Pervan i Beck o roditeljstvu

Povodom prošlogodišnjeg dana očeva, poznati komičar Željko Pervan objašnjava;

Tatina ljubav nema premca

Samo je jedan otac. Majke, zahvaljujući činjenici da žive tridesetak godina dulje od svojih muževa, često ljube novopridošle muškarce, a djeci ostavljaju mrvice negdašnje pažnje. Djeca često pate jer su slika i prilika svojih očeva. Vidjeti pod Hamlet. Očevi žele djecu, nagovaraju žene oko toga, nastoje i trude se svakodnevno. Žene često izmišljaju bezbroj razloga da odgode rađanje.

U strahu za svoje tijelo, ljepotu, slobodno vrijeme, a konačno, čuo sam da rađanje dosta boli. Čine sve da što dulje ostanu u centru pažnje muškarca jer u djeci vide konkurenciju. Muškarac voli iz dna duše, iz srca, cijelog bića, dočim žena izračuna da nekog voli. Pogledajte, recimo u pjesništvu, odnos muške i ženske patnje poradi ljubavi. Zato držim da očeva ljubav nema premca u svemiru. Istina, majke rađaju djecu, ali taj fakat ne proizlazi iz želje za njima, nego iz toga što žene posjeduju maternicu, dok muškarci ne posjeduju istu. Majke često nagovaraju i uče djecu, dok otac radi, da su one blage, pune nježnosti, o majčinom krilu, samo je jedna mama, majčine oči i sve tako godinama.

Sve su te priče oko majki smislile muške glave hoteći opravdati majčine udaljenosti i hladnoće tijekom odrastanja sinova ili kćeri. Znamo kako su majke ljute dok rađaju, vrište, psuju i proklinju. Očevi nose cvijeće, blistaju od sreće, časte znane i neznane, u zanosu se opijaju do besvijesti. S očevih ramena djeca motre svijet, očeva ruka nježno gura ljuljačku, otac primjećuje tugu i mijenu u okicama, navija vlakiće, popravlja bicikle, pravi praćke, vuče sanjke.

Majke zabrinute za otiske godina na svom licu nanose kreme varalice, boje kosu, čupaju obrve pa ih ponovno rišu, kupuju kreme za dan i kreme za noć. Paze da ponovno ne rode. Koriste pilule, kalendare, teške glavobolje, pjene, opruge, tamna raspoloženja, greške muževa nose kao štit protiv začeća.

Dragi Očevi, svako dobro i sve što se može nazvati srećom želi vam Otac.

***

Boris Beck komentirao je neka razmišljanja poznatog ljevičarskog kolumnista;

Kako je Ante Tomić odrekao mojoj djeci pravo na život

Moja treća kći našla me kako zabezeknuto razgovaram s kompjutorom.

„Tata, što se dogodilo?“

„Ante Tomić je napisao nešto zapanjujuće.“

„Tko je Ante Tomić?“ pitala je malena.

„To ti je jedan pisac koji je karijeru napravio na ismijavanju ljudi, a nedavno se u jednom članku narugao i časnim sestrama.“

„Nadam se da to nisu pročitale časne u mojem vrtiću, one su anđeli na nebu.“

„A sada je napisao da su katolici s više od dvoje djece beznadni, nerazumni i neodgovorni, da imaju djecu samo da im služe, da gledaju televiziju umjesto da s njima pišu zadaće, da ne doživljavaju djecu kao osobe, da djecu ispunjavaju strahom od Boga, da na djecu ništa ne troše, da katolička djeca nemaju pidžamice na pčelice i Hello Kitty posteljinu kao njegova i da ti ne brišemo guzu kao nekatolici koji imaju jedno ili dvoje djece. I da svi glasamo za HDZ.“

„Ali tata, stoput sam vidjela da se ustaneš od kompjutora ili televizije da mom bratu i sestrama pomogneš oko zadaće i da ih voziš na trening i u glazbenu školu ili da meni obrišeš guzu. I ja imam pidžamicu na pčelice i Hello Kitty posteljinu. I ne glasaš ni za SDP ni za HDZ.“

„Pusti politiku, kćeri. Don Camillo ima pravo, to je najgori đavolski izum.“

„Tata, ali zašto Ante Tomić piše o nama onako kako nije?“

„Ne znam, kćeri. Pisac bi morao pisati o onome što poznaje. To mu se dogodilo i s časnim sestrama – ne shvaća zašto se netko u samostanu odriče udobnosti i moli za druge, a odgovor je jednostavan: svi kršćanski vjernici čine jedno Tijelo, pa kao i kod svakog tijela, neki dijelovi čine jedno, drugi drugo, a neki ništa ili čak zlo.“

Dok sam ja citirao Svetog Pavla, moja je malena pročitala Tomićev članak koji se zove: „Papa kaže da je tri dobar broj. Da je u mene troje djece, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao.“

„Vidi tata, on kaže da nema snage za više od dvoje djece. Ja mislim da to znači da on nema ljubavi za djecu.“

„I ja mislim. A to je sve povezano s politikom jer u tom članku dosta ružno opisuje ljude koji nisu glasali za starog predsjednika, a to znači da ni njih ne voli.“

„Tata, koliko djece ima predsjednik kojeg voli?“

„Jedno. Ali pusti me da završim, molim te, zaboravit ću što hoću reći. Tomić ne samo da ne voli društvo u kojem živi, nego ni narod u kojem se rodio, jer mu nije žao što će izumrijeti. A to znači da ne voli ni sebe kao pisca jer će izumrijeti jezik na kojem piše i na kojem ga ljudi mogu čitati. A ako ne voli sebe kao pisca, ne voli ni sebe kao čovjeka, jer mu je pisanje poziv. On čak i ne zna što je ljubav, jer ljubav je odricanje, a on se ruga ljudima koji se odriču sebe zbog drugih. I tako umjesto ljubavi svojim pisanjem širi bijes.“

„Sad sam se zbilja rastužila“, rekla je moja kći. „Kako može čovjek bez ljubavi biti umjetnik?“

„Ja mislim da je to nemoguće, dijete.“

„A ja mislim da je bijesan jer je tužan i usamljen i da zato sreću tako očajnički zgrće samo za sebe. I mislim da se trebamo pomoliti za njega.“

„Pomoli se ti, anđele. Tebe će Bog prije uslišiti nego mene.“

***

Anscombe u Zašto imati djecu?

U Mudrim Izrekama postoji stih "svi koji mene mrze ljube smrt." To vrijedi i za ljubitelje pobačaja i 'eutanazije'. Je li neandertalac odumro uz pomoć ljubitelja smrti koji su mrzili Boga? Ne znam, naravno; nitko ne zna. Ne znam jesu li bili u nekom bitnom smislu različita vrsta od naše. Zadnje što sam čula, da oni koji misle da znaju, kažu kako je neandertalac bio homo sapiens – tako da njihovo odumiranje možemo usporediti s odumiranjem tazmanijanaca.

Biblija prevodi taj tekst riječima: "svi koji mene mrze ljube smrt." Poznavala sam filozofa koji je rekao "Nadam se, da ću suočen sa svemogućim Bogom, imati pristojnosti reći 'Dobro, proklinji me'" Nije pritom mislio kao Mill koji je rekao "Ako me Bog osudi jer ga nisam zvao dobrim, onda idem kvragu." Moj filozof nije postavljao nikakav uvjet. Zbog same ideje da je Bog svemoguć je bio razbješnjen. Ako je prijevod Biblije točan, čini se kako je on volio smrt – ako je onime što je rekao mislio da mrzi Boga. Prisjećaju se njega, ne mislim da bi brinuo hoće li ljudska vrsta odumrijeti ili neće; barem ne bi pozitivno odgovorio na argument koji pretpostavlja kako bi bila strašna stvar slijediti prakse i pravila života i imati zakone i vjerovanja koji idu u korist odumiranju naše vrste.

Uzrokuju li djeca religioznost?

Poznato je da religiozni roditelji općenito imaju više djece. Iako nisam upoznat s točnim statistikama za naše društvo, anegdotalni dokazi upućuju da i kod nas vrijedi isti podatak. To ne znači da svi vjernici imaju obitelji, ili da svi imaju posebno velike obitelji, ali obitelji su veće od prosjeka – nerijetko ćete naići na troje ili četvero djece, pa i više.

To nas može dovesti do zaključka da religioznost "uzrokuje" djecu. Ipak, u ovom postu se želim pozabaviti jednim drugim fenomenom. Možda vrijedi suprotno, možda su djeca ta koja uzrokuju religioznost? (Vjerojatno je da postoje obje veze, različitog inteziteta i složenog međudjelovanja.)

Jednom sam poslušao predavanje, i nažalost izgubio ga iz sjećanja, u kojem je predavačica istaknula upravo tu vezu. Čak je spominjala da su to uspjeli pokazati statistički, na neki način – koji nije objašnjen i o kojem mogu samo nagađati – su uspjeli odvojiti ta dva smjera veze religioznosti i djece, odnosno pokazali su da djeca dovode do veće religioznosti.

***

Prije nego što se pozabavimo samom religioznošću, probajmo se pozabaviti utjecajem djece na živote roditelja.

Ukratko, mogli bi reći da koliko god roditelji odgajaju djecu, ta djeca ujedno odgajaju svoje roditelje. Ne mislim to na sentimentaaln način nego stvarno dolazi do promjene ponašanja i navika kod roditelja. Često danas možemo čuti da žene i muškarci nisu spremni – nisu zreli – za djecu, nisu spremni za odgovornost; Ali takvo razmišljanje zapostavlja činjenicu da zreli postajete upravo kroz preuzimanje odgovornosti. Zato je bitna šira kultura koja postoji u zajednici, koja usmjerava mlade prema vrijednostima koje oni sami nisu u stanju otkriti i živjeti bez potpore – i pritiska – obitelji i društva.

Isto tako, kao razlog za probleme u braku se spominje činjenica da su se partneri promijenili, ali tradicionalni komentatori će primijetiti kako nitko ne može potpuno poznavati osobu s kojom stupa u brak jer sam brak dovodi do velike promjene, sam čin mijenja osobu, zbog toga je teško i nemoguće organizirati brak oko prolaznih sentimenata. Iako je ovo svojevrsna digresija, želim reći da brak i roditeljstvo mijenjaju ljude. (Naravno, to ne znači da možete očekivati kako će problematičan mladić ili djevojka odjednom postati sjajan muž/žena odnosno otac/majka.)

Ne bih detaljno o tome kako roditelji postaju "konzervativniji" u različitim aspektima, preuzimaju manje rizika – odnosno više u slučajevima kada je to dobro za obitelj, skloniji su žrtvovati se za djecu, svjesni su da moraju prehranjivati obitelji itd.; Ali jasno je da se javlja jedno "višegeneracijsko" razmišljanje. Više nisu oni u središtu, svijet se ne vrti oko njih samih. Trivijalan primjer, kupit će auto imaju na umu sigurnost svoje djece.

To me dovodi do jedne jako bitne razlike. Roditelji su svjesni da je njihovo dijete bespomoćno, da potpuno ovisi o njima. Ne samo za svoje fizičke potrebe nego i intelektualne, moralne i duhovne. Roditelj će stoga paziti što unosi u svoju kuću, kojim stvarima je izloženo njegovo dijete. Pazit će što prezentiraju mediji, što uče škole, paziti će u kakvu osobu društvo pokušava oblikovati njegovo dijete. Radi se razlici koju je teško prenaglasiti; razlika obiteljskih ljudi koji brinu o kulturi kojom su djeca okružena, i revolucionara koji misleći samo na sebe – svoje potrebe, svoje užitke i svoju generaciju - oblikuju tu kulturu. Ovi drugi će često ismijavati prve jer se žale na prikaze nasilja, pornografije i drugih stvari od kojih žele zaštiti svoju djecu; nije im jasno zašto bi se netko toliko brinuo oko takvih stvari. Nedostatak djece, odnosno demografska katastrofa, ima veliki utjecaj na takve aspekte naših života.

Naravno, nisu svi roditelji konzervativni – konzervativniji nego prije, ali puno ljudi tek rođenjem svog djeteta počinju razmišljati o takvim stvarima. Primjerice, autor znanstvene fantastike John C. Wright opisuje kako je unatoč svome antiteizmu oduvijek osobno imao vrijednosti koje možemo nazvati konzervativnim, ali je smatrao da određeno seksualno libertinsko ponašanje nikome ne šteti. Ipak, kada je držao svoje dijete u naručju, shvatio je potpunu bespomoćnost tog malog bića kojeg je potrebno odgojiti u moralnu osobu i njegovati njegove vrline. Kako to učiniti kada živimo u kulturi koja to, ako ne onemogućuje, onda barem jako otežava?

Drugi anegdotalni primjer, i određeni prijelaz na religioznost, nudi nam primjer Jennifer Fulwiler. Još kao ateistica bila je upoznata s ateističkim filozofima koji smatraju da je moralnije ubiti novorođenče nego odraslu svinju – zbog razvijenosti intelektualnih sposobnosti; nije se slagala s njima, ali je cijelu stvar zapostavila. Rođenjem svog djeteta počela se vraćati na to razmišljanje. Zar je stvarno moguće da to dijete koje drži u naručje ima manje prava na život od odrasle svinje? Zar je to dijete koje drži beznačajni nasumični proizvod prirodnih procesa, skup biološkog materijala bez ikakvog cilja i vrijednosti, samo hrpa atoma? Polako je počela preispitivati svoja materijalistička uvjerenja.

***

Tridesetogodišnjak koji svo svoje vrijeme provodi ili zarađujući ili kontaktirajući putem interneta svoje potencijalne seksualne partnerice neće o svome životu razmišljati poput majki i očeva. Pitanja koja si postavljaju roditelji su drugačija od pitanja samca (koji se često puta toliko zabavlja različitim distrakcijama da ih niti ne postavlja).

Postoji određena narodna zakonitost da mladi napuštaju crkvu (možda bi trebalo i veliko slovo) poslije "firme" i eventualno se vraćaju na vjenčanju. Ne znam na što se točno pritom misli, ali izgledno je da mnogi mladići i djevojke u svojim buntovnim godinama više brinu o ovosvjetovnim stvarima nego duhovnim i transcendentnim; Hoće li se ikada vratiti? Što će ih potaknuti da se vrate? Što ih je do sada tradicionalno vraćalo?

Mladi ljudi bez ikakvih obveza često uživaju u kulturi prema kojoj su odrasli sumnjičavi – barem oni odrasli koji nisu zapeli u stanju vječne adolescencije; a jedan od razloga napuštanja takve kulture je rađanje djece. S jedne strane sam roditelj više ne može ili ne želi sudjelovati u tome, a s druge strane želi i djetetu prenijeti nešto više.

Sve dosad izrečeno nije toliko novo. (Međudjelovanje kulture i imanja djece je dosta složena stvar za jednostavan opis, jedno utječe na drugo i obrnuto, spirala u kojem god smjeru.)

Želim za kraj naglasiti teološke implikacije imanja djece; o tome nisam razmišljao dok nisam čuo eksplicitno izloženo. Kršćanstvo naučava da je Bog postao čovjekom. Ali On nije postao odraslim čovjekom, On je rođen kao dijete, Marija ga je nosila devet mjeseci.

Uzmimo za primjer Božić i onoga čega se sjećamo toga dana. Bog je malo djetešce, potpuno bespomoćan i ovisan o svojim roditeljima. Roditelji, i oni koji znaju što briga za malo dijete podrazumijeva, će shvatiti značenje događaja. Neće to promatrati samo kao neku udaljenu priču, sentimentalni prikaz, nego kao nešto stvarno što mogu prepoznati i u svome životu. Roditelj bolje shvaća što znači da je Bog postao čovjek, koliko je postao ranjiv i malen.

Na Veliki Petak sjećamo se Isusove muke. Dio pažnje usmjeren je na Mariju, njegovu Majku. Ona promatra svog sina u strašnim mukama. Još jednom, majke će bolje shvaćati njene osjećaje u takvim trenucima.

Mislim da i ovakva kratka analiza dovodi do zaključka da ljudi koji su okruženi djecom, posebno oni koji su odgovorni za njih, mijenjaju svoja razmišljanja pod tim utjecajem. Utjecaj je općenito vidljiv na različita područja života, a utječe i na religioznost roditelja.

PS

Možete reći da romantiziram roditeljstvo i donekle ste u pravu. Naravno da postoje oni na koje roditeljstvo neće djelovati kao što sam nabrojao, neki čak neće osjećati niti ikakvu potrebu da kontaktiraju ili brinu o svom djetetu. Postoje i ljudi drugačijeg razmišljanja koji neće davati konzervativnije odgovore, možda će baš namjerno liberalno odgajati svoju djecu – ili puno češće dijete, iz kojeg god razloga. (Nije rijetko da neki naprednjak ističe svoje dijete kao glavni razlog zašto želi provesti svoje radikalne reforme. U ime sljedećih generacija žele svijet u kojem sljedeće generacije nemaju glasa. Razlika od konzervativnih roditelja je ta što jedni pozivaju na moralnu disciplinu i žrtvu, a drugi žele raditi što god požele kako bi i njihova eventualna djeca mogla raditi isto.) Unatoč tome, mislim da su učinci o kojima govorim stvarni, makar u maloj mjeri.

Kad sam već kod teme teologije i obiteljskog života, spomenut ću spekulacije o vezi ateizma i lošeg odnosa s ocem. Postoje teorije da su neki najpoznatiji ateisti odbacivali vjeru kao rezultat lošeg (ili nikakvog) odnosa sa svojim ocem – ne znam postoje li analize na nekom većem broju ljudi. O uvjerljivosti teorije prosudite sami.

Aktualne su i rasprave o "krizi muškaraca/očeva" u Crkvi i načinu na koji to utječe na religioznost i doživljaj vjere, zatim rasprave o utjecaju razvoda na religioznost djece, itd.

Čitajući naslov mogli ste možda pomisliti da će naslov biti o religioznosti djece. Postoje istraživanja koja pokazuju da djeca "religiozno" promatraju svijet. Kada znanstvenici teisti objavljuju takve rezultate onda ateisti nisu zadovoljni, baš kao niti teisti kada znanstvenici ateisti rade istu stvar; problem je što podatke nije teško interpretirati u skladu sa svojim viđenjem svijeta.

Iako se zaključuje da ateisti nemaju djece, možda možemo zaključiti, barem ponekad, da su oni koji nemaju djecu ateisti.

Što očekivati u društvu u kojem nitko ne očekuje djecu?

Iako nisu posebno razrađena, objavljujem par razmišljanja o demografiji i mogućim posljedicama niske stope fertiliteta. Sadržaj posta;

• Predavanje What to Expect When No One's Expecting
• Dakle, što očekivati kada nitko ne očekuje?
• Kritika Lasta
• Tko uopće ima više djece?
• Kako se baviti problemima demografije?
• Završne misli

***

Jonathan Last, autor knjige What to Expect When No One's Expecting održao je predavanje pod istim nazivom,video predavanja možete pogledati ovdje (70min, yt). (Predavanje je nešto neformalnije s pokušajima humora, radi se o studentskoj publici.) U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz predavanja;

01:30 = Fekundofobija (strah od plodnosti, djece, velikih obitelji) je stvarna. Zanimljivo, u današnje vrijeme popraćena je sve raširenijom zoofilijom. Navodi primjer iz svoga susjedstva u kojem je bilo pet poslovnih prostora posvećeno psima, a samo dva djeci. Danas postoje zaklade koje možete ostaviti psima, imate police osiguranja za njih, hotele, kekse koje možete zajedno jesti itd. Prepričava zgodu kada su se vlasnici pasa i roditelji sukobili oko korištenje parka; na kraju je jedan vlasnik psa zaključio u novinama da mu djeca ne smetaju, ali je potrebno odvojiti jedan dio parka za djecu tako da ne smetaju psima. [Vjerujem da barem dio vas prepoznaje nešto čudno u takvom razmišljanju. Podsjetilo me to na plakate obiteljske stranke i reakcije koje su uslijedile. Općenito je zanimljiv obrat u kojem ljudi toliko brinu o životinjama, neki u tome prepoznaju psihološke kompenzacije.]

05:00 = Spominje Erlicha i njegova predviđanjima iz sedamdesetih o nadolazećoj katastrofi koja su se pokazala potpuno pogrešnim iako su uvjerila mnoge.

07:00 = Demografi su se pitali što dovodi do niske stope fertiliteta, što to u liberalizmu izaziva taj učinak, ali uskoro su shvatili da je niska demografija sveprisutna, javlja se u društvima različitih povijesti, vjerovanja i uvjeta.

08:00 = Ukupna stopa fertiliteta u SAD-u je 1.93; ali za srednju klasu iznosi 1.60. Ponašanje srednje klase je bitno jer povijesno vrijedi da, po pitanju broja djece, ostali prate što radi "srednja klasa". [Nisam potpuno shvatio o kojem efektu govori, čini se da nije onaj poznati o praćenju elite. Inače, trenutno u SAD-u brak i obitelj imaju važnost u višoj klasi, u srednjoj ne baš, a u nižim slojevima je raspad sustava.]

10:00 = Fertilitet u Kini iznosi 1.54.Podatak koji govori puno o tome kako amerikanci razmišljaju o djeci. [Dakle Kina koja ima politiku jednog djeteta i koja na različite načine sprečava rađanje djece, ima samo 0.06 djeteta manje od amerikanaca srednje klase.]

12:00 = Pokazuje grafove distribucije starosti u populaciji. Problemi sa starom populacijom; javni dug, održivost gospodarskog rasta, porezni pritisak na mlađe itd. [Oni koji toliko govore o "održivom razvoju" ne brinu nimalo o održivom razvoju populacije.]

16:30 = Potencijal generacijskih sukoba. U Japanu koji ima katastrofalnu demografiju ministar otvoreno kaže da bi se stari ljudi trebali požuriti i umrijeti. Nabraja faktore koji su, u SAD-u, doveli do manjeg fertiliteta; smanjenje stope mortaliteta, posvećenost školovanju, dugovi zbog školovanja, spori rast standarda srednje klase... [Navedene stvari su malo sumnjive, kasnije to komentiram.]

20:00 = Jedan od očitih faktora je i seks. Prije su brak, seks i djeca bili povezani. Bilo je iznimaka, ali to je manje više vrijedilo za sve. Nestankom te povezanosti, dolazi do niza promjena; u SAD-u se danas gotovo polovica prvorođene djece rađa van braka.

22:30 = Prosječno doba upuštanja u odnose se spušta sve do 16 godina, a doba sklapanja braka se diže do 28 godina. Kultura drastično razdvaja te dvije stvari koje su [bile] povezane.

24:30 = Nismo više povezani s bližim društvom, nismo povezani s obitelji. Brak, djeca i seks više nisu povezani; imamo samo sebe u središtu. Imanje djece postaje stvar samoostvarenja, nešto što činite zbog sebe. Slično se događa diljem svijeta; Iran, Singapur, Švedska; što je zajedničko?

26:00 = Objašnjava da su djeca skupa, zahtijevaju vrijeme... Za monetarni uspjeh se najviše isplati marljivo raditi i ne imati djecu. Mirovinski sustav također poručuje da djeca nisu bitna za starost. Vlada poručuje da ne morate imati djecu, ona će se za sve pobrinuti... [Nudi dosta depresivnu sliku roditeljstva što su mu zamjerili u jednom intervjuu, ali to ću isto komentirati kasnije.]

30:00 = Kada pitate muškarce i žene koji je njihov idealni broj djece dobijete, iznenađujuće ili ne, gotovo isti broj, i taj se broj u americi nije značajno mijenjao kroz zadnje dvije generacije. Ipak, unatoč tom idealnom broju, parovi ga ne dostižu.

31:15 = Vlasti pokušavaju pomoći parovima da postignu željeni broj djece; ali sve se pokazalo neuspješnim. Još u antičkom svijetu su postojali porezi na neženje - neuspješno, Staljin je davao medalje za majčinstvo - neuspješno. Ljevičarska rješenja (Švedska, Francuska) nude vrtiće za sve i slično, ali ni to nije uspješno; Konzervativna rješenja nude različite porezne olakšice; U Singapuru dobivate novce za svako dijete, dobivate lakši pristup stanovanju, različite poticaje, zemlja je društveno konzervativna; ali bez rezultata.

35:40 = Japan ima neobične ideje, robot dijete koje bi trebalo potaknuti parove da imaju djecu i slično. Ukratko, različita društva isprobavaju svašta, postoje ozbiljni pokušaji – i neki ne toliko ozbiljni, ali izgleda da svi ti pokušaji manje-više ne funkcioniraju. Njemačka gubi stanovništvo.

40:00 = pitanja i odgovori; Postavljeno mu je pitanje o tome što se dogodilo sa zabrinutošću oko prenapučenosti; Odgovor, čak i ljevičarski demografi ne brinu o tome, shvaćaju da nema te opasnosti, nema opravdanja za bojazan o prenapučenosti koja je postojala kroz posljednja stoljeća – suprotno očekivanjima nekih; povećava se BDP, povećava se životni vijek, pada cijena roba...

46:00 = Danas ljudi provode puno više vremena baveći se djecom. To podrazumijeva očeve, ali i zaposlene majke; danas zaposlena majka troši više vremena na bavljenje djecom nego što su to činile majke kućanice u šezdesetima . Kada uzmemo u obzir da imamo manje djece, na kraju dobijete jako puno vremena po djetetu – "helikopter roditeljstvo". [Odgajanje pod "staklenim zvonom"]

53:00 = Odgovara na pitanje o pozitivnim učincima demografske tranzicije. Oni naravno postoje, značajni su u prvoj fazi, ali radi se o kratkotrajnoj dobiti. Dugoročno dolazi do problema. Bogate države to još mogu nekako riješiti, ali što sa siromašnim starim državama? Što s Kinom koja sve donedavno nije imala problema s ubijanjem svojih građana?

[kraj]

Dakle, što očekivati kada nitko ne očekuje?

Suprotno onome što bi očekivali iz naslova, nije posvetio toliko pažnje posljedicama niskog fertiliteta odnosno starenja stanovništva. Očekivao sam više hrabrih predviđanja što će se događati. Posljedice je teško predviđati, ali možemo nagađati o nekim stvarima.

Navodi neodrživost gospodarskog rasta, sve veća izdvajanja za stariju populaciju, rast javnog duga odnosno oporezivanje mladih i slično. Iznosi podatak da u SAD-u trenutno postoje tri zaposlena na jednog umirovljenika, uskoro će biti dva zaposlena na jednog umirovljenika što znači veliki porast oporezivanja zaposlenih s obzirom na današnju stopu kako bi nadoknadili razliku. U Hrvatskoj je taj broj gotovo jedan na jedan.

Također navodi druge promjene u društvu, povezane su s ekonomijom ali nisu toliko zanimljive zbog ekonomije. Spominje sukob generacija, postoji li potencijal da se taj sukob konkretizira na neki način? (Iako je vjerojatno mislio na mlade koji ne žele plaćati poreze u korist starih, odnosno otplaćivati njihove dugove, može se dogoditi suprotno. Postoje neki ljudi koji imaju pogrešno poimanje ekonomije i misle da je malo djece dobra stvar jer će ostati više novca za penzije koji se ovako se troše novci na dječje potrebe. Širenjem kontracepcije neki su se pitali može li se dogoditi da jednoga dana vlada jednostavno kaže "nema djece par godina", ili "ograničavamo broj djece" i slično – možda neke dozvole/certifikati za imanje djece. Ne bih razrađivao tu mogućnost, ali mislim da bi se rijetki bunili protiv toga. Ne bi bilo potrebno puno marketinga da se takvo što prihvati – svi argumenti protiv bi se odbacivali u ime sekularnosti, ovo je dvadesetprvostoljeće, ne možemo dopustiti ljudima da imaju djecu bez ikakve državne kontrole, nije ovo srednji vijek. Zanimljivo u demokraciji, jednom kada skupina penzionera dobije glasačku premoć ne možete joj ništa, izglasava si penzije i poreze mladima, i to je to.)

Pokušat ću u nastavku spomenuti neke od društvenih posljedica malog broja djece koje mi padaju na pamet, pritom ne mislim na ekonomske posljedice, probleme imigracije i slično;

Počeo je predavanje pričom o tome kako su ljubimci zamijenili djecu, jedna od posljedica malog broja djece u društvu. Društvo prestaje biti "djecocentrično".Otvaraju se parkovi za pse, ne za djecu. Ljudi pokreću poslove koja brinu o životinjama ne djeci. To navodim samo da bih ukazao kako se mijenja društvena klima, društveni zahtjevi i ponuda - nisu bitni psi, nego je bitna činjenica da okolina, svjesno ili nesvjesno, postaje "neprijateljski" raspoložena prema djeci. Čitav grad je uređen drugačije. Djeca nisu poželjna odnosno nitko niti ne misli na njih.

Ljudi koji imaju djecu razmišljaju drugačije od ljudi koji nemaju djecu. Roditelji su svjesni da moraju zaštiti djecu od vanjskog svijeta, moraju paziti što se događa u njihovom domu, ali također svojim izborima oblikuju vanjski svijet i društvo kako bi se njihovo dijete moglo razviti u moralnu osobu. Roditelj će paziti što unose u svoj dom, što propagiraju mediji i što prikazuje televizija. (Očito, ne vrijedi za sve roditelje.) Ljudi bez djece ne shvaćaju sve potrebe i probleme roditelja. Pritom ne mislim da su zlonamjerni, nego im neke stvari niti ne padaju na pamet. Razvija se takva kultura da ljudi na probleme koje imaju roditelji više djece jednostavno odgovaraju tko im je kriv što imaju toliko djece. (Tu možda možemo vidjeti utjecaj različitih psiholoških efekata. Primjerice često se događa da mladu ženu na pobačaj nagovara upravo njena majka koja je sama imala pobačaj.) U kulturi bez djece, onima koji žele djecu je teže imati djecu, ne postoji razumijevanje – nego zapravo osuđivanje – okoline, nema podrške.

U društvu bez djece, bitni su samo odrasli. Konzervativna slika društva kao nečega što je određeno sadašnjom, prošlom, ali i budućom generacijom gubi svoj smisao, zašto bi se žrtvovali za novu generaciju? Zašto ne bi sve promijenili na vlastitu korist i užitak, sve postaje ugovor i eksperiment među živima, bez uzimanja u obzir iskustva prijašnjih generacija i očekivanja sljedećih.

Sve to ima veliki utjecaj na ponašanje i očekivanje mladih. Zapravo se radi o začaranom krugu u kojem očekivanja i zahtjevi ljudi oblikuju društvo koje zauzvrat oblikuje njihova očekivanja i zahtjeve. Unatoč tome što će se neke feministice žaliti na patrijarhalno društvo i kapitalizam, nije jasno na što se točno žale. Demografski podaci ne upućuju na stvari o kojima stalno govore. Iako je postojala faza određenih vrsta feminizma u šezdesetima, hipi pokret i slično, koja je cijenila majčinstvo, brigu za djecu i obitelj, danas su feministice najbolji kapitalisti (u onom negativnom značenju). Službeni cilj, kojeg potiču i javne vlasti, je da žene misle (samo) na karijeru. Idealna žena nema drugih obveza osim posla, cilj u životu joj je napredovati u korporaciji, ona ne sluša svog muža nego samo šefa (idealno šeficu), ona ne brine o djeci nego brine samo o svojim klijentima. Ako žena ne traži karijeru onda joj se nabija osjećaj krivnje.

Očekivanja od mladića – i očekivanja mladića, su također promijenjena. Društvo ne očekuje da preuzme odgovornost i da brine o svojoj ženi i djeci nego da troši na sebe i svoje užitke. Mladići nisu odrasli i zreli, a to znači da nisu niti za brak. Ali odrasli i zreli mogu postati samo ako preuzmu odgovornost, to nije nešto što se događa samo od sebe. (Statistike pokazuju da očevi zarađuju više od samaca. Iako dio toga možete pripisati činjenici da oni koji zarađuju više postaju očevi, vrijedi da su očevi spremni duže raditi, rjeđe će dati otkaz, lakše će ih zaposliti jer su, barem u pretpostavki, odgovorniji itd. Očito, postoje iznimke, ali govorimo o prosjeku, ne nekim posebno motiviranim pojedincima.)

Ljudi počinju osjećati krivnju što se stalno ne zabavljaju, osjećaju da nešto propuštaju. Žene počinju osjećati krivnju što žele obitelj, što zapostavljaju karijeru radi djece. Muškarci se pitaju što sve propuštaju posvećujući se obitelji. Sve je to povezano i s nedostatkom motivacije, prije bi obitelj - uz religiju i preživljavanje, bila veliki motivator u životu, a sada takva motivacije nedostaje u životima ljudi. (Možda će mladić ili djevojka par puta godišnje morati odgovoriti na nečije pitanje kada će stupiti u brak ili imati djecu, ali to nije pritisak/poticaj kojeg sami osjećaju, upravo suprotno.)

Možete reći da karikiram. Očito u našem, kao i svakom drugom društvu, postoje mladi muškarci i žene koji traže zajednički obiteljski život, a problemi koje imaju su ekonomske prirode itd. Ali ne govorim sada o tome, govorim o tome što se događa – i što će se događati - u društvu u kojem djeca gube na važnosti, uvijek postoje i postojati će dijelovi populacije s drugačijim vrijednostima, ali o tome kasnije.

Bitno je primijetiti da u društvima koja nisu otvorena prema djeci mladići i djevojke koji žele obitelj nailaze na problem kako to ostvariti. Društvo je puno više od apstraktnih ideja. Iako je želja tih ljudi iskrena, nedostaje im podrška obitelji i šireg društva. Ne govorim o nekoj zakonski propisanoj pomoći, nego o društvenim pritiscima i poticajima na pojedinca da živi takvim životom. Postoje stvari koje je teško, zapravo nemoguće, otkriti sam za sebe; mladići i djevojke moraju naslijediti određene iskušane obrasce ponašanja koji će im omogućiti da formiraju, razvijaju i održe zajednički život. Brak je nekoć ima puno veću važnost, predstavljao je egzistencijalni skok, zavjet jedno drugome, nije se radilo samo o prolaznom ugovoru, mladić i djevojka bi vjenčanjem dobili nove mogućnosti i nove obveze, novi status u društvu. Vjenčanje je bilo obred prijelaza, a ne prilika da organizirate dan koji će biti posvećen i prilagođen samo vama i vašim željama – bez ikakvog osvrta na realnost, tradiciju i zajednicu. (Naravno, smatram da sve to još uvijek vrijedi, ali razumijevanje toga se izgubilo u društvu.)

Bitno je da društvo shvati, promovira i pomaže ljudima ispravno shvaćanje braka – i djece. Nijedan brak nije otok.

Tretman trudnoće također dobro ilustrira promjenu. S jedne strane trudnoća se tretira kao bolest, nešto što je apsolutno nužno spriječiti i nikada nije prerano naučiti djecu o opasnostima, a s druge se o njoj govori kao nekom vanrednom događaju koji se nikada prije nije nikome dogodio u povijesti – i to je djelomice točno, barem u percepciji, manje djece je očito rezultat manje trudnica, a to znači da ljudi nisu niti u kontaktu sa trudnicama, jedinac, sin roditelja jedinaca, u obitelji nikada nije ni čuo za trudnicu. I naravno da je trudnoća "vanredni" događaj – nova osoba koja raste unutar žene, ali je također i "redovni" događaj, nešto što se prirodnim tijekom događa, tako nova ljudska bića dolaze na svijet. (Za ovu primjedbu sam inspiriran jednom blogericom.)

Svijet u kojem ima malo djece znači da odrastamo bez braće i sestara, bez bratića i sestrična. Ne postoje tete i stričevi. Jedan suvremeni moralni filozof se pita; koja je uloga teta u današnjem svijetu, u odgoju djece? To sve znači da ne postoje niti obiteljska okupljanja, ne družite se s ljudima s kojima ste prisiljeni družiti se. Nije teško u tome vidjeti pozitivne stvari, ali bitno je pronaći se u situaciji u kojoj se družite s ljudima koje inače ne bi izabrali, možda se ne slažete s njima u mnogim pitanjima, ali ste dio iste zajednice, morate pronaći način kako razriješiti svoje sukobe, kako živjeti s njima i prolazite životne trenutke u njihovoj blizini. Ovim kratkim razmišljanjem Vam želim skrenuti pozornost na jedan jako bitan fenomen koje nije lagano opisati, ali vjerujem da je jako bitan. Ljudi u malim zajednicama žive raznolikije živote nego ljudi u velikim zajednicama. U velikim zajednicama Vi sami odabirete s kim ćete se družiti, u malim zajednicama već vam je određeno s kime ćete se družiti. U klanu živite jer imate isto podrijetlo, a u kliki živite jer ste odabrali ljude poput sebe. U SAD-u primjerice govore o novoj aristrokraciji, mladići koji odlaze na najbolja sveučilišta sklapaju brakove s djevojkama koje su također završile ista sveučilišta, direktor neke tvrtke izlazi sa odvjetnicom koju je upoznao surađujući na milijunskom ugovoru. Ne postoji druženje s ljudima koji ne pripadaju vašem profesionalnom krugu, ili koji ne dijele vaše vrijednosti. (Možda imate impresivan broj poznanika s kojima se možete svaki vikend opijati, ali takvo opijanje je unatoč mnoštvu osamljeno iskustvo.) Pretpostavljam da je navedena promjena veliki razlog u razvodima, odnosno u težem formiranju brakova, ljudi nisu naučeni, i nisu spremni, podnositi tuđe hireve – zašto trpjeti nekoga tko se ne slaže s vama u svemu i tko će od vas zahtijevati neke žrtve? Navedene promjene su možda više problem velikih gradova i individualizma, ali je u određenoj mjeri je sigurno povezan s raskidanjem obiteljskih veza, ili tek manjim obiteljima.

Činjenica da je društvo "neprijateljski" raspoloženo prema djeci također znači da nestaje i međugeneracijska povezanost, mladi ljudi se ne mogu osloniti na pomoć roditelja i slično. To sve znači da nestaje "obiteljska usluga", ono u čemu Vam je prije pomagala obitelj sada morate tražiti na tržištu, a to često znači i državno uplitanje odnosno preuzimanje kontrole. U prošlom postu sam spominjao predavanje u kojem jedan predavač spominje obitelj kao "tehnologiju" koja nestaje u društvu. Obitelj je u stanju proizvesti dobra i pružati usluge koje je teško, odnosno nemoguće proizvesti na druge načine, gubitak bračne kulture predstavlja ozbiljan problem za sve faktore društva.

(Sve navedeno je zapravo i uzrok i posljedica malog broja djece. )

Ipak, najvažnije što gubite u društvu s malo djece su upravo ona - djeca. Kako vrednovati one koje nema? Kako prepoznati nedostatak njihovog doprinosa? Čak i običan osmijeh djeteta na ulici.

Kritika Lasta

U prijašnjim generacijama sve je bilo usmjereno na djecu; roditelji su, i društvo, bili usmjereni slijedećim generacijama, pazili su koje vrijednosti postoje u društvu i kulturi, naporno su radili i odricali su se kako bi sljedećoj generaciji bilo bolje – sljedeća generacija je imala jednak, ako ne i veći prioritet. Unatoč toj djecocentričnosti, djeca nisu bila u centru pozornosti. Danas, ljudi koji imaju djecu o njima brinu više nego ikada i troše na njih više nego ikada. Ljudi imaju djecu kao neku skupocjenu stvar, ulažu punu u nju, ali je imaju samo ako si je mogu priuštiti – i pritom stavljaju veliku cijenu. Radi se o bitnoj promjeni koja značajno utječe na demografiju jer čak i oni koji žele djecu boje se hoće li im moći priuštiti sve ono što se danas očekuje, ne samo materijalno nego i vremenski. Možete čak čuti osudu velikih obitelji jer se majka i otac, navodno, ne stignu posvetiti toliko svakome djetetu. (Mogli bi pomisliti da su osude rezervirane za obitelji koje ne stoje ekonomski najbolje, ali sjećam se članka o jednoj od najbogatijih poduzetnica britanije koja ima osmero djece, nisu svi komentari bili ugodni.)

Posljednja primjedba je uvod u kritiku predavanja. Problematičnim mi se čine tri stvari koje spominje Last; (I) idealni broj djece, (II) srednja klasa si ne može priuštiti djecu, (III) roditeljstvo je izuzetno zahtjevno i depresivno.

Idealni broj djece (što nije isto kao i očekivani broj djece) je u americi veći od stope održivosti. Općenito je u svijetu dosta nizak, ali ni taj broj parovi ne ostvaruju. U prosjeku razlika između idealnog i ostvarenog nije toliko velika, ali zapravo se radi o tome da dio žena ima manje djece, a neke više, pa u prosjeku ispadne da su relativno blizu (svog) idealnog broja. Taj broj se razlikuje kroz život, mladi bračni par koji ima malu djecu možda neće željeli još djece, ali taj isti par kada im odrastu djeca će žaliti za propuštenim prilikama i slično. Last tvrdi da država treba pomoći parovima da ostvare svoj idealni broj. Problem kojeg ja vidim je u očekivanjima o kojima sam pisao. Onaj dio populacije koji ne ostvari svoj idealni broj su većinom obrazovane žene, dakle iako žele djecu, posvetile su se karijeri i zapostavile obitelj. To ne mora biti planirano nego su jednostavno imale nerealna očekivanja. Nisam siguran što sve taj "idealni broj" podrazumijeva, ali imam osjećaj da je problem njegova ostvarivanja veći nego što se čini – nešto što ne možete riješiti jednostavno državnom potporom.

Last spominje neke smiješno velike brojeve kada govori o cijeni odgoja djeteta. Konkretno spominje milijun dolara što je ekvivalent šest kuća. Koliko god da su djeca skupa, za milijun dolara im možete priuštiti najbolje stvari i najbolje obrazovanje, uključujući skupu školarinu na uglednom sveučilištu. Broj je sigurno pretjeran jer sa toliko novaca četveročlana obitelj može živjeti u americi dvadesetak godina. (Postoje jako skupi gradovi, ali u nekom normalnom gradu bez skupih školarina, ne možete doći do tako velikog iznosa.)

Last općenito nudi jednu skupu, depresivnu i tešku sliku roditeljstva. To je donekle točno, postoje ljudi koji bi prošli bolje u karijeri da nemaju djecu, ali nije sve u karijeri. Primjerice jedan profesor ekonomije ispričao je svojoj kolegici da će u razvodu tražiti skrbništvo nad sinom, savjetovala mu je da to nikako ne čini jer će mu omesti karijeru. Je li trebao jednostavno napustiti svog sina zbog zahtijeva odgoja kao što mu je to savjetovala visokoobrazovana kolegica? Ljudi su generacijama njegovali tradicionalne vrijednosti koje se danas mijenjaju pomodnim idejama, danas nam nameću "edukaciju" u onim stvarima koje su trajale i preživjele generacijama.

Problem je, prema nekima, što danas ljudi postavljaju djecu u središte – i to ne na ispravno shvaćen način, troše jako puno vremena i jako puno novaca na njih. S obzirom da misle kako je imati djecu toliko zahtijevno i skupo onda odlučuju da niti ne žele imati djecu, ili si je ne mogu priuštiti.

To me dovodi do profesora ekonomije Bryana Caplana, inače libertarijanca, koji je autor knjige "Selfish Reasons to Have More Kids." Caplan, na temelju istraživanja, smatra da ljudi precjenjuju sredstva - vrijeme, novac, trud - koja su potrebna za odgajanje sretne prilagođene djece. Nema potrebe za svim aktivnostima na koje razvozite djecu, ne morate im svaki put skuhati doma večeru i slobodno ih ostavite nakratko pred televizorom, kaže on. Istraživanja nad blizancima pokazuju da roditelji nemaju veliki utjecaj na dječje izglede, različiti programi mogu vašoj djeci dati prednost, ali dugoročno se gubi efekt

To ne znači da nećete odgajati djecu, da ih nećete disciplinirati i postaviti im granice. Stvar je u tome da ih ne morate stalno nadgledati, isplanirati im svaki trenutak dana, niti im morate priuštiti svakakve stvari. Roditelji naravno imaju utjecaj na svoju djecu, primjerice prenose im uspješno vjerska uvjerenja. Također utječu u određenoj mjeri na karakter, ali nemaju bitni utjecaj na druge ishode. (Ovo sve govorim na statističkoj razini.) Poanta je da ne morate toliko (aktivne) pažnje ulagati u njihov razvoj. (Karakter i vrijednosti djeci prenosite nesvjesno kroz svakodnevni život.)

Postoje različite video snimke Caplanovih izlaganja.

Caplan je zapravo protuteža Amy Chuae, autorici knjige Battle Hymn of the Tiger Mother, poznatoj po promoviranju zahtjevnog odgoja koji pred djecu postavlja zadatke i pritisak da uspiju u onome čime se bave. Tko je od njih u pravu? Pa, ja ih samo spominjem, ne preporučam ih nužno.

U Hrvatskoj sigurno postoje ljudi koji bi trebali poslušati Caplana, ali mislim da većinu ljudi muče neki drugi problemi. (Općenito, sve ovo što pričaju Caplan i Last se temelji većinom na podacima za SAD, iako su demografske promjene sveprisutne, postoje fenomeni koji su različiti u različitim društvima -ako se ne varam, u HR zaposlene žene imaju više djece od nezaposlenih i slično.)

Što se tiče velikih obitelji, spomenut ću i izjavu našeg poznatog poduzetnika koji čeka osmo dijete, da je odgoj sedmero djece zahtjevan, ali nije toliko zahtjevan koliko bi mogli očekivati, možda je dvostruko zahtjevniji od odgoja dvoje djece kaže on, ali s vremenom starija djeca postaju dovoljno zrela da mogu pomogati i slično.

(Neću ulaziti u gluposti o prepopulaciji, jer problem koji postoji se zove podpopulacija – makar naše škole promovirale suprotno, ali spomenuti ću da velike obitelji u pravilu žive jednostavnijim životom, ne troše toliko na putovanja i različite nepotrebne troškove. Vjerujem da je izgledno da bogataški par koji ne želi imati djecu troši puno više od mnogobrojne obitelji, nešto poput ekologa koji putuju diljem svijeta i svojim sastancima troše više energije nego što je navodno čuvaju.)

No, još jednom, ovo što priča Caplan se više odnosi na one koji mogu imati, ali ne žele imati (više) djecu. (To uključuje i one koji misle da ne mogu.)

Tko uopće ima više djece?

Dakle ljudi diljem svijeta prestaju imati djecu, koji god da je razlog za to. Radi se o ozbiljnom problemu koji ima ozbiljne posljedice po društvo. Ipak, nećemo odumrijeti kao vrsta. Pojedini narodi će odumrijeti, a za njihove penzije će raditi imigranti. (Znači li to da su zapadnjaci "free rideri", eksploatiraju siromašne narode, uzimaju im najbolje ljude kako bi radili njima za penziju? Jedni narodi se žrtvuju i odgajaju djecu, drugi troše na sebe i očekuju da će netko u budućnosti doći i raditi za njih. Ne tvrdim da je odgovor da, nego samo sugeriram onima koji ne žele djecu jer su protiv eksploatacija, uključujući i eksploatacije majke zemlje.)

Kao što ne pišem o samim ekonomskim problemima vezanim uz nisku stopu fertiliteta – najočitiji problem mirovinskog sustava, tako ne pišem ni o imigraciji do koje dolazi kako bi nadomjestili djecu koju ne rađamo. Imigracija se sve češće kod nas promovira kroz medije, postoje reklame na javnom radiju i televiziji o nužnosti prihvaćanja imigracije. Imigracija donosi svoje izazove – i povezana je sa spomenutim druženjem s istomišljenicima. Imigraciju često promiču ljudi koji se možda kreću u "multikulturalnim" krugovima, ali se kreću u krugu ljudi koji misle poput njih. Zamislite nekog znanstvenika, ili novinara, koji surađuje s različitim institutima i putuje po konferencijama, sigurno je upoznao ljude različitog podrijetla i može pomisliti kako je to sjajno – ali on je upoznao iste ljude, svi ti ljudi rade iste stvari kao i on, možda samo imaju drugačiju kuhinju. (Inače, zašto je argument za imigraciju postojanja raznih kuhinja?) Problem imigracije je složeniji od toga da dovedete top studenta na svoj institut.

Ostavit ćemo po strani pitanje imigracije i različite stope fertiliteta među narodima. Zanimljivija je razlika stopa fertiliteta unutar naroda. Nisu svi u populaciji isti, kako predvidjeti koliko će netko imati djece? Ako morate pogađati koliko netko ima djece, a imate pravo na samo jednu informaciju, onda ćete izabrati religioznost; ako znate da netko barem jednom tjedno odlazi na vjerske službe onda znate da ima više djece od prosjeka, i više djece od potrebne stope za održivost populacije. Istina, i na njih je demografska tranzicija djelovala tako da taj broj djece nije toliko velik, ali obitelji s tri ili četiri djeteta nisu rijetke.

Postoje nekoliko religioznih skupina koje su posebno plodne što je navelo neke na zaključak kako će religiozni naslijediti Zemlju. Sjećam se izjave predstavnice britanskih humanista koja je izrazila zabrinutost što vjernici imaju više djece, a to znači da budućnost nede u smjeru liberalnog sekularizma ili čega već. Mislim da to djelomice objašnjava i stalne pokušaje ljevičarskog preuzimanja školskog sustava i općenito provođenje društvenog inženjeringa nad narodom.

Dakle, postoje razlike u fertilitetu među podpopulacijama u društvu.

Kako se baviti problemima demografije?

Kada bi pokušali definirali uspješno društvo onda bi održivost sigurno bio jedan faktor; društvo koje izumire teško možemo smatrati uspješnim. Ako sutra rasprodate sve, nasljedstvo ili nešto što ste sami stvorili, i zatim par mjeseci/godina "živite kao milijunaš" nećemo vas smatrati posebno uspješnim jer smo svjesni da ćete potrošiti sav kapital i neće Vam ništa ostati. Slično se, prema meni, događa na razini društva. Postoje društva koja se promovira kao uspješna, ali nisu u stanju održavati svoju populaciju. Nešto je tu pogrešno.

Moje razmišljanje o demografiji je oduvijek bilo da se radi o svjetonazorskom problemu, rezultatu razmišljanja o životu i našem poslanju na ovome svijetu. Postoje različiti društveni pritisci ugrađeni u to, ali oni su povezani s prethodnim.

Iako postoje mladići i djevojke koje traže brak i žele djecu, često im nije lagano pronaći odgovarajućeg partnera. (Za njih, različita oslobađanja – društvena i seksualana – nisu donijela ništa novo, nego su ih samo lišila trajnih vrijednosti. Shvaćaju da je borba protiv "repesije" bila zapravo borba protiv moralne discipline.) Iskrivili su se i odnosi između spolova i želje odnosno očekivanja samih ljudi, i po pitanju života općenito i po očekivanju budućeg partnera. Ne radi se o tome da netko pojedinačno namjerno krivo razmišlja, nego je tako formiran kroz društvo.

Naravno, netko će u prvi plan postaviti ekonomske probleme, ali mislim da su i oni uvelike povezani s ovime što sam ranije naveo. Ne želim negirati da se pojedinci i parovi nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji, nego želim reći da su ljudi prije imali djecu u puno težim uvjetima. Ne možete kriviti samo ekonomiju kada nam se standard nevjerojatno povisio kroz zadnjih par stoljeća, danas si prosječan čovjek može priuštiti stvari koje donedavno nisu bile dostupne niti kraljevima.

Koji god da je razlog demografskih promjena, želio sam naglasiti da ne očekujem puno od državnih poticaja – ili bilo koje druge takve promjene. Posebno kada istovremeno država provodi niz programa kojima slabi bračnu kulturu.

Nažalost, podaci se slažu s mojim razmišljanjem, postoje različiti programi potpore, ali općenito su nesupješni. U pravilu postoje dva pristupa. Konzervativni i socijalistički. Konzervativni pristup se oslanja na davanje poreznih olakšica i oslobađanja od različitih nameta za one koji imaju djecu kako bi obitelji ostalo više sredstava. S druge strane, socijalistički programi žele da država obavlja funkcije obitelji, uvođenje vrtića i slično.

Postoji i davanje novaca za svako dijete i slične poticajne mjere. To svrstajte kamo želite, nije bitno.

(Pretpostavljam da će netko reći daje svako poticanje demografije konzervativno, i da nam je potrebna imigracija.)

Moje rješenje bi valjda bilo konzervativno-reakcionarno. Konzervativne bi bile već spomenute porezne "povlastice" (i općenito umanjivanje poreza), a reakcionarno bi bilo ukidanje različitih propisi koji otežavaju i poskupljuju imanje djece. Primjerice ne smijete ostaviti dijete na čuvanje kod susjede nego ona mora imati posebnu diplomu, mora imati otvoren obrt, morate dio plaćati državi itd.; kao što ćete vjerujem prepoznati, to poskupljuje, često i onemogućava, mogućnost čuvanje. Otvaranje vrtića je izuzetno teško i praktički nemoguće zbog niza regulacija – otvoreni vrtići su skupi jer svi zahtjevi poskupljuju rad vrtića, ne postoje privatne škole, nema mogućnost školovanja kod kuće itd. Inače, s obzirom da su sve škole i vrtići javni, to znači da se financiraju iz poreza, a to znači da te poreze netko mora platiti – roditelji, a to znači da oba roditelja moraju raditi kako bi im nešto ostalo nakon što plate poreze, a to znači da im netko mora čuvati djecu, itd. To je samo jedan primjer. Vjerujem da ekonomska analiza svih tih učinaka nije nimalo jednostavna. (Zalažem za slobodniji ekonomski sustav koji bi općenito pojeftinio život – i olakšao ljudima da si pronađu poslove kojima bi mogli popunjavati kućni budžet, ne neke pojedinačne promjene.)

Što bi onda država trebala činiti? Pa, moje konzervativno-reakcionarne promjene su dosta sveobuhvatne, nemam prevelike vjere u mala poboljšanja. Naravno, ona pomažu. Postoje mlade obitelji koje se ne nalaze u najboljoj ekonomskoj situaciji, i neka im se pomogne – nije da se mene išta pita. Možda bih preferirao da im se općenito prestane uzimati, a ne da im se da nešto što im se prije oduzelo, ali i to ima svojih problema. (Iako razni poticaji mogu pomoći u obiteljskom životu, skrbničke države zapadnih zemalja pokazuju upravo suprotno, dolazi do potpunog raspada obitelji uplitanjem države. Potreban je veliki oprez pri tome kakvo točno ponašanje promoviramo i potičemo, iako se neke stvari mogu činiti "suosjećajnim" zapravo rezultiraju većom štetom.)

Inače, mlade obitelji su u lošijoj situaciji jer su mlade; muškarci i žene koje su na početku života, nemaju iskustva, nemaju kontakta, s vremenom će napredovati i zarađivati više. (li bi to barem tako bilo kada ih sustav ne bi gušio. Mladi otac koji ima tisuću eura plaće postaje supertbogataš koje je potrebno odmah uzeti pola prihoda. Mlade obitelji se djelomice oslanjaju na pomoć starijih generacija, to je oduvijek bilo tako. Ne možete netko na početku svog života zaraditi za sve. Često čujete da si danas mladi čovjek teško može priuštiti stan, auto ili što već. Pa kada je to uopće bilo moguće (na održiv način)?

E sad, postoje libertarijanci koji će reći da ne smijemo ništa poticati, čak niti kroz manje poreze – jer je to vrsta poticaja koja nije svima dostupna. Biti će jako ljuti ako sugerirate da bi očevi trebali plaćati manje poreza od samca koji troši samo na sebe – to bi bilo poticanje jedne stvari na štetu drugih. Još ako taj samac spada u neku od danas popularnih "skupina žrtvi" pravi libertarijanac će doživjeti napadaje jer, prema njemu, fašističko društvo promiče jedan način života kao bolji od drugog. Ne bih se zamarao previše s time.

No, možda ipak možete uvjeriti libertarijance, dakle one koji smatraju da država treba financirati samo sudstvo, policiju i vojsku. Stvar je jednostavna, otac (i majka) dobiva poreznu olakšicu jer on odgaja buduće sudce, vojnike i policajce. Vojska je potrebna, neki će plaćati porez u novcu za održavanje sustava, neki će svoj "porez" platiti djelomice kroz plaćanje odgoja novog vojnika. Ne znam koliko je to uvjerljivo libertarijancu, vjerojatno nije. Moglo bi se to drugačije formulirati da izgleda pristupačnije – ali nema potrebe za spekulativnim argumentima o nepostojećem sustavu.

(Inače, postoje dobri roditelji plemenitih namjera koji su se našli u teškoj ekonomskoj situaciji, zaslužuju našu pomoć, ali to nije toliko stvar demografije, ne može biti, nego općenito pomaganjima onima kojima su se dogodile nesreće u životu. )

Najkraće rečeno, moje rješenje je promocija bračne kulture. Pritom ne mislim na dijeljenje pamfleta o važnosti obitelji, ili održavanje zanimljivih predavanja i seminara, nego na prepoznavanje ispravne uloge braka i obitelji u društvu. Postavljanje braka i obitelji na poziciju koju zalužuju. Postoje političari koji govore o važnosti obitelji, ali su sve odluke uklonili iz te obitelji.

Završne misli

Post je u svom počeku bio kraći, ali svaki pokušaj da objasnim nešto, da sažmem samo je proširivao stvar. O demografiji sam odlučio pisati jer mi se čini da rješenja koja se nude u medijima ne funkcioniraju. Post je zapravo nešto dulji način da napišem kako demografski planovi obnove ne funkcioniraju.

Ne djeluju niti inspirativne poruke da moramo rađati djecu kako bi imali za penzije. (Nismo li ušli u EU da riješimo taj problem?) Iz samo-interesne perspektive, zašto bi netko imao djecu kada će ionako imati istu penziju, zašto bi žrtvovao svoje vrijeme i novac kada, po tom pitanju, prolazi isto?

Pročitao sam intervju domaćeg demografa koji prvo govori da moramo osigurati ženi da se što prije nakon poroda vrati na posao, a kasnije se žali na neoliberalni kapitalizam koji uzima sva socijalna prava i slično. Zato sam spominjao feministe kao najbolje kapitaliste. Možda je demograf u pravu, ali nije jasno kako je tjeranje žene da se nakon poroda što prije vrati na posao borba protiv "neoliberalnog kapitalizma". Jedna od najvećih svjetskih kompanija obavijestila je nedavno svoje zaposlenice da ne brinu o osnivanju obitelji i djeci jer će im platiti zamrzavanje jajašca tako da se slobodno posvete poslu, a jednog dana kada – i ako - dođu na bolji poziciju mogu početi razmišljati o djeci i iskorištavanju svojih zamrznutih jajašca (ako treba i putem surogata kojeg će tvrtka platiti).

Postoji još puno zanimljivosti vezanih uz demografiju. U Indiji primjerice prate demografske promjene širenjem dostupnosti TV-a (struje), tako da postoji i taj utjecaj. Postoje rasprave o tome kako kapitalizam/industrijalizacija utječe na obitelji, istina je da je prvo otac "napustio" obitelj i provodio dane radeći odvojen od obitelji, danas oba roditelja rade itd., ali takve optužbe protiv kapitalizma ne objašnjavaju naglu promjenu primjerice između SAD-a 1965. i 2015. godine. Pretpostavljam da je i liberalniji odgoj odgovoran za nižu demografiju, itd.

Želim li svojim razmišljanjima o demografiji reći da bi si svi kao cilj trebali postaviti imanje što više djece je moguće? Pa, ne znam zašto bi netko to zaključio. Želim reći da su djeca nešto što prati normalan životni tijek. Čudna je situacija u kojoj se uopće bavimo rješenjima za demografske probleme i promoviramo sva ta "uspješna" društva koja nam se nude kao uzor, a nisu sposobna održavati svoju populaciju.

Demografi, i ljudi dobre volje, nude rješenja, čini mi se da neka od njih prije odmažu nego pomažu, ali siguran sam da bi isti kada bi pročitali što ja pišem rekli da oni imaju dobra rješenja, da ih je potrebno poslušati. Pa, ne znam. Nisam uvjeren da su problemi ekonomski, odnosno da su rješenja ekonomska (bilo socijalistička bilo slobodnotržišna).

Pronaći rješenje, nema rješenja; besmisleno promišljanje na toj razini. Kakav gubitak vremena, za mene, proučavanje demografije...

Druga demografska tranzicija

Vjerujem da ste upoznati s pojmom demografske tranzicije, procesom koji označava smanjenje stope fertiliteta u društvu - ili jednostavnije, rađanje sve manjeg broja djece. Iako postoji više faktora odnosno uzroka koje se okrivljuje za tu pojavu, ne postoji općeprihvaćeno objašnjenje što se to točno događa. S obzirom da niska stopa fertiliteta rezultira različitim društvenim i ekonomskim problemima, diljem svijeta postoje pokušaji podizanja stope, ali se nisu pokazali uspješnim. (Fenomen je prisutan u različitim društvima koji naizgled niti nemaju toliko toga zajedničkog.)

Prema meni, glavni razlog za nisku stopa fertiliteta je promjena (moralnog) razmišljanja ljudi o svrsi svog života, uz kombinaciju drugih faktora, ali o tome nekom drugom prilikom.

Želim skrenuti Vašu pažnju na jednu noviju pojavu prisutnu posljednjih desetljeća. Ljudi koji se bavim demografskim temama su primijetili da dolazi do potpuno nove epohe, novih fenomena koji zaslužuju da ih se i prepozna kao takve. Krajem osamdesetih počelo se govoriti o tzv. Drugoj demografskoj tranziciji (DDT) koja opisuje ono što se počelo događati u šezdesetima.

Što karakterizira tu novu tranziciju? Ukratko, radi se o potpuno drugačijoj ulozi braka i djeteta. Prva tranzicija je dovela do rađanja manjeg broja djece, ali se druge stvari nisu mijenjale; još uvijek su mladići i djevojke odgađali odnose, bili su usmjereni zajedničkom životu, rađali su djecu u braku,ostajali su zajedno itd. jedino novo što su radili je bilo ograničavanje broja djece. Druga demografska tranzicija mijenja sve navedeno. (Upravo kao što su tradicionalni komentatori i predviđali s obzirom na labavljenje moralnih normi, ali u ovom postu se ne želim baviti moralnom procjenom određenog ponašanje nego samo ponuditi opis onoga što se događa. Također, moji opisi su okvirni, koga zanima više može pročitati stručne radove te tematike.)

Nitko nije predviđao da će u tako kratkom roku doći do naglog opadanja stope fertiliteta. DDT zapravo označava nagle ideološke promjene; umanjivanje važnosti braka i obitelji, rasprostranjenost kontrole rađanja (uključujući i pobačaja), porast broja razvoda, raširenost kohabitacije te vanbračna rađanja. To je popraćeno i porastom doba rađanja, te naravno manjim brojem djece, odnosno kod određenih parova potpunim izbjegavanjem djece.

Ideološke promjene šezdesetih su vjerujem barem donekle poznate; drugi val sekularizacije, seksualna revolucija, atomizacija društva; i ostale svjetonazorske i ekonomske promjene.

Najbolju ilustraciju razlike između "prve" i "druge" demografske tranzicije nudi kontracepcija i motivacija za rađanje djece;

U prvoj tranziciji, koristili bi kontracepciju da bi spriječili trudnoću; u drugoj tranziciji prekidate kontracepciju da bi omogućili trudnoću. U prvoj tranziciji očekivano stanje je bilo stanje plodnosti, kada bi (bračni) par odlučio da ne želi više djece onda bi koristio kontracepciju. U drugoj pak tranziciji vrijedi suprotno; očekivano stanje je stanje neplodnosti, žena stalno koristi kontracepciju (kemijski se sterilizira) i tek onda kada pronalazi nekoga, i to u onom razdoblju kada to želi, odluči da će prestati uzimati kontracepciju i imati djecu.

Također bitna promjena je i razlog zašto imati djecu; prije ste imali djecu jer je to prirodni tijek, zbog određene dužnosti, obveze ili što već; sada u drugoj tranziciji djecu imate zato što se Vi želite ostvariti, želite osjetiti neko ispunjenje, odnosno djecu imate radi sebe i svoje želje za tim iskustvom.

Očito, ne razmišljaju svi u društvu tako, ali navedeno opisuje postojeće trendove. Mediji nam svakodnevno prezentiraju takvu situaciju, a poznate ličnosti promoviraju svoje životne odabire u skladu s drugom demografskom tranzicijom. Novo političko pravovjerje zabranjuje ikome da uputi kritiku na takvo ponašanje, a u školski sustav se polako uvode programi kojima je cilj "educirati" svu djecu i pripremiti ih na "novu stvarnost". Naravno, to ne znači da mediji neće govoriti o demografskim problemima, u zadnje vrijeme su česta upozorenja da su nam djeca potrebna zbog mirovina, odnosno da moramo nadomjestiti njihov nedostatak imigracijom.

***

Post je motiviran predavanjima ekonomistice Catherine Pakaluk. (Does Contraception Change the Game? i Let No Man Put Asunder:Economic Theory and the Defense of the Natural Family") Pakaluk se bavi ekonomijom i njenom primjenom na reprodukciju - demografska pitanja. Pritom ne proučava utjecaj ekonomije na obitelj – stres ili radno vrijeme ili financiranje itd, nego baš primjenu ekonomskih koncepata na odnose spolova; primjerice primjena teorije igara na udvaranje, na koji način agenti donose odluke i slično.

Odlučio sam napraviti (kvazi)transkripciju predavanja, i tek kasnije shvatio da sam prvotno mislio na drugo predavanje. Tematski su slična, pred nešto drugačijom publikom- jedno je ozbiljnije, drugo pred studentima. Dakle, u nastavku prenosim uvod i zaključak predavanja I, nakon uvoda možete pročitati predavanje II i vratiti se na zaključak predavanja I (jer velikim dijelom obrađuju istu temu).

Predavanje I

Let No Man Put Asunder:Economic Theory and the Defense of the Natural Family" byCatherine Pakaluk (82min, yt)

04:30 = Spominje pojam prirodne obitelji, pod time podrazumijeva muškarca i ženu koji žive u doživotnom seksualnom partnerstvu, zajedno s njihovom biološkom djecom. Točnije, govori o slomu te strukture; sve više ne-bračne djece, niže stope stupanja u brak, porast doba za prvi brak, sve više kohabitacija, razvoda; i u braku sve manje djece; razvoj "alternativnih obitelji" u različitim oblicima (i to s namjerom, odgoj djece bez majke, bez oca, ili bez bioloških roditelja)

7:30 = Demografi su se počeli brinuti zbog navedenih trendova (nagli porast vanbračnih trudnoći, opadanje stope brakova...) i prepoznali da se radi o važnoj promijeni- Drugoj demografskoj tranzciji. Ekonomisti [ona] se pitaju što se točno događa, kako se promijenio način odlučivanja o braku (seksu i djeci) – kako vanjski pritisci utječu na agente. Dakle želje (preferencije) su iste, ali nešto se promijenilo u opcijama odlučivanja.

13:00 = Objašnjava kako ekonomisti modeliraju odlučivanje.

[Isti opis nudi u predavanju II, skrolajte dolje do njega, kada pročitate možete se vratiti.] 

[Pročitali ste predavanje II? Idemo sad opet na predavanje I, zaključak]

51:20 = Objašnjava što je javno dobro, primjerice obrana države, svi imamo korist od toga. Uvodi ideju djece kao javnog dobra. [Govorimo o ekonomskom razmišljanju o problemu javnog dobra, ništa drugo]. Kod javnog dobra postoji problem onih koji uživaju u dobru, ali mu ne pridonose; slično tome, ljudi odabiru imati ograničeni broj djece zbog, primjerice sebe i svoje karijere, ali ta odluka nije nužno dobra za društvo. [Obranu države ne prepuštamo slučaju nego kroz poreze prikupljamo sredstva od svih.]

60:01 = Drugi predavač Joe Price se nadovezuje na Pakaluk, daje dodatne komentare o promjeni ponašanju. Muškarci odabiru strategiju seksa bez djece, a to prisiljava žene da se prilagode njihovoj strategiji. Objašnjava promjene koje stvaraju dodatni pritisak; više muškaraca u zatvorima, više žena s diplomom (koje ne mogu pronaći željenog supruga s diplomom)...

60:06 = Treći predavač Sven Wilson, spominje propadanje socijalnog, obiteljskog kapitala. Govori o obitelji kao vrsti tehnologije, nešto u društvu što je u stanju dati dobra i usluge. [Spominjao sam u ranijim postovima da obitelj treba promatrati kao prvo ministarstvo socijalne skrbi, kao prvo ministarstvo obrazovanja, prvo ministarstvo zdravlja itd. Velika Država svojim uplitanjem umanjuje obitelj. Nestajanje obitelji ima velikih posljedica na društvo i ekonomiju.]

Napominje da moramo obratiti pažnju na potrebe djece, ne roditelja; primjerice trebamo se pitati kakav je utjecaj razvoda na kasniji život djeteta; Ekonomski gledano, što bi to dijete bilo spremno platiti svojim roditeljima da se ne rastanu. Još jedno pitanje, kako vrednovati one ljude koji ne postoje? Svi oni ljudi koji nedostaju imali bi veliki utjecaj, ne vidimo ih u svom životu, kako bi oni utjecali na nas?

Na kraju svih predavanja par kratkih pitanja i odgovora

***

Predavanje II

Catherine Pakaluk - Does Contraception Change the Game? (75min,yt)

Predavanje je malo sporije, za studentsku publiku, objašnjava osnovne pojmove, možete preskočiti ako vam dosadi – negdje oko 21:45 počinje objašnjavati modeliranje utjecaja pilule; a oko 34:00 nova pravila "borbe spolova" pod utjecajem pilule.

U nastavku nekoliko ideja iz predavanja;

07:00 = govori o "paradoksu" ženske sreće. Istraživanja pokazuju da su žene danas relativno nesretnije, radi se o poznatim rezultatima da žene, usporedno muškarcima, nisu toliko zadovoljne i sretne svojim životima u novije vrijeme. Potencijalna objašnjenje za fenomen; (i) promjene u društvu su gore za žene, (ii) žene su razočarane jer imaju prevelika očekivanja i (iii) žene danas drugačije shvaćaju to pitanje. Opisuje radove koji odbacuju posljednja dva objašnjenja.

13:00 = opisuje ekonomske modele. Iako se ljudi ne ponašaju svjesno na način kojeg opisuju ekonomisti, njihovi modeli su ispravni na većem uzroku, ekonomisti su poput fizičara koji opisuju kretanje rakete iako ta raketa ne razmišlja o svom "ponašanju". Modeli reduciraju čovjeka na agenta koji traži određeno dobro.

18:30 = Klasična ekonomska teorija, ne bavi se normama i vrijednostima (preferencijama) nego o tome kako različiti pritisci rezultiraju promjena. Pristup teorije igara . Ekonomski model opisuje samo dio motivacije osobe.

21:45 = Modeliranje utjecaja Pilule; pilula kao tehnologija koja mijenja racionalno ponašanje – odluke i ograničenja.

25:00 = Spominje nobelovca Beckera koji je rekao da utjecaj same Pilule nije toliko važan, bitna je promjena preferencije, ljudi žele manje djece tako da se ne radi o pitanju na koje ekonomski modeli o kojima govori odgovaraju. Pakaluk se ne slaže, radi se o pogrešnom modeliranju; "reproduktivna tehnologija" mijenja dobra koja racionalni agent želi. Prije je dobro imalo dvije značajke – partnera i djecu zajedno, a poslije novih tehnologija možete odvojiti te značajke, možete imati odvojeno dobro partnera i dobro djeteta, ili zajedno. Možete birati samo dijete, ili samo partnera.

28:30 : Objašnjava novu "borbu spolova". ["Stara" borba spolova je model iz teorije igara kada se mladić i djevojka trebaju naći, ali su zaboravili gdje točno, znaju samo da je boks ili opera. Poznato je da mladić ima preferenciju za boksom, a djevojka za operom; pitanje je kako mogu završiti zajedno. Mladić može razmišljati, ma sigurno će ona otići na operu pa ću i ja, ali djevojka može to isto misliti za boks; uvijek je opasnost da završe na različitim mjestima, ili da će završiti zajedno na mjestu koje jednom od njih nije toliko drago. Opcije na kraju su dakle{(B,B), (B,O),(O,B),(O,O)}Naravno, preferencije mladića/djevojke možete učiniti jačim/slabijim pa to utječe na igru.]

35:00 = Modeliranje "nove borbe spolova" koja ima nova pravila s obzirom na novu tehnologiju. (Inače, u vezama/seksu, žene su te koje "određuju" hoće li biti nešto.)

Igra prije kontracepcije ima samo dva ishoda;

A – i djeca i seks [Tradicionalno to znači brak]

D- nema ni djece ni seksa [Tradicionalno to znači nema braka]

Igra s kontracepcijom ima novu opciju C;

C – ima seksa nema djece

		Žena
		seks	nema seksa
Muškarac	djeca	A	---
	nema djece	C	D

39:00 = Dobro, sada smo odredili te ishode, potrebno je odrediti koje ishode žele igrači;

žena: pretpostavka uvijek više želi nekoliko djece od nikoliko [nula] ... A>> {C,D}

muškarac: pretpostavka uvijek želi više seksa od nimalo ... {A,C} >>D

41:50 = Objašnjava istraživanja sreće kod muškaraca i žene (istraživanja blizanaca). Prema njima partnerstvo rezultira porastom sreće za oba spola (puno više kod muškaraca nego kod žena). Fertilitet (odnosno imanje barem jednog djeteta) podiže sreću za žene (ne i za muškarce). Interpretacija tih podataka je da žene sklapaju partnerstva kako bi, međuostalom, imale djecu; a muškarci imaju djecu kako bi zadržali partnerstvo. To ne znači da muškarci ne brinu za svoju djecu, nego da taj odnos nema toliki utjecaj. [Napominje različite stvari vezano uz interpretaciju tih podataka. Ne znam koliko je ispravno objašnjenje motivacija, ali rezultati bi trebali biti točni. Oženjeni muškarci su primjerice zdraviji, duže žive i slično, pretpostavljam da to znači da su i sretniji.]

45:30 = Dakle imamo dva tipa žene (A>C>D) -žele djecu, ali ako ih ne mogu imati svejedno žele partnerstvo; i (A>D>C) – ako ne mogu imati partnerstvo i djecu, radije bi bile same. Imamo i dva tipa muškaraca (A>C>D) – radije bi bio u partnerstvu, dijeli želju za djecom; i (C>A>D)- radije ne bi djecu, ali ako to ne može onda će uzeti i djecu i partnerstvo, ako to ne može onda bi bio sam...

48:00 = Zašto je to sve bitno? Pa, ako date djevojci i mladiću da igraju "borbu parova" prije i poslije kontracepcije, igra [borba] se bitno mijenja. Prije pilule; Odigrat će tako da završe u A – imaju i seks i djecu. Ta situacija je malo bolja za ženu jer ona doživljava više sreće zbog djeteta (prema istraživanjima koja su ranije navedena.) Dakle igra prije pilule je u korist žene, rješenje A je ekvilibrijum.

49:45 = Poslije pilule: Odigrat će tako da završe u C – imaju seks nemaju djecu. To je novi ekvilibrijum. Dolazi do relativne razlike u sreći; žene su nesretnije. I naravno u tom slučaju imamo manje djece. Oni igrači koji bi igrali u D – nema djece nema seksa, sada se pomiču u C – nema djece, ali ima seksa.

52:30 = [Zaboravio sam gore napomenuti da ne igraju svi tipovi muškaraca odnosno tipovi žena na isti način, odnosno kraj igre ovisi o tome koji su tip mladića i koji su tip djevojke] U slučaju obiteljskog mladića (koji traži djecu i seks) i djevojke (koja traži seks ne i djecu) opet će završiti u A, tako bi bilo i prije pilule. Što se tiče obiteljske žene (želi seks i djecu) i mladića (koji ne želi djecu), oni će završiti u D – odnosno neće sklopiti vezu. Dakle ne igraju svi muškarci i sve žene na isti način.

53:30 = Posljedice Nove Borbe Spolova (dakle nakon pilule);

1. Pomak od toga da žene relativno bolje prolaze po pitanju sreće prema tome da muškarci bolje prolaze. (Ako su dominanti tipovi neženje i neudavače.)
2. U prosjeku se smanjuje broj djece.
3. Umanjuje se brak [važnost i ugled], povećava se ne-bračna seksualna partnerstva i ne-bračna djeca.

55:00 = Navodi kako žene sada imaju taktički "nedostatak". Ne mogu postići svoje ciljeve (evolucijski, djeca) bez partnera. Prije kontracepcije, djeca i seks su bili povezani; nije postojala takva "prednost" za muškarce.

56:00 = Koje su lekcije za "bračnu kulturu"? U prirodnom poretku djeca i seks su povezani. Kontracepcijska revolucija ima ozbiljnih implikacija na dobrobit čovječanstva. (Svaka država koja prihvaća pilulu ima stopu fertiliteta nižu od potrebne za održivost.) Postoje dobri razlozi za mišljenja da prirodno shvaćanje plodnosti sprečava nestabilnost u vezama i zadržava fertilitet iznad razine održivosti. Spominje važnost NFP, Važnost odgajanja mladića...

60:01 = Pitanja i odgovori; Zanimljivo, i zabavno, poslušati...

Dakle da ponovim za one koji nisu popratili predavanje – i moje šture natuknice, o čemu govori Pakaluk? Ukratko, koristeći modele iz teorije igara (točnije "borbu spolova"), pokazuje do kakve razlike u odnosu spolova dolazi kada uvedemo kontracepciju (pilulu, novu tehnologiju). Prije su seks i djeca bili povezani, a sada se ta dva dobra razdvajaju. Djevojke i mladići sada imaju novu opciju, mogu imati seksualne odnose bez da imaju djecu. Prije su mogli imati ili oboje (brak), ili ništa (nemaju vezu). Sada se mijenjaju odnosi, ovisno o željama muškaraca i željama žena mogu odabrati druge opcije. Rezultat te "nove igre" je da imamo manje djece, imamo više vanbračnih zajednica, i prema sociološkim istraživanjima žene prolaze lošije po pitanju sreće (muškarci imaju stratešku prednost).

Iako se dosta fokusira na pitanje sreće žena i sociološka istraživanja o tome, taj dio je manje važan za ono što želim istaknuti u postu, puno mi je zanimljivija primjena modela iz teorije igara i formaliziranje promjena do kojih dolazi zbog kontracepcije. Očito, model je jednostavan, postoje drugi faktori, ali unatoč tome, analiza je korisna i pokazuje kako dolazi do promjena.

***

Prema sličnim modelima, možemo pratiti promjenu ponašanja na (američkim) sveučilištima; porast broja studentica odnosno činjenica da ih ima više od studenata rezultira većim brojem neobaveznih odnosa, promiskuitetom. Kada imate manje djevojaka onda su one te koje biraju, ali kada ih je više od mladića onda oni biraju. Djevojke više nemaju izbora, ne mogu zahtijevati od muškaraca pažnju koje žele, on je taj koji ima veći izbor; a njegova preferencija je seks, nije spreman čekati od djevojke ono što može dobiti drugdje. (I još jednom, naravno da to ne vrijedi za sve, i naravno da postoje i drugi faktori.)

Pilula ima i druge utjecaje; nisam siguran koliko je značajan taj faktor, ali poznato je da žene traže muževnije partnere u vrijeme plodnosti. No, u današnje vrijeme žene se odlučuju kemijski sterilizirati odnosno mijenjaju hormalnu razinu u svome tijelu tako da neki tome pripisuju potragu za drugačijim tipom muškaraca. (Isto tako, promjena hormona utječe i na privlačnost same žene, ali nisam siguran koliko je taj faktor utjecaja pilule mjerljiv).

U svakom slučaju, post formalizira ono što nam je intuitivno jasno – da će pojedinci odnosno parovi promijeniti svoje ponašanje kada im omogućimo izbjegavanje posljedica tog ponašanja. Kontracepcija – odvajanje spolnih odnosa od plodnosti, mijenja želje, očekivanja, razmišljanja, osjećaje i ponašanja što ima velikih posljedica na same pojedince, a time i na obitelj i šire društvo. Očito, ima i značajne posljedice na sljedeću generaciju koju se potpuno isključuje iz razmišljanja.

Bitne su i druge stvari za demografiju, ali o tome drugom prilikom...

---

Već sam objavio nešto o kontracepciji; Anscombin esej Kontracepcija i čednost kojeg započinje primjedbom kako žena može imati muškarca, a ne mora imati dijete – ova predavanja su matematičko modeliranje istoga; A kada već govorimo o primjeni modela, u postu Spolni odgoj, zabrinutost roditelja i malo matematike, Pruss primjenjuje jednostavne matematičke modele kako bi pokazao da promoviranje kontracepcije koja umanjuje rizik na kraju rezultira većim brojem trudnoća jer se više ljudi upušta u takvu vrstu ponašanja. Osim toga, iako kod jednog dijela populacije umanjuje trudnoće i bolesti, kod drugog dijela koji se inače ne bi upuštao u takve odnose povećava.

Tu su i postovi Zašto imati djecu?, Kohabitacija i statistika, O poimanju braka itd.