenata za Prvi Uzrok bi odbacili tvrdnju da "sve ima uzrok", i to na potpuno principijelnim, a ne ad hoc, temeljima. Stoga pobijanje ove karikature nema nikakvu snagu protiv njihovih stvarnih argumenata. Često pobijanje je naravno upitati "Ako sve ima uzrok, što je onda uzrokovalo Boga?", zatim reći ukoliko Bog ne mora imati uzrok, onda niti svemir ne mora imati uzrok. Možda oni koji napadaju ovu karikaturu sugeriraju da je sam svemir (ili događaj koji je doveo do njega) prvi ili neuzrokovani uzrok.

"Neobična slijepa točka" na koju se Clarke referira je nevjerojatna nesposobnost ili nevoljkost suvremenih anglo-američkih filozofa da shvate kako redovnim posezanjem za tim prigovorom napadaju karikaturu argumenta [eng. straw man] koja nema nikakve veze s onime što su autori poput Aristotela, Akvinskog, Leibniza i ostalih zapravo rekli.

U prijašnjim postovima, dao sam puno primjera filozofa koji napadaju takvu pogrešnu karikaturu, primjerice; Bertrand Russell, Steven Hales, Nigel Warburton, i (kao što sam pokazao u postu u kojem komentiram više primjera odjednom) Daniel Dennett, Robin Le Poidevin, Graham Priest, Michael Martin, Simon Blackburn, Jenny Teichman i Katherine Evans. Clarke nam daje još primjera iz filozofskih udžbenika sredine dvadesetog stoljeća, uključujući rasprostrajeni An Introduction to Philosophical Analysis Johna Hospersa. Kao što Clarke pokazuje, Russellovov Why I Am Not a Christian je možda izvor iz kojeg su mnogi kasniji autori naučili ovu karikaturu i česti odgovor. Clarke također primjećuje kako je Russell izgleda tu ideju uzeo od Johna Stuarta Milla, koji ju je pak preuzeo od svog oca Jamesa Milla. Clarke misli da je David Hume, koji u Dijalogu o prirodnoj religiji napada nešto poput pogrešne karikature argumenta, prvi poznati autor koji to čini. Clarke zapisuje:

Složit ćemo se, prvo, da ukoliko netko prihvati princip "Sve što postoji ima uzrok", onda je opovrgavanje neibježno i razorno. Ali već sama lakoća takvog pobijanja, kada i zanemarimo sve druge stvari, trebala je izazvati sumnje kod onih koji ga koriste; trebali su se zapitati koriste li navodni protivnici stvarno taj princip. Vrlo je sumnjiva sama po sebi činjenica da nitko od mnogih u Hume-Russellovoj tradiciji koje sam čitao nikada ne citiraju nijednog konkretnog teističkog filozofa koji koristi taj princip. Uzorak je toliko konstantan da sam se spreman okladiti kako istu stvar možemo pronaći i kod onih na koje još nisam naišao.

Kao što sam napomenuo u ranije citiranim postovima, uzorak o kojem govorimo se nastavio i kroz četrdeset godina nakon što je Clarke to primijetio. Kritičari redovno napadaju karikaturu bez da citiraju ikoga tko ju je ikada branio. (Le Poidevin čak priznaje da ju nitko nikada nije niti branio.) Hospers, nakon što je pogrešno optužio zagovornike argumenta Prvog Uzroka da proturječe sami sebi kada negiraju da Bog ima uzrok, samodopadno piše:

Mnogi ljudi to odmah ne vide jer koriste argument kako bi došli do Boga, a zatim, kada dođu do onoga kamo su željeli doći, zaborave na argument..."

Ali tko su točno ti "mnogi ljudi"? Kritičari nam ne vele. Primamljivo je zaključiti (parafrazirajući Hospersa) da kritičari ne vide kako nitko nikada zapravo nije branio karikaturu koju napadaju jer kada dođu do onoga kamo su željeli doći – načina odbacivanja Aristotela, Akvinskog, Leibniza i dr., a time i izbjegavanja predanosti božanskom Prvom Uzroku - posve zaborave na ono što su ti autori stvarno rekli. Clarke zapisuje.

Dakle možemo samo zaključiti kako je Hume-Russellova tradicija anti-teističkog argumenta, barem u ovom pitanju, nekako pogrešno krenula potpuno pogrešno shvativši i predstavivši sam argument kojeg su pokušavali pobiti, a zatim se stvar nastavila ponavljati; razgovaraju sami sa sobom, bez da su provjerili je li druga strana rasprave uopće još tamo, ili je li uopće ikada i bila.

[...]

***

Nažalost, pogrešna Hume-Russellova karikatura je toliko izobličila razumijevanje kozmološkog argumenta da čak i neki teisti – čak i simpatizeri kozmološkog argumenta – smatraju da se njome trebaju pozabaviti kao da ima ikakve veze sa stvarnim argumentima. Primjerice, Alexander Pruss u članku "The Leibnizian Cosmological Argument" kaže kako se "tipični kozmološki argument suočava sa četiri različita problema", jednog od njih opisuje ovako:

Treći teški problem je Problem Taksija, koji dolazi iz Schopenhauereove primjedbe kako u kozmološkom argumentu, princip dovoljnog razloga (PSR) je poput taksija kojeg nakon korištenja otpuštate. Poteškoća je odgovoriti što se događa kada se objašnjavajući princip ... primjeni na Prvi Uzrok. Popularna formulacija je :"Ako je Bog uzrok svemira, što je uzrok Boga?" Tipično rješenje tvrdi da je slučaj Prvog Uzroka različit, na način koji nije tek ad hoc, od slučajeva kada se princip primjenjuje.

Alex nadalje tvrdi kako se ovaj "problem" može riješiti, ali mislim da ga uopće nije niti potrebno tretirati kao "problem" za argument. Pretpostavimo da kritičari Darwinizma redovno ustvrde kako darwinovci tvrde da je majmun rodio prvu ljudsku bebu, a zatim ismiju tu tvrdnju. Bi li bila dobra ideja da branitelj Darwinizma kaže kako se "tipični argument Darwinizma suočava sa četiri različita problema, jedan od njih je Problem Majmuna, " a zatim da nastavi nuditi rješenje "Problema majmuna"? Naravno da ne, jer "Problem Majmuna" je potpuna izmišljotina na koju nijedna verzija darwinizma ne treba rješenje. Prikladan odgovor je odbaciti takve tvrdnje, a ne tretirati prigovor kao da je išta drugo nego napad na pogrešnu karikaturu. Samo se pojačava nesporazum kojeg se pokušava razriješiti. Ista stvar vrijedi i za lažni "Taksi problem". [...]

***

Za kraj, još jedan citat Clarkea;

U prisutnosti smo filozofske tradicije koja je u samo-ponavljajućoj kolotečini, tradiciji koja je davno prestala gledati van sebe kako bi se suglasila sa stvarnošću i provjerila postoji li uopće protivnik kojeg tako slavodobnitno i beznaporno uništava. ... Čini se kako je krajnje vrijeme da oni koji još uvijek prate ovu određenu tradiciju antiteističkog argumenta imaju dovoljno obzira i poniznosti da priznaju kako je njihov argument mrtav, i da nas puste da se bavimo bitnijim problemima vezanim uz filozofske argumenta za i protiv Božje egzistencije.

PS

Naravno, možete reći, ali ja sam čuo da moja baba daje sličan argument. Dobro, pitajte svoju babu kako funkcionira struja, neka vam objasni kako djeluju lijekovi koje pije, ili na koji način je dobila svoje PET nalaze. Bitni su najjači argumenti koje nude najbitniji predstavnici tradicije, koja korist od pobijanja loše verzije, odnosno pogrešno predstavljenog, argumenta?

Postoje još razni prigovori kozmološkom argumentu (argumentima) koji nemaju veze s onime što i kako taj argument nešto tvrdi, ali kao što ističe Clarke; sama lakoća pobijanja takvih (navodnih) argumenata trebala bi potaknute na razmišljanje.

Inače, već sam objavio nešto o argumentu; Mislite da razumijete kozmološki argument?. (Post donosi listu najčešćih ateističkih pogrešaka pri razumijevanju kozmološkog argumenta, kao i moje nedorečenosti u prijevodu koje još nisam ispravio.) Vidi i povezani post Je li religija iracionalna? Također, kategorije spominjanih; Betrand Russell, David Hume, John Stuart Mill, Alexander Pruss.